Kolumne

Kolumne (162)

* Marginalci na sebe skreću pažnju galamom, a umjetnici života - otmjenom šutnjom.

* „Futuristi“: Bit će bolje! „Sadisti“: Hoćemo sad!

* Funkcionerima ispiljenim iz kadrovskih inkubatora parali pozicije, a intelektualnom proletarijatu - irgatovanje, nizak koeficijenat i visoki profesionalizam.

* Menadžeri tranzicije. Od privrednih giganata napravili - skladišta.

* Mnogima u ratu zakletva bila: Za (z)brisel spreman!

* Nije škrtac nego se samo šali na tuđi - žiro-račun.

* Hvališe se da nema poroka: nije pušolog, ne druži se sa maliganima,drogi rekao ne. Jedino je sklon - zagorčavanju života drugome.

* Neke naše javne ličnosti u govorni aparat su „ugradile“ - mumlafon.

* Kako prepoznati onog ko je intervencijama i kupovinom došao do diplome? Miče usnama dok čita u sebi.

* Odazivaju se na zov prirode: najbolje se osjećaju na Zmijanju, u Jarčedolima, na Čemernu, uz Ljutu, dok za njima čeznu dolina piramida, Jelisejska polja, Stradun, Bosfor, Rt dobre nade.

* Sažeti portret birokrate: obraća se sa „de, reci“, „dođi (malo) sutra“, „razumiješ ti mene“; ne miješa se u svoj posao; počesto pauzira od 8 do 16 sati; igra pasijans na kompjuteru a poker u ilegali; tlači ga pritisak; boluje od mrzovoljitisa.


Ismet Smajlović /novikonjic.ba

Zahtjev koji se već duže nalazio u Ministarstvu odbrane Bosne i Hercegovine, zahvaljujući Marini Pendeš, koju teško mogu osloviti gospođom, krunisan je odlukom o učešću pripadnika Oružanih snaga na najavaljenoj paradi u Banjoj Luci, povodom antiustavnog praznika, koju je upravo spomenuta potpisala u srijedu (04.januara. op.a.). Time je Marina počinila kazneno djelo, protiv države Bosne i Hercegovine. Tu se nepoštivanje Ustava BiH ne završava, jer će po ptpisanoj odluci u Banjoj Luci biti angažovano, izvjestan broj vojnika i starješina, te dio MTS-a Oružanih snaga BiH. Već je poznato da će tamo biti vojni orkestar Oružanih snaga BiH. Hoće li makar jedan član Predsjedništva BiH, ustati i lupiti šakom od sto? Dosta!

Kada je pjesnik Vladimir Majakovski objavio svoju pjesmu 'Lijevi marš', među sovjetskim komunistima je postigao ogroman uspjeh. „Lijeva, lijeva, lijeva ko to tamo korača desnom“, pisao je. Kad je pjesmu pročitao jedan isljednik, odmah je zaključio: „Ovo je subverzija. Kako se može koračati samo lijevom nogom“. Prije nekoliko dana dobili smo Jahorinsku deklaraciju koju je potpisalo dvadesetak profesora i građanskih aktivista. Cilj je objavljen prije skupa: Podržati stranke ljevice i njihovu građansku opciju.

Kad sam bez tebe, sve isto mi je… Nisi Dino u pravu! Ako nisu ovdje, ne znači da su srcem daleko. Večeras smo jedno, u sjećanju na ono naše nekad. Hladno je. Još malo, pa na Ponoćku! Samo ću ja večeras u crkvi mirisati na sarmu. Džaba parfem. Svake godine ista priča. Tvrd kupus za sarmu, pa je cijeli dan kuhamo, i rijedak fil za oblande. Imamo i baklavu! Mersa napravila! Pravu, bez imalo tirita. Samo bogate kuće za Božić i baklavu imaju. I šareni burek. I pleh breskvica ovakih i onakih. Sa masti, i bez masti, za komšije kad dođu u jutro na čestitanje, a ne jedu mast. I pršuta i jednog i drugog. Uzmi drugi tanjir, i poredaj, za komšije što ne jedu ovaj naš, i uzmi drugi nož, ne reži istim, grijeh je to! A gdje ćeš griješiti za Božić, gdje ćeš griješiti i bez Božića, nema smisla!

Negdje sam ovo već napisao: ljeta daleke 1991. godine – Vukovar je već uveliko gorio – mi, porodica, na odmoru na Boračkom jezeru smo se čudili tetki iz Beograda što nije smjela da dođe kod nas, na odmor.

Našla ga je ujutru, kad je krenula na posao. Sjedio je na dnu stepenica, naslonjen na iskrzani zid sa strane, i tiho hrkao.

Vidi ga, k’o da je u krevetu!, pomisli, nekoliko puta lagano lupi po obrazima, teškom mukom podigne i na koncu povede uza stepenice. Nije se bunio. Nije baš sasvim izgubio “kompas”. Znao je, pa makar i kroz maglu, ko ga, i kamo vodi.

Čuo se na pivu. “Eee, sine, sine,” mrmljala je dok ga je ušuškavala u krevetu. “Sreća da je ljeto, inače bi se noćas smrznuo dolje, na meraji.”

Kad ga je fino “upakovala” i, malo se mršteći od kiselkastog mirisa, poljubila u čelo, otišla je na posao. Čekali su je njeni prvačići.

***

Dobro je. Vala sam te baš dobro odbranio! Umoran, stropoštao se u krevet, zureći u malu fotografiju na noćnom stočiću. Kolor, a stara i mutna, snimljena na slabom svjetlu. Spavaća soba. Otac, majka i unuk u širokom, prostranom krevetu. Oči moje plave boje, majčin sjetan pogled, očevi gusti, “meksikanski” brkovi i pomalo buljav pogled, drito u objektiv foto-aparata.

Prva noć pod novim krovom. Tek se uselili u novu kućicu, a staru, veću i komforniju, ostavili sinu i nevjesti. I, evo, prvom unuku.

Džaba. Prva noć, i odmah kod njih, još jednom pogleda fotku i nasmija se. sjećajući se sinovljeve vezanosti za djeda, njegovog oca. “K’o šipka i bubanj,” glasno se nasmijao, mada je bio sam u sobi. Žena je ostala dolje, u prizemlju. “Ona ujutro ne mora na posao”, promrmljao je sebi u bradu, ugasio stolnu lampu, okrenuo se na bok, i smjesta usnuo. Arivederči!

***

Kad je link postavio na fejs, nije očekivao baš neke reakcije. Još jedna Škola nekoć “krštena” imenom legendarnog heroja iz onoga rata promijenila ime. Tačnije, promijenilo joj ime. Okitilo je novim, od nekog anonimnog, njemu nepoznatog “književnika i intelektualca” koga su pobjednici nakon onog rata strijeljali zbog saradnje s okupatorom.

Možda nekoliko lajkova, i poneki lukavi komentar. Ljudima je bilo dosta takvih stvari. Oni koji se nisu slagali s njim, oni se, mislio je, neće javljati. Imaju oni svoje forume, pričaonice i pljuvaonice, puna ih je mreža. Takvi čak ni virtuelno ne izlaze često međ’ normalan svijet.

A opet … Niti je ovo normalno vrijeme, niti više ima puno, po njegovim aršinima, normalnog svijeta. Sve poludilo. Kao da dolazi novi veliki rat. Nisu li pri kraju ljeta četrnaeste, na izdisaju kratkog, ma daleko najboljeg perioda prošloga vijeka, nepregledne kolone mladića pjevajući odmarširale u rat, ubijeđeni da će se stvar riješiti već “do Božića”.

A nije. Ni tog, ni narednog, ni onog tamo narednog…

Nema rata bez četiri godine, govorio je ujak prve našeg rata, u tijesnom skloništu, dok su okolo pljuštale granate. Da smo mu tada povjerovali, dvojio je za radnim stolom, pripaljujući novu cigaretu, ko bi od nas izdržao do kraja?

On, kukavica, sigurno ne bi.

Odoh ja daleko, pomisli, zureći u ekran. Iznenadilo ga je nekoliko gnjevnih, šovinističkih reakcija na tekst.

“Stvarno si naivan”, rekla mu je supruga kad joj ih je pokazao. “Šta si mislio, da će svi oduševljeno podijeliti tvoju ogorčenost? Eee, moj ti…” Zavrtila je glavom i otišla da kuha ručak.

Jedan mu je čak u komentaru spomenuo pokojnog oca, koji je jednom protestvovao zbog preglasnog puštanja molitve sa zvučnika obližnje bogomolje.

Kako nekoga ubijediti da tajo, kako su ga zvali među četiri zida, pri tome nije ni pomislio kako njegovo ime u tom pozivanju na građanski red i mir igra neku ulogu. Pa zar i komšije ne govore da ih molitva, ranom zorom, budi i trza u krevetima?

No, samo se otac javno pobunio. Preteča građanskog otpora, jetko se nasmija, i pripali još jednu. Baš kao i on sad. Naivno. Dok je pisao tekst, nijednom nije ni pomislio na činjenicu kako je “odgurnuti” narodni heroj njegove nacionalnosti. Za njega, on je bio samo to: narodni heroj.

Dirnulo ga je, to pominjanje oca u lošem kontekstu. Povuklo ga za jezik. Upleo se u besmislenu raspravu, od onih kakve na koncu završavaju optužbama za fašizam.

Isti ovaj zémo koji mu sad pljuje po mrtvom ocu prije izvjesnog vremena mu je, i to baš na mreži, poručio da se onomad u suštini, slagao s ocem. Da i njemu smeta preglasna molitva. Ali da to naglas kaže… Šta bi, veli, komšije i familija rekli?

***

A bilo mu je drago kad je, nekako odmah nakon pobjede nacionalnih stranaka, u njegovoj ulici obnovljena ta stara bogomolja. Otkad zna za sebe, pamti je oronulu i zapuštenu. Najvećoj vjerskoj zajednici u Gradu služila kao skladište. Jednom je, na povratku kući, probao otvoriti njena natrula drvena vrata. Uzalud. Uzalud. Bila su pod katancem.

Kad su joj stavljali krov, krišom je na gradilište odnio peškir. Takav je običaj. A niti je bio vjernik, a da i jeste, to ne bi bila njegova bogomolja. Nego, nije htio da izgleda da se ovim peškirom nekom, u novim vremenima, uvlači u guzicu.

Pred bogomoljom je bilo i desetak – većinom naherenih – stećaka. Ogromnih kamenih blokova iz ko zna kojeg vijeka. Ukrašeni prizorima iz lova, likovima u kolu, jasnim krugom sunca… Bio je tu čak i jedan delfin, kako li se samo on tu stvorio?!

Jednom je, za jednog tmurnog kišnog dana, napisao pjesmu o njima.

I evo je sad tu, u punom sjaju. Nedavno joj proširili dvorište, ukrasili novim nasadima cvijeća, a čitavu bogomolju opasali visokom ogradom. Stećci su preseljeni na novo mjesto, odmah iznad rijeke.

Valjda da onaj delfin lakše može k vodi.

***

Otac je već tada bio ozbiljno bolestan. Još ga uvijek peče savjest kad je ono jednom umjesto pet, ostao dvadeset dana kod cure u Beogradu. Ostavio ga majci na teret. Tek dobio posao, trebao uskoro počet’ raditi, pa iskoristio šansu. Znao je da u dogledno vrijeme više neće biti takvih prilika.

A kad se napokon vratio, otac je ležao u postelji. Srce. Od jakih lijekova povremeno gubio pamćenje. Jednom je čak, baš tih dana kad se vrnuo iz “švalerancije”, pred njim i zaplakao.

Još uvijek ga je mučilo to sjećanje. Valjda ga je stoga i danas, nakon frtalj vijeka, tako zdušno branio.

***

Te večeri na lokalnoj televiziji je emitovan intervju sa šefom pobjedničke partije. Čovjek se baš šepurio pred kamerama. Zavaljen u fotelji, nasmiješen i samouvjeren, gospodin doktor kao da se silno trudio da u kadru što češće budu sokne u boji vjerske zastave. Program je bio otvorenog tipa, što znači da su i gledaoci mogli postavljati pitanja budućem predsjedniku opštine.

Ispred ekrana, uz piće i mezu, on, majka i otac. U jednom trenutku, iznerviran, otac je naglo ustao, otišao do trpezarijskog stola i podigao telefonsku slušalicu.

“Halo, je li to televizija? Ovdje R. K. Molim vas, upitajte gospodina predsjednika kad će uprava bogomolje u našoj ulici malo stišati molitvu? Svako jutro mi budi unuka!”

On i majka se skamenili. Nisu mogli vjerovati svojim ušima. “Šta je, šta me gledate? To svi misle, a niko da kaže!”

Pa što baš ti, pomisli D. A kaže: “Sve je to u redu, stari, samo te, da ‘prostiš, jebu dvije stvari.”

“Koje dvije stvari”, upita ovaj.

“Ime. I prezime.”

Sutra je krenula lavina anonimnih telefonskih poziva. Nisu mogli oka otvoriti. Zvonilo je 24/7. Prijetili, psovali, puštali kasete sa vjerskim pjesmama… Toliko, da su morali isključiti telefon.

Očevo stanje se naglo pogoršalo. Više nije izlazio iz kuće.

A njemu, njemu niko ništa nije rekao. Ni na poslu, ni drugdje. Nekoliko prodornih pogleda na ulici, i, katkad, naprasno prekinut razgovor kad bi ušao u kancelariju.

Laže. Jedan komšija ga je jednom, bez riječi, blago potapšao po ramenu. Ali da niko ne vidi.

***

Te večeri, nekoliko mjeseci pred očevu smrt, taman se vratio iz kafića. Svi već pospali, a ključ mu, po običaju, ostavili u poštanskom pretincu. Kad ga je otvorio, osim ključa u njemu nađe i jedan papir. Dopisnicu, bez marke i žiga. A na poleđini, očigledno namjerno nevještim rukopisom, na oba pisma kosim i krupnim slovima ispisan tekst.

“Izaći ćeš ti već iz te rupe, pacove jedan. Čekamo te!”

D. se poče tresti. Papir mu ispade iz ruke i, k’o mrtva ptičica, završi na betonskom podu terase. “Pička vam materina”, promrmlja. I brzo pokupi papir s poda. Samo da stara ujutru ne nabasa na njega.

I vrati se natrag, ka gradu. Peklo ga je grlo. Ima jedna kafana na željezničkoj stanici koja radi cijelu noć.

GORAN SARIĆ/strane.ba/novikonjic.ba

Oprostila sam ti, što uništio si bašte sa dračom i gloginjama, jer si rekao da će tu biti nešto, što donijet će ti puno para. Iako, fale mi te gloginje, za puhaljke što pravili smo od starih osušenih flomastera. Uzmi i one male parkove iza zgrada, klackalicu i tobogane, i kartonske kutije od kojih pravili smo kućice za napuštene pse iz ulice.

Stranica 8 od 12