“Do sredine aprila 1992. grad Konjic je potpuno opkoljen i odsječen i od Sarajeva i od Mostara. Naoružane srpske snage su postavile kontrolne punktove u Bradini na sjeveru i tako kontrolisale prevoj Ivan-sedlo na putu M17 za Sarajevo...”

Ovo niste mogli čuti danas na suđenju Esadu Ramiću, Omeru Boriću, Šefiku Nikšiću, Adnanu Alikadiću, Mitketu Pirkiću, Redži Baliću, Hamedu Lukomirak, Safaudinu Ćosiću, Muhamedu Cakiću, Ismetu Hebiboviću zvani Broćeta, Enesu Jahiću, Senadin Ćibi i Željku Šimunoviću, koje je održano u Sudu Bosne i Hercegovine.
Ovo je dio iz presude Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije (MSRZ) u predmetu Zejnil Delalić i dr., izrečene tačno prije 21 godine (od 16. novembra 1998. godine).
Tada (MSRZ )Sud u Hagu, koji je osnovalo vijeće UN i kao najveće sudsko tijelo za procese ratnog zločina devedesetih godina na prostorima bivše Jugoslavije, u presudama opisuje činjenično i uslove raspada Jugoslavije i nastajanja država koje su je činile, te opisuje i pojedina mjesta, te uslove i okolnosti koje su dovele do stradanja ljudi na tom prostoru.
Tačno u nekoliko paragrafa (tačaka) opisuju se borbe u Konjicu i postojanje zatvora / logora Čelebići. Ove činjenice se prihvataju kao materijalni dokaz u svim drugim procesima koji se vode ili će se voditi po pitanju ratnih zločina na prostoru bivše Jugoslavije. Da li je tako u Sudu BiH, odnosno da li se Tužilaštvo BiH oslanja na ogromnu bazu podataka, prije svega presuda MSRZ? Nije.

Tužilaštvo je pozvalo 6 od 178 svjedoka i dalje zastupa tezu da su na prostoru Bradine i okoline živjeli ljudi koji nisu imali nikakvo naoružanje ili samo malo nekog lovačkog naoružanja, te da nije bilo nikakvih vojnih formacija ili sličnog organizovanja srpskog stnovništva na ovom prostoru – Bradina i okolna sela.

Danas se kao svjedok Tužilaštva pred Sudom BiH, pojavila Ana Živak (71) iz sela Brđana, koja je emotivno svjedočila prije svega o stradanju svoga sina Tomislava. Govorila je o napadima na selo Brđane te o odlasku njenog sina Tomislava sa svojim drugovima u Bradinu prije napada, za koji zna da se desio 25. maja 1992. godine, a ona je zajedno sa suprugom i još jednim sinom ostala u Brđanima. Detaljno je opisala kako je saznala za smrt sina te kako je sa ostalim majkama išla u šumu oko Bradine da ih nađu i trenutak kada su njih 5 ubijenih srpskih muškaraca našli na jednom mjestu.
Na pitanje tužiteljice, da li je bilo pljačkanja kuća, svjedokinja je istakla da je samo njihova kuća opljačkana od 53 srpske kuće u selu i da su ostavljeni tragovi u vidu poruka na zidovima. Opisala je i kako je uz pomoć tada SFOR-a prešla željeznički most i otišla ka Borcima, kako kaže selo koje je bilo pod kontrolom VRS.

Samo je Vasvija Vidović, advokatica Ramić Ese imala dva pitanja i to: Da li je svjedokinji poznato da je sin poginuo u borbi i pod kojim okolnostima? Svjedokinja je odgovorila da je poginuo u borbi, ali da ne zna pod kojim okolnostima. Ostali advokati nisu imali pitanja za ovu svjedokinju.

Suđenje se nastavlja 27.11. 2019. godine. Naš portal nastavlja da prati ovaj proces i da izvještava.

Novikonjic.ba