“Kako žena, kako ‘sitna’ dječica,” zezam druga iz zavičaja, iako znam da su djeca dobro poodrasla.

“Kako hoćeš. Na kraju krajeva, radi se o tvom tijelu”, rekao je. “A ja odoh vani, da zapalim”, ustao je, sa stola pokupio kesicu s duhanom, ćat i upaljač, i žurno, kao da bježi, izišao napolje.

Tito, majci (4. maj osamdesete)

Nastavak bolesničkog dnevnika

Povodom fizičkog napada na profesora Envera Kazaza od strane notornog šoviniste na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.

Vratili se kući poslije novogodišnjeg slavlja u Njemačkoj. Moji vade stvari iz auta – garderoba, pokloni, ostaci ića i pića – a ja trotoarom šepesam ka kući. Odjednom, ženski glas iza leđa, na holandskom:

“Sretna Nova!”

Budim se rano, vlažnih obraza.

Vraćam se taksijem s revalidacije. Sredina decembra, pet popodne, a već suton. Kad me je taksista, da ne ustajem i ne mučim se, pokupio” na zadnja vrata, kiša je lila kao iz kabla. A sad ni kapi, samo je zrak još vlažan i, nekako sasvim po holandski, slinav.

Stranica 3 od 8