Zločinčić

Sa srcem, kao ni sa zločinom, se nije igrati. Zato vam je pametnije da zašutite, mladi “pravnici”. Možda vas šutnja, kad već nisu savjest, empatija i tvrdi fakti, dozove pameti. Inače se i vama, i nama (s vama), još tmurnije piše.

Već neko vrijeme me muči jedna pjesma. Važna i čudna, a oštra kao kamenčić u čizmi. Njeni me stihovi, peckanje rane, bude usred noći. Pokušam ih zapamtiti, ali mi ne daju mira. Siđem u prizemlje, po čašu vode i malo čokolade, to me malo smiri, pa katkad i zaspim. Ali je ne zaboravljam.

Besmrtnost

U spavaćoj,

na čardaku,

lađi u praznom prostoru,

bude me, jutros,

perači prozora.

Kao da dižem golemi teret,

polako otvaram oči.

Noćni stočić:

paraceramol, alopurinol,

iboprufen, diclofenac.

Sa čašom mlake vode pokraj.

I to sve

na koricama Kunderinog romana

Besmrtnost.


Pižon

Kroz odškrinute zavjese: bor, i,

na njegovom vrhu,

čvorak!

Sam u kući.

Danima na kauču,

povazdan gledam ptice.

A na debljoj grani,

ispod,

komšijin golub,

pižon,

utovljen poput dooobrog pileta.

Ovdje se dvonošci panično plaše sala,

bolesti,

i pivskih trbuha,

a ptice i mačke hrane i tove – kao za trpeze!


Pup

U leji pred kućom,

prvi pup ruže.

Ispod njega,

na vjetru šušti mlado,

a već pjegama išarano,

bolesno lišće.

Kao da šapće:

Nad svim vrhovima

je mir.

U vršcima svima

jedva će živ

i dašak još koji biti.

Pjevanje ptica je stalo.

Čekaj još malo,

pa ćeš počinut i ti. *

*J. W. Gete: Putnikova noćna pjesma (prijevod: Jovica Letić)


Ti si moja čokolada (u bolnici)

U sobi do moje,

neko posvunoć kašlje.

Duboko.

Altom.

Razdire se.

Nisam žedan,

ali ustajem po čašu vode,

otvaram prozor,

i žderem zrak,

rezak,

predjutarnji.

Za mene,

i za docimera,

pa polako odšepesam

do ormarića,

po red milke,

najboljeg sedativa.


Puževe kućice

Jutrom i svečeri,

za vježbu,

šetkam s kraja na kraj uličice.

Vrijeme se stalno mijenja.

Nebom se,

k’o sumanuti,

ganjaju sunce,

i oblaci.

Travanjske huke.

Dok hodam,

štapom nesviklo lupkam po kaldrmi.

Pod papučom,

kao pod zubom čips,

krckaju i pucketaju puževe kućice.

Ovdje,

i u vrtu,

umjesto lasta,

prvi vijesnici proljeća.


U trenu kad umire…

U trenu kad umire – sestra iz Konjica

javlja

da teku zadnji minuti –

  1. i momci,

u njenom Brodu,

slave vjenčanje unuke

ujnine sestre.

U trenu kad stavlja se tačka na njen,

meni toliko dragocjen život,

grad u kome živim,

slavi titulu fudbalskog kluba,

prvu u vijek i frtalj vremena.

Kroz prozor: sirene,

smijeh,

galama

i pjesma.

U “kapanju” zadnjih minuta,

curenju teške rane,

sam u stanu,

i pustoj kući

na obronku jedinog brijega u Gradu,

ravničarskom.

Rana na nozi pecka.

Dvojim da ustanem,

do friza,

i natočim po jednu,

sebi i njoj,

što odlazi.

Ili da skuham čaj,

i uzmem još jednu,

protiv bolova.

Kroz prozor,

tamo kraj Rajne,

i dalje grmi i ječi.

Stojim dugo,

snen i neodlučan,

sred puste sobe,

kao ona,

za koji čas,

sred

čistilišta.

GORAN SARIĆ/Novikonjic.ba

Grad Konjic, ulica Suhi do, kasna jesen devedeset druge.

Nizozemska je postala naša druga domovina. Ima i onih naših ljudi koji ovdje samo vegetiraju, čekajući dan umirovljenja, to jest povratka. Mislim da je to pogrešno.

Sve nešto mislim, ako duže ostanem, odavde ću izaći k’o top. Sam u sobi s pogledom, vlastitom kuponicom i wc-om, internetom, wifijem, knjigama, sestricama u bijelom koje “plešu” oko vas kao da ste posljedni kineski car…Pa ovo bih, barem na nekoliko dana, i zdrav odabrao!

Samo, NDH-ova gospoda lingvisti su se u Drugom svjetskom ratu dvostruko zajebala.

Kao i obično, auto parkiram daleko van centra, s ovu stranu Amstela.

Moram reći da me je, kao pjesnika, veoma dirnula ta pjesma, naročito stoga što znam kakvim je povodom nastala.

Stranica 7 od 9