Kolumne

Kolumne (168)

“… to je onda kada se smeješ očima”, rekao je. “Kako?!”, onako mala zurila sam u njega i u čudu ostala. “Da li znaš da možeš da se smeješ očima?”, pitao je i ja sam širom oči otvorila. Kao srna. Pogled pun tuge i upozorenja i čuda i opreznosti i mira. Zavisi. Kako – kad. Nisam znala šta znači smejati se očima. Ali sam naučila. Od tada više cenim pogled pun osmeha nego najsavršeniji osmeh na licu i usnama.

Jer sedeo je sam. U kavezu. Veličanstven. Crn. Predstavnik homo sapiensa. Gledala sam ga, između žica. Gledao me je, dok su ga drugi gađali kokicama. Radost u detinjim očima jer to je majmun, gospodar prašuma. Bes i tuga u njegovim. Jer on je majmun, gospodar prašuma. Zatvorenik tuđih ideja i (ne)dela. Gledali smo se. Bez treptanja. Udaljeni žicama i žbunjem i gomilom ljudskih duša. Par sekundi. Kažu da se u očima majmuna može videti ceo njegov život. Nisam disala. Gledali smo se. Očima? Ne… Dušama. Moja je bez reči ostala. Sledila se. Prepoznala je da njegova, čak ni u pogledu, nije živa. Trepnula sam. Okrenuo mi je leđa. Duboko udahnuo. Kokice su i dalje po njegovim veličanstvenim leđima letele. Zašto me nisi spasila kada si me bez reči razumela?!

Zašto ljudi jedni druge ne gledaju u oči? Pitala sam sebe svaki put kada sam očiju punih suza, bez da mi kanu na obraz, tumarala ulicama. Sedela u amfiteatrima. Ležala u krevetu duboko nakon ponoći. Nalazila se u toplim zagrljajima. Isto pitanje se postavljalo. Bilo da su mi oči bile iskričave od iskrenosti, bilo da su oslikavale najdublje boli, bilo da su široko raširene upijale čuda sadašnjosti. Zašto se ljudi više ne gledaju u oči? Zbog interneta i fonova i brzine i prezaposlenosti? Ma daj! To su samo izgovori.

Ljudi se više ne gledaju u oči jer ljudi se više ne gledaju u oči.

Ljudi sebe više ne gledaju u oči, pa kako onda da pogledaju druge? Plaše se odraza svojih očiju u tuđim očima. Plaše se šta će videti ukoliko zarone u zenit svojih zenica. A otkriće, šta? Otkriće – da su ljudi. Tužni. Veseli. Izgubljeni. Smireni. Proračunati. I – voljeni. Otkriće da su – duša.

Kada si zadnji put pogledala nekog u oči? A sebe? Da li si ikada?

Nije pristojno gledati u druge ljude, učili su nam još dok smo bili deca. A nisu tada znali da u druge nismo gledali bez razloga. Da smo ih tražili – pogledima. Tražili smo kroz pogled otvor do tuđih srca i duša. Ja tražim i dan danas. Kao kada sam se za vikend u prolazu miomišla sa meni nepoznatom devojkom čiji pogled se susreo sa mojim očima i znaš šta je rekao? “Boli me. Tužna sam. Brinem se. Voli me.”Kao kada u očima meni dragih ljudi vidim tugu i onda pogled ne skrećem već ga produžavam. Kao kada se sa nekim pogledate i bez reči jedno drugom nešto priznate. I onda, pogled ide dole.

Znaš li? Pogledi govore. Tišinom. Dok kroz njih teče energija našeg srca i uma. Manipulatori to odlično znaju. Na taj način svoje žrtve obmanjuju. Bez treptanja. Jedan duuuuug pogled pun sigurnosti i ubeđenja. I gotovo. Žrtva – pada. To znaju i majke. Kada jednim nežnim pogledom smire plač deteta. Znaju to i besni kada pogledom, naglas a ćutke, pogrdno nazovu sve sveto sveta. “Jesi, rekla si, očima si rekla”.

Ne beži od svog pogleda. Nauči da se u oči pogledaš. I da u njima ugledaš nastanak sveta. Za to ti nisu potrebne veštačke trepavice, počupane obrve, puder i epilacija lica. Za to ti je potrebna duša. Ne beži od tuđih pogleda. Gledaj kako svet nastaje u njima. Taj isti svet koji ti nosiš u svojim očima. I kako munje sevaju, i poplava se sprema i kako je ravnodušnost u pogledu poprimila sivilo neba i kako se, tu u uglovima, sunce rađa. Oslikava se, u njima, Majka Priroda. Kaže: ne zaboravi da tvoj pogled može da bude hladniji i oštriji od mača i da te zaštiti od zala ali isto tako može da otopi najveću santu koja je okovala srca i umiri najteži plač. Oči kriju najsnažnije oružje koje imaš. Zove se – duša. Energija. I – ljubav.

Oči vide ono što oči ne vide. Ne onda kada gledaš očima. Već onda kada dopuštaš da se, kroz njih, povežeš sa drugim dušama. Ne ljudima. Dušama. I onda vidiš – izvan pogleda. I shvatiš – povezani smo na toliko načina. Sasvim. Sa svima. Eto zašto je neophodan.

Neophodan je. Kontakt očima. Ne gledaju se oči, nego duše u njima.

MisliByAndrea/Novikonjic.ba

Istraživanje Savjeta omladinskih organizacija Banja Luka pokazalo je da više od 50 posto mladih do 30 godina ne želi graditi budućnost u najvećem gradu u RS, jer smatraju da u njemu nemaju perspektivu.

Ovdje nije riječ o Paravcu, ovdje se radi o bošnjačkim paravcima i parajlijama kojima se takve greške, propusti, ako se uopće radi o greškama i propustima, ne smiju dešavati ni u snu, a kamoli na javi...

Zarobljena i silovana u ratu, Alma danas živi u strahu, očekujući da joj oduzmu imovinu i primanja zbog nadoknade sudskih troškova nakon odbačene tužbe za odštetu.

Šuti i trpi to se često može čuti u našem društvu. Šta god te boli, nervira, smeta, skoro uvijek ćeš dobiti savjet da šutiš i trpiš i da će biti bolje, čak iako je svima jasno da neće.

I tako vrijeme prolazi, a mi samo šutimo i trpimo, postajemo nijemi posmatrači svega što se dešava oko nas. Zašto bi mi uopšte reagovali na bilo koji oblik nasilja bilo to u porodici, u društvu, kada čujemo vrištanje, bacanje stvari kod komšije u stanu lakše je pojačati tv i praviti se da ništa nismo čuli, jer to nije naša stvar?!

Šta je trulo u državi BiH?

Prema podacima Gender centra Federacije Bosne i Hercegovine 90% građana izražava visok stepen svjesnosti o nasilju u porodici, 80% ispitanika smatra da je u pojedinim situacijama udaranje člana porodice opravdano, a 45% građana nasilje u porodici i dalje smatra porodičnom stvari, 12% ispitanica je doživjela neki oblik nasilja u porodici u poslednjih godinu dana.

Iz ovih podataka se izvlači zaključak da je nešto veoma trulo u državi Bosni i Hecegovini. Znači nama je nasilje u porodici postalo društveno prihvatljivo ponašanje, što dovodi do zaključka da smo negdje baš zaglibili kao društvo.

Šta se desilo sa nama, da li smo toliko slijepi na ljude oko nas, da uopšte nismo zainteresovani dok ne dođe do smrtnog ishoda, da bi na kraju rekli kako je sve iznenadio, i da je bio dobar komšija? I naravno ključno pitanje, gdje je sistem zakazao?

Nasilje nije privatna stvar, nego društveni problem

Nasilje nad ženama i djevojčicama dešava se svakodnevno, u različitim oblicima i prisutno je svuda oko nas. Prema statistici iz 2013. godine u Federaciji BiH evidentirano je 1.699 slučajeva nasilja u porodici, a u 2014. godini evidentirano je 1.459 slučajeva. U Republici Srpskoj tokom 2015. godine evidentirano je 1.089 slučajeva. Na osnovu praćanja medijskog izvještavanja o ubistvima žena, Fondacija Udružene žena iz Banja Luke iznijele su podatak da je tokom 2015. godine ubijeno 14 žena, dok je u prvoj polovini 2016. godine ubijeno 7 žena.

I sad neka mi neko kaže na osnovu ovih podataka da je nasilje u porodici privatna stvar i da postoji opravdanje za to?

Nisi sama

Nije sramota prijaviti nasilje u porodici. Upravo kada to uradiš, radiš to radi sebe i svoje djece. Da bi njima pružila podršku i dala primjer da nasilje nije društveno prihvatljivo ponašanje i da tako ne treba prema nikome da se ponašaš. Nasilje u porodici možeš prijaviti na SOS brojeve za FBiH 1265, a za RS 1264.

Pomoć možeš potražiti u jednoj od Sigurnih kuća. Na području Federacije BiH ima šest sigurnih kuća sa 126 raspoloživih mjesta, a u Republici Srpskoj postoje tri sigurne kuće sa 47 raspoloživih smještajnih kapaciteta. Imaš pravo na pomoć od Socijalne službe, imaš pravo da dijete ne svjedoči, jer može da izazove veoma velike posljedice, obzirom na nerazvijenost.

Imaš pravo da tražiš pomoć i da ti ta pomoć bude pružena. Bitno je da znaš da nisi sama, da se vjeruje u tebe, da si dovoljno šutjela i trpjela, da šutnja nije zlato…

Mirjana Trifković/Frontal/Novikonjic.ba

Jer, kad si dijete od sedam godina, sve jednako ti krči stomak kad danima ne jedeš, da te sedam puta pop i hodža obilaze i da ti roditelji na sedam izbora za Bakira, Milu i Dragana glasaju. Jebi ga, ne možeš pobijediti biologiju praznog želuca i glave pune ništavila.

Nije trebalo čekati mnogo, a već osjećamo prve blagodeti od usvajanja novog modifikovanog zakona o akcizama. Ne, nije to niti preporučeno stezanje kaiša od strane Milice Marković iz SNSD-a, koja smatra da je narod «navikao i na gore».

Na tom tragu je bila i Diana Zelenika koja veli da je HDZ 1990 ostao dosljedan evropskim vrijednostima, te da će akcize donijeti mnogo benefita.

Između IKEA-e i gladi

"Postoji mogućnost da dođe i IKEA, a to je za nama ženama važno", rekla je Zelenika za N1.

I takooo, između goriva i IKEA-e, između pitanja sklapanja stolice na rasklapanje i kaiša na razmotavanje, leži budućnost ovog hudog naroda u trouglu nesreće znanom kao Bosna i Hercegovina. No, pretekla je realnost i Milicu i Dianu. Evo, koliko noćas u tmini nabujalih rijeka, poplava na vratima i ciklonom poharane zemlje, otkrili smo svu svetost ljepote sistema u kome živimo.

U susret Božiću, sasvim prikladno i svečano, otvorena je prva dječija javna kuhinja u Lukavcu. Blago nama!

Svečano?

Šta tu ima da se svečarski obillježava? Osim slavljenja sudbine prokletnice, da nam u zemlji trebaju kuhinje za gladnu djecu, ništa posebno. I ne, nije kriv Lukavac. Još je manje krivo Udruženja altruista „Ruke prijateljstva“, koje je uz pomoć dobrih ljudi i volontera uspjelo realizirati jednu ovakvu ideju. Njima svaka čast. Zato što su prvi «iskočili iz ormara» i pokazali nesrećnoj zemljici da namjesto paraglajdinga, hajkinga, kikinga, i ostalih fenomenalno zdravoživotnih stvari, eto, imamo tu malu sitnicu da nam djeca UMIRU OD GLADI.

Nije Lukavac ni po čemu specifičian, e da bi zaslužio epitet opštine u kojoj su djeca gladna. O ne, naprotiv. Lukavac je još dobrostojeći. Samo su, eto, ljudi iz Udruženja rekli ono što cijela zemlja vidi, a muči. Rekli su glasno da su nam djeca gladna. Drugi ćute. Jer imaju prečeg posla. Pronalaze se prevodioci za Mapu puta BiH u EU. Pronalaze se ljudi koji će nelegalno raditi u državnim institucijama i legalno za CIA. Jer, jebi ga, dok djeca gladuju, zemljaci ganjaju namještene državne konkurse i nenamještene obavještajne poslove. Pa, tako svi zajedno, kao svinja u kaljuži, plutamo u moru sramote. U moru u kojem se otvara, svečano, pazite sad, kuhinja za gladnu djecu.

A, da je preša, preša je. Od Bihaća, Cazina, pa do Stoca i Trebinja. I možda ovaj narod razdvaja put Čovića, Dodika i Izetbegovića, ali ih ujedinjuju pothranjena djeca. I možda ovaj narod vjeruje gore navedenoj pretiloj trojki sa situranom djecom-milionerima, možda narod voli gledati dežmekaste zadrigle «očeve, sinove i setriće nacije» više od djece svoje, ali, pada noć.

Bratstvo i jedinstvo praznih stomaka

Siva i hladna, pojac bi rekao. Krče stomaci sve jednako i onom Domagoju, i onom Adisu, i onom Jovanu. Jer, kad si dijete od sedam godina, sve jednako ti krči stomak kad danima ne jedeš, da te sedam puta pop i hodža obilaze i da ti roditelji na sedam izbora za Bakira, Milu i Dragana glasaju. Jebi ga, ne možeš pobijediti biologiju praznog želuca i glave pune ništavila.

Nego, da se vratimo na mjesto zločina, da ne kažem mjesto gladi. U Lukavac, koji se prvi autovao. Sigurno, posve sigurno, u krugu od stotinu kilometara, tu se ne bi mogao naći kakav ministar. Je l' tako? Tako je. Narod bi ga kamenovao, a i sramota bi ga ubila.

Kad ono međutim.

Eh, da nam je više ovakvih ideja

Otvaranju prve dječije javne kuhinje u Lukavcu, prisustvovao je i Ministar za rad, socijalnu politiku i povratak TK, Zoran Jovanović, koji je ovom prilikom podijelio prve obroke djeci, te čestitao članovima Udruženja na njihovom zalaganju i trudu, javlja Lukavacki.ba

-Od prvog dana otkako se ova ideja rodila, na preporuku našeg ministra za boračka pitanja, Fahrudina Skopljaka, i ministarstvo za rad, socijalnu politiku i povratak TK se uključilo da pomognemo da ovo humano djelo doživi svoj početak. Danas sam posebno zadovoljan što je počela sa radom prva dječija javna kuhunja u Lukavcu i Tuzlanskom kantonu. Drago mi je da su ovi ljudi, u ovako teškoj situaciji, našli snage i imaju želju i volju da ovo naprave i pomognu djeci. U narednom periodu imat ćemo projekte kroz koje će oni moći jedan dio svojih finansijskih obaveza zatvoriti, rekao je ministar Jovanović.

Ma, bravo ministre, blago nama. Da je još više ovakvih ministara i kuhinja?! Ali, ništa vi ne recite. Sad će to, tuk na utuk, akcizu na akcizu, krenuti diljem naše, znate veće koje i kakve zemlje. Ima da se predizborni programi baziraju na ceremoniji otvaranja kuhinja za pothranjenu djecu. Šta ima veze?

Pa da. Otvaraju se već otvoreni tuneli. Otvaraju se trotoari, trafostanice..Ništa. Tako će ovo postlogorsko zborovanje u obliku matinea, biti zapravo kapitalni projekti, od vitalnog nacionalnog i ekonomskog značaja za BiH.

-Dobar dan, dobar dan, ja bih da otvorim jedno svratište za gladnu djecu, je l' vam treba, normalno da treba! I ako može svečano u krugu kamera.

Djeco moja, evo vam kuhinja vaša, vi je plaćate

I, pazite, nema ovdje mjesta za etičke nedoumice, nema ovdje mjesta za nekakve suvoparne rasprave o pomalo nespretnoj, rogobatnoj nomeni dječije javne kuhinje. Naprosto, nedoumica nema, a naziv je tačan. To vam je što vam je. Dječija javna kuhinja. Poljubi ili ostavi. Preciznije, pošalji dijete da jede ili ga gledaj kako gladuje.

Nego, kako mi to sve plaćamo od naših akciza? 'Ajde, Bogu hvala, pa da možemo harač koji nam država uzima usmjeriti u gladne dječije stomake.

- Vrijednost projekta je oko 110.000 KM s tim da mi to odrađujemo sami uz pomoć dobrih ljudi i naših vrijednih volontera, kazala je potpredsjednica Udruženja Selma Zukić.

Čekajte, stanite, ljudi! Dakle ministar, akcize, država, PDV, svi ostali harač-sistemi ne služe da se nahrane «svečano» gladna djeca???

Bože, kako sam naivan. Pa oni što bi trebalo da ih hrane i da ne dozvole ovakvu sramotu, sramotu do neba, bave se iščekivanjem IKEA-e, jer «to žene vole» i « navikavanjem naroda na gore».

Ako, ako, narode. Glasao si, birao si, gledao si i gledaš. A, sad aplaudiraj što ti par dobrih ljudi pokušava spasiti djecu od gladi, dok se ministri medijski ugrađuju.

Ovi ponad tvojih glava srama nemaju, to ti narode znaš. Valja. Ako ti je do srama, makar se zainteresuj, kako to da u «gotovo idealnom pravnom okviru» djeca ostaju gladna. Tu uz tebe i pored tebe, narode moj, na sramotu svih nas, nas koji srama imamo.

Prva dječija javna kuhinja, eheej, pa da se u mišiju rupu zavučemo!

Buka/Novikonjic.ba

Zaista, čudni su putevi Gospodnji – da mi se sam Gospod pri početku ovog desetljeća prvo ukazao, pa potom kazao kako ću svakodnevno otvarati internetsku stranicu zvanu Facebook, mislio bih da je poludio kao onomad kada je bičem istjerao trgovačke šupke iz hrama. Danas, samo nekoliko godina kasnije, puno lakše se skinuti s dopa, nego s Zuckerbergovog sredstva za odspajanje ljudi.

U ime ljubavi toliko se zla napravilo, toliko da se čovjeku sledi srce. Zašto je to tako? A sve tako lijepo počne. Muškarac tvojih snova te odvede pred oltar, uz obećanje da će biti uz tebe ''u dobru i zlu''.

Otvoriš portal, pročitaš članak kako je nekome sinula nevjerojatna ideja koju je uspio provesti u zbilju, gledaš videoisječke celebrity glumaca koji svjedoče kako su slijedili vlastite snove da bi postali uspješni i bogati.

Oni su, kao nosioci određenih funkcija, ili institucija, djelovali zločinački, dakle ne individualno nego institucijski, pa još institucijski udruženo...

Pravosnažna presuda Šestorki u Haagu (Jadranko Prlić i ostali) nije značajna samo po tome – čak ne u prvom redu po tome – što su sankcionirani kreatori monstruozne Herceg-Bosne, one koju su stvarali na razorenim gradovima i selima, na popaljenim i opustošenim ljudskim zavičajima, na silovanjima, na koncentracionim logorima gdje su predano „usavršavali“ svoje zločinstvo i nehumanost općenito, na progonima – općenito na svim vrstama strahota koje su mogli smisliti i organizirati.

NAPOMENA

Stavovi izneseni u tekstu odražavaju mišljenje autora teksta, a ne nužno i stavove N1

Oni su, kao nosioci određenih funkcija, ili institucija, djelovali zločinački, dakle ne individualno nego institucijski, pa još institucijski udruženo...

Za to su dobili kazne koje se mogu smatrati ikoliko primjerenim, jer je ova presuda u Haagu, iskreno rečeno, iznad očekivanja u pozitivnom smislu budući da je politička realnost svijeta u kome živimo takva da je bilo gotovo nerealno očekivati ovakav ishod: Haški sud je nadmašio samoga sebe. No, poenta nije u samoj presudi – ma kako to zvučalo paradoksalno – već u njenim posljedicama, u onome što je prati ovih dana, a na šte treba posebno ukazati.

Hrvatska i srbijanska politika (pa i srpska u BiH) imale su historijsku priliku da presudama komandantu Vojske RS i kreatorima Herceg-Bosne prihvate presudu kao pravničku i povijesnu činjenicu najvišega reda, te da se, tim prihvatanjem, ograde od zločina koji su dokazani na najvišem pravničkom nivou, a koje su zločinci predstavljali kao „nužne podvige“ u ime svojih naroda. Naravno, nisu njihovu narodi u cijelosti stajali iza toga, ali jesu tadašnje aktualne politike i njihove efektivne institucije. To je poenta!

Bila je to zaista jedinstvena prilika – da prihvatanjem istine o karakteru rata u BiH i o zločinima koje su institucije Srbije i Hrvatske počinile u BiH tokom devedesetih godina utječu na javnost, svako u svojoj zemlji, da se oslobodi strašnog bremena koje i danas nose generacije mladih ljudi, te da se s te pozicije krene ka pomirenju među narodima i državama i da se učini istinski, presudno važan korak u zajednički progres.

Međutim, vladajuće političke strukture i institucije u objema zemljama, ali i značajni dijelovi crkvenih institucija u njima, nažalost, ne prihvaćaju činjenično stanje utvrđeno sudskim presudama, već u očiglednoj histeriji kreiraju „vlastito činjenično stanje“ koje je, zapravo, jedna vrsta teške društvene bolesti. Samo na osnovi haških presuda moguće je pomirenje, ali aktualne politike u Srbiji i Hrvatskoj rade upravo suprotno: one ove presude uzimaju kao „gorivo“ za nove požare i netrpeljivosti.

Takvo ponašanje struktura/institucija koje vode ove zemlje apsolutno je neshvatljivo osim kao bolest koja je, naravno, štetna po sve. Ovdje treba dodati – u ove gotovo dramatično negativizirane kontekste – i medije koji podstiču na kolektivno poricanje zločina, koji u cijeloj regiji stvaraju atmosferu netrpeljivosti, straha, prijetnji i sl., baš kao što su to radili početkom devedesetih. Čast nekim pozitivnim medijima.
Razmišljati uvijek treba konsekevntno i kontekstualno: jedino tako dolazi se do logičnih, utemeljenih zaključaka. U skladu s tim, postavlja se pitanje: Šta znači ovakvo ponašanje, pa i djelovanje, vladajućih političkih struktura u Srbiji i Hrvatskoj a nažalost i nekih dijelova crkvenih struktura, te njihova potreba određenih medija? To je ona poenta koja je važnija i od samih kazni koje su ovih dana izrečene u Haagu!

Strukture koje spominjem a koje predstavljaju DRŽAVE ne samo da se ne ograđuju od zločina koje su učinile prethodne političke garniture i time propuštaju jedinstvenu priliku da spasu budućnost vlastitih budućih naraštaja, nego slave osuđenike (pod njima uvijek podrazumijevam nosioce određenih funkcija i institucija) – slave ih kao heroje svojih politika i čak svojih naroda. To je nevjerovatna greška.

Jer, konsekventno, slaveći osuđenike kao heroje, oni čak prihvaćaju njihove zločine KAO SVOJE, KAO ZLOČINE U IME SVOGA NARODA i td. Ili, idući još dalje u konsekventno pouzdanom promišljanju, oni na taj način ne priznaju da su djela koja su počinili „njihovi heroji“ uopće zločini, već da je uništavanje drugih naroda, bogomolja, „čišćenje teritorija“ – da je sve to i sve drugo slično tome vrlina, podvig, jedna vrsta nužnosti, baš kao što su to shvaćale i politike devedesetih godina.

Drugim riječima, i očigledno, ove političke, vjerske i medijske strukture svojim odnosom prema haškoim presudama i prihvaćanjem osuđenika kao junaka eksplicite izražavaju kako su njihova djela bila potrebna, opravdana, te da nije zločin, recimo, ubiti hiljadu Bošnjaka, popaliti im džamije i zavičaje, i sl. Nosioci ovih struktura moraju znati da je ovo jedino logičan slijed u tumačenju njihova ponašanja i djelovanja jučer i danas.

Još je veoma važno istaknuti – upravo u ovim konsekvencijama i u ovome kontekstu – da je ovakvo reagiranje struktura čije ponašanje ovdje analiziram, bez ikakve sumnje, snažno kontinuiranje zbivanja iz devedesetih godina 20. vijeka. To je nedvosmislena podrška istoj onoj politici u ime koje su djelovali osuđeni generali i dr. Sad je to jasno, ako nekome nije bilo i ranije jasno.

Drugim riječima, praveći nacionalne junake od osuđenih zločinaca, politički se markiraju isti oni ciljevi za koje su pustošili osuđeni generali i dr., tačnije – ti ciljevi (cijepanje susjedne suverene države, istrjebljenje jednog naroda i tragova njegove kulture na najsurovije načine…) i dalje su ciljevi aktualnih političkih struktura jer su zločince prometnuli u „heroje“ radi njihova ostvarenja. To obavezuje – slijedom ove logike – aktualne i buduće političke strukture da najzad realiziraju u cijelosti ciljeve svojih „heroja“. Kada ne bi bilo tako, onda bi ove strukture, prihvatile osudu, a to znači da bi, nužno, osudile i ciljeve svojih „heroja“, da bi kazale kako je to bila teška zabluda jednog vremena i određenih politika, da je to bilo pogrešno te da su ovi haški zatvorenici zaista počinili zločine.

Dakle, vladajuće političke strukture u Srbiji i Hrvatskoj (uvijek ima časnih izuzetaka, individua, organizacija i sl.) ne odustaju od ciljeva onih struktura koje su započele rat devedesetih godina. Drugim riječima, mi smo i sada u ozbiljnom ratu u kome se samo ne puca, ali se od ratnih zločinaca – službeno i na državnim nivoima – stvaraju idoli za ove ili neke iduće generacije.

Ono što se zove narodom i dalje se truje, sije se sjeme za neke nove, još strašnije zločine.

Ova politika je – kao što sam već govorio ovih dana – zaista demonska. Kako to ne uviđaju narodi u čije ime ona nastupa i djeluje?!

N1/Esad Duraković/Novikonjic.ba
Stranica 4 od 12