Kolumne

Kolumne (172)

Tebi pišem… a nemam riječi… koje su to riječi koje bi mogle opisati Tvoju bol, Tvoju tugu, Tvoju patnju…

Prava je šteta što su naši domaći krvnici bliži Himlerovoj nego indonežanskoj poetici.

KONJIC - Koštala me iskrenost puno puta, kao i mnoge od nas, ali… Ja nastavljam tako jer drugačije ne znam.

Autor: Goran Sarić

Kakva ostavka? Goni bandu iza rešetaka! Radnik ukrade u tvornici tri eksera i dobije otkaz, a ponekad, bogami, ode i u zatvor. A ovi ovdje, guzonje sa odličnim platama, uz kompletnu jezersku floru, doslovce ostavili na suhom dva miliona komada ribe – i uj’o vuk kenjca?!

Kada bi u mom rodnom selu Gorica htjeli spomenuti nekog ko ne zaslužuje da mu se spomene ime, jer je nečovjek, lopov, bezobraz, lažljivac, inadžija, titiz, zloća, prznica, pogan na jeziku, rekli bi samo „anamo on“ i nastavili priču. Makar taj „anamo on“ živio toliko blizu da im je sa prvim mrakom zapišavao tarabu, on više nije imao ime. Bio je samo „anamo on“ bez ijedne druge karakterne crte, niti podatka koji bi ga mogao identifikovati. Tako i ja danas pišem o predsjedniku entiteta Republika Srpska i članu Predsjedništva Bosne i Hercegovine, koji se sa svojim odanim trabantima sastadoše u Banjoj Luci. Prije bilo kakve analize i konotacija koje bi mogao polučiti navedeni sastanak, reći ću usplahirenom građanstvu koje god nacionalne boje da je: „Prdila baba u mlin da je više buke“. Ništa se neće desiti. Tačnije, ništa bitno. Osim da će gladni biti još gladniji, bogati još bogatiji, prevareni još prevareniji, a svu krivnju će nositi onaj tamo, što se drugačije zove. On je za sve kriv!?

Patricia Franchini: Do you know William Faulkner?

Michel Poiccard: No. Who’s he? Have you slept with him?

Tako im, veli strina, na ovoj studeni i snijegu svratio i nekidan. Na Badnje veče, pred Božić. Pomogao u pečenju mesa, točenju rakije, postavljanju astala i nanio kamaru “ćepanica” (cjepanica), da starci ne moraju izlaziti na poledicu. Bogami i prenoćio. Da im se, veli, i u praznično jutro nađe pri ruci. Pravi Boži-dar.

* Kad se nije dokazao u struci, odao se politici. U ovoj kod nas najomiljenijoj grani

„privređivanja“ sad uspješno proizvodi - obećanja.

Suho biografsko predstavljanje Viktora Ivančića izgledalo bi ovako: Utemeljitelj i dugogodišnji glavni urednik Feral Tribunea, otac Robija K., uvjerljivo najbrutalniji kritičar Tudmanovog režima i aktualne hrvatske stvarnosti, vrstan autor i čovjek čijeg su se pisanja toliko bojali da su ga bili spremni plaćati, samo da ne piše. Realna je činjenica kako je riječ o autoru koji u vlastitoj zemlji ne bi imao gdje objavljivati tekstove da ga nije angažirao tjednik srpske manjine, Novosti, što je podatak koji o snazi njegove pisane riječi govori više od ičeg drugog. Kad ovo antimoderno i nehumano doba ostavimo iza sebe, o njemu ćemo više saznati iz Viktorovih tekstova, nego iz tomova historiografskih i socioloških radova. U konačnici, riječ je o čovjeku koji vlastitim primjerom ruši umjetne granice postjugoslavenskih republika, odbijajući objavljivanje svojih knjiga u svakoj republici posebno.

Pippilotta Viktualia Rullgardina Krusmynta Efraimsdotter Långstrump jedan je od najvažnijih književnih likova dvadesetog stoljeća. Rođena u najdepresivnija doba Europe, u zimu 1941. u Stockholmu. Kćerka Astrid Lindgren bolovala je od upale pluća, i poželjela je priču. Mati joj je tada započela pripovijedati o Pipi Dugoj Čarapi. Djevojčica je uskoro ozdravila, ali jednom rođenu junakinju više se nije moglo vratiti nazad, u maštu. Tri godine kasnije Lindgren je počela zapisivati priče o Pipi, početkom 1945. imala je već gotovu knjigu. Ponudila ju je Bonnieru, najuglednijemu i najmoćnijem švedskom izdavaču, koji čini povijesnu grešku i odbija Pipi. A nije neobično što su je odbili. I to ne zbog stila Astrid Lindgren, koji je besprijekoran, niti zbog fabule, koja je uvijek zanimljiva, nego zbog glavnoga lika, zbog Pipi, djevojčice kakve prethodno nije bilo u svjetskoj književnosti.

Stranica 8 od 13