Kolumne

Kolumne (153)

Kakav je to čovjek koji svoju djecu pošalje na studiranje, bez ičeg, ostavljajući ih da se sami snalaze. On ministar, županijski, plata dvije-tri tisuće maraka, žena radi u Upravi za neizravno oporezivanje, zaradi i ona tisuću i po… Sve zajedno četiri-pet tisuća uđe u kuću, a troje djece mora iz kuće Velikog ministra, da se potucaju po Splitu. Bez igdje ikog svog, bez ičega...

Srećom, čuju oni kako postoje te neke stipendije. Šta će jadni nego pravo u nadležno ministasrtvo:

-Dobar dan.

-Bok.

-Mi smo, znate, došli da vidimo za ove stipendije.

-E, a imate li sve potrebne papire?

-Kakve papire?

-Pa, mjesto prebivališta, socijalna karta, potvrde o plaćama roditelja… Odakle ste?

-Iz Livna.

-Je li to u Hrvatskoj?

-Nije, još je u Bosni.

-E, pa ne možete vi dobiti ove stipendije. Zašto ne studirate u Bosni?

-Znate, mi smo tamo u Bosni baš ugroženi.

-Kako mislite ugroženi?

-Kulturno, nacionalno, socijalno…

-A ćaća, mater, zašto vam oni ne daju novce za studiranje?

-Oni neće da znaju za nas…

-Joj, kakvi su to ljudi. A, rekoste - ugroženi?

-Da, baš tako…

-Hm, da vidim, a ima evo, ovdje, piše: "za socijalno ugroženu djecu…" Hajde, dajte mi šta imate tih papira. A, gospe ti, kakvog sve svijeta ima, a di vam ćaća radi?

-On je ministar.

-On ministar a vi nemate od čega da se školujete? Kakav je to otac…, promrmlja sebi u bradu, tamo neka službenica u nadležnom ministarstvu.

STRANI PLAĆENICI

Imao sam, na žalost, tu prigodu da ga upoznam tog ministra. On spada među one ljude koji u našim životima, tako uđu u kadar i ostave trag, iako u Scenariju za njih nije predviđena nikakva uloga. Znate ono, kada gledate film pa vam neka scena, neki lik, nevažan za sami tok radnje, ostane upečatljiva. Pa vas ta scena tjera da razmišljate o filmu, danima poslije. Darinko Mihaljević je jedan od tih statista koji su ostavili dojam na mene.

Bilo je to u Livnu, tokom jednog razgovora koji je predviđen da bude protokolaran.

Ničim izazvan, Darinko Mihaljević kreće u ofanzivu:

Ko ste vi?

Čime se bavite osim što izmišljate korupciju?

Kkva korupcija?

Vi strani plaćenici samo izmišljate korupciju kako biste uzimali pare od stranaca…

U početku, kontam, zajebava se. Ali, onda krene objašnjavati kako on neće dozvoliti da njemu neko bira ljude, policajce. Kako ne može konkurs izabrati ljude koji njemu trebaju. Koje on želi...

Mihaljevićev monolog dostigao je krešendo maloumnim elaboratom o “nekim zemljama” gdje, kako reče: “obojeni ne mogu biti u policiji jer imaju loš genetski materijal”. Uh, tada sam shvatio s kim imam posla.

Nisam želio više to slušati. Rasprava nije bila nimalo ugodna, da bi u jednom momentu on potegao pitanja: ko vas plaća, da li vas stranci plaćaju kako bismo njega pravili lopovom?

Odgovorio sam kako nije važno ko mene plaća ali da je važno da ja njega plaćam i da ga zbog toga smatram odgovornim…

Tu je bio kraj razgovora.

OZBILJAN POREMEĆAJ

Trenuci njegove iskrenosti potvrdili su mi, po ko zna koji put, kakvi su ljudi dobili vlast - egomanijaci koji umišljaju kako su vlasnici naših sudbina. Oni vjeruju da mi postojimo samo zbog njih, a u kriminalu i korupciji ne vide ništa loše. Za njih korupcija nije problem. Jedini problem vide u onima koji ukazuju na njihov kriminal, korupciju, nepotizam…Novinari, "strani plaćenici” i nacionalni izdajnici opće prakse, samo su povremene smetnje na njihovom putu. Takozvani “ležeći policajci” kojima jebu mater kada ih izbace iz njihove uljuljkanosti.

Jednostavno, to je ta japija, aliena iz zemlje Branka Kockice, jer “tamo radi svako šta hoće…”. Oni naprosto ne mogu da odvoje dobro i zlo. To je mentalno stanje, ili bolje rečeno ozbiljan poremećaj socijalnog ponašanja. Slične simptome možete vidjeti u skoro svim istupima ovdašnjih vlastodržaca, bez obzira da li se radi o načelnicima općina ili predsjednicima entiteta.

Nedavni primjer je načelnik sarajevske Općine Novi grad Semir Efendić koji ne vidi ništa loše u tome da šef općinskog odbora njegove SDA Huso Ćesir dobija milionske poslove u općini gdje su on i njegova stranka na vlasti. Za njega on nije političar nego uspješan menadžer.

Ili, sjetit ćete se, kada je predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik svom sinu sredio tri miliona maraka, budžetskih para, kako se “ovaj ne bi drogirao". Dodik samo vjeruje da je dobar roditelj, i ništa više.

Zato ne treba da nas čudi kad potomci Darinka Mihaljevića dobiju stipendije u susjednoj Hrvatskoj, kao socijalno ugroženi studenti, slabog imovinskog stanja.

Bez obzira na činjenicu što im otac, kao ministar a majka kao službenica u državnoj instituciji, zajedno zarađuju više od četiri tisuće maraka. Vjeruju da njima to pripada jer oni su, za razliku od nas - običnih smrtnika, napravljeni od pravog “genetskog materijala”.

(zurnal.info)/Eldin Karić/Novikonjic.ba

Zašto se u našem društvu razvedena žena naziva raspuštenicom? Rječnik definiše da ta riječ označava “žene koju je muž otpustio iz braka”. Pošto sam ja jedna od tih, susrela sam se sa tim pojmom vrlo rano, negdje u 25. godini svog posebnog života.

Neću da opisujem svoje čuđenje i šokiranost da to uopšte postoji u ovo moderno doba i da žene ne reaguju na tu činjenicu. Štaviše, one udate, odnosno, neraspuštene, pogotovo u godinama ili one zatucane, najviše koriste tu riječ kao da se naslađuju, kao kada je izgovore da pojedu najukusniji kolač od čokolade.

Zašto je to tako?

Kad sam se razvela, čudila sam se ljudima koji mi prilaze i pitaju sažaljivo kako sam. Odgovarala sam da sam super jer sam zbilja bila odlično. Na stranu stres koji donosi sav taj proces, ja sam se oslobodila života koji nisam htjela živjeti i poletjela kao ptičica u nova iskustva. Da se razumijemo, nije lako tako mlada otići s djetetom i snalaziti se sama i sama kroz sve prolaziti. Međutim, ako nešto ne ide, ne ide.

Svoju slobodu uvijek shvatam primarno, to mi je amin, i imam pravo da živim kako hoću. Pošto me škakiljala spoznaja da me ljudi žale, zapitala sam se zašto je to tako. Zar razvedena žena, ona koja je odlučila otići i uzeti svoj život u svoje ruke, mora biti jadna, utučena i napuštena? Time smatrate sve hrabre žene koje su skupile hrabrost i u ovom osuđujućem i još uvijek duboko patrijarhalnom društvu odlučile otići same i boriti se kroz život bez podrške muškarca, nekad i roditelja, nekad i prijatelja, nekad i djece, a pogotovo madafaking države koja nikom ne pomaže? Ne pomaže onima kojima treba pomoć.

Umjesto da se tim ženama divi i bar s poštovanjem odnosi, masovno ih se diskriminira, ponižava i blati. Ne daj bože da majki takva dođe za snaju! Ne daj bože da se muškarac u takvu zaljubi! Oni obično vole milfače, ali ne da im budu supruge. Pale ih zrele samostalne žene koje ni ne traže brak, klecaju im noge pred njima, ali šta će ljudi reći! Ta ona je raspuštenica!

Jeste li se zapitali zašto su većinom razvedene žene same?

Muškarac kad se razvede je miljenik sviju, jadničak kojeg je ta kurva iznevjerila pa će se svi brinuti o njemu, majka će mu kuvati da ne bude gladan, svi će se dati u akciju naći mu ženu jer kako će on sam da se brine o sebi i o djeci kad mu vikendom dođu. No, pošto se ta raspuštenica jednom raspustila, ne pada joj na pamet mijenjati svoju slobodu i svoju samostalnost za nekog ko će je učiniti „dostojnom“ u ovom društvu alfa mužjaka i smjernih ženica.

Nije me naljutila ova spoznaja. Ni najmanje. Začudila me jeste jer do tad nisam na to obraćala pažnju niti sam ikad tako razmišljala o nekom. Osoba sam koja pušta druge da žive kako žele, ali pod uslovom da zbilja žive kako žele. Zapitajte sebe da li je i kod vas tako i ako nekog osuđujete, radite li to iz ličnog nezadovoljstva. Zavidite li raspuštenoj ženi što se oslobodila glupih dužnosti prema nekom muškom biću?

Ima odličnih brakova. Ima odličnih muževa. Volim to vidjeti i čuti. Ima i puno odvratnih i užasnih muževa i puno žena koje trpe. Ima onih koje više jednostavno ne vole svoje muževe i trpe. Ima nas puno nesretnih, a život je jedan i prolazi brže nego što možemo da shvatimo šta nam se događa. Iz tog razloga sam „raspuštenica“. Samu sam sebe raspustila i oslobodila i živjela sva bića koja se bore za svoj mir i udobnost!

Ne zaboravite da biti slobodan nosi svoje odgovornosti i da to nije nimalo lako. Nekad je svega previše. Nekad sam usamljena i opterećena, ali sve to vrijedi za ovaj dašak slobode i činjenice da nikom ništa ne odgovaram i da imam toliko ljubavi i seksa, mnogo više od većine žena u brakovima.

Viva la liberta!

Maja Ivanović/Zamisli.ba/Novikonjic.ba

Aktuelnu političko-medijsku frtutmu oko čuvenog „Slučaja intervju“, kao uostalom i svaku sličnu aferu u ovoj zemlji, pouzdano će, najkasnije do kraja ove sedmice, „prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš“. I tek rijetki će je se uopće sjećati.

Intervju će, u pauzama između euforičnih sportskih nastupa naših reprezentativnih selekcija, „pregaziti“ nove loše vijesti iz naše sumorne svakodnevnice koja nas kontinuirano sprečava da barem jednu veliku i važnu priču dovedemo do kraja.

Društveno-ekonomsko propadanje

Osim što već godinama čvrsto drži lidersku poziciju u beznadežnom društveno-ekonomskom propadanju, Bosna i Hercegovina jeste i nesumnjivi evropski šampion po proizvodnji negativnih medijskih sadržaja najčešće genereriranih od politike.

Ali nakon što nestanu s naslovnica novina, „ispare“ s televizija i portala, te vijesti postaju važne samo još samo onim ljudima koje je, eto, „zapala“ ta nezahvalna uloga direktnih žrtava tuđe bahatosti i prosipanja sile.

Tako će, naprimjer, uposlenike BHRT-a „Slučaj intervju“ već sutra dovesti u znatno težu poziciju od one grozne jučerašnje. Taj većinski urbani svijet, ti zbilja fini ljudi koji bi samo da pošteno žive od svog rada i kreacije, neće i nemaju kud iz Sivog doma, To je njihova kuća, prag kojeg se ne odriču ni pred izdašnjim poslovnim ponudama izvan betonskog zdanja na Alipašinom. Ko s njima nije radio, provodio dane i godine, proživljavao radosti i tuge, objektivno ne može razumjeti razmjere te neobične ljudske ljubavi i odanosti „preduzeću“. I zato je izuzetna čast biti barem djelićem kadra tog nezaboravnog televizijskog filma...

Radnice i radnici BHRT-a uzalud nas godinama upozoravaju na svoje neredovne plate i neuplaćene doprinose, na život ispod ljudskog dostojanstva, patnje sa zastarjelom opremom iz vremena 14. Zimskih olimpijskih igara, snimanja u studijima bez ventilacije, glave u torbi za volanom rashodovanih vozila, boravak u neuvjetnim kancelarijama... Zato i najavljuju štrajkove, mole za pretplatu, zahtijevaju (re)akciju od političara, parlamenta, države...Ali džaba! U takvom, evidentno nenormalnom okruženju, uposlenici BHRT-a odavno se nizašta ne pitaju niti o čemu važnom odlučuju- od vlastitog statusa do emitiranog programa. Umjesto njih, odluke donose stranačke centrale. Odatle se političkim dekretima imenuju Upravni odbori. A onda, da prostite, ta Uprava, postavlja menadžersko-savjetničku kremu da rukovodi i komanduje javnim servisima.

Gaza i lijekovi

U tom interesnom kružuku nastala je i posljednja podvala sa dvodijelnim, nesumnjivo lažiranim intervjuom prve dame u Bošnjaka. I zato taj promašaj niko ozbiljan i razuman ne fakturiše radnicima BHT-a, tamošnjim novinarima, snimateljima, toncima, realizatorima... Na koncu, nakon svega optužiti njih bilo bi jednako nepošteno kao kad bi sve one brutalnim mobingom ugrožene i rastjerane ljekare sa KCUS-a, danas javno, preko tv ekrana, oklevetali za nerad, naslagane dugove, neprofesionalizam, oholost, seminarsku rastrošnost, krađu rukavica, gaza i lijekova u glavnoj sarajevskoj bolnici na Koševu...Tim se poslom, znamo to, ne bave ljudi željni istine, već sorta insana koju zovemo polusvijetom. Na čelu sa glavnim protagnostima ove, kako rekosmo, tek kratkoročno aktuelne televizijske blamaže...

Avaz.ba/Novikonjic.ba

Škola postoji radi učenika. Učenici idu u školu da nešto nauče. Kako iz općeg obrazovanja tako i iz lijepog ponašanja. No dobivaju li uistinu to znanje, te vještine? Je li prakticiranje bontona i etičkih vrlina prioritet za nastavnike? Je li strogo razlikovanje laži od istine nit vodilja nastavnika u školi? Jesu li učenici uvijek iznad profesorskih sujeta ili su samo kotači jednog sistema? Čini se da su samo kotači i da baš takvi napuštaju svoje dvanaestogodišnje školovanje. Vještine, vrline, sposobnosti etičkog rasuđivanja i ne dotaknu.

Istraga o vladanju

A ako takvi uđu u život zrelog čovjeka, oni teško mogu primjenjivati istinske vrijednosti u svom životu. I tako iz generacije u generaciju. Zamislimo samo situaciju u kojoj nastavnik ne može da vlada satom. Ode pedagogu da se požali na učenike, a on ga savjetuje da piše izjavu protiv učenika. I onda krene proces. Istraga o vladanju učenika na satu. Uobičajeni poziv roditeljima na razgovor i kanonada dobro uvježbanih rečenica protiv učenika kako bi se po svaku cijenu odbranio integritet nastavnika.

Je li bit obrazovanja zaštititi nastavnika po svaku cijenu ili uvažiti stav učenika, pa čak i njegov bunt? Propitati razloge. Djeca su najbolji lakmus-papir za naše propuste, licemjerje, površnost i laži. Djeca ne praštaju. Djeca pamte. Često je dječije pamćenje bolno i nepravdom protkano. Zašto nastavnici kad dobiju moć dnevnika, moć ocjenjivanja i, još prije, moć kažnjavanja, izgube osjećaj za tananu ljudskost mladih? Nije bit školovanja u kažnjavanju, nego u odgoju.

No, može li odgojiti onaj koji ne zna značenje te riječi? Teško. On poseže za kažnjavanjem, a kažnjavanje dovodi do novog prijestupa. Kraj se ne nazire. Je li moguće da danas, kad su nam usta puna vjere i vjerskih pravila, vlada toliko nepravde u školama? U vremenu u kojem je vjeronauk tik uz maternji jezik, učenici trpe nepravdu nastavničkih odluka o njihovom vladanju. O čemu nam govori ekskomuniciranje djece s nižim ocjenama vladanja iz školskih sekcija? O tjeranju djece na ulicu jer smetaju. S njima se nikad ne zna i bolje ih je skloniti, a kad ih jednom sklonimo na ulicu tu je kraj. Ili, bolje reći, početak kraja razvoja njihovih etičkih vrlina.

Odbačeni i kažnjeni

Odbačeni i kažnjeni oni nisu sposobni da se sami bore za bolje. Ako po svaku cijenu želimo kazniti u učenju uspješno, ali i samosvjesno dijete zbog, recimo, njegovog opravdanog prigovora nastavniku, mi kažnjavamo sebe i svoj poziv. Stavljamo na njega teret naše nesposobnosti i površnosti i zauvijek gubimo dijete na dobrom putu njegovog razvoja. Stoga ne treba čuditi ako se onda pojavi dječji prijezir, revolt i bunt, jer oni su samo dah ljudskog u njima. Kada i ovi alarmi utihnu u djetetu, pod pritiskom prijetnji kažnjavanjem, dobili smo bitku u ime pukog autoriteta. Slomljen je otpor, ali i ličnost u djetetu. Na scenu stupa poslušnik koji će prvom prilikom napraviti isti grijeh kakav je njemu pričinjen.

Modelari dječijih ličnosti moraju biti svjesni da duše njihovih mladih učenika strepe i drhte nad nepravdom, a kada je osjete, ona ih kao rana na duši više nikad ne napušta, jer je došla iz mirne luke učiteljice života i znanja, iz škole. Od učitelja. Koliko je samo teško biti učitelj života i znanja. Nemojte trčati tim putem ako ne možete udahnuti oštar zrak odgovornosti učitelja.

Sanja Vlaisavljević/Avaz.ba/Novikonjic.ba

Oktobar je mjesec u kojem se obilježavaju brojni međunarodni praznici. Jedan od njih je Međunarodni dan žena na selu. O tom prazniku se veoma malo govori i uvijek prođe nekako neopaženo. Međutim, žene sa sela zaslužuju svakodnevnu pažnju. Kako zbog načina života, tako i zbog posla koji su primorane obavljati, a koji ostaje neprimijećen i obezvrijeđen, tamo negdje daleko, u njihovom kraju.

Žene sa sela su često tokom odrastanja izložene diskriminaciji u ime praktičnosti. One mnogo češće ne idu u školu nego što idu. Ako je posrijedi izbor između brata i sestre, brat uvijek ima prednost, a sestra treba ostati kući i pomagati obitelji u domaćinskim poslovima. Nije ni brat toga pošteđen kada dođe kući, ali djevojčica "prirodno" pripada kući. Ona pomaže ocu i majci, ona se sprema za život žene na selu.

Djevojčice nemaju skupe dvorce u koje smještaju svoje lutkice, nemaju ni kućne ljubimce koje nose na kupanje u bogati salon, nego se igraju s prirodom i u prirodi. Njima su cvijeće i biljke drugari, a sve što im nedostaje same naprave. Kod njih nema dvoličnosti i prenemaganja. One život uče od majki s kojima odrastaju.

Uče po modelu u kojem nema prostora za prevaru. Sjetih se sentence majke sa sela koja veli: "Na selu se rađaju djeca kao ljudi, a u gradu kao kućni ljubimci". Zašto? Djeca svjedoče svemu što njihovi roditelji rade. Svjedoci su i radosti i žalosti, pjevanja i muke oko posla. Ta djeca nisu sklonjena od života. Ona život žive. A posebno djevojčice koje odmalena uče biti ženama sa sela. Žene sa sela ne primaju plaću za sve one poslove kojima se bave, premda je njihov posao mnogo složeniji od žena u gradu.

Volja i snaga

Njihove ruke su ogrubjele od rada na njivi i s domaćim životinjama. One su domaćice i kuharice. Majke i supruge. One nemaju vremena za frizera i kozmetičara, za ugodne razgovore u restoranima. One se natječu s danom i s mrakom da sustignu sve što mora biti obavljeno. Kod njih nema bolovanja i zamjene, jer njihove obitelji ovise o njima. One rade u tri smjene i nemaju kad da se žale. A kad ih pitate kako su, gotovo po dogovoru svaka od njih kaže: "Dobro, bože zdravlja, samo da su djeca živa i zdrava". I da, baš to je njihov moto kojim idu kroz život.

Stoga, kada govorimo o položaju žene u društvu, uvijek, prije svih, moramo imati u vidu Nju. Ženu sa sela. Djevojčicu, djevojku, majku, suprugu i radnicu, Nju koja ne zna za odmor. Pa ni za muške i ženske poslove. Samo te žene znaju koliko volje i snage treba za jedan dan u kojem nema predaha ili vremena samo za sebe.

Sanja Vlaisavljević/Avaz.ba/Novikonjic.ba

U životu sam se naslušao, i previše, najrazličitijih mišljenja i priča, „oguglao“ na brojne gluposti, nebuloze, nezadovoljstva i kritike. Mislio sam da me ništa više ne može „izbiti iz cipela“, uzburkati misli i pokrenuti emocije u susret povišenom krvnom pritisku. Uvijek kad bih razgovarao o bilo čemu, slušao različita mišljenja, ponekad gledao i ono što nije za gledanje, ili na bilo koji način dolazio u kontakt sa drugim i drugačijim, trudio sam se da budem smiren i objektivan, nastojeći pri tom shvatiti razočarenja i nezadovoljstva ljudi postojećim stanjem u društvu i državi.

Nije nikakva tajna da kod nas godinama „škripi„ na mnogim mjestima i da obični mali čovjek konstantno trpi nepravdu i poniženje. Ali, možda čak, više i od nepravde, ljude pritišću i „razvlače im pamet“ svakojake, često i napuhane i neistinite informacije negativnog sadržaja. Gotovo sva sredstva javnog informisanja, naprosto se utrkuju ko će prije objaviti što crnju i što negativniju vijest. To bombardovanje crnilom dovelo je čovjeka u poziciju apatije, bezizlaza, straha i neizvjesnosti, strovalilo ga u bezličnu masu nacionalizma, kojom se bezdušno manipuliše do besvijesti. Priče o pohlepi, korupciji, kriminalu i anarhiji, kažu bolje upućeni, nisu bez osnova, i o njima treba govoriti pisati, ali, ljudi moji, ima li ičega dobroga u ovoj zemlji, o čemu bi se mogla kazati koja lijepa riječ, i unijeti malo optimizma i vedrine u naš jadni i napaćeni narod. Zašto se malo više ne piše i govori o pozitivnim rezultatima Tešnja, Goražda, Gradačca, Jelaha i drugih mjesta. Zbog čega se stavlja u prvi plan ono što je negativno u odnosu na ono što je pozitivno. Zašto se sve u ovoj zemlji generalizuje, izjednačava, farba u crno i po mom mišljenju planski odlaže u kontejnere straha i propasti? Zašto? To je po mom dubokom uvjerenju opasna zamka u koju svi, a Bošnjaci napose, sve više upadaju.

E, upravo zbog toga i ispisujem ove redove i tako pokušavam dati svoj skromni doprinos u razobličavanju pogrešnog mišljenja o narodu kao cjelini. Nedopustiva su i za svaku osudu mišljenja: „Nema niko gori od nas“, „Mi smo najpokvareniji“, „Nikada Bošnji ne treba dati naprijed“, „Nisu nas džaba nazvali balijama“. E, to su te nebuloze, koje mi tjeraju krv u slijepočnice i mrak na oči navlače. Na takve gluposti niti mogu, niti se želim navikavati. Ovakve i slične izjave moraju se u startu pobijati i neutralisati, prije svega, zbog budućnosti nas kao naroda, opstanka Bosne i Hercegovine kao države, ali i zbog onih koji su dali svoje živote za našu budućnost. Dobro je poznato da nas konstantno optužuju, kako oni sa istočnih, tako i sa zapadnih granica naše zemlje, da smo upravo mi taj remetilački faktor koji onemogućava put napretka. Ako i mi sami o sebi tako počnemo misliti i govoriti, nema nam spasa, i zaslužili smo da nestanemo. Upravo zbog toga, evo, pokušavam kazati i na nekoliko primjera pokazati i dokazati da nikada i ni u kom slučaju nismo svi isti. Ima Bosna, i imat će uvijek, ne samo u Tešnju, Goraždu, Gradačcu i Jelahu, već i u svim ostalim mjestima ljude koji će svojim radom i trudom ići naprijed, koje će krasiti dobrota, zajedništvo i vjera u bolju budućnost.

Evo dva lijepa primjera iz mog rodnog sela Idbra, i napose zaseoka Nuhići od svega dvadesetak domaćinstava.

Prije izvjesnog vremena došlo je do požara u porodičnoj kući N.Ć. Igrom slučaja bio sam prisutan, mada godinama ne živim tu. Bio je akšam. Kao munja, prostrujila je vijest selom da gori kuća. Svi, koji su mogli na bilo koji način pomoći, dotrčali su da pomognu. Žene su plačući razvlačile plastična crijeva do obližnjih česmi, dok su muškarci na sve moguće načine nastojali ugasiti vatru. Ejub nije stigao ni cipele da obuje, dotrčao je bos kada je čuo da gori kuća. Ušao je sa vrha merdevina kroz prozor, gasio vatru, ne razmišljajući hoće li stradati od struje. Isto tako sa vatrenom stihijom su se borili: Alija (preko 80 godina), Haris, Elvir, Amir, Bećir, Adnan, Emsad i ostali. Najvažnije je bilo spriječiti da vatra ne zahvati krov. Ukoliko bi se to desilo, još nekoliko kuća bi progutala vatra. Zajedničkim snagama, uz nadljudski napor uspjelo se, hvala Bogu, spriječiti najgore. Nedugo po tom, začula se i sirena vatrogasne službe. Srećom, za njihovu intervenciju, osim nekoliko savjeta, nije bilo potrebe. Nakon što se situacija postepeno počela smirivati i posljednje varnice neutralisati, vlasnik nije mogao sakriti suze. Svi, ama baš svi su ga tješili i nudili svoju pomoć. Iako nije bio trenutak za oduševljenje, ja sam gledajući ta umorna, znojna i čađava lica u sebi osjetio neku neobjašnjivu toplinu, ushićenje i ponos. Okrenuo sam se prema jednom od dvojice vatrogasaca i uzbuđenim glasom rekao: „Ovaj narod, uz Božiju pomoć, sigurno neće nestati“. Svi su se trudili i borili, kao da se radi o njihovoj vlastitoj kući. I to je ono što nam treba, što ljude krasi i daje snagu da istraju i pobijede iskušenja. Nakon što je požar ugašen prišao sam Amiru, predsjedniku podružnice, i predložio da idući dan od nadležnih u općini zatražimo neophodna sredstva za sanaciju. Ali, nije trebalo. Čuvši za tešku situaciju svog radnog kolege, radnici „Igmana“ (kao i uvijek kad je trebalo) odvojili su dio od svojih plata da se kuća obnovi. Tako je i učinjeno. Veliko hvala Igmanovim radnicima.

Spomenuo bih još jedan lijep primjer zajedništva.

Negdje polovinom prošle godine razgovarao sam s Bećirom i Amirom o pokretanju incijative za dovođenje vode sa izvora rijeke Baščice (2,6 km). S obzirom da selo već ima vodu za piće, novi vodovod bi se isključivo koristio za navodnjavanje poljoprivrednih zemljišta. Ideja se pokazala opravdanom, pa se krenulo u realizaciju. Prikupljena su sredstva (3500 KM) za izradu stručnog projekta. Na naše traženje od Općine, na čelu sa načelnikom Emirom Bubalom, dobili smo materijalna sredstva u vrijednosti od 27500 KM. Isto toliko objezbijedili smo nas 31 učesnik. U ime svih učesnika, ja bih iskoristio priliku i najtoplije se zahvalio našem načelniku na velikoj pomoći. Pored projekta angažovali smo profesionalnu firmu za izvođenje stručnih radova. Jedan od učesnika je i dpl.ing Hasan Ćosić, koji dugo već živi u Sarajevu. On je o svom trošku odnio vodu na analizu u Sarajevo, kako bi se tačno utvrdio njen kvalitet. Upravo ovih dana se odvijaju završni radovi i polahko priprema skroma svečanost. Zasadi postojećih i novih malinjaka, kao i drugih kultura zasigurno će spriječiti dalju migraciju stanovništva u potrazi za egzistencijom.

Nije, dakle, sve crno, kako se često želi prikazati. Bude ono zavisti i ljubomore, bude ponekad i povišenih tonova, ali kada je najpotrebnije zaborave se razmirice i zbiju redovi. Ipak smo mi, bez obzira na sve postojeće, opravdane ili neopravdane kritike dobar narod, narod koji uprkos svim osporavanjima i negiranjima može biti primjer dostojanstva i čestitosti, a to su nam nebrojeno puta (doduše nesvjesno) potvrdili i naši neprijatelji, isti oni koji su izmislili Sulju i Muju, ili Hasu i Husu. Godinama su pravili viceve na naš račun. Nastojali su da nas prikažu glupim, primitivnim, zaostalim i naivnim. Ismijavali su nas na svakom koraku, ali nikada i nigdje niste mogli čuti da je Suljo nacionalista, da Mujo nekoga mrzi, da je Haso, ne daj Bože, nekoga ubio ili Huso iščupao tuđu među. Ne, to niste mogli čuti, jer mi nismo zadojeni nacionalizmom, mi ne mrzimo, mi ne ubijamo i ne žudimo za tuđom teritorijom, ali, Boga mi, isto tako ne damo ni svoju.

Istina, mi jesmo bili naivne dobričine, čiju dobrotu su drugi obilato koristili. Dobrotu ćemo i dalje svakako zadržati, a naivnosti se poslije doživljenog genocida obavezno moramo otarasiti. Da zaključim: Bošnjaci su bili i ostali, a bit će, ako Bog da, i u buduće čestit i dobar narod. Najbolji narod na Balkanu.

Preporod/Aziz Nuhić/Novikonjic.ba

Elmir i Goga mi skoro svakog jutra s terase kafane terase Kod Mujice, na kojoj piju prvu kafu, šalju fotke Boračkog jezera. Tu je Jezero najčešće okupano suncem. A ova jutros im sva nekako tmurna i siva, sasvim u skladu s pripadajućim joj tekstom: “Treba li vam jutros kiše?”

Jedva suzdržim bijes, i kratko im utipkam: “Jok. Ovdje, u Holandiji, je imamo na izvoz!”

***

Često sanjam gradić na Neretvi, za koji me veže mnogo dragih mjesta, grobovi mojih bližnjih, puno znanaca i šačica prijatelja.

Ipak, kad ljeti Darija na nekoliko dana ode u Slavonski Brod – djeca, mangupi, već odavno ne ljetuju s nama – pokatkad mi se desi da napravim krug čaršijom, a da tek dvatriput kažem: zdravo. Promijenjena “krvna” slika, i ovdje. Ne mogu da se žaim: odlaskom u Holandiju i sam sam tome doprinio. Doduše, može se naći stotinu razloga pro (rat, mala djeca, kod jednih “izdajica, kod drugih “vlah”- nigdje prispio…), ali i poneki contra. Najveći, ljubav prema onakvom, prijeratnom zavičaju. Jer, da smo svi otišli… Zato se iskreno divim onima koji su ostali, a nisu se prekonoć promijenili u “vjernike”, nacionaliste, šociniste. Malo ih je, takvih, ali su sto puta bolji od mene.)

Nekako se najbolje ćutim u ulici u kojoj sam odrastao. Ista atmosfera, uglavnom iste, stare komšije, ista cika djece do kasno u noć, ista lupa čekića iz automehaničarske radnje prekoputa, isto komšijino hrkanje kad se, noću, kasno vraćam kući. Zuj rijetkih još upaljenih televizora. I još, cvrčci, iz visoke trave na podzidama.

Tu se, u kasna doba, kad više na ulici ni živa roba, kod naše garaže, da prostite, najslađe ispišam. Kuća mi tu, gore, ni minut hoda, ali merak je merak!

No, sve je to java. A u snu me sve češće muče – stepenice. Od ulice do mojih vrata – 42 komada! A i drugdje, gdje god da krenem, bukadar basamaka. Sjećam se da dajo, ujak, kuća do kuće, zadnjih ljeta zbog njih nije ni silazio na ulicu. Godine, tanke noge, a pogolem trbuh. I one, proklete skaline – i to skoro svugdje bez rukohvata!

Tako je to kod nas. A tako (nam) i treba! Starim i sakatim je mjesto u zapećku. Šta će oni na izvanu?

Pa ih se sad i ja – najednom degradir’o u drugu ligu – bojim k’o zmija mungosa. Trebalo bi da do narednog ljeta savladam hodanje s protezom i, možda, štapom. Doduše, i ako to postignem, ići ću sve jednu po jednu. Tako, kažu, mora. Ali nema veze. Nigdje mi se ne žuri. Osim toga, nisam ni prije bio neka ptica trkačica.

***

“Kako se nosiš s idejom da nećeš dugo živjeti?”

“Niko, osim samoubica, ne zna koliko će živjeti”, nabusito odgovorim. A onda se sjetim da mi kraj kreveta stoji Danijele (Danniële), prijazna, debeljuškasta patronažna sestra s kojom često vodim kratke, ali fine razgovore. Ali takvi su Holanđani: s neba pa u rebra! Nema u njih puno uvijanja i izmotavanja. Danijele dolazi četiri puta sedmično, kad spavam u prizemlju, da mi pomogne pri pranju i “kupanju”. Lavor, voda, sapun i krpica.

Nasmješim se da ublažim odsječan odgovor.

“Da, ali hoćeš li, na primjer, doživjeti da se igraš sa unucima? Hoćeš li, da kažem, doživjeti osamdesetu?”

Strpljivo joj velim da naš najstariji sin već ima trideset i jednu, da je oženjen, pa, bude li sreće… Osim toga, i srednjem je dvadeset i deveta, najmlađem dvadeset dvije. A da li ću, velim joj, živjeti još dvije, dvanaest ili dvadeset dvije… Ne znam. Tu hećimi šute k’o zaliveni. Za njih sam, izgleda, poseban slučaj. Enigma.

Što li baš mene, u nebeskom ruletu, zapade da budem ovakav unikum?!

I nastavim joj pričati kako mi je stari umro u pedeset šestoj, dvije godine mlađi nego što sam ja sad. I to na svadbi. Usred pjesme. Od srčanog. Pa ima li smisla da ja sad sjedim kući, zurim u plafon i jadikujem nad sudbinom?

“Nego, draga Danijele, deder ti meni istrljaj leđa i stražnjicu! Zdravu nogu i patrljak mogu i sam.”

Svjetlo ovog fenomena još nije ugašeno. Ni iz daleka. A do tada – carpe diem. Zgrabi dan. Sa, ili bez rukohvata.

Tačno.net/Novikonjic.ba

Došlo je do grla, rečenica je koju sam danas izgovorila u programu radija. Dok sam u ulozi “malog čovjeka” iz radija pričala o problemima penzionera, ljekara i pacijenata, pitala sam se, a gdje je raja s fakulteta?

Nama je dobro dok čekamo pred ambasadama vize za budućnost, penzionerima nije dobro, pardon, zar to nisu roditelji, nane i djedovi onih što u redovima stoje pred ambasadama?

Pacijenti koji mole za život i oni su nečiji roditelji, a ljekari naši profesori.

Svima njima je stalo do boljeg sutra nakon 22 godine, samo nama nije, mi ispijamo kahve od njihovih crkavica i tračamo prolaznike.

U domovima putem društvenih mreža kukamo kako smo ugroženi, kako nam nije dobro i eto, jadni mi, o nama niko ne brine.

“Mladi akademci” brine se o djeci, starijima i ljudima koji nisu sposobni. Odrasli i intelektualno sposobna osoba treba brinut o sebi. Mi očigledno nismo sposobni. Mrsko nam je da kažemo DOSTA JE!

Na protestima jedna od gospođa iz Sarajeva je rekla, kako je tu zbog svoje djece. Kakve djece?

Lijene bagre što sjedi u udobnom domu i ždere sve što joj se servira. Živimo od Vaših penzija i čekamo kad će nam pasti s neba prilika iz stranke ili negdje u Evropi. Da pitamo nisu nas naučili klimoglavci u obrazovanju, a i kad bi imali priliku, mnogi ne bi ni znali šta pitati.

Dragi moji roditelji,

Ne mogu Vam oprostiti što ste odgojili generaciju lezihljebovića i naučili da žive od Vaših 300 KM. Ne mogu Vam oprostiti što ste nas naučili da samo postoji pasoš i granični prijelaz, pa ste danas umjesto nas, Vi stajali pred institucijama voljene nam države.

Nek ste Vi nama utkali nacionalni sistem vrijednosti, za egzistencijalni nije bitno!

Naučili ste nas da svake dvije godine izlazimo turistički na izbore i glasamo “za svoje”.

Zajedno s nama i Vi ste krivi, nikakva Evropa, nikakva država jer država smo mi, a ne oni koje biramo.

Koga psujemo dok uzvikujemo slogane podrške “svojima” sa sve trubama i kolonama automobila kojim se vozamo za cenera što je stranka dala?

Jel’ nam cener cijena?

I na kraju dragi roditelji, ne mogu da Vam oprostim što svake dvije godine gurate tinejdžere u prve redove predizbornih skupova i zaglupljujete im mozak.

Ne mogu oprostiti sebi, tebi, nama i vama što smo idioti već 22 godine.

Mreža za izgradnju mira/Anisa Mahmutović/Novikonjic.ba

Kada vidimo sam naslov ovoga članka, mnogo se pitanja proteže kroz ovo. U prošlom Članku sam pri kraju pisala da je „odnos prema živi bićima pokazatelj ZRELOSTI DRUŠTVA“!

Koliko smo mi na Balkanu uopće kao društvo zreli? Opet mnogo neudoumica, zakonska regulativa, odgoj, stav, obrazovanje, itd., ali u svemu kada zumiramo i svedemo ove segmente u jednu trebalo bi nam biti svjesno i jedno na umu „Da smo mi kao ljudska bića svjesni, i imamo razum“!

Općenito kada pričamo o dobrobiti životinja je koncept koji je povezan sa pravima životinja i koji je u fokusu interesovanja bio kod mnogih velikih umova, kao što su Pitagora, Leonardo Da Vinci, Mahatma Gandhi, ali je njegova značajna uloga počela da živi naročito od XIX stoljeća, kada se ovaj koncept javlja u Ujedinjenom Kraljevstvu.

Dobrobit životinja je fizičko i psihičko dobro životinja. Dobrobit životinja predstavlja obezbjeđivanje uslova u kojima životinja može da ostvaruje svoje fiziološke i druge potrebe svojstvene vrsti kao što su: ishrana i napajanje, prostor za smještaj, fizička, psihička i termička udobnost, sigurnost, ispoljavanje osnovnih oblika ponašanja, socijalni kontakt sa životinjama iste vrste i odsustvo neprijatnih iskustava kao što su bol, patnja, strah, stres, bolesti i povrede, zaštita životinja od progona, lova, svih vrsta eksplatacije, kao što su korištenje životinja za ishranu, krzno, kožu, sprečavanje svih vrsta testiranja na životinjama (farmaceutski, kozmetički, vojni, obrazovni), sprečavanje korištenja životinja za zabavu, sprečavanje zlostavljanja i ponižavanja životinja, sprečavanje korištenja životinja za borbe, sprečavanje uništavanja njihovih staništa itd.

Koje su stavke Pravnih zaštita životinja,i koliko su učinkoviti na ovome dijelu Balkana, jer ovdje neću samo pričati o pojedinoj zemlji, jer uz BiH tu su i Srbija, Hrvatska itd koje imaju slične ili iste probleme sa zlostavljačima životinja, istina otkad je Hrvatska u EU drugačije su kazne i propisi…neke od njih donosim za koje možda nismo znali ili imali doticaja, ali svakako je dobro za znati:

Pravna zaštita životinja- Postojanje kazne odvrača ljude od činjenja krivičnih djela. To je generalna prevencija

S obzirom da ostale životinjske vrste moraju i trebaju da imaju ista prava kao i čovjek (koji i sam pripada životinjskom carstvu), kao i da čovjek dijeli planetu Zemlju sa ostalim životinjskim vrstama, ali i s obzirom na to da zlostavljanje i ubijanje životinja predstavlja simptom teške psihopatologije određene osobe i jasno ukazuje da je ta osoba opasna po životinje, djecu, odrasle ljude, ali i društvo u cjelini, neophodno je da pravni sistem svake države adekvatno zaštiti životinje, ali i sankcioniše njihove zlostavljače i ubice.

Zlostavljanje i ubijanje životinja je večini pravnih sistema (pa tako i pravnim sistemima država Jugoistočnog Balkana) krivično djelo, za koje je u zavisnosti od okolnosti izvršenja djela predviđena novčana kazna, kao i kazna zatvora.

Država da bih spriječila izvršenje krivičnog djela, ali i sankcionisala počinioca krivičnog djela koristi se preventivnim i represivnim mjerama.

1) Preventivne mjere su usmjerene na sprečavanje vršenja krivičnih djela.

Krivično djelo je ono djelo čovjeka koje je opasno za određeno društvo, koje je protivpravno, koje je određeno u zakonu kao krivično djelo, čija su obilježja određena zakonom i koje je učinjeno sa vinošću.

Definisanje određenog djela kao krivičnog djela u Krivičnom zakonu određene države, kao i propisivanjem krivičnopravne sankcije za to krivično djelo, djeluje se preventivno prema izvršenju tog krivičnog djela. Postojanje kazne odvrača ljude od činjenja krivičnih djela. To je generalna prevencija.

Kažnjavanjem počinitelja krivičnog djela se istovremeno vrši i generalna prevencija šalje se poruka društvu da se vršenje krivičnog djela kažnjava u skladu sa odredbama Krivičnog zakona, a i vrši se specijalna prevencija da ta osoba više ne vrši krivično djelo, ali se djeluje i represivno počinitelj krivičnog djela sa kažnjava za učinjeno krivično djelo.

2) Represivne mjere su usmjerene na kažnjavanje počinitelja krivičnog djela. Sankcionisanjem izvršioca krivičnog djela, on istovremeno i „ispašta“ za počinjeno djelo, a i ima i priliku da se rehabilituje i da više ne čini krivična djela, tj. da ne postane recividista. Izricanjem sankcije izvršiocu krivičnog djela njemu, ali i društvu se šalje jasna poruka da pravni sistem neće tolerisati kršenje zakona i činjenje krivičnih djela.

Krivičnopravna zaštita životinja je najvažniji vid pravne zaštite životinja i njihovih prava. Na taj način država i pravni sistem države djeluju preventivno i represivno prema svim potencijalnim, ali i postojećim zlostavljačima životinja. Da bi se uspješno provela krivičnopravna zaštita životinja, policija, tužilaštvo i sudovi moraju se držati zakona i etičkih kodeksa pripadajućih profesija. U državama koje imaju razvijenu svijest prema pravima životinja dolazi do formiranja tzv. „Policije za životinje“ i na taj način se efikasnije i bolje provodi pravna zaštita životinja, ali dolazi i do efikasnijeg hapšenja i procesuiranja zlostavljača i ubica životinja.

Pravna zaštita životinja se vrši i putem donošenja i provođenja zakona o zaštiti i dobrobiti životinja. Kršenja zakona o zaštiti i dobrobiti životinja predstavlja prekršaj. Zakonom o zaštiti i dobrobiti životinja se definišu sve oblasti zaštiti i dobrobiti životinja. Provđenje i nadzor nad provođenjem zakona o zaštiti i dobrobiti životinja mogu da vrše veterinarske inspekcije. U razvijenim pravnim sistemima veterinarske inspekcije obično rade zajedno sa policijom za životinje…

U državama bivše države samo veterinarske inspekcije rade na provođenju zakona o zaštiti i dobrobiti životinja, kao i na kažnjavanju počinitelja prekršaja iz odredbi zakona o zaštiti i dobrobiti životinja. Dok su policija i tužilaštvo zaduženi za krivični postupak protiv izvršioca krivičnog djela mučenja i ubijanja životinja.

Također, pored novčane kazne i kazne zatvora za učinioce krivičnog djela mučenje i ubijanje životinja, i novčanih kazni za počinitelje prekršaja iz zakona o zaštiti i dobrobiti životinja postoji niz mjera u cilju sprečavanja recidivizma kod mučitelja i ubica životinja, a to su:

1) Mjera oduzimanja životinje ili više životinja izvršiocu krivičnog djela ili počinitelju prekršaja iz odredbi zakona o zaštiti i dobrobiti životinja. Ovu mjeru propisuje večina pravnih sistema pa tako i pravni sistemi država bivše države.

2) Mjera privremene ili trajne zabrane držanja životinja se u zavisnosti od težine krivičnog djela ili prekršaja propisuje na određeni vremenski rok ili dolazi do trajne zabrane da osoba posjeduje životinju.

3) Zabrana držanja određene djelatnosti, ovu mjeru poznaju razvijeni pravni sistemi, a manifestuje se na način da ukoliko je kroz vršenje određene djelatnosti konstantno kršen zakon o zaštiti i dobrobiti životinja i ranije propisane mjere nisu spriječile to, dolazi do obustave djelatnosti u sklopu koje je došlo do patnje i/ili uginuća životinja (npr. ukoliko određena farma djeluje protivno odredbama zakona o zaštiti i dobrobiti životinja i životinje na toj farmi su izložene torturi, a odgovorne osobe su toga svjesne i nisu poduzele ništa da se to sprijeći, može doći do zatvaranja farme i zabrane vršenja te djelatnosti vlasniku).

Gore napisane ove mjere Zakonske, osobno mislim da je bitno kako m kao pojedinac možemo se uključiti i prijaviti ovu vrstu zlostavljanja prema nedužnim bićima.

Ali isto tako ako je netko bio prijavljen za zlostavljanje, te je ili platio kaznu novčanu ili dobio zatvorsku kaznu ovisno o težini zločina, možda smo spriječili da ne dodje do novoga recidiva, i isto tako mislim da postojanje kazne odvraća ljude od činjenja krivičnih djela. To je generalna prevencija…

Mreža za izgradnju mira/Žana Alpeza/Novikonjic.ba

Jedna vijest iz Kantonalnog suda u Novom Travniku treba da obraduje javnost, a pogotovo nas, novinare. Imenovani sud je, naime, presudio u korist Centra za istraživačko novinarstvo (CIN iz Sarajeva) po tužbi protiv Općinskog suda u Bugojnu zbog nedostavljanja informacija o zaradama advokata angažovanih po službenoj dužnosti.

Bugojanski sud ogriješio se o Zakon o slobodi pristupa informacijama Federacije Bosne i Hercegovine, u čemu inače nije jedini, ali nije jedini ni koji je zbog toga kažnjen. Pomenutom CIN-u to je već šesta tužba koju je dobio protiv institucija, raznih nivoa vlasti, zbog nepoštivanja Zakona o slobodi pristupa informacijama. Novinari se na to odlučuju jer im se jedno važno pravo uskraćuje.

Kad kažem “novinari” stiče se dojam o nekom mnoštvu. Ali, ako ćemo precizno i pošteno, za istrajnost u borbi sa državnim nepravilnostima i za sudske procese rijetki se odlučuju. Ogromna većina medija u dosluhu je sa vlastima ili im direktno služi, pa najčešće i ne talasaju po mutnoj vodi, a kamoli da prozivaju i na sudovima tuže naše svemoćne institucije.

CIN je u tome jedan od izuzetaka. To je vrlo zanimljivo, uporno i novinarski jako društvance koje nas barem 15-tak puta godišnje počasti britkim, analitičnim i dokumentovanim napisima o organizovanom kriminalu i korupciji, o devijacijama u sferi obrazovanja, zdravstva, zapošljavanja, politike, šverca drogama i duhanom te o finansijskim prevarama čiji akter je uglavnom vlast. Zbog toga je CIN, od formiranja 2014. godine do danas, dobio čak 31 novinarsku nagradu i priznanje, više nego svi ostali mediji u BiH zajedno.

Zašto CIN može i hoće ono što drugi ne mogu ili neće?

Tajna je u tzv. vlasničkoj strukturi i finansiranju ovog medija. Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) jedinstvena je.

Dvadesetak uposlenika CIN-a čine školovani, mladi, ali već dovoljno iskusni novinari koji imaju ozbiljne plaće i dobre uslove za rad. Na njima je da to opravdaju uistinu objektivnim, istraživačkim novinarstvom koje ne štedi nikoga ko svojim devijacijama bode oči javnosti.

CIN, dakle, ne ovisi ni o kakvim stranačkim novcima, ali ni o kompanijama slizanim sa vlašću, od kojih ne možete dobiti reklamu ako iole začeprkate po mutnim poslovima njihovih političkih saveznika i partnera. A to je upravo ključna zapreka medijima, prvenstveno internet portalima, da rade na CIN-ov način.

Većina naših medija hrani se na kašičicu, stalno svjesni da će im i disanje biti onemogućeno ako se budu puno prsili objektivnošću i profesionalizmom. Stoga i pristaju da budu prirepci vlasti, po sistemu: Bolje ikako nego nikako! A da ne govorim o onima, koji inače najviše utječu na javno mnjenje, koji ubiru povelike novčane nagrade za svoju poslušnost i rad po direktivama i po ukusu vlasti.

Tako je to. Novinarstvo i mediji su veliko carstvo neosvojenih i neiskorištenih šansi. Razlog je čista “sitnica” – novac! Njime se kupuje javna riječ i time otupljuje toliko potrebna kritika nakazne društvene i političke prakse u Bosni i Hercegovini.

Eh, da nam je više CIN-ova!

Fokus.ba/Novikonjic.ba

Stranica 4 od 11