Boriti se za unaprijed izgubljenu stvar pjesniku je mnogo primjerenije i plemenitije u ovoj lijepoj i silovanoj zemlji – a namjerno odlično zabetorniranoj državi tri priglupa konstitutivna naciona – nego da napokon ušutim i priđem stadu.

Predveče me uvijek spopadne slabost, drhtavica, osjećaj da ću dobiti vrućicu. To se obično dešava negdje između šest i osam. Tada brzo progutam dva paracetamola, i opet je sve u redu.

Za tlo me veže noga koje nemam.

“Dresovi” im jesu različiti, ali gramzivost i volja za moć – tu su bakirovci, čovićevci i dodikovci potpuno jednaki.

Dok sam ja zauzet utakmicom života, nastojeći da u duelu sa opakim protivnikom izvučem barem produžetke, pa novu tekmu, i tako do u nedogled, jednom mladom momku u Amsterdamu se desilo nešto strašno.

Jednom se i to moralo desiti. Sinoć pao sa hodalice. Jedna nožica stala na rub praga od kupatila, i to je bilo dovoljno da me njen krhki položaj izbaci iz ravnoteže. Srećom, padoh na guzicu, a ne na patrljak.

Jan, cimer, se pravo prepao.

Iako je patrljak ostao nepovrijedjen, ispod zavoja je cijelu noć cvilio kao tužan pas kad ga vlasnik za kaznu ostavi da prenoći pred vratima.

***

Pola jedanest, a moji se još ne javljaju za uobičajeni chat prije spavanja. Nazovem, i s druge strane neka buka.

“Gdje si to, moja ti”, upitam D.

“Evo me sa sinovima u tvom omiljenom kafiću, Casparu,” živahno će supruga. “Smišljamo šta još treba uraditi u kući do tvog povratka.”

“Pa ste morali izabrati baš Caspar?” Pri samoj pomisli na tamošnji asortiman specijalnog piva već mi curi voda na usta.

“Pa da, a gdje drugo,” odvrati lukavica, kao iznenađeno, a već je čujem kako srče belgijsko crno. Ludo (stout) pivo.

“E da znaš, sad ću smazati cijelu onu Milkicu što si mi je danas donijela u bolnicu,” zlurado joj “zavrnem”, i prekinem razgovor. Znam da bi se bunila da mi to nije dobro za zdravlje.

Šta jadni, usamljeni hasta zna šta je 200 grama slatke, “Švajcarke”?!

***

Jutros dobijem sjajnu poruku od školske drugarice i bivše komšinice Dj. B. Ona, a posebno njen muž, već decenijama biju bitku sa bolescinama. No, vedar duh ih nikada ne napušta. Kod njih je vazda veselo! A pametni, obrazovani ljudi, dobro znaju s čime su se, već davno, uhvatili u koštac.

Evo te poruke, nakon koje bih ja bio zadnji seronja kad ne bih nastavio ovako, s elanom, protiv zajebane bolesti. Uvijek ima gore:

B nalaz dobar. Tumor mu se smanjio za još 2,5 cm, što je veliki uspjeh. Nema metastaza. Juče imao jaku alergijsku reakciju na kontrast od CTa. Bili smo na hitnoj. Sada je dobro i otišao je na posao. Prodisali smo i idemo u nove pobjede. Imamo tumor, ali ima i on nas! Pusa!!!

***

A da ne bude skroz prozaično, bez stiha, evo i jedna pjesma:

Besmrtnost

U spavaćoj,

čardaku,

lađi u praznom prostoru,

jutros me bude

perači prozora.

Kao da dižem golemi teret,

polako otvaram oči,

i zurim u noćni stočić:

paracetamol, alopurinol,

ibuprofen, diclofenac…

Sa čašom mlake vode pokraj.

I to sve

na koricama Kunderinog romana

“Besmrtnost”.

Goran Sarić/Novikonjic.ba

Danas se navršava dvadeset i pet godina od ubistva porodice Golubović i tim povodom članovi NVO Volonteri i prijatelji Konjica, predstavnici Srednje škole i Odreda izviđača Konjic, u prisustvu malog broja sugrađana, položili su cvijeće i zapalili svijeće na zajedničkoj grobnici porodice Golubović na gradskom groblju Musala.

Eho tuđe pjesme

Golubovićima

Zločinčić

Stranica 6 od 8