Kolumne

Kolumne (162)

Zaista, čudni su putevi Gospodnji – da mi se sam Gospod pri početku ovog desetljeća prvo ukazao, pa potom kazao kako ću svakodnevno otvarati internetsku stranicu zvanu Facebook, mislio bih da je poludio kao onomad kada je bičem istjerao trgovačke šupke iz hrama. Danas, samo nekoliko godina kasnije, puno lakše se skinuti s dopa, nego s Zuckerbergovog sredstva za odspajanje ljudi.

U ime ljubavi toliko se zla napravilo, toliko da se čovjeku sledi srce. Zašto je to tako? A sve tako lijepo počne. Muškarac tvojih snova te odvede pred oltar, uz obećanje da će biti uz tebe ''u dobru i zlu''.

Otvoriš portal, pročitaš članak kako je nekome sinula nevjerojatna ideja koju je uspio provesti u zbilju, gledaš videoisječke celebrity glumaca koji svjedoče kako su slijedili vlastite snove da bi postali uspješni i bogati.

Oni su, kao nosioci određenih funkcija, ili institucija, djelovali zločinački, dakle ne individualno nego institucijski, pa još institucijski udruženo...

Pravosnažna presuda Šestorki u Haagu (Jadranko Prlić i ostali) nije značajna samo po tome – čak ne u prvom redu po tome – što su sankcionirani kreatori monstruozne Herceg-Bosne, one koju su stvarali na razorenim gradovima i selima, na popaljenim i opustošenim ljudskim zavičajima, na silovanjima, na koncentracionim logorima gdje su predano „usavršavali“ svoje zločinstvo i nehumanost općenito, na progonima – općenito na svim vrstama strahota koje su mogli smisliti i organizirati.

NAPOMENA

Stavovi izneseni u tekstu odražavaju mišljenje autora teksta, a ne nužno i stavove N1

Oni su, kao nosioci određenih funkcija, ili institucija, djelovali zločinački, dakle ne individualno nego institucijski, pa još institucijski udruženo...

Za to su dobili kazne koje se mogu smatrati ikoliko primjerenim, jer je ova presuda u Haagu, iskreno rečeno, iznad očekivanja u pozitivnom smislu budući da je politička realnost svijeta u kome živimo takva da je bilo gotovo nerealno očekivati ovakav ishod: Haški sud je nadmašio samoga sebe. No, poenta nije u samoj presudi – ma kako to zvučalo paradoksalno – već u njenim posljedicama, u onome što je prati ovih dana, a na šte treba posebno ukazati.

Hrvatska i srbijanska politika (pa i srpska u BiH) imale su historijsku priliku da presudama komandantu Vojske RS i kreatorima Herceg-Bosne prihvate presudu kao pravničku i povijesnu činjenicu najvišega reda, te da se, tim prihvatanjem, ograde od zločina koji su dokazani na najvišem pravničkom nivou, a koje su zločinci predstavljali kao „nužne podvige“ u ime svojih naroda. Naravno, nisu njihovu narodi u cijelosti stajali iza toga, ali jesu tadašnje aktualne politike i njihove efektivne institucije. To je poenta!

Bila je to zaista jedinstvena prilika – da prihvatanjem istine o karakteru rata u BiH i o zločinima koje su institucije Srbije i Hrvatske počinile u BiH tokom devedesetih godina utječu na javnost, svako u svojoj zemlji, da se oslobodi strašnog bremena koje i danas nose generacije mladih ljudi, te da se s te pozicije krene ka pomirenju među narodima i državama i da se učini istinski, presudno važan korak u zajednički progres.

Međutim, vladajuće političke strukture i institucije u objema zemljama, ali i značajni dijelovi crkvenih institucija u njima, nažalost, ne prihvaćaju činjenično stanje utvrđeno sudskim presudama, već u očiglednoj histeriji kreiraju „vlastito činjenično stanje“ koje je, zapravo, jedna vrsta teške društvene bolesti. Samo na osnovi haških presuda moguće je pomirenje, ali aktualne politike u Srbiji i Hrvatskoj rade upravo suprotno: one ove presude uzimaju kao „gorivo“ za nove požare i netrpeljivosti.

Takvo ponašanje struktura/institucija koje vode ove zemlje apsolutno je neshvatljivo osim kao bolest koja je, naravno, štetna po sve. Ovdje treba dodati – u ove gotovo dramatično negativizirane kontekste – i medije koji podstiču na kolektivno poricanje zločina, koji u cijeloj regiji stvaraju atmosferu netrpeljivosti, straha, prijetnji i sl., baš kao što su to radili početkom devedesetih. Čast nekim pozitivnim medijima.
Razmišljati uvijek treba konsekevntno i kontekstualno: jedino tako dolazi se do logičnih, utemeljenih zaključaka. U skladu s tim, postavlja se pitanje: Šta znači ovakvo ponašanje, pa i djelovanje, vladajućih političkih struktura u Srbiji i Hrvatskoj a nažalost i nekih dijelova crkvenih struktura, te njihova potreba određenih medija? To je ona poenta koja je važnija i od samih kazni koje su ovih dana izrečene u Haagu!

Strukture koje spominjem a koje predstavljaju DRŽAVE ne samo da se ne ograđuju od zločina koje su učinile prethodne političke garniture i time propuštaju jedinstvenu priliku da spasu budućnost vlastitih budućih naraštaja, nego slave osuđenike (pod njima uvijek podrazumijevam nosioce određenih funkcija i institucija) – slave ih kao heroje svojih politika i čak svojih naroda. To je nevjerovatna greška.

Jer, konsekventno, slaveći osuđenike kao heroje, oni čak prihvaćaju njihove zločine KAO SVOJE, KAO ZLOČINE U IME SVOGA NARODA i td. Ili, idući još dalje u konsekventno pouzdanom promišljanju, oni na taj način ne priznaju da su djela koja su počinili „njihovi heroji“ uopće zločini, već da je uništavanje drugih naroda, bogomolja, „čišćenje teritorija“ – da je sve to i sve drugo slično tome vrlina, podvig, jedna vrsta nužnosti, baš kao što su to shvaćale i politike devedesetih godina.

Drugim riječima, i očigledno, ove političke, vjerske i medijske strukture svojim odnosom prema haškoim presudama i prihvaćanjem osuđenika kao junaka eksplicite izražavaju kako su njihova djela bila potrebna, opravdana, te da nije zločin, recimo, ubiti hiljadu Bošnjaka, popaliti im džamije i zavičaje, i sl. Nosioci ovih struktura moraju znati da je ovo jedino logičan slijed u tumačenju njihova ponašanja i djelovanja jučer i danas.

Još je veoma važno istaknuti – upravo u ovim konsekvencijama i u ovome kontekstu – da je ovakvo reagiranje struktura čije ponašanje ovdje analiziram, bez ikakve sumnje, snažno kontinuiranje zbivanja iz devedesetih godina 20. vijeka. To je nedvosmislena podrška istoj onoj politici u ime koje su djelovali osuđeni generali i dr. Sad je to jasno, ako nekome nije bilo i ranije jasno.

Drugim riječima, praveći nacionalne junake od osuđenih zločinaca, politički se markiraju isti oni ciljevi za koje su pustošili osuđeni generali i dr., tačnije – ti ciljevi (cijepanje susjedne suverene države, istrjebljenje jednog naroda i tragova njegove kulture na najsurovije načine…) i dalje su ciljevi aktualnih političkih struktura jer su zločince prometnuli u „heroje“ radi njihova ostvarenja. To obavezuje – slijedom ove logike – aktualne i buduće političke strukture da najzad realiziraju u cijelosti ciljeve svojih „heroja“. Kada ne bi bilo tako, onda bi ove strukture, prihvatile osudu, a to znači da bi, nužno, osudile i ciljeve svojih „heroja“, da bi kazale kako je to bila teška zabluda jednog vremena i određenih politika, da je to bilo pogrešno te da su ovi haški zatvorenici zaista počinili zločine.

Dakle, vladajuće političke strukture u Srbiji i Hrvatskoj (uvijek ima časnih izuzetaka, individua, organizacija i sl.) ne odustaju od ciljeva onih struktura koje su započele rat devedesetih godina. Drugim riječima, mi smo i sada u ozbiljnom ratu u kome se samo ne puca, ali se od ratnih zločinaca – službeno i na državnim nivoima – stvaraju idoli za ove ili neke iduće generacije.

Ono što se zove narodom i dalje se truje, sije se sjeme za neke nove, još strašnije zločine.

Ova politika je – kao što sam već govorio ovih dana – zaista demonska. Kako to ne uviđaju narodi u čije ime ona nastupa i djeluje?!

N1/Esad Duraković/Novikonjic.ba

Veče. Tiki s drugarima otiš’o van. Nas dvoje sjedimo na kauču i šutke gledamo neku seriju. Ispirem usta čajem od kamilice, protiv afti, svako malo pljuckam u sivi lavorčić, isti onaj što ga koristim i pri pranju zuba. U hefti kad imam hemo, tada svaki đavo udari na mene. Baje, bakterije, hajvančići, kihanje i kašljanje…

Najednom mi udari krv u glavu. Dođe da sve prevrnem i razbijem. Ljutito sklonim tu plastičnu stvar ustranu i k’o polip pricapim uz moju družicu: “Jeb’o ti život kad se običan lavor ispriječio između nas!”

***

Prošli četvrtak i petak – k’o otrovan! Prvo, revalidacija. Neće, pa neće. Nikako da uferčim to magično, usrano: schiften. Slalomanje. Prebacivanje težine tijela sa jedne, na drugu stranu. Tu se moraš usuditi da lakim pokretom kuka, ali i cijelog gornjeg dijela, težinu sa zdrave noge prebaciš na protezu. Malo kuk, malo trup – i eto plesa! Salsa, kako iz šale ovo čudno, na zôr njihanje kukom i strukom zovu fizioterapeuti. Ali, lako se je njima zajebavati.

Na štakama, kao po jajima, bazam po sali i učim ovaj ples sakatih. Pipavo, preoprezno, pa ni ja ni moja mlada “voditeljka” Ivet nismo zadovoljni. A još i vještačku nogu malo “bacam” udesno, neujednačeni mi i široki koraci, kao da vozim “na točkiće” – ima tih minusa, ihi-hi! Pa još kad sutradan, u vrtu, provlačeći se između stola i ograde, zaboravim na “salsu”, prospem se na betonske ploče kao vreća! Nisam se vele udario, sreća. Samo je proteza malo stradala. Ali se poslije cijeli taj, i slijedeći dan, žderem što sam u praxisu vječiti ponavljač…

Ne možeš sve imati, na uho mi šapću Holandezi, veliki majstori relativiziranja. Ne možeš biti sve. I spretan, i s parama okretan, i riječima vješt. Nego ti je u životu, najčešće, ili-ili. Il’ si Road Runner, Ptica Trkačica, ili Hromi Daba, tromo Šepesalo.

***

Jedne sedmice krajem oktobra vodio Dnevnik tjedna za Radio slobodna Evropa. Malo šege, malo šale, malo ozbiljnosti. Namjerno nisam puno o “plesu” i “šiftanju”. Neću vazda istim da dosađujem svijetu. Evo, za one koji nisu slušali, nekoliko odlomaka iz tog evropskog diary-ja:

Subota, 21.oktobar. Jutro “otvaram” satiričkim tekstom holandskog nezavisnog novinara Martina Frijlanda (Vrijland), od koga zvanični mediji u Zemlji Lala i Kanala zaziru k’o đavo od krsta. Frijland tu o novoj vladi desnoga centra, u koju, srećom, nije ušao notorni islamofob Gert Vilders (Geert Wilders), između ostalog piše:

“… želimo [se] otarasiti prevelikog broja staraca, jer nas oni koštaju brdo novca. Ljudi žive sve duže, i to je naprosto problem. Zato će vlada uštedjeti dvije milijarde eura na zdravstvu, tako da starci […] postanu depresivni i odluče da progutaju smrtonosnu pilulu. […] To će se desiti uprkos religioznim uticajima u novoj vladi. Na koncu, i Isus je na krstu izvršio jednu vrstu samoubistva, zar ne?

Tako Frijland. Oštro i beskompromisno. Inače, pregovori o formiranju trećeg kabineta premijera Mark Rutea (Rutte) su trajali više od šest mjeseci. I nikom ništa. Ovdašnja ekonomija cvjeta. Kako bi bilo da i dalje nastavimo bez Marka & Co.?

Nedjelja, 22. oktobar. Napolju tmurno i promjenjljivo, a u nas – gozba! Prijateljica Mira, Mostarka, u pretis-loncu donijela jagnjetinu i krompir. Sočno, meko i mirisno – “mrtva bi je usta jela”, što reče onaj iz sarajevskih Nadrealista.

“Kako se jako osjeti, ovo će ti zasmrdit’ cijelu kuću”, namiguje mi šarmantna Mira.

“Bona ti, pa valjda znaš da riba i jagnjetina nikad, baš nikad ne mogu smrditi,” uzvratim joj uz osmjeh, a voda mi curi na usta.

Meso je, bezbeli, kupila “kod Turčina”, to jest u turskom dućanu. Ovakav kvalitet mesa se može naći samo kod njih, ili u biološkim mesnicama, ali ono nije za naš buđelar.

Nekada smo češće išli dvadesetak kilometara na istok, u Njemačku, po meso, žestoko piće, te da naspemo benzina. I on je tamo, naime, znatno jeftiniji.

Pošto i naša kraljevska porodica, u značajnom procentu suvlasnik naftne kompanije Shell, “od nečeg” mora da živi.

Ponedjeljak, 23. oktobar. Sergej Kreso, ovdje veoma poznati dokumentarista, mi šalje neobičan e-mail o Fadiju Belouniju, sirijskom arhitekti koji je prije izbijanja rata u gradu Alepu radio na projektu revitalizacije istorijskih gradova. No, ne mogavši zbog ratne situacije u Siriji relazirati svoju ideju da svojim znanjem i ekspertizom shvati i pomogne okončanju konflikta u njegovoj domovini i gradu Alepu, donosi odluku da svoje istraživanje ‘prebaci’ u grad koji po njegovom mišljenju najviše liči na Aleppo, a to je Mostar. Rezultat njegove istraživanja je impozantna knjiga i studija ‘Živjeti zajedno, idioritmija i moć prostora / Slučaj postkonfliktnog Mostara’.

Dobri Sergej me pita mogu li, preko mojih mostarskih prijatelja, urgirati da se njegov rad prevede i objavi (i) kod nas. Potrudiću se, naravno. To bi bilo lijepo zaokruženje ove, u osnovi, tužne priče.

Tačno.net/Novikonjic.ba

Zločini koji je počinila herceg-bosanska politika jesu zločini protiv čovječnosti ali i zločini protiv Boga, ili teološki kazano, „u nebo vapijući grijesi“. Tko staje na stranu tih zločina i onih koji su ih kreirali, odobrili ili počinili, svrstava se na stranu zla i zlikovaca, sam se isključuje iz zajednice ljudi.

Piše: Drago Bojić

Najveći uspjeh nacionalnih ideologija je u tome što one, i nakon što propadnu njihovi politički projekti, uspijevaju manipulirati masama, uvjeriti ih da su strašni zločini počinjeni u ime tog naroda opravdani, a tvorevine nastale na zločinu čak Božja volja i boguugodna djela, da su zločinci nacionalni heroji i da je kažnjavanje zločinaca istodobno i kažnjavanje i ponižavanje cijelog naroda. Sve presude za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije doživljavaju se kao „nacionalno poniženje“ i svaki put izazovu žestoka negodovanja naroda. Nacionalno poniženje, međutim, „ne počiva na Sudu, već na onome što je do njega dovelo, na činjenici tog režima i njegova djelovanja“, pisao je odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata Karl Jaspers u svojoj studiji Pitanje krivnje. O političkoj odgovornosti Njemačke.

Osjećaj nacionalnog poniženja, u moralno izopačenom negiranju vlastitog kolektivnog zla i zločina za koje su odgovorni pojedinci tog kolektiva, prati od početka i sudski proces takozvanoj herceg-bosanskoj šestorci. Što se više približava drugostupanjska presuda, to se pojačava nacionalna i rodoljubna nervoza pa se upomoć zaziva i Boga – pozivom na molitveni skup i podršku „haškim uznicima“. Gore od zloupotrebe molitve, mise i svetog prostora u ovom slučaju jest zaslijepljenost i zavedenost „vjernika“ i potpuna odsutnost empatije za žrtve i njihove najbliže.

Još se ne zna kakva će biti drugostupanjska presuda, ali se zna da su na teritoriju Herceg-Bosne počinjeni stravični zločini i da oni nisu bili sporadična zlodjela „nekontrolirane rulje“ ili „pomahnitalih pojedinaca“, nego politički i vojno isplanirana i organizirana akcija čišćenja teritorija od nehrvatskog stanovništva. Zločini koji su počinjeni na teritoriju Herceg-Bosne, da se poslužimo riječima poljskog sociologa Zygmunta Baumana u njegovim razmišljanjima o nacističkim zločinima prema židovskom narodu u knjizi Modernost i holokaust, nisu bili „djelo neposlušne rulje koja izmiče kontroli, nego uniformiranih ljudi, poslušnih i discipliniranih, koji se drže pravila i pedantno se odnose spram slova i duha svojih instrukcija“. Naravno, nisu svi oni obični ljudi pa ni mnogi vojnici i časnici HVO-a znali sve, ali je s vremenom bilo sve jasnije da je zločin etničkog čišćenja ukalkuliran od početka u glavama tvoraca Herceg-Bosne. Mnogi ljudi u početku nisu puno toga znali niti su svi Hrvati podržali Herceg-Bosnu, ali ih to ne oslobađa odgovornosti, pogotovo ne sada kad su poznati zločini počinjeni na teritoriju Herceg-Bosne.

Ono što se događalo na teritoriju Herceg-Bosne planirao je tadašnji politički i vojni vrh Republike Hrvatske i Hrvatske zajednice pa zatim Republike Herceg-Bosne o čemu, između ostalog, svjedoče i stenogrami s njihovih zajedničkih sjednica u ratu. Hrvatska zajednica, kasnije republika, Herceg-Bosna je bila HDZ-ov projekt, politički organizirana struktura koja je imala svoj strogi hijerarhijski poredak, svoga predsjednika, svoju vladu, vojsku, policiju i druge institucije. U smislu političke i vojne organizacije, herceg-bosanski politički projekt je po mnogo čemu bio reakcija a time i kopija republičko-srpskog projekta, i s obzirom na političke ciljeve i teritorijalne apetite u BiH, ali i s obzirom na mehanizme i strategije kojima se želio ostvariti taj politički projekt. Taj srpsko-hrvatski udruženi projekt u BiH traje i danas, a očit je i u tzv. strateškom partnerstvu Milorada Dodika i Dragana Čovića.

Kada osnivači, kreatori i simpatizeri Herceg-Bosne tvrde da je ona bila i „izraz volje hrvatskoga naroda“, oni pritom ne griješe, jer ona to doista i jest bila, pogotovo u početku, uz iznimno rijetke pripadnike hrvatskog naroda koji je nisu podržavali jer su naslućivali pogubne posljedice tog samoubilačkog političkog projekta. Da se u međuvremenu ništa bitno nije promijenilo, da Herceg-Bosna i dalje funkcionira kao „zlatno tele“ hrvatskog naroda u BiH, svjedoče i izjave sadašnjih političkih pa i nekih vjerskih predstavnika bosansko-hercegovačkih Hrvata koji konstantno lamentiraju zbog dokidanja Herceg-Bosne, ali svjedoči, nažalost i još više, dominantno raspoloženje među bosansko-hercegovačkim Hrvatima, koji unatoč tome što su i sami bili žrtve te politike, pogotovo bosanski Hrvati, ne odustaju od herceg-bosanske iluzije. U Haškoj presudi šestorci stoji i to da je njihov krimen uz etničko čišćenje Bošnjaka i „humano preseljenje“ Hrvata iz srednje Bosne.

Zbog takvog idolatrijskog stava prema Herceg-Bosni, ne želi se prihvatiti činjenica da su na njezinom prostoru počinjeni zločini ili ih se političkim lažima, vjerničkim licemjerjem i moralnom izopačenošću pokušava pravdati vlastitom prošlom i sadašnjom ugroženošću, nužnošću obrane od drugih i „spašavanja“ vlastitog naroda. Zbog toga se svih ovih godina panično i u grču izbjegava suočavanje s prošlošću iz koje dopiru krici nevinih ljudskih žrtava. Jednostavnije je u nacionalnom zanosu zatvarati oči pred zločinima i u molitvenom stavu lažno i dvolično i pred samim Bogom umirivati kolektivnu savjest.

Nacionalisti, kaže na jednom mjestu beogradski antropolog Ivan Čolović, svoju „naciju doživljavaju kao zajednicu vjernika, zadojenu istim duhom, utemeljenu na samorazumevajućim ‘istinama’, koja ljude drži na okupu zahvaljujući ritualima autokomunikacije, nalik na religijske obrede“. Tako funkcioniraju svi nacionalizmi, a na tim paradigmama živi i opstaje i Herceg-Bosna. Što je manja vjerojatnoća da se ona politički realizira, to je jača „ljubav“ prema njoj. Što je više dokaza o njezinim zločinima, to je manje svijesti o krivnji i odgovornosti.

Zločini koji je počinila herceg-bosanska politika jesu zločini protiv čovječnosti ali i zločini protiv Boga, ili teološki kazano, „u nebo vapijući grijesi“. Tko staje na stranu tih zločina i onih koji su ih kreirali, odobrili ili počinili, svrstava se na stranu zla i zlikovaca, sam se isključuje iz zajednice ljudi. „Mi smo prvo ljudi, a tek potom Nijemci“, govorio je i pisao spomenuti Jaspers u kontekstu metafizičke odgovornosti, „i zato nam ne može biti svejedno što svijet misli o nama jer smo svjesni svoje pripadnosti čovječanstvu i jer nas ljudsko dostojanstvo obavezuje da se suočimo sa svojim krivnjama i odgovornostima“. Za bosansko-hercegovačke Hrvate, „povratak među ljude“, kršćane i Kristove sljedbenike značio bi ozbiljno suočavanje s krivnjom, grijehom i odgovornošću te neodgodivi rastanak s Herceg-Bosnom, njezinim iluzijama i obmanama.

Tačno.net/Novikonjic.ba

Da smo imali snage postupiti kao skromna Štefica Galić, nitko nije morao umrijeti. Nitko nije morao nestati. Nitko nije morao otići. Nitko nije morao patiti. Svi, baš svi, danas su mogli biti živi. I ne bismo se danas sramotili ovim okretanjem glave.

Imate politiku i javnost – hrvatsku politiku i javnost – koji, ništa manje nego srpski, odbijaju odgovornost za zločine nad Bošnjacima. Imate Sabor čiji predsjednik zahtijeva jednodušnost, kao da i sami parlament želi ukinuti. Imate predsjednicu koja prešućuje, a Bosnu proglašava »najvećom prijetnjom Hrvatskoj«, insinuirajući terorizam bosanskim muslimanima. Imate premijera kojemu je važnija pravna kvalifikacija od žrtava – žrtve ni riječju nije spomenuo. Imate opoziciju čiji bivši ministar, Orsat Miljenić, tvrdi da bi »bi bilo bolje da Haški sud nikada nije postojao«.

Imate najvišu znanstvenu instituciju, Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti (HAZU), koja tvrdi da presuda »nije utemeljena na povijesnim činjenicama«, premda nitko – baš nitko – nije negirao da su zločini uistinu počinjeni. Imate crkvu koja organizira masovna molitvena bdjenja da zločinci budu oslobođeni. Imate generala koji se u Zagrebu krije od optužnice za ratni zločin u Mostaru, jer zna da mu hrvatski sud neće suditi. Imate novinare koji ne pitaju nijedno relevantno pitanje, i funkcioniraju poput mikrofona pred gromoglasnim poricateljskim zborom. Imate, riječju, naciju koja poriče. I imate jednu ženu, nazaštićenu, običnu, potpuno usamljenu ženu, koja stoji nasuprot cijeloj toj menažeriji žmirenja i gordo joj baca rukavicu u lice, jer je učinila najobičniju, najljudskiju, najrazumljiviju gestu, koju nitko od njih nije – zaštitila je vlastite susjede.

Štefica Galić skromna je žena iz Ljubuškog. Do rata, ona i suprug Nediljko vodili su malu fotografsku radnju: svakodnevni, javnosti nepoznati ljudi, a takvi će zadugo i ostati. Pa ipak... »15. kolovoza, pred našom kućom u blizini policijske stanice i zatvora, ujutro su osvanuli svi Bošnjaci iz Ljubuškog stariji od 18 i mlađi od 60 godina. Stajali su pred kućom u blizini. Ja sam plakala, bila sam prestrašena, nisam znala šta se dešava, gdje će s njima, rekli su evidencija neka, međutim onda su ih natrpali u tri kamiona, ljudi su bili izbezumljeni, prestrašeni, gledali su u nas, mi smo gledali u njih«, ispričala je Štefica ovih dana televiziji N1. Ona i suprug Nediljko – zvali su ga Neđo, rocker i ljudina – odmah su, sjeća se Štefica, »prepoznali kriminalnost tih deportacija«. I – krenuli spašavati.

U fotografskoj su radnji krivotvorili inozemna pozivna pisma, na temelju kojih je HVO puštao iz logora, pod uvjetom da zatočenici otiđu iz BiH. »Mi smo to krivotvorili, izvlačili smo jednog po jednog sa Heliodroma, zadnji je izišao Mujo Špago, naš prijatelj. Ljudi su se vraćali sa Heliodroma, za jedno petnaestak dana, svi su bili mršavi, prestrašeni, sagnute glave, rasprodavali su sve što su imali i odlazili su. To je bilo nestvarno tih dana, osjećala sam se poniženo, mrzila sam sav taj fašizam koji se provodio. Mrzila sam HVO i proganjanje Bošnjaka, bilo nas je stid. Neđo je govorio: 'Stid me hodati ulicom, stid me da se zovem kako se zovem, nas su u to vrijeme zvali mudžahedinska ambasada'«. »Mudžahedinska ambasada«!

Bilo je, istina, ljudi koji su pomagali skrivećke, razdrti između straha i grizodušja. Štefica i Neđo prezreli su tu dilemu – pomagali su javno, bacajući ljudskost nasilju i okrutnosti u lice. Nikad se, kaže, nije kajala zbog »dobrih djela učinjenih iskreno i po savjesti«. »Osjećala sam da je najnormalnije biti s njima, protiv svakog sam fašizma, protiv hiljadu puta proklete Herceg-Bosne i njenog fašizma«. Neđo i Štefica, roditelji male djece, ostali su u Ljubuškome do kraja 1993. Tada su otišli u Prag, ali se godinu kasnije i vratili – u izolaciju. Ljudi od njih zazirali, zaobilazili ih, neki iz straha, neki iz mržnje. Neđo se razbolio i umro, da 2012. ostane ovjekovječen u dokumentarcu »Neđo od Ljubuškog«, kada je šira javnost i saznala za dvoje samozatajnih pravednika među narodima. Ali Štefici je to samo naudilo. Napadali su je u Ljubuškome, prijetili joj, tukli.

Preselila je u Mostar, gdje je postala novinarka i danas vodi hrabri antinacionalistički portal tacno.net. Postala je poznata, i, nadamo se, zato bar donekle zaštićena. Ali i da nije, znamo: Štefica Galić i dalje bi branila svoje susjede. Nije ona poduzela nikakvu veliku i patetičnu gestu, ništa spektakularno, ništa »medijski zanimljivo« nisu učinili ona i njen muž: činili su što su mogli da susjede i prijatelje spase od nasilja. Činili su to na vlastitu štetu, izlažući se životnoj opasnosti. Jer, rijetki tek mogu pojmiti što je 1993. moglo značiti suprotstaviti se organiziranom vojnom nasilju, deportacijama i progonu, u zaboravljenoj hercegovačkoj kasabi kakva je Ljubuški – i u tome ustrajati do danas.

I u tome je tragedija i skriveni izvor poricanja u zemlji u kojoj živimo: nismo se suprotstavili. Rijetki, prerijetki su to učinili. Većina nas je šutjela – institucije i politička većina apsolutno. Tu je izvor ove kolektivne loše savjesti, tu je izvor općega, bijesnog negiranja. A da smo imali snage postupiti kao skromna Štefica Galić, nitko nije morao umrijeti. Nitko nije morao nestati. Nitko nije morao otići. Nitko nije morao patiti. Svi, baš svi, danas su mogli biti živi. I ne bismo se danas sramotili ovim odvraćanjem glave. Čemu, uistinu, država, ako ne može biti dostojna Štefice Galić iz Ljubuškog?

Novilist.hr/Novikonjic.ba

BiH je zavaljena u baruštinu korupcije do grla, gdje god se začeprka izrone prevare, pronevjere, krađe i udružene kriminalne grupe.

“Da dušo, znam da misliš da sam stara. I ja sam griješila tijekom godina. Da li si mi ikada oprostila za onu užasnu rođendansku tortu koju sam pokušala napraviti za tvoj osmi rođendan? Ili što sam ti poklonila mačića i ne znajući da si alergična na mačju dlaku? Zaista mi je žao zbog toga, ali usput sam uspjela prikupiti neke informacije za koje smatram da ti mogu biti od pomoći. Svakako bih željela da je to netko mogao uraditi i za mene.

Nadam se da me nakon ovoga nećeš više gledati kao prosijedu ženu u šezdesetim godinama već kao ono što doista jesam: majku koja želi da njezina kćerka ne mora prolaziti kroz određene teške trenutke (kroz koje sam ja morala proći). Evo za koje stvari bih voljela da sam ih znala u tvojim godinama.

1. Ti si najvažnija osoba u tvom životu

Da, rekla sam to i zaista mislim tako. Dobra vrsta samoljublja čini te boljom osobom, čini te sretnijom i pomaže ti da pratiš svoje snove istovremeno ti dajući snagu da obasipaš ljubavlju one koji te okružuju. Kod loše vrste samoljublja, što je narcisoidnost, ljudi nemaju namjeru da pružaju ljubav drugima.

Dugo vremena sam vjerovala da je moje “pomaganje” drugima zapravo bila moja karta za raj. Zaista jesam. Pokušavala sam biti što je moguće bolja prijateljica. Postarala sam se da ne zaboravim ničiji rođendan. Bila sam rame za plakanje. Vjerovala sam, ako to napravim, da će mi se ljudi naći pri ruci kada mi to zaista bude trebalo i da će to biti moja nagrada što sam tako “dobra” osoba.

Nisam bila u pravu.

Ovo ne znači da ne trebaš pomagati drugima ili da drugi ljudi neće biti uz tebe kada ti to bude najpotrebnije već da se trebaš fokusirati na ono što ti zapravo želiš. Ne možeš istinski voljeti druge ako prvo ne zavoliš sebe. Trebalo mi je tako dugo da to shvatim i ne želim da se to i tebi dogodi.

2. Nikada ne prihvaćaj nepoštivanje

Bez obzira je li riječ o muškarcu, prijateljici ili nekom sasvim trećem – nikada nemoj dopustiti da te bilo tko omalovažava. Uvijek se zauzmi za sebe. Ukoliko to ne učiniš, postoji velika šansa da budeš povrijeđena i da ti bude žao što nisi postupila drugačije.

Trebaš biti hrabra i snažna. Ne, ne znači da trebaš uvijek da “istjeruješ” pravdu, ali ne dozvoli da ti bilo tko nameće svoje mišljenje i da manipulira tobom. Znam, dovoljno si zrela da to ne dozvoliš, ali imaj na umu da na ovom svijetu ne postoje samo dobri ljudi. Postoje i oni manje dobri koji će na neki način željeti da te emocionalno povrijede, bilo to svjesno ili nesvjesno. Izdaja jeste grozna stvar, ali zapamti moje riječi: uvijek trebaš naći snage i hrabrosti u svome srcu da oprostiš. Nemoj zaboravljati, jer ćeš na taj način ponovo napraviti istu pogrešku u budućnosti. Vjeruj mi na riječ.

3. Tvoja obitelj te voli iznad svega

Mislim da je to, u tvojim godinama, sasvim lako zaboraviti. Na kraju krajeva, “provođenje vremena s obitelji” i nije baš idealna “večera za 5” i može se činiti kao totalna dosada.

Ali istina je, na kraju krajeva, da je ljubav tvoje obitelji stvar na koju uvijek možeš računati. Mislim da to već znaš. Ne postoji stvar na ovom svijetu zbog koje bi te tvoja obitelj napustila. Znam, o nekim stvarima može biti teško pričati, ali želim da znaš da se meni uvijek možeš obratiti i u gluho doba noći. Ako ti ne mogu pomoći, mogu te bar saslušati. Bit će ti lakše.

Budi strpljiva sa sobom i sa drugima. Bit će mnogo uspona i padova, ali ako budeš imala na umu ovo što sam ti napisala, lakše ćeš pronaći svoj unutarnji mir, snagu i samopozudanje.

Voli te tvoja mama.”

Mislipozitivno.com/Novikonjic.ba

Kakav je to čovjek koji svoju djecu pošalje na studiranje, bez ičeg, ostavljajući ih da se sami snalaze. On ministar, županijski, plata dvije-tri tisuće maraka, žena radi u Upravi za neizravno oporezivanje, zaradi i ona tisuću i po… Sve zajedno četiri-pet tisuća uđe u kuću, a troje djece mora iz kuće Velikog ministra, da se potucaju po Splitu. Bez igdje ikog svog, bez ičega...

Srećom, čuju oni kako postoje te neke stipendije. Šta će jadni nego pravo u nadležno ministasrtvo:

-Dobar dan.

-Bok.

-Mi smo, znate, došli da vidimo za ove stipendije.

-E, a imate li sve potrebne papire?

-Kakve papire?

-Pa, mjesto prebivališta, socijalna karta, potvrde o plaćama roditelja… Odakle ste?

-Iz Livna.

-Je li to u Hrvatskoj?

-Nije, još je u Bosni.

-E, pa ne možete vi dobiti ove stipendije. Zašto ne studirate u Bosni?

-Znate, mi smo tamo u Bosni baš ugroženi.

-Kako mislite ugroženi?

-Kulturno, nacionalno, socijalno…

-A ćaća, mater, zašto vam oni ne daju novce za studiranje?

-Oni neće da znaju za nas…

-Joj, kakvi su to ljudi. A, rekoste - ugroženi?

-Da, baš tako…

-Hm, da vidim, a ima evo, ovdje, piše: "za socijalno ugroženu djecu…" Hajde, dajte mi šta imate tih papira. A, gospe ti, kakvog sve svijeta ima, a di vam ćaća radi?

-On je ministar.

-On ministar a vi nemate od čega da se školujete? Kakav je to otac…, promrmlja sebi u bradu, tamo neka službenica u nadležnom ministarstvu.

STRANI PLAĆENICI

Imao sam, na žalost, tu prigodu da ga upoznam tog ministra. On spada među one ljude koji u našim životima, tako uđu u kadar i ostave trag, iako u Scenariju za njih nije predviđena nikakva uloga. Znate ono, kada gledate film pa vam neka scena, neki lik, nevažan za sami tok radnje, ostane upečatljiva. Pa vas ta scena tjera da razmišljate o filmu, danima poslije. Darinko Mihaljević je jedan od tih statista koji su ostavili dojam na mene.

Bilo je to u Livnu, tokom jednog razgovora koji je predviđen da bude protokolaran.

Ničim izazvan, Darinko Mihaljević kreće u ofanzivu:

Ko ste vi?

Čime se bavite osim što izmišljate korupciju?

Kkva korupcija?

Vi strani plaćenici samo izmišljate korupciju kako biste uzimali pare od stranaca…

U početku, kontam, zajebava se. Ali, onda krene objašnjavati kako on neće dozvoliti da njemu neko bira ljude, policajce. Kako ne može konkurs izabrati ljude koji njemu trebaju. Koje on želi...

Mihaljevićev monolog dostigao je krešendo maloumnim elaboratom o “nekim zemljama” gdje, kako reče: “obojeni ne mogu biti u policiji jer imaju loš genetski materijal”. Uh, tada sam shvatio s kim imam posla.

Nisam želio više to slušati. Rasprava nije bila nimalo ugodna, da bi u jednom momentu on potegao pitanja: ko vas plaća, da li vas stranci plaćaju kako bismo njega pravili lopovom?

Odgovorio sam kako nije važno ko mene plaća ali da je važno da ja njega plaćam i da ga zbog toga smatram odgovornim…

Tu je bio kraj razgovora.

OZBILJAN POREMEĆAJ

Trenuci njegove iskrenosti potvrdili su mi, po ko zna koji put, kakvi su ljudi dobili vlast - egomanijaci koji umišljaju kako su vlasnici naših sudbina. Oni vjeruju da mi postojimo samo zbog njih, a u kriminalu i korupciji ne vide ništa loše. Za njih korupcija nije problem. Jedini problem vide u onima koji ukazuju na njihov kriminal, korupciju, nepotizam…Novinari, "strani plaćenici” i nacionalni izdajnici opće prakse, samo su povremene smetnje na njihovom putu. Takozvani “ležeći policajci” kojima jebu mater kada ih izbace iz njihove uljuljkanosti.

Jednostavno, to je ta japija, aliena iz zemlje Branka Kockice, jer “tamo radi svako šta hoće…”. Oni naprosto ne mogu da odvoje dobro i zlo. To je mentalno stanje, ili bolje rečeno ozbiljan poremećaj socijalnog ponašanja. Slične simptome možete vidjeti u skoro svim istupima ovdašnjih vlastodržaca, bez obzira da li se radi o načelnicima općina ili predsjednicima entiteta.

Nedavni primjer je načelnik sarajevske Općine Novi grad Semir Efendić koji ne vidi ništa loše u tome da šef općinskog odbora njegove SDA Huso Ćesir dobija milionske poslove u općini gdje su on i njegova stranka na vlasti. Za njega on nije političar nego uspješan menadžer.

Ili, sjetit ćete se, kada je predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik svom sinu sredio tri miliona maraka, budžetskih para, kako se “ovaj ne bi drogirao". Dodik samo vjeruje da je dobar roditelj, i ništa više.

Zato ne treba da nas čudi kad potomci Darinka Mihaljevića dobiju stipendije u susjednoj Hrvatskoj, kao socijalno ugroženi studenti, slabog imovinskog stanja.

Bez obzira na činjenicu što im otac, kao ministar a majka kao službenica u državnoj instituciji, zajedno zarađuju više od četiri tisuće maraka. Vjeruju da njima to pripada jer oni su, za razliku od nas - običnih smrtnika, napravljeni od pravog “genetskog materijala”.

(zurnal.info)/Eldin Karić/Novikonjic.ba

Stranica 4 od 12