Kolumne

Kolumne (172)

Nisam mogla a da se ne zapitam: šta ako nas nova godina ne želi nove? Šta ako nas želi samo – srećne i iskrene?

Oksfordski rječnik proglasio je pojam “mladotres” – youthquake – za riječ 2017. godine. Zbog čega ova riječ nema šanse da zaživi kod nas?

Teško je to prihvatiti, ali u Hrvatskoj nije došlo do otrežnjenja niti suočavanja s tragičnom politikom Franje Tuđmana spram BiH.

U tekstu izvjesnog Davora Marijana, koji se predstavlja kao historičar, vrvi i dominira laž, netočan red poteza i već toliko naglašena mržnja prema našim Muslimanima.

Za Jutarnji.hr piše Stjepan Kljuić

Da pred sobom imamo tekst nekog korumpiranog novinara, situacija bi bila manje bolna. Međutim, Davor Marjan je historičar koji pretendira na znanstvenu podlogu navedenih stavova. To me podsjeća na činjenicu da su Karlovac, Odžak, Travnik i Široki Brijeg branili Njemačku Adolfa Hitlera i nakon njene službene kapitulacije. Posljedice su bile tragične.

Smrt na kongresu

Svaki iole politički pismen čovjek zna da je Jugoslavija praktično prestala postojati na 14. Kongresu SKJ. Onog trenutka kada su Sonja Lokar i Štefan Korošecnapustili kongresnu dvoranu, to je bio kraj zajedničke države. Slobodan Miloševićizvršio je detaljne pripreme reorganizirajući JNA, kada su Slovenija i BiH izgubile svoje vojne oblasti. Slovenija je priključena Zagrebačkoj (zapovjednik Simo Rašeta), a Sarajevska je pripala Beogradskoj. Uz to sramnim ponašanjem komunista u Hrvatskoj i BiH oduzeto je oružje Teritorijalne obrane, koju je toliko forsirao Josip Brozznajući da je došlo do deformacije JNA. Zanimljivo je i značajno da Slovenija nije pristala na razoružavanje svojeg TO.

O Kljuiću

Autor je bosanskohercegovački novinar i političar te ratni član Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine. U periodu od 1990. do 1992. godine bio je predsjednik HDZ-a BiH.

Unatoč tome što je BiH posljednja dozvolila osnivanje narodnih stranaka, mi smo bili spremni. Ipak, KOS nam je poturio prvog predsjednika, ali se odmah vidjelo da je to podvala. Sudjelovao sam u stvaranju HDZ-a, ali sam odbio suradnju s Davorom Perinovićem. Kada mi je Miljenko Žagar, glavni tajnik HDZ-a Hrvatske, rekao: “Zašto? Pa mi gospodine Stjepane Kljuiću imamo sve najbolje preporuke za vas?”

Preporuke su u redu, ali ja brinem za budućnost Hrvata, a s ovim čovjekom očekuje nas politička propast. Ja sam uistinu pravi i kad-tad doći ćete po mene.

I došli su.

Vrlo brzo sam okupio najumnije Hrvate u BiH i mi smo briljantno dobili izbore. Pobijedili smo čak u deset gradova u kojima nismo bili većinsko stanovništvo. Uz mene su bili Vitomir Lukić, Jerko Doko, Jure Pelivan, Milivoje Gagro, Damjan Vlašić, Martin Udovčić, Pavao Sićija, Martin Raguz (prvi predsjednik Vrhovnog suda), Franjo Topić, fra Petar Anđelovići Crkva u cjelini, izuzev nekoliko svećenika koji su bili umreženi u KOS.

Vitomir Lukić i ja smo napravili Program Hrvata BiH i to je naišlo na plebiscitarnu podršku domaćih, ali i dijaspore. Treba naglasiti da smo mi Hrvati tada imali 70 posto deviznog kapitala u svojim rukama i nama je trebala samo brza tranzicija. Premijer je postao Jure Pelivan, vrsni ekonomist i nekadašnji guverner Narodne banke BiH. Ministar obrane je bio Jerko Doko, koji će zahvaljujući svojoj superiornosti u to vrijeme zasjeniti Gojka Šuška.

Plan i Beograda

Srbi su već tada imali precizan plan iz Beograda. S Muslimanima je išlo nešto teže, jer su se trebali osloboditi ugodnog jugoslavenstva i osvijestiti što je išlo sporo zahvaljujući umreženosti KOS-a u njihovim redovima. Ipak, kada su imali prve žrtve, stvari su krenule u pozitivnom smjeru. Izdržali su sve pritiske i nisu htjeli pod Miloševićevu vlast. Možda je Alija Izetbegović i imao izvjesnih dilema, ali Muslimani su odlučno odbili inicijativu “Historijskog sporazuma”. U tome su ključnu ulogu imali Omer Behmen i Safet Isović. Nisu to učinili što su vjerovali Zagrebu, nego našem rukovodstvu i meni osobno.

U Zagrebu nisu znali situaciju u BiH. Predsjednik Franjo Tuđman u jednom trenutku mi se obratio:

“Stjepane, kaj ti Muslimani nisu Hrvati islamske vjeroispovijesti?”.

- Nisu, Predsjedniče. Oni su danas samosvjesna nacionalna zajednica i tko im to prizna, ima u njima prijatelje. Ja uistinu želim, ne samo u današnjoj situaciji, dva milijuna istinskih prijatelja...

I tada je došlo do najsramnijeg čina u historiji Hrvata, od stoljeća sedmog – sastanak u Karađorđevu.

Prvo je sramota što je Franjo Tuđman otišao krvniku na noge, a drugo, pokazat će se kasnije, što je on u tim razgovorima bio potpuno inferioran. Franjo Tuđman je kao general držao do svoje riječi što je Milošević višestruko iskoristio. Kada je obećao krvniku Posavinu, on je to obećanje i održao.

S druge strane, često sam bio izložen pitanju brojnih državnika (Aloise Mock, Boby Dole, Flavio Cotti, Vaclav Havel...) kako je mogao prihvatiti prijateljstvo sa Slobodanom Miloševićem i amnestirati ga od agresorskog čina, pa time i Hrvatsku uveo u tešku situaciju. Franjo Tuđman je u tome bio dosljedan: kada je NATO 1999. godine raketirao strateške ciljeve u Jugoslaviji, Zagreb traži obustavljanje bombardiranja, jer tobože ne želi vojnu akciju u blizini svoje granice.

Za koga glasati

Sporazum iz Karađorđeva bio je konačna odrednica Franje Tuđmana i kako ja to nisam prihvatio, tražena su alternativna rješenja. KOS je bio neobično djelotvoran i odmah su se na nižoj razini našli Boban i Karadžić. Zagreb nije uvažavao ni fantastičan rezultat Referenduma za nezavisnu Bosnu i Hercegovinu. Nije istina da je na kraju Tuđman podržao referendum.

Pod velikim međunarodnim pritiskom, posebno Vatikana i Uzoritog kardinala Franje Kuharića u subotu, prvog dana referenduma, kratko se obratio riječima:

Izađite na referendum...

Nije naglasio kako treba glasati.

Prije toga su mi zakazali sastanak u Širokom Brijegu sa željom da me smijene. Iz Zagreba su došli Stjepan Mesić, Perica Jurić i Vice Vukojević. Nisu uspjeli, ali sam tamo bio otrovan. Srećom preživio sam, što je s dijagnozom sepsa krvi, rijedak slučaj.

Kakva je bila politika Zagreb prema nama u BiH vidjelo se početkom svibnja 1991. godine. Do tada su u Hrvatskoj bila samo dva incidenta: na Plitvicama 15. travnja i Borovu Selu 2. svibnja. Gojko Šušak je po svaku cijenu htio da se sukobi prebace u BiH. Stoga je sa svojim suradnicima organizirao zaustavljanje tenkovske kolone 7. svibnja u Pologu nadomak Širokog Brijega. Bio je to incident koji je privukao veliku međunarodnu pozornost. Ipak sam, kao gradski inteligent, spriječio planirani masakr. U tome mi je izdašno pomogao Uzoriti kardinal Franjo Kuharić, širokobriješki fratri, Slobodan Božić i Petar Zelenika, koji je tada bio na našoj strani, Jerko Doko i ja smo 72 sata proveli tražeći izlaz, iako je Boban sa svojim pratiocima (Vinko Zorić, Božo Raić, Pero Marković, Jozo Marić...) dolazio svaki dan i huškao našu mladež da napadne kolonu JNA od 156 tenkova.

Nije nepoznato široj javnosti da su Boban i njegovi suradnici brutalno napali zagrebačkog kardinala. Takova drskost još nije zabilježena u historiji Crkve kod Hrvata.

Najveći hendikep Tuđmanove politike bio je što se odrekao najumnijih ljudi u Hrvatskoj (Vlado Gotovac, Mika Tripalo, Savka Dabčević-Kučar, Dražen Budiša, Zvonimir Čičak, Ivo Banac, Slavko Degoricija...), a okružio se “gospodarskim kastorima”, te dozvolio da najglasniji njegovi navijači i suradnici postanu Boban,Tuta, Štela, Božo Raić, Jozo Marić, Ivić Pašalić, Canjuga, Beljo, Jurica, Pero Marković... Odrekao se i najboljih generala Antona Tusa i Martina Špegelja, upravo na pitanju politike o Bosni.

Koliko su moja politika i program bila superiorni najbolje se vidjelo na stranačkoj Konvenciji u Mostaru. Namjerno sam odredio Mostar, kako bi im na licu mjesta pokazao što narodni predstavnici BiH misle. Kazao sam Vitomiru Lukiću da pozove sve one koji se žele kandidirati. Miro Lasić i Milenko Brkić su dobili po jedan (vlastiti) glas, Mato Boban 28, a ja 258 glasova. Tada je Gojko Šušak nagovorio Matu Bobana da me poljubi tobože u cilju našeg hrvatskog jedinstva. U zagrebačkom DANAS-u ja sam u tekstu to opisao kao Judin poljubac.

Uspostavljena suradnja između Bobana i Prlića s jedne strane te Karadžića i Lukića(predsjednik Vlade RS) s druge strane rezultirala je lancem neregularne trgovine i šverca. Treba naglasiti da su Grude pomagale Karadžića i Miloševića i kada je ovaj bio pod međunarodnim sankcijama.

Konačno, ostvario se san političkih patuljaka iz Gruda i Zagreba. Zaboravljene su žrtve Dubrovnika, Vukovara i drugih stratišta i započeo je rat protiv Muslimana. To je nagovijestio Jozo Marić, načelnik općine Grude, još 2. veljače na sastanku u Širokom Brijegu kada je kazao: “Mi ne želimo opet biti 500 godina pod Turcima zahvaljujući politici Stjepana Kljuića...”

Time su Hrvati prekinuli rat protiv agresora i započeli protiv jedinog saveznika. Nisu naši narodi vezivali zastave zbog toga što smo Alija Izetbegović i ja bili prijatelji, nego zbog zajedničke ugroženosti. Nikada ne bi trebalo zaboraviti da su naši Muslimani odbili prijedlog Pala i Beograda uvijen u “Historijski sporazum”. Da su tada prihvatili Miloševićevu ideju i Jugoslaviji dali 300 tisuća vojnika, ne bi Beograd tražio liniju do Karlobaga nego bi išao do Umaga.

Washingtonskim sporazumom taj bezumni sukob je stao, ali otad nije bilo iskrene suradnje obostrano, iako su se na nekim ratištima postizali zajednički dobri rezultati.

Najzad je došao tragičan dan za bosanske Hrvate, kada je u Daytonu Franjo Tuđman pristao na dva entiteta. Za njega je kraj bio u onom trenutku kada je dobio američke garancije za oslobađanje cjelokupnog hrvatskog teritorija. Prije toga mu je veoma mnogo pomogao jedan milicijski bilmez Mile Martić, koji je odbio plan Z4, i time na sreću Hrvatska je ostala uistinu cjelovita.

Prodali Hrvate

O Hrvatima BiH se nije ni raspravljalo. Jedan častan čovjek Krešimir Zubakodbio je potpisati Daytonski sporazum, kada je vidio prodaju Posavine Srbima, ali je hrvatski Predsjednik pronašao rješenje u Jadranku Prliću. I danas HDZ BiH traži način da bar simbolično dobije 3. entitet, ali bez izgleda. Stvar je riješena u Daytonu.

Kako cinično zvuče izjave dužnosnika iz Zagreba da će oni štititi Hrvate u BiH, da su oni garanti Daytonskog sporazuma. Njihovi prethodnici su na brutalan način prodali bosanske Hrvate. Nije njih briga za žrtve Prijedora, Banjaluke, Ljubije, Ivanjske, Bosanskog Broda, Bosanskog Šamca, Dervente, Kotor Varoši...

Takvom politikom uspjeli su istrijebiti Hrvate u Bosni što nije pošlo za rukom ni Osmanskom Carstvu za 415 godina njihove vladavine. Dapače, i danas je na djelu suradnja hrvatskih dužnosnika u BiH s Miloradom Dodikom, koji je samo finalizirao ono što su Karadžić i Krajišnik, uz pomoć Ćosića i Miloševića, započeli.

Najzad ja nisam nimalo pogođen konstatacijom ovog “historičara” da smo mi bili meki i nesposobni. Stvari su bile sasvim drugačije, ali ta konstatacija je bila dovoljna ljudima u Zagrebu da preko trabanata preuzmu vođenje politike u BiH. Posljedice su veoma zorne, katastrofalne i pogubne za cio hrvatski narod.

Pomenuti gospodin “historičar” bi morao znati da su svi ozbiljni državnici u Europi osuđivali Tuđmanovu suradnju s Miloševićem. Zar nije ponižavajuće što na pogreb hrvatskom Predsjedniku nije došao niti jedan predsjednik europskih zemalja. Dotični bi morao znati da je nazočan bio samo TurčinSulejman Demirel. To ga svakako nije obradovalo, ali to je nepobitna činjenica.

Jutarnji.hr/Novikonjic.ba

Prvi susret sa diskriminacijom vas kao živog bića kreće još dok ste fetus u maminoj utrobi. Ta topla, mekana i puna ljubavi, utroba majke, željela je upravo tebe, nikoga drugog niti drugačijeg. Ali ljudi oko nje, oni kojih se ti ne tičeš, nisu te željeli. Mamu će ti rastužiti pitanjem je li muško? Šta jednu mamu briga šta je? Živo je pobogu, diše, raste, hrani se njenom toplinom, njeno je… A onda si se ti rodila.

Nisi unijela najveću radost u familiju, nisi jer nećeš nastaviti lozu. Kao sretni su zbog tebe, ali opet ti rastužuju mamu, ovaj put suptilnije. ”Ma hajde de, nek nije muško, ne moraš ga sunetiti.” Totalno suptilno. Tvoja mama, samo zato što je žena, sluša svakojake gluposti, jer je rodila djevojčicu, a ne sina. Brutalno, ali istinito…

Sada već odrastaš, trčkaraš vesela, skačeš po baricama i blatu. Opominju te da to nije primjereno jednoj djevojčici. Oblače ti neudobne haljinice i lakirane cipelice, nije ti jasno zašto ti moraš, a tvoj drug ne mora, ali tako je. Želiš šutati loptu sa drugarima, ali ti ne dozvoljavaju, stavljaju ti barbiku u ruke i govore da budeš mirna. Ne galami, djevojčica si. Ne trči, djevojčica si. Ne diši, djevojčica si.

Sad si kao odrasla, krenula u školu i pozabavila se svojim životom. Želiš se baviti sportom, ali duštvo te ne prepoznaje, jer, znaš već, djevojka si. Nastavljaš da se uklapaš u društvo, uzimajući samo ono što ti se pruža. Rodbina te hvali kako si lijepa i pitaju imaš li momka. Nipošto čime želiš da se baviš ili šta ćeš da budeš. Godinu, dvije kasnije, ozbiljno se od tebe očekuje da imaš momka, da ćeš se udati i roditi dijete. Sada ne govore da si lijepa, nego da imaš vrlo dobro kukove za rađati. Mašala, to ti je najbitnija osobina.

Želiš da upišeš fakultet i gradiš karijeru u profesiji koju voliš i želiš. Odjednom, sa svih strana dolaze prijedlozi ”kompetentnih” osoba za TVOJ odabir studija. Budi učiteljica, to je najbolji posao za ženu. Budi doktorica, dobro si plaćena, ne radiš mnogo, stići ćeš roditi. Ali ako ikako možeš, de budi muško…

Sada si već sita svega, zadnjim atomima snage braniš se od okoline i ideš putem svojih želja. Unatoč svim preprekama, daješ duplo više od sebe nego što bi trebala, samo da uspiješ u jednoj, eto tako, prosječnoj profesiji, u kojoj prosječne nisu samo žene. Jedva pronalazeći posao u kojem si manje plaćena od kolega istog ranga, i dalje voliš svoju profesiju, jer nije ona kriva za tvoje društvo. Susrećeš se sa prvim komentarima povodom dobijanja posla ”Šta li je uradila”, ”Sigurno je podigla suknju”, a ti, nisi ništa, samo si žena.

Pokušavaš ubijediti sebe da je nadređeni prosto ljubazan prema tebi na svoj jedinstven način, ima čovjek potrebu da te dodirne kada te pohvali. Jeste, to on hoće da razgovara o poslu na ručku s tobom, ma da, želi te nagraditi za dobro odrađen posao poklonom. Kad ono, prvi pokušaj nasrtanja na tebe, šta se iznenađuješ, žena si i privlačna si. To je normalno?

Momak želi da daš ostavku, a ni ti nisi drugačijeg mišljenja, je ne treba ti takav posao. Sve oko tebe vrišti pokazujući ti vrijeme za udaju i rađanje. Ostarićeš bona, šta čekaš. Nemaš snage za otpor, nasitila si se svega do sada, zaljubljena si i udaješ se. Živiš mirno, sretno, u skladnom i lijepom braku. Domaćica si, nemaš posao. Trudna si. Je li muško?

Frontal.ba/Azra Husarić/Novikonjic.ba

“… to je onda kada se smeješ očima”, rekao je. “Kako?!”, onako mala zurila sam u njega i u čudu ostala. “Da li znaš da možeš da se smeješ očima?”, pitao je i ja sam širom oči otvorila. Kao srna. Pogled pun tuge i upozorenja i čuda i opreznosti i mira. Zavisi. Kako – kad. Nisam znala šta znači smejati se očima. Ali sam naučila. Od tada više cenim pogled pun osmeha nego najsavršeniji osmeh na licu i usnama.

Jer sedeo je sam. U kavezu. Veličanstven. Crn. Predstavnik homo sapiensa. Gledala sam ga, između žica. Gledao me je, dok su ga drugi gađali kokicama. Radost u detinjim očima jer to je majmun, gospodar prašuma. Bes i tuga u njegovim. Jer on je majmun, gospodar prašuma. Zatvorenik tuđih ideja i (ne)dela. Gledali smo se. Bez treptanja. Udaljeni žicama i žbunjem i gomilom ljudskih duša. Par sekundi. Kažu da se u očima majmuna može videti ceo njegov život. Nisam disala. Gledali smo se. Očima? Ne… Dušama. Moja je bez reči ostala. Sledila se. Prepoznala je da njegova, čak ni u pogledu, nije živa. Trepnula sam. Okrenuo mi je leđa. Duboko udahnuo. Kokice su i dalje po njegovim veličanstvenim leđima letele. Zašto me nisi spasila kada si me bez reči razumela?!

Zašto ljudi jedni druge ne gledaju u oči? Pitala sam sebe svaki put kada sam očiju punih suza, bez da mi kanu na obraz, tumarala ulicama. Sedela u amfiteatrima. Ležala u krevetu duboko nakon ponoći. Nalazila se u toplim zagrljajima. Isto pitanje se postavljalo. Bilo da su mi oči bile iskričave od iskrenosti, bilo da su oslikavale najdublje boli, bilo da su široko raširene upijale čuda sadašnjosti. Zašto se ljudi više ne gledaju u oči? Zbog interneta i fonova i brzine i prezaposlenosti? Ma daj! To su samo izgovori.

Ljudi se više ne gledaju u oči jer ljudi se više ne gledaju u oči.

Ljudi sebe više ne gledaju u oči, pa kako onda da pogledaju druge? Plaše se odraza svojih očiju u tuđim očima. Plaše se šta će videti ukoliko zarone u zenit svojih zenica. A otkriće, šta? Otkriće – da su ljudi. Tužni. Veseli. Izgubljeni. Smireni. Proračunati. I – voljeni. Otkriće da su – duša.

Kada si zadnji put pogledala nekog u oči? A sebe? Da li si ikada?

Nije pristojno gledati u druge ljude, učili su nam još dok smo bili deca. A nisu tada znali da u druge nismo gledali bez razloga. Da smo ih tražili – pogledima. Tražili smo kroz pogled otvor do tuđih srca i duša. Ja tražim i dan danas. Kao kada sam se za vikend u prolazu miomišla sa meni nepoznatom devojkom čiji pogled se susreo sa mojim očima i znaš šta je rekao? “Boli me. Tužna sam. Brinem se. Voli me.”Kao kada u očima meni dragih ljudi vidim tugu i onda pogled ne skrećem već ga produžavam. Kao kada se sa nekim pogledate i bez reči jedno drugom nešto priznate. I onda, pogled ide dole.

Znaš li? Pogledi govore. Tišinom. Dok kroz njih teče energija našeg srca i uma. Manipulatori to odlično znaju. Na taj način svoje žrtve obmanjuju. Bez treptanja. Jedan duuuuug pogled pun sigurnosti i ubeđenja. I gotovo. Žrtva – pada. To znaju i majke. Kada jednim nežnim pogledom smire plač deteta. Znaju to i besni kada pogledom, naglas a ćutke, pogrdno nazovu sve sveto sveta. “Jesi, rekla si, očima si rekla”.

Ne beži od svog pogleda. Nauči da se u oči pogledaš. I da u njima ugledaš nastanak sveta. Za to ti nisu potrebne veštačke trepavice, počupane obrve, puder i epilacija lica. Za to ti je potrebna duša. Ne beži od tuđih pogleda. Gledaj kako svet nastaje u njima. Taj isti svet koji ti nosiš u svojim očima. I kako munje sevaju, i poplava se sprema i kako je ravnodušnost u pogledu poprimila sivilo neba i kako se, tu u uglovima, sunce rađa. Oslikava se, u njima, Majka Priroda. Kaže: ne zaboravi da tvoj pogled može da bude hladniji i oštriji od mača i da te zaštiti od zala ali isto tako može da otopi najveću santu koja je okovala srca i umiri najteži plač. Oči kriju najsnažnije oružje koje imaš. Zove se – duša. Energija. I – ljubav.

Oči vide ono što oči ne vide. Ne onda kada gledaš očima. Već onda kada dopuštaš da se, kroz njih, povežeš sa drugim dušama. Ne ljudima. Dušama. I onda vidiš – izvan pogleda. I shvatiš – povezani smo na toliko načina. Sasvim. Sa svima. Eto zašto je neophodan.

Neophodan je. Kontakt očima. Ne gledaju se oči, nego duše u njima.

MisliByAndrea/Novikonjic.ba

Istraživanje Savjeta omladinskih organizacija Banja Luka pokazalo je da više od 50 posto mladih do 30 godina ne želi graditi budućnost u najvećem gradu u RS, jer smatraju da u njemu nemaju perspektivu.

Ovdje nije riječ o Paravcu, ovdje se radi o bošnjačkim paravcima i parajlijama kojima se takve greške, propusti, ako se uopće radi o greškama i propustima, ne smiju dešavati ni u snu, a kamoli na javi...

Zarobljena i silovana u ratu, Alma danas živi u strahu, očekujući da joj oduzmu imovinu i primanja zbog nadoknade sudskih troškova nakon odbačene tužbe za odštetu.

Šuti i trpi to se često može čuti u našem društvu. Šta god te boli, nervira, smeta, skoro uvijek ćeš dobiti savjet da šutiš i trpiš i da će biti bolje, čak iako je svima jasno da neće.

I tako vrijeme prolazi, a mi samo šutimo i trpimo, postajemo nijemi posmatrači svega što se dešava oko nas. Zašto bi mi uopšte reagovali na bilo koji oblik nasilja bilo to u porodici, u društvu, kada čujemo vrištanje, bacanje stvari kod komšije u stanu lakše je pojačati tv i praviti se da ništa nismo čuli, jer to nije naša stvar?!

Šta je trulo u državi BiH?

Prema podacima Gender centra Federacije Bosne i Hercegovine 90% građana izražava visok stepen svjesnosti o nasilju u porodici, 80% ispitanika smatra da je u pojedinim situacijama udaranje člana porodice opravdano, a 45% građana nasilje u porodici i dalje smatra porodičnom stvari, 12% ispitanica je doživjela neki oblik nasilja u porodici u poslednjih godinu dana.

Iz ovih podataka se izvlači zaključak da je nešto veoma trulo u državi Bosni i Hecegovini. Znači nama je nasilje u porodici postalo društveno prihvatljivo ponašanje, što dovodi do zaključka da smo negdje baš zaglibili kao društvo.

Šta se desilo sa nama, da li smo toliko slijepi na ljude oko nas, da uopšte nismo zainteresovani dok ne dođe do smrtnog ishoda, da bi na kraju rekli kako je sve iznenadio, i da je bio dobar komšija? I naravno ključno pitanje, gdje je sistem zakazao?

Nasilje nije privatna stvar, nego društveni problem

Nasilje nad ženama i djevojčicama dešava se svakodnevno, u različitim oblicima i prisutno je svuda oko nas. Prema statistici iz 2013. godine u Federaciji BiH evidentirano je 1.699 slučajeva nasilja u porodici, a u 2014. godini evidentirano je 1.459 slučajeva. U Republici Srpskoj tokom 2015. godine evidentirano je 1.089 slučajeva. Na osnovu praćanja medijskog izvještavanja o ubistvima žena, Fondacija Udružene žena iz Banja Luke iznijele su podatak da je tokom 2015. godine ubijeno 14 žena, dok je u prvoj polovini 2016. godine ubijeno 7 žena.

I sad neka mi neko kaže na osnovu ovih podataka da je nasilje u porodici privatna stvar i da postoji opravdanje za to?

Nisi sama

Nije sramota prijaviti nasilje u porodici. Upravo kada to uradiš, radiš to radi sebe i svoje djece. Da bi njima pružila podršku i dala primjer da nasilje nije društveno prihvatljivo ponašanje i da tako ne treba prema nikome da se ponašaš. Nasilje u porodici možeš prijaviti na SOS brojeve za FBiH 1265, a za RS 1264.

Pomoć možeš potražiti u jednoj od Sigurnih kuća. Na području Federacije BiH ima šest sigurnih kuća sa 126 raspoloživih mjesta, a u Republici Srpskoj postoje tri sigurne kuće sa 47 raspoloživih smještajnih kapaciteta. Imaš pravo na pomoć od Socijalne službe, imaš pravo da dijete ne svjedoči, jer može da izazove veoma velike posljedice, obzirom na nerazvijenost.

Imaš pravo da tražiš pomoć i da ti ta pomoć bude pružena. Bitno je da znaš da nisi sama, da se vjeruje u tebe, da si dovoljno šutjela i trpjela, da šutnja nije zlato…

Mirjana Trifković/Frontal/Novikonjic.ba

Jer, kad si dijete od sedam godina, sve jednako ti krči stomak kad danima ne jedeš, da te sedam puta pop i hodža obilaze i da ti roditelji na sedam izbora za Bakira, Milu i Dragana glasaju. Jebi ga, ne možeš pobijediti biologiju praznog želuca i glave pune ništavila.

Nije trebalo čekati mnogo, a već osjećamo prve blagodeti od usvajanja novog modifikovanog zakona o akcizama. Ne, nije to niti preporučeno stezanje kaiša od strane Milice Marković iz SNSD-a, koja smatra da je narod «navikao i na gore».

Na tom tragu je bila i Diana Zelenika koja veli da je HDZ 1990 ostao dosljedan evropskim vrijednostima, te da će akcize donijeti mnogo benefita.

Između IKEA-e i gladi

"Postoji mogućnost da dođe i IKEA, a to je za nama ženama važno", rekla je Zelenika za N1.

I takooo, između goriva i IKEA-e, između pitanja sklapanja stolice na rasklapanje i kaiša na razmotavanje, leži budućnost ovog hudog naroda u trouglu nesreće znanom kao Bosna i Hercegovina. No, pretekla je realnost i Milicu i Dianu. Evo, koliko noćas u tmini nabujalih rijeka, poplava na vratima i ciklonom poharane zemlje, otkrili smo svu svetost ljepote sistema u kome živimo.

U susret Božiću, sasvim prikladno i svečano, otvorena je prva dječija javna kuhinja u Lukavcu. Blago nama!

Svečano?

Šta tu ima da se svečarski obillježava? Osim slavljenja sudbine prokletnice, da nam u zemlji trebaju kuhinje za gladnu djecu, ništa posebno. I ne, nije kriv Lukavac. Još je manje krivo Udruženja altruista „Ruke prijateljstva“, koje je uz pomoć dobrih ljudi i volontera uspjelo realizirati jednu ovakvu ideju. Njima svaka čast. Zato što su prvi «iskočili iz ormara» i pokazali nesrećnoj zemljici da namjesto paraglajdinga, hajkinga, kikinga, i ostalih fenomenalno zdravoživotnih stvari, eto, imamo tu malu sitnicu da nam djeca UMIRU OD GLADI.

Nije Lukavac ni po čemu specifičian, e da bi zaslužio epitet opštine u kojoj su djeca gladna. O ne, naprotiv. Lukavac je još dobrostojeći. Samo su, eto, ljudi iz Udruženja rekli ono što cijela zemlja vidi, a muči. Rekli su glasno da su nam djeca gladna. Drugi ćute. Jer imaju prečeg posla. Pronalaze se prevodioci za Mapu puta BiH u EU. Pronalaze se ljudi koji će nelegalno raditi u državnim institucijama i legalno za CIA. Jer, jebi ga, dok djeca gladuju, zemljaci ganjaju namještene državne konkurse i nenamještene obavještajne poslove. Pa, tako svi zajedno, kao svinja u kaljuži, plutamo u moru sramote. U moru u kojem se otvara, svečano, pazite sad, kuhinja za gladnu djecu.

A, da je preša, preša je. Od Bihaća, Cazina, pa do Stoca i Trebinja. I možda ovaj narod razdvaja put Čovića, Dodika i Izetbegovića, ali ih ujedinjuju pothranjena djeca. I možda ovaj narod vjeruje gore navedenoj pretiloj trojki sa situranom djecom-milionerima, možda narod voli gledati dežmekaste zadrigle «očeve, sinove i setriće nacije» više od djece svoje, ali, pada noć.

Bratstvo i jedinstvo praznih stomaka

Siva i hladna, pojac bi rekao. Krče stomaci sve jednako i onom Domagoju, i onom Adisu, i onom Jovanu. Jer, kad si dijete od sedam godina, sve jednako ti krči stomak kad danima ne jedeš, da te sedam puta pop i hodža obilaze i da ti roditelji na sedam izbora za Bakira, Milu i Dragana glasaju. Jebi ga, ne možeš pobijediti biologiju praznog želuca i glave pune ništavila.

Nego, da se vratimo na mjesto zločina, da ne kažem mjesto gladi. U Lukavac, koji se prvi autovao. Sigurno, posve sigurno, u krugu od stotinu kilometara, tu se ne bi mogao naći kakav ministar. Je l' tako? Tako je. Narod bi ga kamenovao, a i sramota bi ga ubila.

Kad ono međutim.

Eh, da nam je više ovakvih ideja

Otvaranju prve dječije javne kuhinje u Lukavcu, prisustvovao je i Ministar za rad, socijalnu politiku i povratak TK, Zoran Jovanović, koji je ovom prilikom podijelio prve obroke djeci, te čestitao članovima Udruženja na njihovom zalaganju i trudu, javlja Lukavacki.ba

-Od prvog dana otkako se ova ideja rodila, na preporuku našeg ministra za boračka pitanja, Fahrudina Skopljaka, i ministarstvo za rad, socijalnu politiku i povratak TK se uključilo da pomognemo da ovo humano djelo doživi svoj početak. Danas sam posebno zadovoljan što je počela sa radom prva dječija javna kuhunja u Lukavcu i Tuzlanskom kantonu. Drago mi je da su ovi ljudi, u ovako teškoj situaciji, našli snage i imaju želju i volju da ovo naprave i pomognu djeci. U narednom periodu imat ćemo projekte kroz koje će oni moći jedan dio svojih finansijskih obaveza zatvoriti, rekao je ministar Jovanović.

Ma, bravo ministre, blago nama. Da je još više ovakvih ministara i kuhinja?! Ali, ništa vi ne recite. Sad će to, tuk na utuk, akcizu na akcizu, krenuti diljem naše, znate veće koje i kakve zemlje. Ima da se predizborni programi baziraju na ceremoniji otvaranja kuhinja za pothranjenu djecu. Šta ima veze?

Pa da. Otvaraju se već otvoreni tuneli. Otvaraju se trotoari, trafostanice..Ništa. Tako će ovo postlogorsko zborovanje u obliku matinea, biti zapravo kapitalni projekti, od vitalnog nacionalnog i ekonomskog značaja za BiH.

-Dobar dan, dobar dan, ja bih da otvorim jedno svratište za gladnu djecu, je l' vam treba, normalno da treba! I ako može svečano u krugu kamera.

Djeco moja, evo vam kuhinja vaša, vi je plaćate

I, pazite, nema ovdje mjesta za etičke nedoumice, nema ovdje mjesta za nekakve suvoparne rasprave o pomalo nespretnoj, rogobatnoj nomeni dječije javne kuhinje. Naprosto, nedoumica nema, a naziv je tačan. To vam je što vam je. Dječija javna kuhinja. Poljubi ili ostavi. Preciznije, pošalji dijete da jede ili ga gledaj kako gladuje.

Nego, kako mi to sve plaćamo od naših akciza? 'Ajde, Bogu hvala, pa da možemo harač koji nam država uzima usmjeriti u gladne dječije stomake.

- Vrijednost projekta je oko 110.000 KM s tim da mi to odrađujemo sami uz pomoć dobrih ljudi i naših vrijednih volontera, kazala je potpredsjednica Udruženja Selma Zukić.

Čekajte, stanite, ljudi! Dakle ministar, akcize, država, PDV, svi ostali harač-sistemi ne služe da se nahrane «svečano» gladna djeca???

Bože, kako sam naivan. Pa oni što bi trebalo da ih hrane i da ne dozvole ovakvu sramotu, sramotu do neba, bave se iščekivanjem IKEA-e, jer «to žene vole» i « navikavanjem naroda na gore».

Ako, ako, narode. Glasao si, birao si, gledao si i gledaš. A, sad aplaudiraj što ti par dobrih ljudi pokušava spasiti djecu od gladi, dok se ministri medijski ugrađuju.

Ovi ponad tvojih glava srama nemaju, to ti narode znaš. Valja. Ako ti je do srama, makar se zainteresuj, kako to da u «gotovo idealnom pravnom okviru» djeca ostaju gladna. Tu uz tebe i pored tebe, narode moj, na sramotu svih nas, nas koji srama imamo.

Prva dječija javna kuhinja, eheej, pa da se u mišiju rupu zavučemo!

Buka/Novikonjic.ba

Stranica 4 od 13