Autor: Goran Sarić

Kakva ostavka? Goni bandu iza rešetaka! Radnik ukrade u tvornici tri eksera i dobije otkaz, a ponekad, bogami, ode i u zatvor. A ovi ovdje, guzonje sa odličnim platama, uz kompletnu jezersku floru, doslovce ostavili na suhom dva miliona komada ribe – i uj’o vuk kenjca?!

Opet, dakle, to famozno “zastupanje nacionalnih interesa”. Nemoj me više “zastupati”, majke ti!

Tako im, veli strina, na ovoj studeni i snijegu svratio i nekidan. Na Badnje veče, pred Božić. Pomogao u pečenju mesa, točenju rakije, postavljanju astala i nanio kamaru “ćepanica” (cjepanica), da starci ne moraju izlaziti na poledicu. Bogami i prenoćio. Da im se, veli, i u praznično jutro nađe pri ruci. Pravi Boži-dar.

Negdje sam ovo već napisao: ljeta daleke 1991. godine – Vukovar je već uveliko gorio – mi, porodica, na odmoru na Boračkom jezeru smo se čudili tetki iz Beograda što nije smjela da dođe kod nas, na odmor.

Goran Sarić: Molitva

Našla ga je ujutru, kad je krenula na posao. Sjedio je na dnu stepenica, naslonjen na iskrzani zid sa strane, i tiho hrkao.

Vidi ga, k’o da je u krevetu!, pomisli, nekoliko puta lagano lupi po obrazima, teškom mukom podigne i na koncu povede uza stepenice. Nije se bunio. Nije baš sasvim izgubio “kompas”. Znao je, pa makar i kroz maglu, ko ga, i kamo vodi.

Čuo se na pivu. “Eee, sine, sine,” mrmljala je dok ga je ušuškavala u krevetu. “Sreća da je ljeto, inače bi se noćas smrznuo dolje, na meraji.”

Kad ga je fino “upakovala” i, malo se mršteći od kiselkastog mirisa, poljubila u čelo, otišla je na posao. Čekali su je njeni prvačići.

***

Dobro je. Vala sam te baš dobro odbranio! Umoran, stropoštao se u krevet, zureći u malu fotografiju na noćnom stočiću. Kolor, a stara i mutna, snimljena na slabom svjetlu. Spavaća soba. Otac, majka i unuk u širokom, prostranom krevetu. Oči moje plave boje, majčin sjetan pogled, očevi gusti, “meksikanski” brkovi i pomalo buljav pogled, drito u objektiv foto-aparata.

Prva noć pod novim krovom. Tek se uselili u novu kućicu, a staru, veću i komforniju, ostavili sinu i nevjesti. I, evo, prvom unuku.

Džaba. Prva noć, i odmah kod njih, još jednom pogleda fotku i nasmija se. sjećajući se sinovljeve vezanosti za djeda, njegovog oca. “K’o šipka i bubanj,” glasno se nasmijao, mada je bio sam u sobi. Žena je ostala dolje, u prizemlju. “Ona ujutro ne mora na posao”, promrmljao je sebi u bradu, ugasio stolnu lampu, okrenuo se na bok, i smjesta usnuo. Arivederči!

***

Kad je link postavio na fejs, nije očekivao baš neke reakcije. Još jedna Škola nekoć “krštena” imenom legendarnog heroja iz onoga rata promijenila ime. Tačnije, promijenilo joj ime. Okitilo je novim, od nekog anonimnog, njemu nepoznatog “književnika i intelektualca” koga su pobjednici nakon onog rata strijeljali zbog saradnje s okupatorom.

Možda nekoliko lajkova, i poneki lukavi komentar. Ljudima je bilo dosta takvih stvari. Oni koji se nisu slagali s njim, oni se, mislio je, neće javljati. Imaju oni svoje forume, pričaonice i pljuvaonice, puna ih je mreža. Takvi čak ni virtuelno ne izlaze često međ’ normalan svijet.

A opet … Niti je ovo normalno vrijeme, niti više ima puno, po njegovim aršinima, normalnog svijeta. Sve poludilo. Kao da dolazi novi veliki rat. Nisu li pri kraju ljeta četrnaeste, na izdisaju kratkog, ma daleko najboljeg perioda prošloga vijeka, nepregledne kolone mladića pjevajući odmarširale u rat, ubijeđeni da će se stvar riješiti već “do Božića”.

A nije. Ni tog, ni narednog, ni onog tamo narednog…

Nema rata bez četiri godine, govorio je ujak prve našeg rata, u tijesnom skloništu, dok su okolo pljuštale granate. Da smo mu tada povjerovali, dvojio je za radnim stolom, pripaljujući novu cigaretu, ko bi od nas izdržao do kraja?

On, kukavica, sigurno ne bi.

Odoh ja daleko, pomisli, zureći u ekran. Iznenadilo ga je nekoliko gnjevnih, šovinističkih reakcija na tekst.

“Stvarno si naivan”, rekla mu je supruga kad joj ih je pokazao. “Šta si mislio, da će svi oduševljeno podijeliti tvoju ogorčenost? Eee, moj ti…” Zavrtila je glavom i otišla da kuha ručak.

Jedan mu je čak u komentaru spomenuo pokojnog oca, koji je jednom protestvovao zbog preglasnog puštanja molitve sa zvučnika obližnje bogomolje.

Kako nekoga ubijediti da tajo, kako su ga zvali među četiri zida, pri tome nije ni pomislio kako njegovo ime u tom pozivanju na građanski red i mir igra neku ulogu. Pa zar i komšije ne govore da ih molitva, ranom zorom, budi i trza u krevetima?

No, samo se otac javno pobunio. Preteča građanskog otpora, jetko se nasmija, i pripali još jednu. Baš kao i on sad. Naivno. Dok je pisao tekst, nijednom nije ni pomislio na činjenicu kako je “odgurnuti” narodni heroj njegove nacionalnosti. Za njega, on je bio samo to: narodni heroj.

Dirnulo ga je, to pominjanje oca u lošem kontekstu. Povuklo ga za jezik. Upleo se u besmislenu raspravu, od onih kakve na koncu završavaju optužbama za fašizam.

Isti ovaj zémo koji mu sad pljuje po mrtvom ocu prije izvjesnog vremena mu je, i to baš na mreži, poručio da se onomad u suštini, slagao s ocem. Da i njemu smeta preglasna molitva. Ali da to naglas kaže… Šta bi, veli, komšije i familija rekli?

***

A bilo mu je drago kad je, nekako odmah nakon pobjede nacionalnih stranaka, u njegovoj ulici obnovljena ta stara bogomolja. Otkad zna za sebe, pamti je oronulu i zapuštenu. Najvećoj vjerskoj zajednici u Gradu služila kao skladište. Jednom je, na povratku kući, probao otvoriti njena natrula drvena vrata. Uzalud. Uzalud. Bila su pod katancem.

Kad su joj stavljali krov, krišom je na gradilište odnio peškir. Takav je običaj. A niti je bio vjernik, a da i jeste, to ne bi bila njegova bogomolja. Nego, nije htio da izgleda da se ovim peškirom nekom, u novim vremenima, uvlači u guzicu.

Pred bogomoljom je bilo i desetak – većinom naherenih – stećaka. Ogromnih kamenih blokova iz ko zna kojeg vijeka. Ukrašeni prizorima iz lova, likovima u kolu, jasnim krugom sunca… Bio je tu čak i jedan delfin, kako li se samo on tu stvorio?!

Jednom je, za jednog tmurnog kišnog dana, napisao pjesmu o njima.

I evo je sad tu, u punom sjaju. Nedavno joj proširili dvorište, ukrasili novim nasadima cvijeća, a čitavu bogomolju opasali visokom ogradom. Stećci su preseljeni na novo mjesto, odmah iznad rijeke.

Valjda da onaj delfin lakše može k vodi.

***

Otac je već tada bio ozbiljno bolestan. Još ga uvijek peče savjest kad je ono jednom umjesto pet, ostao dvadeset dana kod cure u Beogradu. Ostavio ga majci na teret. Tek dobio posao, trebao uskoro počet’ raditi, pa iskoristio šansu. Znao je da u dogledno vrijeme više neće biti takvih prilika.

A kad se napokon vratio, otac je ležao u postelji. Srce. Od jakih lijekova povremeno gubio pamćenje. Jednom je čak, baš tih dana kad se vrnuo iz “švalerancije”, pred njim i zaplakao.

Još uvijek ga je mučilo to sjećanje. Valjda ga je stoga i danas, nakon frtalj vijeka, tako zdušno branio.

***

Te večeri na lokalnoj televiziji je emitovan intervju sa šefom pobjedničke partije. Čovjek se baš šepurio pred kamerama. Zavaljen u fotelji, nasmiješen i samouvjeren, gospodin doktor kao da se silno trudio da u kadru što češće budu sokne u boji vjerske zastave. Program je bio otvorenog tipa, što znači da su i gledaoci mogli postavljati pitanja budućem predsjedniku opštine.

Ispred ekrana, uz piće i mezu, on, majka i otac. U jednom trenutku, iznerviran, otac je naglo ustao, otišao do trpezarijskog stola i podigao telefonsku slušalicu.

“Halo, je li to televizija? Ovdje R. K. Molim vas, upitajte gospodina predsjednika kad će uprava bogomolje u našoj ulici malo stišati molitvu? Svako jutro mi budi unuka!”

On i majka se skamenili. Nisu mogli vjerovati svojim ušima. “Šta je, šta me gledate? To svi misle, a niko da kaže!”

Pa što baš ti, pomisli D. A kaže: “Sve je to u redu, stari, samo te, da ‘prostiš, jebu dvije stvari.”

“Koje dvije stvari”, upita ovaj.

“Ime. I prezime.”

Sutra je krenula lavina anonimnih telefonskih poziva. Nisu mogli oka otvoriti. Zvonilo je 24/7. Prijetili, psovali, puštali kasete sa vjerskim pjesmama… Toliko, da su morali isključiti telefon.

Očevo stanje se naglo pogoršalo. Više nije izlazio iz kuće.

A njemu, njemu niko ništa nije rekao. Ni na poslu, ni drugdje. Nekoliko prodornih pogleda na ulici, i, katkad, naprasno prekinut razgovor kad bi ušao u kancelariju.

Laže. Jedan komšija ga je jednom, bez riječi, blago potapšao po ramenu. Ali da niko ne vidi.

***

Te večeri, nekoliko mjeseci pred očevu smrt, taman se vratio iz kafića. Svi već pospali, a ključ mu, po običaju, ostavili u poštanskom pretincu. Kad ga je otvorio, osim ključa u njemu nađe i jedan papir. Dopisnicu, bez marke i žiga. A na poleđini, očigledno namjerno nevještim rukopisom, na oba pisma kosim i krupnim slovima ispisan tekst.

“Izaći ćeš ti već iz te rupe, pacove jedan. Čekamo te!”

D. se poče tresti. Papir mu ispade iz ruke i, k’o mrtva ptičica, završi na betonskom podu terase. “Pička vam materina”, promrmlja. I brzo pokupi papir s poda. Samo da stara ujutru ne nabasa na njega.

I vrati se natrag, ka gradu. Peklo ga je grlo. Ima jedna kafana na željezničkoj stanici koja radi cijelu noć.

GORAN SARIĆ/strane.ba/novikonjic.ba

Das ist (keine) Valter!

Opet sam ga uprskao. Baš nemam sreće sa društvenim mrežama.

Kad smo se, na škrtom engleskom, prijavili na recepciji Grand hotela u Olsbergu, postarija plavka u plavoj uniformi nešto promunđa, pa nas nešto upita, ali na njemačkom. Opet mi, ingliš. Opet ona dojč. “I don’t understand you”, iziritirano će supruga, dok ja krvnički piljim u nju, kao da mi je, štajaznam, ubila cuku.

Kad me pitaju odakle sam, kažem da sam iz Konjica. To bio, i to ću i ostati, bez obzira gdje me dalje život bude vodio. Nisam ni s Boraka – otud su mi otac i dragi preci; ni s Boračkog jezera, gdje su nekada davno moji Sarići prvo kročili u ove krajeve. Nisam, pogotovo, ni iz Holandije, mada ovdje boravim evo već tačno dva desetljeća.

Goran Sarić: Jahorina

Mada mi nije daleko, na Jahorini sam bio samo nekoliko puta u životu.

Za Udruženje “Volonteri i prijatelji konjičke regije” (VIPK) čuo sam još prije nekoliko godina. Pažnju mi je privukao njihov nesebični angažman na stvarima za koje kod nas u “širokim narodnim masama”, najčešće ne vlada neki veliki entuzijazam.

Stranica 8 od 8