U okviru manifestacije “Konjičko kulturno ljeto 2020“ u ponedjeljak 29. juna u 19 sati na terasi Gradske biblioteke Narodnog univerziteta u Konjicu, a u organizaciji Narodnog univerziteta Konjic i Instituta “Junus Emre” Mostar, održana je književna večer u povodu 30 godina književnog rada Esada Bajića. Ovom prilikom predstavljen je i njegov roman “Hudhudi”.

O knjizi i autoru govorili su Nezim Halilović – Muderris i Benjamin Mušinović.

"Esad Bajić je kao što je već rečeno svoje prve pisane radove objavljivao tačno prije 30 godina u Zemzemu, časopisu Udruženja učenika Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu, a naše su medrese rasadnici talentiranih imama, hatiba, muallima, pisaca i pjesnika. Pisana riječ o vremenu Otpora oružanoj agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu ima posebno mjesto u književnosti, obzirom da ista predstavlja odvažne pokušaje očuvanja i razvoja svijesti Bošnjaka u pogledu biloškog, vjerskog, nacionalnog, kulturnog i ekonomskog opstanka i potvrde da ne želimo i ne smijemo zaboraviti našu povijest pisanu krvlju najhrabrijih od nas.

Esad Bajić u romanu Hudhudi piše o ljubavi i Otporu oružanoj agresiji, na sebi svojstven način, tako što vješto kombinuje sadašnjost i prošlost, kroz dvoje mladih ljudi Mejre i Taiba, u potrazi za ljubavlju i priču o teškom ratnom putu dječaka koji su maloljetni pristupili u redove Armije Republike Bosne i Hercegovine, o njihovim šehadetima, poteškoćama na koje su nailazili, koje su ih kalile, problemima sa kojima su se suočili u društvu nakon Dejtonskog sporazuma, koji u isto vrijeme i nije kraj agresije, o pokušajima devalvacije ideala kojima su vođeni u toku Otpora oružanoj agresiji, o njihovoj marginalizaciji kojoj su izloženi nakon Dejtona, o post-traumatskom stresnom sindromu sa kojim se suočavaju i koji proživljavaju kako znaju i umiju, bez adekvatne terapije i sistemske brige društva.

Roman Hudhudi je prepun sadržaja koji su u suštitni istinita sjećanja autora i njegovih saboraca, objedinjena kod glavnog lika romana u želji da se onima koji su rođeni poslije ili su u to vrijeme bili djeca, koja se blijedo sjećaju tog perioda približi to vrijeme našeg herojstva, bespoštedne borbe, našeg uspravljanja i potvrde naše želje za bolje sutra svih dobronamjernih građana naše Domovine...." kazao je, pored ostalog u svom osvrtu, Nezim Halilović Muderris.

Benjmain Mušinović je podsjetio prisutne na biografske podatke o autoru:

Esad Bajić rođen je 08.10.1974.godine u Ribarima, opština Konjic.

Osnovnu školu završio je u Glavatičevu 1989.godine kada uspisuje Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu. U listu učenika „Zemzem“ iste godine objavljuje svoje prve pjesme, među njima i ilahiju „Kome sedždu činiš brate“ koja će se ubrzo postati neizostavan dio vjerske literature (a kasnije i udžbenika islamske vjeronauke). Na kraju drugog razreda biva izabran za urednika lista „Zemzem“. Školovanje prekida u trećem razredu, 1992. godine zbog agresije na Bosnu i Hercegovinu i priključuje se kao maloljetni dobrovoljac Armiji R BiH, gdje kao borac 4. muslimanske slavne lahke brigade ostaje do kraja rata. 

Nakon rata zapošljava se u Medžlisu Islamske zajednice Konjic, gdje i danas radi. Oženjen je i otac troje djece. Član je više udruženja i osnivač i predsjednik fondacije „Lijepa riječ“ Konjic.

Do sada je napisao i objavio dva romana, sedam zbirki priča, šest zbirki pjesama, te 17 knjiga iz oblasti islamistike i kulturne historije Konjica.

U svom obraćanju autor je kazao:

"...Čitanje i pisanje mi je i terapija kojom olakšavam sebi traumatična iskustva života o kojima svjedoči i ovaj roman Hudhudi. Pisanje mi omogućuje kritički odmak od vlastitog života i događaja oko mene, jer kao pisac zauzimam ulogu promatrača a sa strane se često bolje vidi, pomaže mi da bolje sagledam svoje osjećaje, misli i navike. Kroz pisanje primjećujem kako se mijenjam i ja i okruženje, osnažujem samosvijest i produbljujem razumijevanje samog sebe, što mi je jako bitno za samopouzdanje bez kog se ne može ništa havetno uradit. Pišem jer mi je malo samo da mislim. Nudim to drugima jer vjerujem da vrijedi. Pisanje u sebi nosi i dozu taštine, egoizma, sujete i samoljublja i svjestan sam da se to primjeti na meni. No tog tereta društvu nestaće kad mene nestane, a ostaće mu ono što je, vjerujem, najbolje što sam ja mogao dati -napisana riječ i svjedočanstvo o jednom vremenu i nama u njemu.

Hvala vam na podršci koju mi pružate u radu, ako Bog da, trudit ću se i dalje da je zaslužim."

Foto: Vehid Šišić

 Novikonjic.ba