Kolumne

Kolumne (162)

U životu sam se naslušao, i previše, najrazličitijih mišljenja i priča, „oguglao“ na brojne gluposti, nebuloze, nezadovoljstva i kritike. Mislio sam da me ništa više ne može „izbiti iz cipela“, uzburkati misli i pokrenuti emocije u susret povišenom krvnom pritisku. Uvijek kad bih razgovarao o bilo čemu, slušao različita mišljenja, ponekad gledao i ono što nije za gledanje, ili na bilo koji način dolazio u kontakt sa drugim i drugačijim, trudio sam se da budem smiren i objektivan, nastojeći pri tom shvatiti razočarenja i nezadovoljstva ljudi postojećim stanjem u društvu i državi.

Nije nikakva tajna da kod nas godinama „škripi„ na mnogim mjestima i da obični mali čovjek konstantno trpi nepravdu i poniženje. Ali, možda čak, više i od nepravde, ljude pritišću i „razvlače im pamet“ svakojake, često i napuhane i neistinite informacije negativnog sadržaja. Gotovo sva sredstva javnog informisanja, naprosto se utrkuju ko će prije objaviti što crnju i što negativniju vijest. To bombardovanje crnilom dovelo je čovjeka u poziciju apatije, bezizlaza, straha i neizvjesnosti, strovalilo ga u bezličnu masu nacionalizma, kojom se bezdušno manipuliše do besvijesti. Priče o pohlepi, korupciji, kriminalu i anarhiji, kažu bolje upućeni, nisu bez osnova, i o njima treba govoriti pisati, ali, ljudi moji, ima li ičega dobroga u ovoj zemlji, o čemu bi se mogla kazati koja lijepa riječ, i unijeti malo optimizma i vedrine u naš jadni i napaćeni narod. Zašto se malo više ne piše i govori o pozitivnim rezultatima Tešnja, Goražda, Gradačca, Jelaha i drugih mjesta. Zbog čega se stavlja u prvi plan ono što je negativno u odnosu na ono što je pozitivno. Zašto se sve u ovoj zemlji generalizuje, izjednačava, farba u crno i po mom mišljenju planski odlaže u kontejnere straha i propasti? Zašto? To je po mom dubokom uvjerenju opasna zamka u koju svi, a Bošnjaci napose, sve više upadaju.

E, upravo zbog toga i ispisujem ove redove i tako pokušavam dati svoj skromni doprinos u razobličavanju pogrešnog mišljenja o narodu kao cjelini. Nedopustiva su i za svaku osudu mišljenja: „Nema niko gori od nas“, „Mi smo najpokvareniji“, „Nikada Bošnji ne treba dati naprijed“, „Nisu nas džaba nazvali balijama“. E, to su te nebuloze, koje mi tjeraju krv u slijepočnice i mrak na oči navlače. Na takve gluposti niti mogu, niti se želim navikavati. Ovakve i slične izjave moraju se u startu pobijati i neutralisati, prije svega, zbog budućnosti nas kao naroda, opstanka Bosne i Hercegovine kao države, ali i zbog onih koji su dali svoje živote za našu budućnost. Dobro je poznato da nas konstantno optužuju, kako oni sa istočnih, tako i sa zapadnih granica naše zemlje, da smo upravo mi taj remetilački faktor koji onemogućava put napretka. Ako i mi sami o sebi tako počnemo misliti i govoriti, nema nam spasa, i zaslužili smo da nestanemo. Upravo zbog toga, evo, pokušavam kazati i na nekoliko primjera pokazati i dokazati da nikada i ni u kom slučaju nismo svi isti. Ima Bosna, i imat će uvijek, ne samo u Tešnju, Goraždu, Gradačcu i Jelahu, već i u svim ostalim mjestima ljude koji će svojim radom i trudom ići naprijed, koje će krasiti dobrota, zajedništvo i vjera u bolju budućnost.

Evo dva lijepa primjera iz mog rodnog sela Idbra, i napose zaseoka Nuhići od svega dvadesetak domaćinstava.

Prije izvjesnog vremena došlo je do požara u porodičnoj kući N.Ć. Igrom slučaja bio sam prisutan, mada godinama ne živim tu. Bio je akšam. Kao munja, prostrujila je vijest selom da gori kuća. Svi, koji su mogli na bilo koji način pomoći, dotrčali su da pomognu. Žene su plačući razvlačile plastična crijeva do obližnjih česmi, dok su muškarci na sve moguće načine nastojali ugasiti vatru. Ejub nije stigao ni cipele da obuje, dotrčao je bos kada je čuo da gori kuća. Ušao je sa vrha merdevina kroz prozor, gasio vatru, ne razmišljajući hoće li stradati od struje. Isto tako sa vatrenom stihijom su se borili: Alija (preko 80 godina), Haris, Elvir, Amir, Bećir, Adnan, Emsad i ostali. Najvažnije je bilo spriječiti da vatra ne zahvati krov. Ukoliko bi se to desilo, još nekoliko kuća bi progutala vatra. Zajedničkim snagama, uz nadljudski napor uspjelo se, hvala Bogu, spriječiti najgore. Nedugo po tom, začula se i sirena vatrogasne službe. Srećom, za njihovu intervenciju, osim nekoliko savjeta, nije bilo potrebe. Nakon što se situacija postepeno počela smirivati i posljednje varnice neutralisati, vlasnik nije mogao sakriti suze. Svi, ama baš svi su ga tješili i nudili svoju pomoć. Iako nije bio trenutak za oduševljenje, ja sam gledajući ta umorna, znojna i čađava lica u sebi osjetio neku neobjašnjivu toplinu, ushićenje i ponos. Okrenuo sam se prema jednom od dvojice vatrogasaca i uzbuđenim glasom rekao: „Ovaj narod, uz Božiju pomoć, sigurno neće nestati“. Svi su se trudili i borili, kao da se radi o njihovoj vlastitoj kući. I to je ono što nam treba, što ljude krasi i daje snagu da istraju i pobijede iskušenja. Nakon što je požar ugašen prišao sam Amiru, predsjedniku podružnice, i predložio da idući dan od nadležnih u općini zatražimo neophodna sredstva za sanaciju. Ali, nije trebalo. Čuvši za tešku situaciju svog radnog kolege, radnici „Igmana“ (kao i uvijek kad je trebalo) odvojili su dio od svojih plata da se kuća obnovi. Tako je i učinjeno. Veliko hvala Igmanovim radnicima.

Spomenuo bih još jedan lijep primjer zajedništva.

Negdje polovinom prošle godine razgovarao sam s Bećirom i Amirom o pokretanju incijative za dovođenje vode sa izvora rijeke Baščice (2,6 km). S obzirom da selo već ima vodu za piće, novi vodovod bi se isključivo koristio za navodnjavanje poljoprivrednih zemljišta. Ideja se pokazala opravdanom, pa se krenulo u realizaciju. Prikupljena su sredstva (3500 KM) za izradu stručnog projekta. Na naše traženje od Općine, na čelu sa načelnikom Emirom Bubalom, dobili smo materijalna sredstva u vrijednosti od 27500 KM. Isto toliko objezbijedili smo nas 31 učesnik. U ime svih učesnika, ja bih iskoristio priliku i najtoplije se zahvalio našem načelniku na velikoj pomoći. Pored projekta angažovali smo profesionalnu firmu za izvođenje stručnih radova. Jedan od učesnika je i dpl.ing Hasan Ćosić, koji dugo već živi u Sarajevu. On je o svom trošku odnio vodu na analizu u Sarajevo, kako bi se tačno utvrdio njen kvalitet. Upravo ovih dana se odvijaju završni radovi i polahko priprema skroma svečanost. Zasadi postojećih i novih malinjaka, kao i drugih kultura zasigurno će spriječiti dalju migraciju stanovništva u potrazi za egzistencijom.

Nije, dakle, sve crno, kako se često želi prikazati. Bude ono zavisti i ljubomore, bude ponekad i povišenih tonova, ali kada je najpotrebnije zaborave se razmirice i zbiju redovi. Ipak smo mi, bez obzira na sve postojeće, opravdane ili neopravdane kritike dobar narod, narod koji uprkos svim osporavanjima i negiranjima može biti primjer dostojanstva i čestitosti, a to su nam nebrojeno puta (doduše nesvjesno) potvrdili i naši neprijatelji, isti oni koji su izmislili Sulju i Muju, ili Hasu i Husu. Godinama su pravili viceve na naš račun. Nastojali su da nas prikažu glupim, primitivnim, zaostalim i naivnim. Ismijavali su nas na svakom koraku, ali nikada i nigdje niste mogli čuti da je Suljo nacionalista, da Mujo nekoga mrzi, da je Haso, ne daj Bože, nekoga ubio ili Huso iščupao tuđu među. Ne, to niste mogli čuti, jer mi nismo zadojeni nacionalizmom, mi ne mrzimo, mi ne ubijamo i ne žudimo za tuđom teritorijom, ali, Boga mi, isto tako ne damo ni svoju.

Istina, mi jesmo bili naivne dobričine, čiju dobrotu su drugi obilato koristili. Dobrotu ćemo i dalje svakako zadržati, a naivnosti se poslije doživljenog genocida obavezno moramo otarasiti. Da zaključim: Bošnjaci su bili i ostali, a bit će, ako Bog da, i u buduće čestit i dobar narod. Najbolji narod na Balkanu.

Preporod/Aziz Nuhić/Novikonjic.ba

Elmir i Goga mi skoro svakog jutra s terase kafane terase Kod Mujice, na kojoj piju prvu kafu, šalju fotke Boračkog jezera. Tu je Jezero najčešće okupano suncem. A ova jutros im sva nekako tmurna i siva, sasvim u skladu s pripadajućim joj tekstom: “Treba li vam jutros kiše?”

Jedva suzdržim bijes, i kratko im utipkam: “Jok. Ovdje, u Holandiji, je imamo na izvoz!”

***

Često sanjam gradić na Neretvi, za koji me veže mnogo dragih mjesta, grobovi mojih bližnjih, puno znanaca i šačica prijatelja.

Ipak, kad ljeti Darija na nekoliko dana ode u Slavonski Brod – djeca, mangupi, već odavno ne ljetuju s nama – pokatkad mi se desi da napravim krug čaršijom, a da tek dvatriput kažem: zdravo. Promijenjena “krvna” slika, i ovdje. Ne mogu da se žaim: odlaskom u Holandiju i sam sam tome doprinio. Doduše, može se naći stotinu razloga pro (rat, mala djeca, kod jednih “izdajica, kod drugih “vlah”- nigdje prispio…), ali i poneki contra. Najveći, ljubav prema onakvom, prijeratnom zavičaju. Jer, da smo svi otišli… Zato se iskreno divim onima koji su ostali, a nisu se prekonoć promijenili u “vjernike”, nacionaliste, šociniste. Malo ih je, takvih, ali su sto puta bolji od mene.)

Nekako se najbolje ćutim u ulici u kojoj sam odrastao. Ista atmosfera, uglavnom iste, stare komšije, ista cika djece do kasno u noć, ista lupa čekića iz automehaničarske radnje prekoputa, isto komšijino hrkanje kad se, noću, kasno vraćam kući. Zuj rijetkih još upaljenih televizora. I još, cvrčci, iz visoke trave na podzidama.

Tu se, u kasna doba, kad više na ulici ni živa roba, kod naše garaže, da prostite, najslađe ispišam. Kuća mi tu, gore, ni minut hoda, ali merak je merak!

No, sve je to java. A u snu me sve češće muče – stepenice. Od ulice do mojih vrata – 42 komada! A i drugdje, gdje god da krenem, bukadar basamaka. Sjećam se da dajo, ujak, kuća do kuće, zadnjih ljeta zbog njih nije ni silazio na ulicu. Godine, tanke noge, a pogolem trbuh. I one, proklete skaline – i to skoro svugdje bez rukohvata!

Tako je to kod nas. A tako (nam) i treba! Starim i sakatim je mjesto u zapećku. Šta će oni na izvanu?

Pa ih se sad i ja – najednom degradir’o u drugu ligu – bojim k’o zmija mungosa. Trebalo bi da do narednog ljeta savladam hodanje s protezom i, možda, štapom. Doduše, i ako to postignem, ići ću sve jednu po jednu. Tako, kažu, mora. Ali nema veze. Nigdje mi se ne žuri. Osim toga, nisam ni prije bio neka ptica trkačica.

***

“Kako se nosiš s idejom da nećeš dugo živjeti?”

“Niko, osim samoubica, ne zna koliko će živjeti”, nabusito odgovorim. A onda se sjetim da mi kraj kreveta stoji Danijele (Danniële), prijazna, debeljuškasta patronažna sestra s kojom često vodim kratke, ali fine razgovore. Ali takvi su Holanđani: s neba pa u rebra! Nema u njih puno uvijanja i izmotavanja. Danijele dolazi četiri puta sedmično, kad spavam u prizemlju, da mi pomogne pri pranju i “kupanju”. Lavor, voda, sapun i krpica.

Nasmješim se da ublažim odsječan odgovor.

“Da, ali hoćeš li, na primjer, doživjeti da se igraš sa unucima? Hoćeš li, da kažem, doživjeti osamdesetu?”

Strpljivo joj velim da naš najstariji sin već ima trideset i jednu, da je oženjen, pa, bude li sreće… Osim toga, i srednjem je dvadeset i deveta, najmlađem dvadeset dvije. A da li ću, velim joj, živjeti još dvije, dvanaest ili dvadeset dvije… Ne znam. Tu hećimi šute k’o zaliveni. Za njih sam, izgleda, poseban slučaj. Enigma.

Što li baš mene, u nebeskom ruletu, zapade da budem ovakav unikum?!

I nastavim joj pričati kako mi je stari umro u pedeset šestoj, dvije godine mlađi nego što sam ja sad. I to na svadbi. Usred pjesme. Od srčanog. Pa ima li smisla da ja sad sjedim kući, zurim u plafon i jadikujem nad sudbinom?

“Nego, draga Danijele, deder ti meni istrljaj leđa i stražnjicu! Zdravu nogu i patrljak mogu i sam.”

Svjetlo ovog fenomena još nije ugašeno. Ni iz daleka. A do tada – carpe diem. Zgrabi dan. Sa, ili bez rukohvata.

Tačno.net/Novikonjic.ba

Došlo je do grla, rečenica je koju sam danas izgovorila u programu radija. Dok sam u ulozi “malog čovjeka” iz radija pričala o problemima penzionera, ljekara i pacijenata, pitala sam se, a gdje je raja s fakulteta?

Nama je dobro dok čekamo pred ambasadama vize za budućnost, penzionerima nije dobro, pardon, zar to nisu roditelji, nane i djedovi onih što u redovima stoje pred ambasadama?

Pacijenti koji mole za život i oni su nečiji roditelji, a ljekari naši profesori.

Svima njima je stalo do boljeg sutra nakon 22 godine, samo nama nije, mi ispijamo kahve od njihovih crkavica i tračamo prolaznike.

U domovima putem društvenih mreža kukamo kako smo ugroženi, kako nam nije dobro i eto, jadni mi, o nama niko ne brine.

“Mladi akademci” brine se o djeci, starijima i ljudima koji nisu sposobni. Odrasli i intelektualno sposobna osoba treba brinut o sebi. Mi očigledno nismo sposobni. Mrsko nam je da kažemo DOSTA JE!

Na protestima jedna od gospođa iz Sarajeva je rekla, kako je tu zbog svoje djece. Kakve djece?

Lijene bagre što sjedi u udobnom domu i ždere sve što joj se servira. Živimo od Vaših penzija i čekamo kad će nam pasti s neba prilika iz stranke ili negdje u Evropi. Da pitamo nisu nas naučili klimoglavci u obrazovanju, a i kad bi imali priliku, mnogi ne bi ni znali šta pitati.

Dragi moji roditelji,

Ne mogu Vam oprostiti što ste odgojili generaciju lezihljebovića i naučili da žive od Vaših 300 KM. Ne mogu Vam oprostiti što ste nas naučili da samo postoji pasoš i granični prijelaz, pa ste danas umjesto nas, Vi stajali pred institucijama voljene nam države.

Nek ste Vi nama utkali nacionalni sistem vrijednosti, za egzistencijalni nije bitno!

Naučili ste nas da svake dvije godine izlazimo turistički na izbore i glasamo “za svoje”.

Zajedno s nama i Vi ste krivi, nikakva Evropa, nikakva država jer država smo mi, a ne oni koje biramo.

Koga psujemo dok uzvikujemo slogane podrške “svojima” sa sve trubama i kolonama automobila kojim se vozamo za cenera što je stranka dala?

Jel’ nam cener cijena?

I na kraju dragi roditelji, ne mogu da Vam oprostim što svake dvije godine gurate tinejdžere u prve redove predizbornih skupova i zaglupljujete im mozak.

Ne mogu oprostiti sebi, tebi, nama i vama što smo idioti već 22 godine.

Mreža za izgradnju mira/Anisa Mahmutović/Novikonjic.ba

Kada vidimo sam naslov ovoga članka, mnogo se pitanja proteže kroz ovo. U prošlom Članku sam pri kraju pisala da je „odnos prema živi bićima pokazatelj ZRELOSTI DRUŠTVA“!

Koliko smo mi na Balkanu uopće kao društvo zreli? Opet mnogo neudoumica, zakonska regulativa, odgoj, stav, obrazovanje, itd., ali u svemu kada zumiramo i svedemo ove segmente u jednu trebalo bi nam biti svjesno i jedno na umu „Da smo mi kao ljudska bića svjesni, i imamo razum“!

Općenito kada pričamo o dobrobiti životinja je koncept koji je povezan sa pravima životinja i koji je u fokusu interesovanja bio kod mnogih velikih umova, kao što su Pitagora, Leonardo Da Vinci, Mahatma Gandhi, ali je njegova značajna uloga počela da živi naročito od XIX stoljeća, kada se ovaj koncept javlja u Ujedinjenom Kraljevstvu.

Dobrobit životinja je fizičko i psihičko dobro životinja. Dobrobit životinja predstavlja obezbjeđivanje uslova u kojima životinja može da ostvaruje svoje fiziološke i druge potrebe svojstvene vrsti kao što su: ishrana i napajanje, prostor za smještaj, fizička, psihička i termička udobnost, sigurnost, ispoljavanje osnovnih oblika ponašanja, socijalni kontakt sa životinjama iste vrste i odsustvo neprijatnih iskustava kao što su bol, patnja, strah, stres, bolesti i povrede, zaštita životinja od progona, lova, svih vrsta eksplatacije, kao što su korištenje životinja za ishranu, krzno, kožu, sprečavanje svih vrsta testiranja na životinjama (farmaceutski, kozmetički, vojni, obrazovni), sprečavanje korištenja životinja za zabavu, sprečavanje zlostavljanja i ponižavanja životinja, sprečavanje korištenja životinja za borbe, sprečavanje uništavanja njihovih staništa itd.

Koje su stavke Pravnih zaštita životinja,i koliko su učinkoviti na ovome dijelu Balkana, jer ovdje neću samo pričati o pojedinoj zemlji, jer uz BiH tu su i Srbija, Hrvatska itd koje imaju slične ili iste probleme sa zlostavljačima životinja, istina otkad je Hrvatska u EU drugačije su kazne i propisi…neke od njih donosim za koje možda nismo znali ili imali doticaja, ali svakako je dobro za znati:

Pravna zaštita životinja- Postojanje kazne odvrača ljude od činjenja krivičnih djela. To je generalna prevencija

S obzirom da ostale životinjske vrste moraju i trebaju da imaju ista prava kao i čovjek (koji i sam pripada životinjskom carstvu), kao i da čovjek dijeli planetu Zemlju sa ostalim životinjskim vrstama, ali i s obzirom na to da zlostavljanje i ubijanje životinja predstavlja simptom teške psihopatologije određene osobe i jasno ukazuje da je ta osoba opasna po životinje, djecu, odrasle ljude, ali i društvo u cjelini, neophodno je da pravni sistem svake države adekvatno zaštiti životinje, ali i sankcioniše njihove zlostavljače i ubice.

Zlostavljanje i ubijanje životinja je večini pravnih sistema (pa tako i pravnim sistemima država Jugoistočnog Balkana) krivično djelo, za koje je u zavisnosti od okolnosti izvršenja djela predviđena novčana kazna, kao i kazna zatvora.

Država da bih spriječila izvršenje krivičnog djela, ali i sankcionisala počinioca krivičnog djela koristi se preventivnim i represivnim mjerama.

1) Preventivne mjere su usmjerene na sprečavanje vršenja krivičnih djela.

Krivično djelo je ono djelo čovjeka koje je opasno za određeno društvo, koje je protivpravno, koje je određeno u zakonu kao krivično djelo, čija su obilježja određena zakonom i koje je učinjeno sa vinošću.

Definisanje određenog djela kao krivičnog djela u Krivičnom zakonu određene države, kao i propisivanjem krivičnopravne sankcije za to krivično djelo, djeluje se preventivno prema izvršenju tog krivičnog djela. Postojanje kazne odvrača ljude od činjenja krivičnih djela. To je generalna prevencija.

Kažnjavanjem počinitelja krivičnog djela se istovremeno vrši i generalna prevencija šalje se poruka društvu da se vršenje krivičnog djela kažnjava u skladu sa odredbama Krivičnog zakona, a i vrši se specijalna prevencija da ta osoba više ne vrši krivično djelo, ali se djeluje i represivno počinitelj krivičnog djela sa kažnjava za učinjeno krivično djelo.

2) Represivne mjere su usmjerene na kažnjavanje počinitelja krivičnog djela. Sankcionisanjem izvršioca krivičnog djela, on istovremeno i „ispašta“ za počinjeno djelo, a i ima i priliku da se rehabilituje i da više ne čini krivična djela, tj. da ne postane recividista. Izricanjem sankcije izvršiocu krivičnog djela njemu, ali i društvu se šalje jasna poruka da pravni sistem neće tolerisati kršenje zakona i činjenje krivičnih djela.

Krivičnopravna zaštita životinja je najvažniji vid pravne zaštite životinja i njihovih prava. Na taj način država i pravni sistem države djeluju preventivno i represivno prema svim potencijalnim, ali i postojećim zlostavljačima životinja. Da bi se uspješno provela krivičnopravna zaštita životinja, policija, tužilaštvo i sudovi moraju se držati zakona i etičkih kodeksa pripadajućih profesija. U državama koje imaju razvijenu svijest prema pravima životinja dolazi do formiranja tzv. „Policije za životinje“ i na taj način se efikasnije i bolje provodi pravna zaštita životinja, ali dolazi i do efikasnijeg hapšenja i procesuiranja zlostavljača i ubica životinja.

Pravna zaštita životinja se vrši i putem donošenja i provođenja zakona o zaštiti i dobrobiti životinja. Kršenja zakona o zaštiti i dobrobiti životinja predstavlja prekršaj. Zakonom o zaštiti i dobrobiti životinja se definišu sve oblasti zaštiti i dobrobiti životinja. Provđenje i nadzor nad provođenjem zakona o zaštiti i dobrobiti životinja mogu da vrše veterinarske inspekcije. U razvijenim pravnim sistemima veterinarske inspekcije obično rade zajedno sa policijom za životinje…

U državama bivše države samo veterinarske inspekcije rade na provođenju zakona o zaštiti i dobrobiti životinja, kao i na kažnjavanju počinitelja prekršaja iz odredbi zakona o zaštiti i dobrobiti životinja. Dok su policija i tužilaštvo zaduženi za krivični postupak protiv izvršioca krivičnog djela mučenja i ubijanja životinja.

Također, pored novčane kazne i kazne zatvora za učinioce krivičnog djela mučenje i ubijanje životinja, i novčanih kazni za počinitelje prekršaja iz zakona o zaštiti i dobrobiti životinja postoji niz mjera u cilju sprečavanja recidivizma kod mučitelja i ubica životinja, a to su:

1) Mjera oduzimanja životinje ili više životinja izvršiocu krivičnog djela ili počinitelju prekršaja iz odredbi zakona o zaštiti i dobrobiti životinja. Ovu mjeru propisuje večina pravnih sistema pa tako i pravni sistemi država bivše države.

2) Mjera privremene ili trajne zabrane držanja životinja se u zavisnosti od težine krivičnog djela ili prekršaja propisuje na određeni vremenski rok ili dolazi do trajne zabrane da osoba posjeduje životinju.

3) Zabrana držanja određene djelatnosti, ovu mjeru poznaju razvijeni pravni sistemi, a manifestuje se na način da ukoliko je kroz vršenje određene djelatnosti konstantno kršen zakon o zaštiti i dobrobiti životinja i ranije propisane mjere nisu spriječile to, dolazi do obustave djelatnosti u sklopu koje je došlo do patnje i/ili uginuća životinja (npr. ukoliko određena farma djeluje protivno odredbama zakona o zaštiti i dobrobiti životinja i životinje na toj farmi su izložene torturi, a odgovorne osobe su toga svjesne i nisu poduzele ništa da se to sprijeći, može doći do zatvaranja farme i zabrane vršenja te djelatnosti vlasniku).

Gore napisane ove mjere Zakonske, osobno mislim da je bitno kako m kao pojedinac možemo se uključiti i prijaviti ovu vrstu zlostavljanja prema nedužnim bićima.

Ali isto tako ako je netko bio prijavljen za zlostavljanje, te je ili platio kaznu novčanu ili dobio zatvorsku kaznu ovisno o težini zločina, možda smo spriječili da ne dodje do novoga recidiva, i isto tako mislim da postojanje kazne odvraća ljude od činjenja krivičnih djela. To je generalna prevencija…

Mreža za izgradnju mira/Žana Alpeza/Novikonjic.ba

Jedna vijest iz Kantonalnog suda u Novom Travniku treba da obraduje javnost, a pogotovo nas, novinare. Imenovani sud je, naime, presudio u korist Centra za istraživačko novinarstvo (CIN iz Sarajeva) po tužbi protiv Općinskog suda u Bugojnu zbog nedostavljanja informacija o zaradama advokata angažovanih po službenoj dužnosti.

Bugojanski sud ogriješio se o Zakon o slobodi pristupa informacijama Federacije Bosne i Hercegovine, u čemu inače nije jedini, ali nije jedini ni koji je zbog toga kažnjen. Pomenutom CIN-u to je već šesta tužba koju je dobio protiv institucija, raznih nivoa vlasti, zbog nepoštivanja Zakona o slobodi pristupa informacijama. Novinari se na to odlučuju jer im se jedno važno pravo uskraćuje.

Kad kažem “novinari” stiče se dojam o nekom mnoštvu. Ali, ako ćemo precizno i pošteno, za istrajnost u borbi sa državnim nepravilnostima i za sudske procese rijetki se odlučuju. Ogromna većina medija u dosluhu je sa vlastima ili im direktno služi, pa najčešće i ne talasaju po mutnoj vodi, a kamoli da prozivaju i na sudovima tuže naše svemoćne institucije.

CIN je u tome jedan od izuzetaka. To je vrlo zanimljivo, uporno i novinarski jako društvance koje nas barem 15-tak puta godišnje počasti britkim, analitičnim i dokumentovanim napisima o organizovanom kriminalu i korupciji, o devijacijama u sferi obrazovanja, zdravstva, zapošljavanja, politike, šverca drogama i duhanom te o finansijskim prevarama čiji akter je uglavnom vlast. Zbog toga je CIN, od formiranja 2014. godine do danas, dobio čak 31 novinarsku nagradu i priznanje, više nego svi ostali mediji u BiH zajedno.

Zašto CIN može i hoće ono što drugi ne mogu ili neće?

Tajna je u tzv. vlasničkoj strukturi i finansiranju ovog medija. Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) jedinstvena je.

Dvadesetak uposlenika CIN-a čine školovani, mladi, ali već dovoljno iskusni novinari koji imaju ozbiljne plaće i dobre uslove za rad. Na njima je da to opravdaju uistinu objektivnim, istraživačkim novinarstvom koje ne štedi nikoga ko svojim devijacijama bode oči javnosti.

CIN, dakle, ne ovisi ni o kakvim stranačkim novcima, ali ni o kompanijama slizanim sa vlašću, od kojih ne možete dobiti reklamu ako iole začeprkate po mutnim poslovima njihovih političkih saveznika i partnera. A to je upravo ključna zapreka medijima, prvenstveno internet portalima, da rade na CIN-ov način.

Većina naših medija hrani se na kašičicu, stalno svjesni da će im i disanje biti onemogućeno ako se budu puno prsili objektivnošću i profesionalizmom. Stoga i pristaju da budu prirepci vlasti, po sistemu: Bolje ikako nego nikako! A da ne govorim o onima, koji inače najviše utječu na javno mnjenje, koji ubiru povelike novčane nagrade za svoju poslušnost i rad po direktivama i po ukusu vlasti.

Tako je to. Novinarstvo i mediji su veliko carstvo neosvojenih i neiskorištenih šansi. Razlog je čista “sitnica” – novac! Njime se kupuje javna riječ i time otupljuje toliko potrebna kritika nakazne društvene i političke prakse u Bosni i Hercegovini.

Eh, da nam je više CIN-ova!

Fokus.ba/Novikonjic.ba

Mnoge oblasti u BiH nalaze se na vrlo niskim granama, ali čini se da se po stepenu urušenosti ništa ne može mjeriti s kulturom.

Prema podacima CIA-e, pročitah, BiH ima najveću stopu nezaposlenosti mladih u svijetu, čak 62,8% – i među 134 zemlje, u kojima je taj problem tretiran, ispred je čak i Jemena, Alžira, Etiopije, mnogih drugih koje su čitavo XX. stoljeće u svim svjetskim mjerenjima bile daleko iza nas.

Redakcija portala Novikonjic.ba, 20. jula 2017. godine počela je objavljivati feljton publikacije „Na tragu dobrih ljudi“ koju je priredio autor, Ibro Hero iz Konjica u organizaciji tima Koalicije za borbu protiv mržnje „Peace Buliding“ Konjic.

Redakcija portala Novikonjic.ba, 20. jula 2017. godine počela je objavljivati feljton publikacije „Na tragu dobrih ljudi“ koju je priredio autor, Ibro Hero iz Konjica u organizaciji tima Koalicije za borbu protiv mržnje „Peace Buliding“ Konjic.

Bosna i Hercegovina je u smrtnoj opasnosti, izričit je ugledni akademik Esad Duraković.

Stranica 5 od 12