Kolumne

Kolumne (153)

Oprostila sam ti, što uništio si bašte sa dračom i gloginjama, jer si rekao da će tu biti nešto, što donijet će ti puno para. Iako, fale mi te gloginje, za puhaljke što pravili smo od starih osušenih flomastera. Uzmi i one male parkove iza zgrada, klackalicu i tobogane, i kartonske kutije od kojih pravili smo kućice za napuštene pse iz ulice.

Kada sam ti, ne tako davno, pisao pismo, samo koji dan nakon tvog ustoličenja, nadao sam se, da će tvoj majčinski instinkt, prebaciti makar jednu emociju preko komšijske tarabe, i započeo sam ga sa „Draga susjedo Kolinda.“ Poštujući tvoj jezik hrvatski, i pisao na njemu, sada ti komšinice Kolinda pišem, nakon ranog sabaha, okupanog lica i jednako čistih ruku, i valja ti me razumjeti na mom, bosanskom jeziku. U prošlom pismu sam, pored dobrokomšijskih rečenica, u završnici napisao i ovo. Pomozi da i mi s druge strane tarabe čujemo taktove one tvoje omiljene pjesme „Dream for the future“. Da zajedno tražimo bolji život u budućnosti a ne u prošlosti.Ovdje se, poštovana susjedo Kolinda, tako silno želi budućnost a živi se ispod barjaka prošlosti. Čak i onda, kada na jarbolu visi samo komadić krpe, otimajući se hercegovačkoj buri, oslikavajući sav naš jad i fukarluk onaj duhovni. Zato te molim susjedo Kolinda, dođi prvom prilikom i pokaži da si žena i majka. Ne samo čovjek! Jer ako bi došla samo kao čovjek, začas se omakne i u Bosni, a u Hercegovini baška, da se ispadne i magarac.

do not call a friend to witness what you must do alone

Jugoslavija je tih srećnih godina najviše podsjećala na brak iz interesa u kom sve dobro funkcioniše dok je razlog dovoljno dobar....

A u isto vreme, sa prostora bivše Jugoslavije, iz novonastalih zemalja, odlaze autobusima, vozovima i avionima mladi ljudi željni boljeg života i mira za budućnost svoje dece.

Nismo imali nikakvu politiku nakon raspada Jugoslavije. Nastao je grabež. Ti bivši rukovodioci prebacili su se u nacionalističke stranke, bivši komunisti postali su nacionalisti. Gangsteri su došli na vlast i opljačkali su vlastite narode. Na vlasti je politička mafija, koja je organizirana po principu “ti meni, ja tebi”.

Naše nacionaliste najviše žesti činjenica da među zemljama bivše Jugoslavije, usprkos svemu, i dalje postoje jake kulturne veze.

Drugovi i drugarice delegati,

Obraćam vam se u ime svih nas koji smo preživjeli 90-te i danas žive, bolje reći životare, u Bosni i Hercegovini.

Drug iz školske klupe znao je dobro crtati, kupili smo vodootpornu crvenu boju i dvije bijele majice, i on je, s fotografije radničkih demonstracija u Gdanjsku, savršeno vjerno precrtao logotip Solidarnošći. Bilo nam je petnaest, išli smo u Prvu gimnaziju, i već sutra smo se pojavili s tim majicama u školi. Ništa se nije dogodilo, profesori su nas gledali blijedo i nezainteresirano, samo je lik koji nam je predavao psihologiju, neki Grković, kroza zube procijedio da je Staljin bio veliki čovjek. Zgledali smo se, uvjereni da to govori zbog nas. A ništa nam nije mogao. Nikada poslije u životu, kao u tih četiri-pet godina, od 1980. do 1985, nisam u sebi osjećao slobodu, koja se očitovala kao stalna i svakodnevna potreba da se reagira na svijet oko sebe. Majice su nam kratko potrajale, jedva dva-tri pranja, crvena baš i nije bila tako vodootporna, ali sam još dugo, sve do rata, negdje na dnu ormara čuvao taj artefakt naše rane političke samosvijesti. Bila je to prva majica s porukom, i prvi politički proglas na reklamnom panou mojih grudi.

Stranica 8 od 11