Kolumne

Kolumne (172)

Veče. Tiki s drugarima otiš’o van. Nas dvoje sjedimo na kauču i šutke gledamo neku seriju. Ispirem usta čajem od kamilice, protiv afti, svako malo pljuckam u sivi lavorčić, isti onaj što ga koristim i pri pranju zuba. U hefti kad imam hemo, tada svaki đavo udari na mene. Baje, bakterije, hajvančići, kihanje i kašljanje…

Najednom mi udari krv u glavu. Dođe da sve prevrnem i razbijem. Ljutito sklonim tu plastičnu stvar ustranu i k’o polip pricapim uz moju družicu: “Jeb’o ti život kad se običan lavor ispriječio između nas!”

***

Prošli četvrtak i petak – k’o otrovan! Prvo, revalidacija. Neće, pa neće. Nikako da uferčim to magično, usrano: schiften. Slalomanje. Prebacivanje težine tijela sa jedne, na drugu stranu. Tu se moraš usuditi da lakim pokretom kuka, ali i cijelog gornjeg dijela, težinu sa zdrave noge prebaciš na protezu. Malo kuk, malo trup – i eto plesa! Salsa, kako iz šale ovo čudno, na zôr njihanje kukom i strukom zovu fizioterapeuti. Ali, lako se je njima zajebavati.

Na štakama, kao po jajima, bazam po sali i učim ovaj ples sakatih. Pipavo, preoprezno, pa ni ja ni moja mlada “voditeljka” Ivet nismo zadovoljni. A još i vještačku nogu malo “bacam” udesno, neujednačeni mi i široki koraci, kao da vozim “na točkiće” – ima tih minusa, ihi-hi! Pa još kad sutradan, u vrtu, provlačeći se između stola i ograde, zaboravim na “salsu”, prospem se na betonske ploče kao vreća! Nisam se vele udario, sreća. Samo je proteza malo stradala. Ali se poslije cijeli taj, i slijedeći dan, žderem što sam u praxisu vječiti ponavljač…

Ne možeš sve imati, na uho mi šapću Holandezi, veliki majstori relativiziranja. Ne možeš biti sve. I spretan, i s parama okretan, i riječima vješt. Nego ti je u životu, najčešće, ili-ili. Il’ si Road Runner, Ptica Trkačica, ili Hromi Daba, tromo Šepesalo.

***

Jedne sedmice krajem oktobra vodio Dnevnik tjedna za Radio slobodna Evropa. Malo šege, malo šale, malo ozbiljnosti. Namjerno nisam puno o “plesu” i “šiftanju”. Neću vazda istim da dosađujem svijetu. Evo, za one koji nisu slušali, nekoliko odlomaka iz tog evropskog diary-ja:

Subota, 21.oktobar. Jutro “otvaram” satiričkim tekstom holandskog nezavisnog novinara Martina Frijlanda (Vrijland), od koga zvanični mediji u Zemlji Lala i Kanala zaziru k’o đavo od krsta. Frijland tu o novoj vladi desnoga centra, u koju, srećom, nije ušao notorni islamofob Gert Vilders (Geert Wilders), između ostalog piše:

“… želimo [se] otarasiti prevelikog broja staraca, jer nas oni koštaju brdo novca. Ljudi žive sve duže, i to je naprosto problem. Zato će vlada uštedjeti dvije milijarde eura na zdravstvu, tako da starci […] postanu depresivni i odluče da progutaju smrtonosnu pilulu. […] To će se desiti uprkos religioznim uticajima u novoj vladi. Na koncu, i Isus je na krstu izvršio jednu vrstu samoubistva, zar ne?

Tako Frijland. Oštro i beskompromisno. Inače, pregovori o formiranju trećeg kabineta premijera Mark Rutea (Rutte) su trajali više od šest mjeseci. I nikom ništa. Ovdašnja ekonomija cvjeta. Kako bi bilo da i dalje nastavimo bez Marka & Co.?

Nedjelja, 22. oktobar. Napolju tmurno i promjenjljivo, a u nas – gozba! Prijateljica Mira, Mostarka, u pretis-loncu donijela jagnjetinu i krompir. Sočno, meko i mirisno – “mrtva bi je usta jela”, što reče onaj iz sarajevskih Nadrealista.

“Kako se jako osjeti, ovo će ti zasmrdit’ cijelu kuću”, namiguje mi šarmantna Mira.

“Bona ti, pa valjda znaš da riba i jagnjetina nikad, baš nikad ne mogu smrditi,” uzvratim joj uz osmjeh, a voda mi curi na usta.

Meso je, bezbeli, kupila “kod Turčina”, to jest u turskom dućanu. Ovakav kvalitet mesa se može naći samo kod njih, ili u biološkim mesnicama, ali ono nije za naš buđelar.

Nekada smo češće išli dvadesetak kilometara na istok, u Njemačku, po meso, žestoko piće, te da naspemo benzina. I on je tamo, naime, znatno jeftiniji.

Pošto i naša kraljevska porodica, u značajnom procentu suvlasnik naftne kompanije Shell, “od nečeg” mora da živi.

Ponedjeljak, 23. oktobar. Sergej Kreso, ovdje veoma poznati dokumentarista, mi šalje neobičan e-mail o Fadiju Belouniju, sirijskom arhitekti koji je prije izbijanja rata u gradu Alepu radio na projektu revitalizacije istorijskih gradova. No, ne mogavši zbog ratne situacije u Siriji relazirati svoju ideju da svojim znanjem i ekspertizom shvati i pomogne okončanju konflikta u njegovoj domovini i gradu Alepu, donosi odluku da svoje istraživanje ‘prebaci’ u grad koji po njegovom mišljenju najviše liči na Aleppo, a to je Mostar. Rezultat njegove istraživanja je impozantna knjiga i studija ‘Živjeti zajedno, idioritmija i moć prostora / Slučaj postkonfliktnog Mostara’.

Dobri Sergej me pita mogu li, preko mojih mostarskih prijatelja, urgirati da se njegov rad prevede i objavi (i) kod nas. Potrudiću se, naravno. To bi bilo lijepo zaokruženje ove, u osnovi, tužne priče.

Tačno.net/Novikonjic.ba

Zločini koji je počinila herceg-bosanska politika jesu zločini protiv čovječnosti ali i zločini protiv Boga, ili teološki kazano, „u nebo vapijući grijesi“. Tko staje na stranu tih zločina i onih koji su ih kreirali, odobrili ili počinili, svrstava se na stranu zla i zlikovaca, sam se isključuje iz zajednice ljudi.

Piše: Drago Bojić

Najveći uspjeh nacionalnih ideologija je u tome što one, i nakon što propadnu njihovi politički projekti, uspijevaju manipulirati masama, uvjeriti ih da su strašni zločini počinjeni u ime tog naroda opravdani, a tvorevine nastale na zločinu čak Božja volja i boguugodna djela, da su zločinci nacionalni heroji i da je kažnjavanje zločinaca istodobno i kažnjavanje i ponižavanje cijelog naroda. Sve presude za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije doživljavaju se kao „nacionalno poniženje“ i svaki put izazovu žestoka negodovanja naroda. Nacionalno poniženje, međutim, „ne počiva na Sudu, već na onome što je do njega dovelo, na činjenici tog režima i njegova djelovanja“, pisao je odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata Karl Jaspers u svojoj studiji Pitanje krivnje. O političkoj odgovornosti Njemačke.

Osjećaj nacionalnog poniženja, u moralno izopačenom negiranju vlastitog kolektivnog zla i zločina za koje su odgovorni pojedinci tog kolektiva, prati od početka i sudski proces takozvanoj herceg-bosanskoj šestorci. Što se više približava drugostupanjska presuda, to se pojačava nacionalna i rodoljubna nervoza pa se upomoć zaziva i Boga – pozivom na molitveni skup i podršku „haškim uznicima“. Gore od zloupotrebe molitve, mise i svetog prostora u ovom slučaju jest zaslijepljenost i zavedenost „vjernika“ i potpuna odsutnost empatije za žrtve i njihove najbliže.

Još se ne zna kakva će biti drugostupanjska presuda, ali se zna da su na teritoriju Herceg-Bosne počinjeni stravični zločini i da oni nisu bili sporadična zlodjela „nekontrolirane rulje“ ili „pomahnitalih pojedinaca“, nego politički i vojno isplanirana i organizirana akcija čišćenja teritorija od nehrvatskog stanovništva. Zločini koji su počinjeni na teritoriju Herceg-Bosne, da se poslužimo riječima poljskog sociologa Zygmunta Baumana u njegovim razmišljanjima o nacističkim zločinima prema židovskom narodu u knjizi Modernost i holokaust, nisu bili „djelo neposlušne rulje koja izmiče kontroli, nego uniformiranih ljudi, poslušnih i discipliniranih, koji se drže pravila i pedantno se odnose spram slova i duha svojih instrukcija“. Naravno, nisu svi oni obični ljudi pa ni mnogi vojnici i časnici HVO-a znali sve, ali je s vremenom bilo sve jasnije da je zločin etničkog čišćenja ukalkuliran od početka u glavama tvoraca Herceg-Bosne. Mnogi ljudi u početku nisu puno toga znali niti su svi Hrvati podržali Herceg-Bosnu, ali ih to ne oslobađa odgovornosti, pogotovo ne sada kad su poznati zločini počinjeni na teritoriju Herceg-Bosne.

Ono što se događalo na teritoriju Herceg-Bosne planirao je tadašnji politički i vojni vrh Republike Hrvatske i Hrvatske zajednice pa zatim Republike Herceg-Bosne o čemu, između ostalog, svjedoče i stenogrami s njihovih zajedničkih sjednica u ratu. Hrvatska zajednica, kasnije republika, Herceg-Bosna je bila HDZ-ov projekt, politički organizirana struktura koja je imala svoj strogi hijerarhijski poredak, svoga predsjednika, svoju vladu, vojsku, policiju i druge institucije. U smislu političke i vojne organizacije, herceg-bosanski politički projekt je po mnogo čemu bio reakcija a time i kopija republičko-srpskog projekta, i s obzirom na političke ciljeve i teritorijalne apetite u BiH, ali i s obzirom na mehanizme i strategije kojima se želio ostvariti taj politički projekt. Taj srpsko-hrvatski udruženi projekt u BiH traje i danas, a očit je i u tzv. strateškom partnerstvu Milorada Dodika i Dragana Čovića.

Kada osnivači, kreatori i simpatizeri Herceg-Bosne tvrde da je ona bila i „izraz volje hrvatskoga naroda“, oni pritom ne griješe, jer ona to doista i jest bila, pogotovo u početku, uz iznimno rijetke pripadnike hrvatskog naroda koji je nisu podržavali jer su naslućivali pogubne posljedice tog samoubilačkog političkog projekta. Da se u međuvremenu ništa bitno nije promijenilo, da Herceg-Bosna i dalje funkcionira kao „zlatno tele“ hrvatskog naroda u BiH, svjedoče i izjave sadašnjih političkih pa i nekih vjerskih predstavnika bosansko-hercegovačkih Hrvata koji konstantno lamentiraju zbog dokidanja Herceg-Bosne, ali svjedoči, nažalost i još više, dominantno raspoloženje među bosansko-hercegovačkim Hrvatima, koji unatoč tome što su i sami bili žrtve te politike, pogotovo bosanski Hrvati, ne odustaju od herceg-bosanske iluzije. U Haškoj presudi šestorci stoji i to da je njihov krimen uz etničko čišćenje Bošnjaka i „humano preseljenje“ Hrvata iz srednje Bosne.

Zbog takvog idolatrijskog stava prema Herceg-Bosni, ne želi se prihvatiti činjenica da su na njezinom prostoru počinjeni zločini ili ih se političkim lažima, vjerničkim licemjerjem i moralnom izopačenošću pokušava pravdati vlastitom prošlom i sadašnjom ugroženošću, nužnošću obrane od drugih i „spašavanja“ vlastitog naroda. Zbog toga se svih ovih godina panično i u grču izbjegava suočavanje s prošlošću iz koje dopiru krici nevinih ljudskih žrtava. Jednostavnije je u nacionalnom zanosu zatvarati oči pred zločinima i u molitvenom stavu lažno i dvolično i pred samim Bogom umirivati kolektivnu savjest.

Nacionalisti, kaže na jednom mjestu beogradski antropolog Ivan Čolović, svoju „naciju doživljavaju kao zajednicu vjernika, zadojenu istim duhom, utemeljenu na samorazumevajućim ‘istinama’, koja ljude drži na okupu zahvaljujući ritualima autokomunikacije, nalik na religijske obrede“. Tako funkcioniraju svi nacionalizmi, a na tim paradigmama živi i opstaje i Herceg-Bosna. Što je manja vjerojatnoća da se ona politički realizira, to je jača „ljubav“ prema njoj. Što je više dokaza o njezinim zločinima, to je manje svijesti o krivnji i odgovornosti.

Zločini koji je počinila herceg-bosanska politika jesu zločini protiv čovječnosti ali i zločini protiv Boga, ili teološki kazano, „u nebo vapijući grijesi“. Tko staje na stranu tih zločina i onih koji su ih kreirali, odobrili ili počinili, svrstava se na stranu zla i zlikovaca, sam se isključuje iz zajednice ljudi. „Mi smo prvo ljudi, a tek potom Nijemci“, govorio je i pisao spomenuti Jaspers u kontekstu metafizičke odgovornosti, „i zato nam ne može biti svejedno što svijet misli o nama jer smo svjesni svoje pripadnosti čovječanstvu i jer nas ljudsko dostojanstvo obavezuje da se suočimo sa svojim krivnjama i odgovornostima“. Za bosansko-hercegovačke Hrvate, „povratak među ljude“, kršćane i Kristove sljedbenike značio bi ozbiljno suočavanje s krivnjom, grijehom i odgovornošću te neodgodivi rastanak s Herceg-Bosnom, njezinim iluzijama i obmanama.

Tačno.net/Novikonjic.ba

Da smo imali snage postupiti kao skromna Štefica Galić, nitko nije morao umrijeti. Nitko nije morao nestati. Nitko nije morao otići. Nitko nije morao patiti. Svi, baš svi, danas su mogli biti živi. I ne bismo se danas sramotili ovim okretanjem glave.

Imate politiku i javnost – hrvatsku politiku i javnost – koji, ništa manje nego srpski, odbijaju odgovornost za zločine nad Bošnjacima. Imate Sabor čiji predsjednik zahtijeva jednodušnost, kao da i sami parlament želi ukinuti. Imate predsjednicu koja prešućuje, a Bosnu proglašava »najvećom prijetnjom Hrvatskoj«, insinuirajući terorizam bosanskim muslimanima. Imate premijera kojemu je važnija pravna kvalifikacija od žrtava – žrtve ni riječju nije spomenuo. Imate opoziciju čiji bivši ministar, Orsat Miljenić, tvrdi da bi »bi bilo bolje da Haški sud nikada nije postojao«.

Imate najvišu znanstvenu instituciju, Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti (HAZU), koja tvrdi da presuda »nije utemeljena na povijesnim činjenicama«, premda nitko – baš nitko – nije negirao da su zločini uistinu počinjeni. Imate crkvu koja organizira masovna molitvena bdjenja da zločinci budu oslobođeni. Imate generala koji se u Zagrebu krije od optužnice za ratni zločin u Mostaru, jer zna da mu hrvatski sud neće suditi. Imate novinare koji ne pitaju nijedno relevantno pitanje, i funkcioniraju poput mikrofona pred gromoglasnim poricateljskim zborom. Imate, riječju, naciju koja poriče. I imate jednu ženu, nazaštićenu, običnu, potpuno usamljenu ženu, koja stoji nasuprot cijeloj toj menažeriji žmirenja i gordo joj baca rukavicu u lice, jer je učinila najobičniju, najljudskiju, najrazumljiviju gestu, koju nitko od njih nije – zaštitila je vlastite susjede.

Štefica Galić skromna je žena iz Ljubuškog. Do rata, ona i suprug Nediljko vodili su malu fotografsku radnju: svakodnevni, javnosti nepoznati ljudi, a takvi će zadugo i ostati. Pa ipak... »15. kolovoza, pred našom kućom u blizini policijske stanice i zatvora, ujutro su osvanuli svi Bošnjaci iz Ljubuškog stariji od 18 i mlađi od 60 godina. Stajali su pred kućom u blizini. Ja sam plakala, bila sam prestrašena, nisam znala šta se dešava, gdje će s njima, rekli su evidencija neka, međutim onda su ih natrpali u tri kamiona, ljudi su bili izbezumljeni, prestrašeni, gledali su u nas, mi smo gledali u njih«, ispričala je Štefica ovih dana televiziji N1. Ona i suprug Nediljko – zvali su ga Neđo, rocker i ljudina – odmah su, sjeća se Štefica, »prepoznali kriminalnost tih deportacija«. I – krenuli spašavati.

U fotografskoj su radnji krivotvorili inozemna pozivna pisma, na temelju kojih je HVO puštao iz logora, pod uvjetom da zatočenici otiđu iz BiH. »Mi smo to krivotvorili, izvlačili smo jednog po jednog sa Heliodroma, zadnji je izišao Mujo Špago, naš prijatelj. Ljudi su se vraćali sa Heliodroma, za jedno petnaestak dana, svi su bili mršavi, prestrašeni, sagnute glave, rasprodavali su sve što su imali i odlazili su. To je bilo nestvarno tih dana, osjećala sam se poniženo, mrzila sam sav taj fašizam koji se provodio. Mrzila sam HVO i proganjanje Bošnjaka, bilo nas je stid. Neđo je govorio: 'Stid me hodati ulicom, stid me da se zovem kako se zovem, nas su u to vrijeme zvali mudžahedinska ambasada'«. »Mudžahedinska ambasada«!

Bilo je, istina, ljudi koji su pomagali skrivećke, razdrti između straha i grizodušja. Štefica i Neđo prezreli su tu dilemu – pomagali su javno, bacajući ljudskost nasilju i okrutnosti u lice. Nikad se, kaže, nije kajala zbog »dobrih djela učinjenih iskreno i po savjesti«. »Osjećala sam da je najnormalnije biti s njima, protiv svakog sam fašizma, protiv hiljadu puta proklete Herceg-Bosne i njenog fašizma«. Neđo i Štefica, roditelji male djece, ostali su u Ljubuškome do kraja 1993. Tada su otišli u Prag, ali se godinu kasnije i vratili – u izolaciju. Ljudi od njih zazirali, zaobilazili ih, neki iz straha, neki iz mržnje. Neđo se razbolio i umro, da 2012. ostane ovjekovječen u dokumentarcu »Neđo od Ljubuškog«, kada je šira javnost i saznala za dvoje samozatajnih pravednika među narodima. Ali Štefici je to samo naudilo. Napadali su je u Ljubuškome, prijetili joj, tukli.

Preselila je u Mostar, gdje je postala novinarka i danas vodi hrabri antinacionalistički portal tacno.net. Postala je poznata, i, nadamo se, zato bar donekle zaštićena. Ali i da nije, znamo: Štefica Galić i dalje bi branila svoje susjede. Nije ona poduzela nikakvu veliku i patetičnu gestu, ništa spektakularno, ništa »medijski zanimljivo« nisu učinili ona i njen muž: činili su što su mogli da susjede i prijatelje spase od nasilja. Činili su to na vlastitu štetu, izlažući se životnoj opasnosti. Jer, rijetki tek mogu pojmiti što je 1993. moglo značiti suprotstaviti se organiziranom vojnom nasilju, deportacijama i progonu, u zaboravljenoj hercegovačkoj kasabi kakva je Ljubuški – i u tome ustrajati do danas.

I u tome je tragedija i skriveni izvor poricanja u zemlji u kojoj živimo: nismo se suprotstavili. Rijetki, prerijetki su to učinili. Većina nas je šutjela – institucije i politička većina apsolutno. Tu je izvor ove kolektivne loše savjesti, tu je izvor općega, bijesnog negiranja. A da smo imali snage postupiti kao skromna Štefica Galić, nitko nije morao umrijeti. Nitko nije morao nestati. Nitko nije morao otići. Nitko nije morao patiti. Svi, baš svi, danas su mogli biti živi. I ne bismo se danas sramotili ovim odvraćanjem glave. Čemu, uistinu, država, ako ne može biti dostojna Štefice Galić iz Ljubuškog?

Novilist.hr/Novikonjic.ba

BiH je zavaljena u baruštinu korupcije do grla, gdje god se začeprka izrone prevare, pronevjere, krađe i udružene kriminalne grupe.

“Da dušo, znam da misliš da sam stara. I ja sam griješila tijekom godina. Da li si mi ikada oprostila za onu užasnu rođendansku tortu koju sam pokušala napraviti za tvoj osmi rođendan? Ili što sam ti poklonila mačića i ne znajući da si alergična na mačju dlaku? Zaista mi je žao zbog toga, ali usput sam uspjela prikupiti neke informacije za koje smatram da ti mogu biti od pomoći. Svakako bih željela da je to netko mogao uraditi i za mene.

Nadam se da me nakon ovoga nećeš više gledati kao prosijedu ženu u šezdesetim godinama već kao ono što doista jesam: majku koja želi da njezina kćerka ne mora prolaziti kroz određene teške trenutke (kroz koje sam ja morala proći). Evo za koje stvari bih voljela da sam ih znala u tvojim godinama.

1. Ti si najvažnija osoba u tvom životu

Da, rekla sam to i zaista mislim tako. Dobra vrsta samoljublja čini te boljom osobom, čini te sretnijom i pomaže ti da pratiš svoje snove istovremeno ti dajući snagu da obasipaš ljubavlju one koji te okružuju. Kod loše vrste samoljublja, što je narcisoidnost, ljudi nemaju namjeru da pružaju ljubav drugima.

Dugo vremena sam vjerovala da je moje “pomaganje” drugima zapravo bila moja karta za raj. Zaista jesam. Pokušavala sam biti što je moguće bolja prijateljica. Postarala sam se da ne zaboravim ničiji rođendan. Bila sam rame za plakanje. Vjerovala sam, ako to napravim, da će mi se ljudi naći pri ruci kada mi to zaista bude trebalo i da će to biti moja nagrada što sam tako “dobra” osoba.

Nisam bila u pravu.

Ovo ne znači da ne trebaš pomagati drugima ili da drugi ljudi neće biti uz tebe kada ti to bude najpotrebnije već da se trebaš fokusirati na ono što ti zapravo želiš. Ne možeš istinski voljeti druge ako prvo ne zavoliš sebe. Trebalo mi je tako dugo da to shvatim i ne želim da se to i tebi dogodi.

2. Nikada ne prihvaćaj nepoštivanje

Bez obzira je li riječ o muškarcu, prijateljici ili nekom sasvim trećem – nikada nemoj dopustiti da te bilo tko omalovažava. Uvijek se zauzmi za sebe. Ukoliko to ne učiniš, postoji velika šansa da budeš povrijeđena i da ti bude žao što nisi postupila drugačije.

Trebaš biti hrabra i snažna. Ne, ne znači da trebaš uvijek da “istjeruješ” pravdu, ali ne dozvoli da ti bilo tko nameće svoje mišljenje i da manipulira tobom. Znam, dovoljno si zrela da to ne dozvoliš, ali imaj na umu da na ovom svijetu ne postoje samo dobri ljudi. Postoje i oni manje dobri koji će na neki način željeti da te emocionalno povrijede, bilo to svjesno ili nesvjesno. Izdaja jeste grozna stvar, ali zapamti moje riječi: uvijek trebaš naći snage i hrabrosti u svome srcu da oprostiš. Nemoj zaboravljati, jer ćeš na taj način ponovo napraviti istu pogrešku u budućnosti. Vjeruj mi na riječ.

3. Tvoja obitelj te voli iznad svega

Mislim da je to, u tvojim godinama, sasvim lako zaboraviti. Na kraju krajeva, “provođenje vremena s obitelji” i nije baš idealna “večera za 5” i može se činiti kao totalna dosada.

Ali istina je, na kraju krajeva, da je ljubav tvoje obitelji stvar na koju uvijek možeš računati. Mislim da to već znaš. Ne postoji stvar na ovom svijetu zbog koje bi te tvoja obitelj napustila. Znam, o nekim stvarima može biti teško pričati, ali želim da znaš da se meni uvijek možeš obratiti i u gluho doba noći. Ako ti ne mogu pomoći, mogu te bar saslušati. Bit će ti lakše.

Budi strpljiva sa sobom i sa drugima. Bit će mnogo uspona i padova, ali ako budeš imala na umu ovo što sam ti napisala, lakše ćeš pronaći svoj unutarnji mir, snagu i samopozudanje.

Voli te tvoja mama.”

Mislipozitivno.com/Novikonjic.ba

Kakav je to čovjek koji svoju djecu pošalje na studiranje, bez ičeg, ostavljajući ih da se sami snalaze. On ministar, županijski, plata dvije-tri tisuće maraka, žena radi u Upravi za neizravno oporezivanje, zaradi i ona tisuću i po… Sve zajedno četiri-pet tisuća uđe u kuću, a troje djece mora iz kuće Velikog ministra, da se potucaju po Splitu. Bez igdje ikog svog, bez ičega...

Srećom, čuju oni kako postoje te neke stipendije. Šta će jadni nego pravo u nadležno ministasrtvo:

-Dobar dan.

-Bok.

-Mi smo, znate, došli da vidimo za ove stipendije.

-E, a imate li sve potrebne papire?

-Kakve papire?

-Pa, mjesto prebivališta, socijalna karta, potvrde o plaćama roditelja… Odakle ste?

-Iz Livna.

-Je li to u Hrvatskoj?

-Nije, još je u Bosni.

-E, pa ne možete vi dobiti ove stipendije. Zašto ne studirate u Bosni?

-Znate, mi smo tamo u Bosni baš ugroženi.

-Kako mislite ugroženi?

-Kulturno, nacionalno, socijalno…

-A ćaća, mater, zašto vam oni ne daju novce za studiranje?

-Oni neće da znaju za nas…

-Joj, kakvi su to ljudi. A, rekoste - ugroženi?

-Da, baš tako…

-Hm, da vidim, a ima evo, ovdje, piše: "za socijalno ugroženu djecu…" Hajde, dajte mi šta imate tih papira. A, gospe ti, kakvog sve svijeta ima, a di vam ćaća radi?

-On je ministar.

-On ministar a vi nemate od čega da se školujete? Kakav je to otac…, promrmlja sebi u bradu, tamo neka službenica u nadležnom ministarstvu.

STRANI PLAĆENICI

Imao sam, na žalost, tu prigodu da ga upoznam tog ministra. On spada među one ljude koji u našim životima, tako uđu u kadar i ostave trag, iako u Scenariju za njih nije predviđena nikakva uloga. Znate ono, kada gledate film pa vam neka scena, neki lik, nevažan za sami tok radnje, ostane upečatljiva. Pa vas ta scena tjera da razmišljate o filmu, danima poslije. Darinko Mihaljević je jedan od tih statista koji su ostavili dojam na mene.

Bilo je to u Livnu, tokom jednog razgovora koji je predviđen da bude protokolaran.

Ničim izazvan, Darinko Mihaljević kreće u ofanzivu:

Ko ste vi?

Čime se bavite osim što izmišljate korupciju?

Kkva korupcija?

Vi strani plaćenici samo izmišljate korupciju kako biste uzimali pare od stranaca…

U početku, kontam, zajebava se. Ali, onda krene objašnjavati kako on neće dozvoliti da njemu neko bira ljude, policajce. Kako ne može konkurs izabrati ljude koji njemu trebaju. Koje on želi...

Mihaljevićev monolog dostigao je krešendo maloumnim elaboratom o “nekim zemljama” gdje, kako reče: “obojeni ne mogu biti u policiji jer imaju loš genetski materijal”. Uh, tada sam shvatio s kim imam posla.

Nisam želio više to slušati. Rasprava nije bila nimalo ugodna, da bi u jednom momentu on potegao pitanja: ko vas plaća, da li vas stranci plaćaju kako bismo njega pravili lopovom?

Odgovorio sam kako nije važno ko mene plaća ali da je važno da ja njega plaćam i da ga zbog toga smatram odgovornim…

Tu je bio kraj razgovora.

OZBILJAN POREMEĆAJ

Trenuci njegove iskrenosti potvrdili su mi, po ko zna koji put, kakvi su ljudi dobili vlast - egomanijaci koji umišljaju kako su vlasnici naših sudbina. Oni vjeruju da mi postojimo samo zbog njih, a u kriminalu i korupciji ne vide ništa loše. Za njih korupcija nije problem. Jedini problem vide u onima koji ukazuju na njihov kriminal, korupciju, nepotizam…Novinari, "strani plaćenici” i nacionalni izdajnici opće prakse, samo su povremene smetnje na njihovom putu. Takozvani “ležeći policajci” kojima jebu mater kada ih izbace iz njihove uljuljkanosti.

Jednostavno, to je ta japija, aliena iz zemlje Branka Kockice, jer “tamo radi svako šta hoće…”. Oni naprosto ne mogu da odvoje dobro i zlo. To je mentalno stanje, ili bolje rečeno ozbiljan poremećaj socijalnog ponašanja. Slične simptome možete vidjeti u skoro svim istupima ovdašnjih vlastodržaca, bez obzira da li se radi o načelnicima općina ili predsjednicima entiteta.

Nedavni primjer je načelnik sarajevske Općine Novi grad Semir Efendić koji ne vidi ništa loše u tome da šef općinskog odbora njegove SDA Huso Ćesir dobija milionske poslove u općini gdje su on i njegova stranka na vlasti. Za njega on nije političar nego uspješan menadžer.

Ili, sjetit ćete se, kada je predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik svom sinu sredio tri miliona maraka, budžetskih para, kako se “ovaj ne bi drogirao". Dodik samo vjeruje da je dobar roditelj, i ništa više.

Zato ne treba da nas čudi kad potomci Darinka Mihaljevića dobiju stipendije u susjednoj Hrvatskoj, kao socijalno ugroženi studenti, slabog imovinskog stanja.

Bez obzira na činjenicu što im otac, kao ministar a majka kao službenica u državnoj instituciji, zajedno zarađuju više od četiri tisuće maraka. Vjeruju da njima to pripada jer oni su, za razliku od nas - običnih smrtnika, napravljeni od pravog “genetskog materijala”.

(zurnal.info)/Eldin Karić/Novikonjic.ba

Zašto se u našem društvu razvedena žena naziva raspuštenicom? Rječnik definiše da ta riječ označava “žene koju je muž otpustio iz braka”. Pošto sam ja jedna od tih, susrela sam se sa tim pojmom vrlo rano, negdje u 25. godini svog posebnog života.

Neću da opisujem svoje čuđenje i šokiranost da to uopšte postoji u ovo moderno doba i da žene ne reaguju na tu činjenicu. Štaviše, one udate, odnosno, neraspuštene, pogotovo u godinama ili one zatucane, najviše koriste tu riječ kao da se naslađuju, kao kada je izgovore da pojedu najukusniji kolač od čokolade.

Zašto je to tako?

Kad sam se razvela, čudila sam se ljudima koji mi prilaze i pitaju sažaljivo kako sam. Odgovarala sam da sam super jer sam zbilja bila odlično. Na stranu stres koji donosi sav taj proces, ja sam se oslobodila života koji nisam htjela živjeti i poletjela kao ptičica u nova iskustva. Da se razumijemo, nije lako tako mlada otići s djetetom i snalaziti se sama i sama kroz sve prolaziti. Međutim, ako nešto ne ide, ne ide.

Svoju slobodu uvijek shvatam primarno, to mi je amin, i imam pravo da živim kako hoću. Pošto me škakiljala spoznaja da me ljudi žale, zapitala sam se zašto je to tako. Zar razvedena žena, ona koja je odlučila otići i uzeti svoj život u svoje ruke, mora biti jadna, utučena i napuštena? Time smatrate sve hrabre žene koje su skupile hrabrost i u ovom osuđujućem i još uvijek duboko patrijarhalnom društvu odlučile otići same i boriti se kroz život bez podrške muškarca, nekad i roditelja, nekad i prijatelja, nekad i djece, a pogotovo madafaking države koja nikom ne pomaže? Ne pomaže onima kojima treba pomoć.

Umjesto da se tim ženama divi i bar s poštovanjem odnosi, masovno ih se diskriminira, ponižava i blati. Ne daj bože da majki takva dođe za snaju! Ne daj bože da se muškarac u takvu zaljubi! Oni obično vole milfače, ali ne da im budu supruge. Pale ih zrele samostalne žene koje ni ne traže brak, klecaju im noge pred njima, ali šta će ljudi reći! Ta ona je raspuštenica!

Jeste li se zapitali zašto su većinom razvedene žene same?

Muškarac kad se razvede je miljenik sviju, jadničak kojeg je ta kurva iznevjerila pa će se svi brinuti o njemu, majka će mu kuvati da ne bude gladan, svi će se dati u akciju naći mu ženu jer kako će on sam da se brine o sebi i o djeci kad mu vikendom dođu. No, pošto se ta raspuštenica jednom raspustila, ne pada joj na pamet mijenjati svoju slobodu i svoju samostalnost za nekog ko će je učiniti „dostojnom“ u ovom društvu alfa mužjaka i smjernih ženica.

Nije me naljutila ova spoznaja. Ni najmanje. Začudila me jeste jer do tad nisam na to obraćala pažnju niti sam ikad tako razmišljala o nekom. Osoba sam koja pušta druge da žive kako žele, ali pod uslovom da zbilja žive kako žele. Zapitajte sebe da li je i kod vas tako i ako nekog osuđujete, radite li to iz ličnog nezadovoljstva. Zavidite li raspuštenoj ženi što se oslobodila glupih dužnosti prema nekom muškom biću?

Ima odličnih brakova. Ima odličnih muževa. Volim to vidjeti i čuti. Ima i puno odvratnih i užasnih muževa i puno žena koje trpe. Ima onih koje više jednostavno ne vole svoje muževe i trpe. Ima nas puno nesretnih, a život je jedan i prolazi brže nego što možemo da shvatimo šta nam se događa. Iz tog razloga sam „raspuštenica“. Samu sam sebe raspustila i oslobodila i živjela sva bića koja se bore za svoj mir i udobnost!

Ne zaboravite da biti slobodan nosi svoje odgovornosti i da to nije nimalo lako. Nekad je svega previše. Nekad sam usamljena i opterećena, ali sve to vrijedi za ovaj dašak slobode i činjenice da nikom ništa ne odgovaram i da imam toliko ljubavi i seksa, mnogo više od većine žena u brakovima.

Viva la liberta!

Maja Ivanović/Zamisli.ba/Novikonjic.ba

Aktuelnu političko-medijsku frtutmu oko čuvenog „Slučaja intervju“, kao uostalom i svaku sličnu aferu u ovoj zemlji, pouzdano će, najkasnije do kraja ove sedmice, „prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš“. I tek rijetki će je se uopće sjećati.

Intervju će, u pauzama između euforičnih sportskih nastupa naših reprezentativnih selekcija, „pregaziti“ nove loše vijesti iz naše sumorne svakodnevnice koja nas kontinuirano sprečava da barem jednu veliku i važnu priču dovedemo do kraja.

Društveno-ekonomsko propadanje

Osim što već godinama čvrsto drži lidersku poziciju u beznadežnom društveno-ekonomskom propadanju, Bosna i Hercegovina jeste i nesumnjivi evropski šampion po proizvodnji negativnih medijskih sadržaja najčešće genereriranih od politike.

Ali nakon što nestanu s naslovnica novina, „ispare“ s televizija i portala, te vijesti postaju važne samo još samo onim ljudima koje je, eto, „zapala“ ta nezahvalna uloga direktnih žrtava tuđe bahatosti i prosipanja sile.

Tako će, naprimjer, uposlenike BHRT-a „Slučaj intervju“ već sutra dovesti u znatno težu poziciju od one grozne jučerašnje. Taj većinski urbani svijet, ti zbilja fini ljudi koji bi samo da pošteno žive od svog rada i kreacije, neće i nemaju kud iz Sivog doma, To je njihova kuća, prag kojeg se ne odriču ni pred izdašnjim poslovnim ponudama izvan betonskog zdanja na Alipašinom. Ko s njima nije radio, provodio dane i godine, proživljavao radosti i tuge, objektivno ne može razumjeti razmjere te neobične ljudske ljubavi i odanosti „preduzeću“. I zato je izuzetna čast biti barem djelićem kadra tog nezaboravnog televizijskog filma...

Radnice i radnici BHRT-a uzalud nas godinama upozoravaju na svoje neredovne plate i neuplaćene doprinose, na život ispod ljudskog dostojanstva, patnje sa zastarjelom opremom iz vremena 14. Zimskih olimpijskih igara, snimanja u studijima bez ventilacije, glave u torbi za volanom rashodovanih vozila, boravak u neuvjetnim kancelarijama... Zato i najavljuju štrajkove, mole za pretplatu, zahtijevaju (re)akciju od političara, parlamenta, države...Ali džaba! U takvom, evidentno nenormalnom okruženju, uposlenici BHRT-a odavno se nizašta ne pitaju niti o čemu važnom odlučuju- od vlastitog statusa do emitiranog programa. Umjesto njih, odluke donose stranačke centrale. Odatle se političkim dekretima imenuju Upravni odbori. A onda, da prostite, ta Uprava, postavlja menadžersko-savjetničku kremu da rukovodi i komanduje javnim servisima.

Gaza i lijekovi

U tom interesnom kružuku nastala je i posljednja podvala sa dvodijelnim, nesumnjivo lažiranim intervjuom prve dame u Bošnjaka. I zato taj promašaj niko ozbiljan i razuman ne fakturiše radnicima BHT-a, tamošnjim novinarima, snimateljima, toncima, realizatorima... Na koncu, nakon svega optužiti njih bilo bi jednako nepošteno kao kad bi sve one brutalnim mobingom ugrožene i rastjerane ljekare sa KCUS-a, danas javno, preko tv ekrana, oklevetali za nerad, naslagane dugove, neprofesionalizam, oholost, seminarsku rastrošnost, krađu rukavica, gaza i lijekova u glavnoj sarajevskoj bolnici na Koševu...Tim se poslom, znamo to, ne bave ljudi željni istine, već sorta insana koju zovemo polusvijetom. Na čelu sa glavnim protagnostima ove, kako rekosmo, tek kratkoročno aktuelne televizijske blamaže...

Avaz.ba/Novikonjic.ba

Škola postoji radi učenika. Učenici idu u školu da nešto nauče. Kako iz općeg obrazovanja tako i iz lijepog ponašanja. No dobivaju li uistinu to znanje, te vještine? Je li prakticiranje bontona i etičkih vrlina prioritet za nastavnike? Je li strogo razlikovanje laži od istine nit vodilja nastavnika u školi? Jesu li učenici uvijek iznad profesorskih sujeta ili su samo kotači jednog sistema? Čini se da su samo kotači i da baš takvi napuštaju svoje dvanaestogodišnje školovanje. Vještine, vrline, sposobnosti etičkog rasuđivanja i ne dotaknu.

Istraga o vladanju

A ako takvi uđu u život zrelog čovjeka, oni teško mogu primjenjivati istinske vrijednosti u svom životu. I tako iz generacije u generaciju. Zamislimo samo situaciju u kojoj nastavnik ne može da vlada satom. Ode pedagogu da se požali na učenike, a on ga savjetuje da piše izjavu protiv učenika. I onda krene proces. Istraga o vladanju učenika na satu. Uobičajeni poziv roditeljima na razgovor i kanonada dobro uvježbanih rečenica protiv učenika kako bi se po svaku cijenu odbranio integritet nastavnika.

Je li bit obrazovanja zaštititi nastavnika po svaku cijenu ili uvažiti stav učenika, pa čak i njegov bunt? Propitati razloge. Djeca su najbolji lakmus-papir za naše propuste, licemjerje, površnost i laži. Djeca ne praštaju. Djeca pamte. Često je dječije pamćenje bolno i nepravdom protkano. Zašto nastavnici kad dobiju moć dnevnika, moć ocjenjivanja i, još prije, moć kažnjavanja, izgube osjećaj za tananu ljudskost mladih? Nije bit školovanja u kažnjavanju, nego u odgoju.

No, može li odgojiti onaj koji ne zna značenje te riječi? Teško. On poseže za kažnjavanjem, a kažnjavanje dovodi do novog prijestupa. Kraj se ne nazire. Je li moguće da danas, kad su nam usta puna vjere i vjerskih pravila, vlada toliko nepravde u školama? U vremenu u kojem je vjeronauk tik uz maternji jezik, učenici trpe nepravdu nastavničkih odluka o njihovom vladanju. O čemu nam govori ekskomuniciranje djece s nižim ocjenama vladanja iz školskih sekcija? O tjeranju djece na ulicu jer smetaju. S njima se nikad ne zna i bolje ih je skloniti, a kad ih jednom sklonimo na ulicu tu je kraj. Ili, bolje reći, početak kraja razvoja njihovih etičkih vrlina.

Odbačeni i kažnjeni

Odbačeni i kažnjeni oni nisu sposobni da se sami bore za bolje. Ako po svaku cijenu želimo kazniti u učenju uspješno, ali i samosvjesno dijete zbog, recimo, njegovog opravdanog prigovora nastavniku, mi kažnjavamo sebe i svoj poziv. Stavljamo na njega teret naše nesposobnosti i površnosti i zauvijek gubimo dijete na dobrom putu njegovog razvoja. Stoga ne treba čuditi ako se onda pojavi dječji prijezir, revolt i bunt, jer oni su samo dah ljudskog u njima. Kada i ovi alarmi utihnu u djetetu, pod pritiskom prijetnji kažnjavanjem, dobili smo bitku u ime pukog autoriteta. Slomljen je otpor, ali i ličnost u djetetu. Na scenu stupa poslušnik koji će prvom prilikom napraviti isti grijeh kakav je njemu pričinjen.

Modelari dječijih ličnosti moraju biti svjesni da duše njihovih mladih učenika strepe i drhte nad nepravdom, a kada je osjete, ona ih kao rana na duši više nikad ne napušta, jer je došla iz mirne luke učiteljice života i znanja, iz škole. Od učitelja. Koliko je samo teško biti učitelj života i znanja. Nemojte trčati tim putem ako ne možete udahnuti oštar zrak odgovornosti učitelja.

Sanja Vlaisavljević/Avaz.ba/Novikonjic.ba

Oktobar je mjesec u kojem se obilježavaju brojni međunarodni praznici. Jedan od njih je Međunarodni dan žena na selu. O tom prazniku se veoma malo govori i uvijek prođe nekako neopaženo. Međutim, žene sa sela zaslužuju svakodnevnu pažnju. Kako zbog načina života, tako i zbog posla koji su primorane obavljati, a koji ostaje neprimijećen i obezvrijeđen, tamo negdje daleko, u njihovom kraju.

Žene sa sela su često tokom odrastanja izložene diskriminaciji u ime praktičnosti. One mnogo češće ne idu u školu nego što idu. Ako je posrijedi izbor između brata i sestre, brat uvijek ima prednost, a sestra treba ostati kući i pomagati obitelji u domaćinskim poslovima. Nije ni brat toga pošteđen kada dođe kući, ali djevojčica "prirodno" pripada kući. Ona pomaže ocu i majci, ona se sprema za život žene na selu.

Djevojčice nemaju skupe dvorce u koje smještaju svoje lutkice, nemaju ni kućne ljubimce koje nose na kupanje u bogati salon, nego se igraju s prirodom i u prirodi. Njima su cvijeće i biljke drugari, a sve što im nedostaje same naprave. Kod njih nema dvoličnosti i prenemaganja. One život uče od majki s kojima odrastaju.

Uče po modelu u kojem nema prostora za prevaru. Sjetih se sentence majke sa sela koja veli: "Na selu se rađaju djeca kao ljudi, a u gradu kao kućni ljubimci". Zašto? Djeca svjedoče svemu što njihovi roditelji rade. Svjedoci su i radosti i žalosti, pjevanja i muke oko posla. Ta djeca nisu sklonjena od života. Ona život žive. A posebno djevojčice koje odmalena uče biti ženama sa sela. Žene sa sela ne primaju plaću za sve one poslove kojima se bave, premda je njihov posao mnogo složeniji od žena u gradu.

Volja i snaga

Njihove ruke su ogrubjele od rada na njivi i s domaćim životinjama. One su domaćice i kuharice. Majke i supruge. One nemaju vremena za frizera i kozmetičara, za ugodne razgovore u restoranima. One se natječu s danom i s mrakom da sustignu sve što mora biti obavljeno. Kod njih nema bolovanja i zamjene, jer njihove obitelji ovise o njima. One rade u tri smjene i nemaju kad da se žale. A kad ih pitate kako su, gotovo po dogovoru svaka od njih kaže: "Dobro, bože zdravlja, samo da su djeca živa i zdrava". I da, baš to je njihov moto kojim idu kroz život.

Stoga, kada govorimo o položaju žene u društvu, uvijek, prije svih, moramo imati u vidu Nju. Ženu sa sela. Djevojčicu, djevojku, majku, suprugu i radnicu, Nju koja ne zna za odmor. Pa ni za muške i ženske poslove. Samo te žene znaju koliko volje i snage treba za jedan dan u kojem nema predaha ili vremena samo za sebe.

Sanja Vlaisavljević/Avaz.ba/Novikonjic.ba

Stranica 5 od 13