Kolumne

Kolumne (162)

Udarne vijesti većine bosanskohercegovačkih medija u posljednje vrijeme su pljačke, koje se redaju kao na traci.

Ovaj odjel za fizioterapiju, Afdeling Fysiotherapie Radboud UMC u Nijmegenu, je internacionalno priznat i poznat. Pored nešto Holanđana i mene, polutanera, stranca i ovdje i tamo, ima pacijenata iz Italije, Danske, Velike Britanije… Svi došli da ovdje (opet) nauče hodati!

Mnogi od nas su u 2017. ušli očekujući najgore. To smo i dobili. Ispostavilo se da je Donald Trump zaista onako strašan kao što smo očekivali. On nam svakodnevno dokazuje da je krajnje nesposoban za dužnost predsednika, moralno i intelektualno. Pokazalo se i da je Republikanska partija, uključujući i njenu umerenu struju, još gora nego što smo mislili. Njome rukovode cinični aparatčici spremni da prodaju svaki princip – i poslednju trunku svoga dostojanstva – za smanjenje poreza svojih donatora. U međuvremenu, konzervativni mediji su odustali čak i od pretvaranja da se bave stvarnim izveštavanjem i postali bestidni propagandisti vladajuće partije.

Američki prijestolnički dnevnik Vašington post (The Washington Post) u izdanju od 22. decembra, u vrhu strane redakcijskih komentara, objavio je vlastitu analizu najznačajnijih zbivanja godine pod naslovom: “Sedamnaest dobrih stvari u 2017. – vijesti vrijedne proslavljanja ove godine”.

Prva je rast i globalne i američke ekonomije: svjetske za oko tri odsto, što je najveći rast od 2011. godine, a američke iznad predviđanja – za 2.3 odsto.

Na drugom mjestu te liste dobrih svjetskih vijesti je pobjeda nad “Islamskom državom” i njen gubitak teritorija na kojima bi mogla regrutovati i obučavati “ratnike džihada”; na trećem – progovaranje žena žrtava seksualnog nasilja na poslu koje se najzad slušaju i vjeruje im se što je dovelo da silaska sa javne scene brojnih do juče moćnih ljudi iz svijeta filma, politike, medija…

Na visokom sedmom mjestu te liste najznačajnijih događaja 2017. godine je sljedeća vijest: “Ratko Mladić, ‘kasapin Bosne’, nađen je krivim za genocid i osuđen na doživotni zatvor. Trebalo je mnogo vremena – vođa srpske vojske počinio je svoje zločine tokom bosanskog rata od 1992. do 1995. i njegovo suđenje u Hagu počelo je 2012. godine, ali njegova presuda označila je važan trenutak odgovornosti za najgori pokolj civila u Evropi od Drugog svjetskog rata”, zaključuje uticajni američki dnevnik.

Šestorica čelnika “Herceg-Bosne” u sudnici Tribunala u Hagu

Presude Haškog tribunala za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji, koji je sa presudama Mladiću i civilnom i vojnom vodstvu samozvane “Hrvatske Republike Herceg-Bosna” zaključio svoju misiju, u svijetu su znatno poštovanije nego u javnosti zemalja i konstitutivnih naroda u čije su ime provođeni “udruženi zločinački poduhvati” s koncentracionim logorima, masovnim pokoljima i progonima, “etničkim čišćenjem” radi stvaranja ratnih paradržava sve do genocida u Srebrenici.

Vladajuće političke garniture i u Hrvatskoj i u Srbiji, koje se razmeću svojim pripadanjem europskoj obitelji ili neupitnim evropskim aspiracijama, u kampanji protiv zaključnih haških presuda dovele su u pitanje razumijevanje jedne od temeljnih vrijednosti evropskog poretka: vladavine prava.

Hag je – stavljajući pečat “udruženog zločinačkog poduhvata” na velikodržavne projekte u ime kojih je vođen rat protiv Bosne i Hercegovine – učinio uzaludnim i prezira vrijednim poricanje zločina. Nasuprot međunarodnopravno, obiljem dokumenata i izjava dokazanom nalazu o prirodi nasilja devedesetih, licitacije s “različitim mišljenjima” o tome žalosna su manifestacija pripisivanja cijelim narodima odgovornosti za zlodjela nacionalističkih elita.

Osim toga, Hag je ponudio i ubjedljivu argumentaciju zašto su neprihvatljivi, pa i opasni, pritisci za dalje etničke podjele koji su tokom ove godine poprimili razmjere kampanje ucjena, blokade institucija, sve do prijetnji otcjepljenjem.

Osim predsjednika Republike Srpske, čija antidejtonska retorika i aktivnosti ispunjavaju mnoge stranice polugodišnjih izvještaja međunarodnog Visokog predstavnika Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija, sličnu kampanju za dalje podjele – pod naizgled nespornim pozivanjem na “jednakopravnost hrvatskog naroda” – vodi i vladajuća hrvatska partija u Bosni i Hercegovini uz logističku i političku potporu iz Hrvatske.

U osnovi te kampanje su tvrdnje kako je bosanskohercegovački izborni sistem“diskriminirajući” prema Hrvatima i kako im se onemogućava da imaju radio i televizijske kanale na hrvatskom jeziku pa se ističe kako je uoči izbora iduće godine “idealno vrijeme” da se razmotri ideja o “super-kantonima”, nekoliko većinskih hrvatskih kantona, kako bi se omogućilo Hrvatima da sami biraju svog predstavnika u državnom Predsjedništvu umjesto da to u njihovo ime rade “drugi”.

I dok za promjene izbornog zakona postoji i međunarodnopravna obaveza, iz presude Evropskog suda u slučaju Sejdić-Finci, kojom se zahtijeva osiguravanje prava na kandidovanje i izbor i “ostalima” – a ne samo predstavnicima tri konstitutivna naroda – kampanja za dalje etničke podjele i cijepanje Bosne i Hercegovine nastavlja da proizvodi uglavnom suprotne efekte.

Prijetnje otcjepljenjem i pritisci za oživljavanje međunarodnopravno osuđenog ratnog projekta “Herceg-Bosne” potakle su najznačajnije međunarodne partnere u projektu mirne Bosne, uključujući Evropsku uniju i Sjedinjene Države, da tokom 2017. godine u više navrata potvrde svoju posvećenost suverenitetu i teritorijalnom integritetu bosanske države.

Posljednja takva izjava došla je sa polugodišnjeg zasjedanja Savjeta za provedbu mira 7-8. decembra u Sarajevu u kojoj Savjet potvrđuje “neupitno opredjeljenje za teritorijalni integritet i fundamentalnu strukturu Bosne i Hercegovine kao cjelovite, suverene države koja obuhvata dva entiteta … (koji) nemaju pravo da se otcijepe od Bosne i Hercegovine i legalno postoje samo na osnovu Ustava BiH”.

Srednjoškolci iz Jajca i drugih gradova BiH na protestu protiv segregacije u školama, Travnik, 20. jun 2017.

Osim globalno dobre vijesti, o haškim presudama za “udružene zločinačke poduhvate”, 2017. godina obilježena je i simboličnom pobunom mladih – posebno srednjoškolaca u Jajcu – protiv segregacije u školstvu u vidu “dvije škole pod jednim krovom”. Oni su, odbacujući rasističku ideju kako bošnjačka i hrvatska djeca moraju ići u zasebne škole, pred kantonalnom vladom demonstrirali pod parolom nevjerice: “Zar mi stvarno radimo ovo u 21. vijeku?”.

U serijalu Perspektiva Radija Slobodna Evropa jajački srednjoškolci su argumentima mladosti tog 21. stoljeća dovodili u pitanje ideju kako bi ubuduće jedan profesor predavao zemljopis a drugi geografiju upozoravajući da bi obojica mogli ostati bez posla jer mladi će odlaziti iz takve države a jedan je dječak rekao kako “demokratija treba narod” ali – “narod koji misli”.

Možda bi njih trebalo pitati – i poslušati – i u vezi s izborima 2018.

Kemal Kurspahić

Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova “The Connection Newspapers”, osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik “Oslobođenja” u Sarajevu od 1988. do 1994.

Mreža-mira.net/Novikonjic.ba

Nisam mogla a da se ne zapitam: šta ako nas nova godina ne želi nove? Šta ako nas želi samo – srećne i iskrene?

Oksfordski rječnik proglasio je pojam “mladotres” – youthquake – za riječ 2017. godine. Zbog čega ova riječ nema šanse da zaživi kod nas?

Teško je to prihvatiti, ali u Hrvatskoj nije došlo do otrežnjenja niti suočavanja s tragičnom politikom Franje Tuđmana spram BiH.

U tekstu izvjesnog Davora Marijana, koji se predstavlja kao historičar, vrvi i dominira laž, netočan red poteza i već toliko naglašena mržnja prema našim Muslimanima.

Za Jutarnji.hr piše Stjepan Kljuić

Da pred sobom imamo tekst nekog korumpiranog novinara, situacija bi bila manje bolna. Međutim, Davor Marjan je historičar koji pretendira na znanstvenu podlogu navedenih stavova. To me podsjeća na činjenicu da su Karlovac, Odžak, Travnik i Široki Brijeg branili Njemačku Adolfa Hitlera i nakon njene službene kapitulacije. Posljedice su bile tragične.

Smrt na kongresu

Svaki iole politički pismen čovjek zna da je Jugoslavija praktično prestala postojati na 14. Kongresu SKJ. Onog trenutka kada su Sonja Lokar i Štefan Korošecnapustili kongresnu dvoranu, to je bio kraj zajedničke države. Slobodan Miloševićizvršio je detaljne pripreme reorganizirajući JNA, kada su Slovenija i BiH izgubile svoje vojne oblasti. Slovenija je priključena Zagrebačkoj (zapovjednik Simo Rašeta), a Sarajevska je pripala Beogradskoj. Uz to sramnim ponašanjem komunista u Hrvatskoj i BiH oduzeto je oružje Teritorijalne obrane, koju je toliko forsirao Josip Brozznajući da je došlo do deformacije JNA. Zanimljivo je i značajno da Slovenija nije pristala na razoružavanje svojeg TO.

O Kljuiću

Autor je bosanskohercegovački novinar i političar te ratni član Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine. U periodu od 1990. do 1992. godine bio je predsjednik HDZ-a BiH.

Unatoč tome što je BiH posljednja dozvolila osnivanje narodnih stranaka, mi smo bili spremni. Ipak, KOS nam je poturio prvog predsjednika, ali se odmah vidjelo da je to podvala. Sudjelovao sam u stvaranju HDZ-a, ali sam odbio suradnju s Davorom Perinovićem. Kada mi je Miljenko Žagar, glavni tajnik HDZ-a Hrvatske, rekao: “Zašto? Pa mi gospodine Stjepane Kljuiću imamo sve najbolje preporuke za vas?”

Preporuke su u redu, ali ja brinem za budućnost Hrvata, a s ovim čovjekom očekuje nas politička propast. Ja sam uistinu pravi i kad-tad doći ćete po mene.

I došli su.

Vrlo brzo sam okupio najumnije Hrvate u BiH i mi smo briljantno dobili izbore. Pobijedili smo čak u deset gradova u kojima nismo bili većinsko stanovništvo. Uz mene su bili Vitomir Lukić, Jerko Doko, Jure Pelivan, Milivoje Gagro, Damjan Vlašić, Martin Udovčić, Pavao Sićija, Martin Raguz (prvi predsjednik Vrhovnog suda), Franjo Topić, fra Petar Anđelovići Crkva u cjelini, izuzev nekoliko svećenika koji su bili umreženi u KOS.

Vitomir Lukić i ja smo napravili Program Hrvata BiH i to je naišlo na plebiscitarnu podršku domaćih, ali i dijaspore. Treba naglasiti da smo mi Hrvati tada imali 70 posto deviznog kapitala u svojim rukama i nama je trebala samo brza tranzicija. Premijer je postao Jure Pelivan, vrsni ekonomist i nekadašnji guverner Narodne banke BiH. Ministar obrane je bio Jerko Doko, koji će zahvaljujući svojoj superiornosti u to vrijeme zasjeniti Gojka Šuška.

Plan i Beograda

Srbi su već tada imali precizan plan iz Beograda. S Muslimanima je išlo nešto teže, jer su se trebali osloboditi ugodnog jugoslavenstva i osvijestiti što je išlo sporo zahvaljujući umreženosti KOS-a u njihovim redovima. Ipak, kada su imali prve žrtve, stvari su krenule u pozitivnom smjeru. Izdržali su sve pritiske i nisu htjeli pod Miloševićevu vlast. Možda je Alija Izetbegović i imao izvjesnih dilema, ali Muslimani su odlučno odbili inicijativu “Historijskog sporazuma”. U tome su ključnu ulogu imali Omer Behmen i Safet Isović. Nisu to učinili što su vjerovali Zagrebu, nego našem rukovodstvu i meni osobno.

U Zagrebu nisu znali situaciju u BiH. Predsjednik Franjo Tuđman u jednom trenutku mi se obratio:

“Stjepane, kaj ti Muslimani nisu Hrvati islamske vjeroispovijesti?”.

- Nisu, Predsjedniče. Oni su danas samosvjesna nacionalna zajednica i tko im to prizna, ima u njima prijatelje. Ja uistinu želim, ne samo u današnjoj situaciji, dva milijuna istinskih prijatelja...

I tada je došlo do najsramnijeg čina u historiji Hrvata, od stoljeća sedmog – sastanak u Karađorđevu.

Prvo je sramota što je Franjo Tuđman otišao krvniku na noge, a drugo, pokazat će se kasnije, što je on u tim razgovorima bio potpuno inferioran. Franjo Tuđman je kao general držao do svoje riječi što je Milošević višestruko iskoristio. Kada je obećao krvniku Posavinu, on je to obećanje i održao.

S druge strane, često sam bio izložen pitanju brojnih državnika (Aloise Mock, Boby Dole, Flavio Cotti, Vaclav Havel...) kako je mogao prihvatiti prijateljstvo sa Slobodanom Miloševićem i amnestirati ga od agresorskog čina, pa time i Hrvatsku uveo u tešku situaciju. Franjo Tuđman je u tome bio dosljedan: kada je NATO 1999. godine raketirao strateške ciljeve u Jugoslaviji, Zagreb traži obustavljanje bombardiranja, jer tobože ne želi vojnu akciju u blizini svoje granice.

Za koga glasati

Sporazum iz Karađorđeva bio je konačna odrednica Franje Tuđmana i kako ja to nisam prihvatio, tražena su alternativna rješenja. KOS je bio neobično djelotvoran i odmah su se na nižoj razini našli Boban i Karadžić. Zagreb nije uvažavao ni fantastičan rezultat Referenduma za nezavisnu Bosnu i Hercegovinu. Nije istina da je na kraju Tuđman podržao referendum.

Pod velikim međunarodnim pritiskom, posebno Vatikana i Uzoritog kardinala Franje Kuharića u subotu, prvog dana referenduma, kratko se obratio riječima:

Izađite na referendum...

Nije naglasio kako treba glasati.

Prije toga su mi zakazali sastanak u Širokom Brijegu sa željom da me smijene. Iz Zagreba su došli Stjepan Mesić, Perica Jurić i Vice Vukojević. Nisu uspjeli, ali sam tamo bio otrovan. Srećom preživio sam, što je s dijagnozom sepsa krvi, rijedak slučaj.

Kakva je bila politika Zagreb prema nama u BiH vidjelo se početkom svibnja 1991. godine. Do tada su u Hrvatskoj bila samo dva incidenta: na Plitvicama 15. travnja i Borovu Selu 2. svibnja. Gojko Šušak je po svaku cijenu htio da se sukobi prebace u BiH. Stoga je sa svojim suradnicima organizirao zaustavljanje tenkovske kolone 7. svibnja u Pologu nadomak Širokog Brijega. Bio je to incident koji je privukao veliku međunarodnu pozornost. Ipak sam, kao gradski inteligent, spriječio planirani masakr. U tome mi je izdašno pomogao Uzoriti kardinal Franjo Kuharić, širokobriješki fratri, Slobodan Božić i Petar Zelenika, koji je tada bio na našoj strani, Jerko Doko i ja smo 72 sata proveli tražeći izlaz, iako je Boban sa svojim pratiocima (Vinko Zorić, Božo Raić, Pero Marković, Jozo Marić...) dolazio svaki dan i huškao našu mladež da napadne kolonu JNA od 156 tenkova.

Nije nepoznato široj javnosti da su Boban i njegovi suradnici brutalno napali zagrebačkog kardinala. Takova drskost još nije zabilježena u historiji Crkve kod Hrvata.

Najveći hendikep Tuđmanove politike bio je što se odrekao najumnijih ljudi u Hrvatskoj (Vlado Gotovac, Mika Tripalo, Savka Dabčević-Kučar, Dražen Budiša, Zvonimir Čičak, Ivo Banac, Slavko Degoricija...), a okružio se “gospodarskim kastorima”, te dozvolio da najglasniji njegovi navijači i suradnici postanu Boban,Tuta, Štela, Božo Raić, Jozo Marić, Ivić Pašalić, Canjuga, Beljo, Jurica, Pero Marković... Odrekao se i najboljih generala Antona Tusa i Martina Špegelja, upravo na pitanju politike o Bosni.

Koliko su moja politika i program bila superiorni najbolje se vidjelo na stranačkoj Konvenciji u Mostaru. Namjerno sam odredio Mostar, kako bi im na licu mjesta pokazao što narodni predstavnici BiH misle. Kazao sam Vitomiru Lukiću da pozove sve one koji se žele kandidirati. Miro Lasić i Milenko Brkić su dobili po jedan (vlastiti) glas, Mato Boban 28, a ja 258 glasova. Tada je Gojko Šušak nagovorio Matu Bobana da me poljubi tobože u cilju našeg hrvatskog jedinstva. U zagrebačkom DANAS-u ja sam u tekstu to opisao kao Judin poljubac.

Uspostavljena suradnja između Bobana i Prlića s jedne strane te Karadžića i Lukića(predsjednik Vlade RS) s druge strane rezultirala je lancem neregularne trgovine i šverca. Treba naglasiti da su Grude pomagale Karadžića i Miloševića i kada je ovaj bio pod međunarodnim sankcijama.

Konačno, ostvario se san političkih patuljaka iz Gruda i Zagreba. Zaboravljene su žrtve Dubrovnika, Vukovara i drugih stratišta i započeo je rat protiv Muslimana. To je nagovijestio Jozo Marić, načelnik općine Grude, još 2. veljače na sastanku u Širokom Brijegu kada je kazao: “Mi ne želimo opet biti 500 godina pod Turcima zahvaljujući politici Stjepana Kljuića...”

Time su Hrvati prekinuli rat protiv agresora i započeli protiv jedinog saveznika. Nisu naši narodi vezivali zastave zbog toga što smo Alija Izetbegović i ja bili prijatelji, nego zbog zajedničke ugroženosti. Nikada ne bi trebalo zaboraviti da su naši Muslimani odbili prijedlog Pala i Beograda uvijen u “Historijski sporazum”. Da su tada prihvatili Miloševićevu ideju i Jugoslaviji dali 300 tisuća vojnika, ne bi Beograd tražio liniju do Karlobaga nego bi išao do Umaga.

Washingtonskim sporazumom taj bezumni sukob je stao, ali otad nije bilo iskrene suradnje obostrano, iako su se na nekim ratištima postizali zajednički dobri rezultati.

Najzad je došao tragičan dan za bosanske Hrvate, kada je u Daytonu Franjo Tuđman pristao na dva entiteta. Za njega je kraj bio u onom trenutku kada je dobio američke garancije za oslobađanje cjelokupnog hrvatskog teritorija. Prije toga mu je veoma mnogo pomogao jedan milicijski bilmez Mile Martić, koji je odbio plan Z4, i time na sreću Hrvatska je ostala uistinu cjelovita.

Prodali Hrvate

O Hrvatima BiH se nije ni raspravljalo. Jedan častan čovjek Krešimir Zubakodbio je potpisati Daytonski sporazum, kada je vidio prodaju Posavine Srbima, ali je hrvatski Predsjednik pronašao rješenje u Jadranku Prliću. I danas HDZ BiH traži način da bar simbolično dobije 3. entitet, ali bez izgleda. Stvar je riješena u Daytonu.

Kako cinično zvuče izjave dužnosnika iz Zagreba da će oni štititi Hrvate u BiH, da su oni garanti Daytonskog sporazuma. Njihovi prethodnici su na brutalan način prodali bosanske Hrvate. Nije njih briga za žrtve Prijedora, Banjaluke, Ljubije, Ivanjske, Bosanskog Broda, Bosanskog Šamca, Dervente, Kotor Varoši...

Takvom politikom uspjeli su istrijebiti Hrvate u Bosni što nije pošlo za rukom ni Osmanskom Carstvu za 415 godina njihove vladavine. Dapače, i danas je na djelu suradnja hrvatskih dužnosnika u BiH s Miloradom Dodikom, koji je samo finalizirao ono što su Karadžić i Krajišnik, uz pomoć Ćosića i Miloševića, započeli.

Najzad ja nisam nimalo pogođen konstatacijom ovog “historičara” da smo mi bili meki i nesposobni. Stvari su bile sasvim drugačije, ali ta konstatacija je bila dovoljna ljudima u Zagrebu da preko trabanata preuzmu vođenje politike u BiH. Posljedice su veoma zorne, katastrofalne i pogubne za cio hrvatski narod.

Pomenuti gospodin “historičar” bi morao znati da su svi ozbiljni državnici u Europi osuđivali Tuđmanovu suradnju s Miloševićem. Zar nije ponižavajuće što na pogreb hrvatskom Predsjedniku nije došao niti jedan predsjednik europskih zemalja. Dotični bi morao znati da je nazočan bio samo TurčinSulejman Demirel. To ga svakako nije obradovalo, ali to je nepobitna činjenica.

Jutarnji.hr/Novikonjic.ba

Prvi susret sa diskriminacijom vas kao živog bića kreće još dok ste fetus u maminoj utrobi. Ta topla, mekana i puna ljubavi, utroba majke, željela je upravo tebe, nikoga drugog niti drugačijeg. Ali ljudi oko nje, oni kojih se ti ne tičeš, nisu te željeli. Mamu će ti rastužiti pitanjem je li muško? Šta jednu mamu briga šta je? Živo je pobogu, diše, raste, hrani se njenom toplinom, njeno je… A onda si se ti rodila.

Nisi unijela najveću radost u familiju, nisi jer nećeš nastaviti lozu. Kao sretni su zbog tebe, ali opet ti rastužuju mamu, ovaj put suptilnije. ”Ma hajde de, nek nije muško, ne moraš ga sunetiti.” Totalno suptilno. Tvoja mama, samo zato što je žena, sluša svakojake gluposti, jer je rodila djevojčicu, a ne sina. Brutalno, ali istinito…

Sada već odrastaš, trčkaraš vesela, skačeš po baricama i blatu. Opominju te da to nije primjereno jednoj djevojčici. Oblače ti neudobne haljinice i lakirane cipelice, nije ti jasno zašto ti moraš, a tvoj drug ne mora, ali tako je. Želiš šutati loptu sa drugarima, ali ti ne dozvoljavaju, stavljaju ti barbiku u ruke i govore da budeš mirna. Ne galami, djevojčica si. Ne trči, djevojčica si. Ne diši, djevojčica si.

Sad si kao odrasla, krenula u školu i pozabavila se svojim životom. Želiš se baviti sportom, ali duštvo te ne prepoznaje, jer, znaš već, djevojka si. Nastavljaš da se uklapaš u društvo, uzimajući samo ono što ti se pruža. Rodbina te hvali kako si lijepa i pitaju imaš li momka. Nipošto čime želiš da se baviš ili šta ćeš da budeš. Godinu, dvije kasnije, ozbiljno se od tebe očekuje da imaš momka, da ćeš se udati i roditi dijete. Sada ne govore da si lijepa, nego da imaš vrlo dobro kukove za rađati. Mašala, to ti je najbitnija osobina.

Želiš da upišeš fakultet i gradiš karijeru u profesiji koju voliš i želiš. Odjednom, sa svih strana dolaze prijedlozi ”kompetentnih” osoba za TVOJ odabir studija. Budi učiteljica, to je najbolji posao za ženu. Budi doktorica, dobro si plaćena, ne radiš mnogo, stići ćeš roditi. Ali ako ikako možeš, de budi muško…

Sada si već sita svega, zadnjim atomima snage braniš se od okoline i ideš putem svojih želja. Unatoč svim preprekama, daješ duplo više od sebe nego što bi trebala, samo da uspiješ u jednoj, eto tako, prosječnoj profesiji, u kojoj prosječne nisu samo žene. Jedva pronalazeći posao u kojem si manje plaćena od kolega istog ranga, i dalje voliš svoju profesiju, jer nije ona kriva za tvoje društvo. Susrećeš se sa prvim komentarima povodom dobijanja posla ”Šta li je uradila”, ”Sigurno je podigla suknju”, a ti, nisi ništa, samo si žena.

Pokušavaš ubijediti sebe da je nadređeni prosto ljubazan prema tebi na svoj jedinstven način, ima čovjek potrebu da te dodirne kada te pohvali. Jeste, to on hoće da razgovara o poslu na ručku s tobom, ma da, želi te nagraditi za dobro odrađen posao poklonom. Kad ono, prvi pokušaj nasrtanja na tebe, šta se iznenađuješ, žena si i privlačna si. To je normalno?

Momak želi da daš ostavku, a ni ti nisi drugačijeg mišljenja, je ne treba ti takav posao. Sve oko tebe vrišti pokazujući ti vrijeme za udaju i rađanje. Ostarićeš bona, šta čekaš. Nemaš snage za otpor, nasitila si se svega do sada, zaljubljena si i udaješ se. Živiš mirno, sretno, u skladnom i lijepom braku. Domaćica si, nemaš posao. Trudna si. Je li muško?

Frontal.ba/Azra Husarić/Novikonjic.ba

“… to je onda kada se smeješ očima”, rekao je. “Kako?!”, onako mala zurila sam u njega i u čudu ostala. “Da li znaš da možeš da se smeješ očima?”, pitao je i ja sam širom oči otvorila. Kao srna. Pogled pun tuge i upozorenja i čuda i opreznosti i mira. Zavisi. Kako – kad. Nisam znala šta znači smejati se očima. Ali sam naučila. Od tada više cenim pogled pun osmeha nego najsavršeniji osmeh na licu i usnama.

Jer sedeo je sam. U kavezu. Veličanstven. Crn. Predstavnik homo sapiensa. Gledala sam ga, između žica. Gledao me je, dok su ga drugi gađali kokicama. Radost u detinjim očima jer to je majmun, gospodar prašuma. Bes i tuga u njegovim. Jer on je majmun, gospodar prašuma. Zatvorenik tuđih ideja i (ne)dela. Gledali smo se. Bez treptanja. Udaljeni žicama i žbunjem i gomilom ljudskih duša. Par sekundi. Kažu da se u očima majmuna može videti ceo njegov život. Nisam disala. Gledali smo se. Očima? Ne… Dušama. Moja je bez reči ostala. Sledila se. Prepoznala je da njegova, čak ni u pogledu, nije živa. Trepnula sam. Okrenuo mi je leđa. Duboko udahnuo. Kokice su i dalje po njegovim veličanstvenim leđima letele. Zašto me nisi spasila kada si me bez reči razumela?!

Zašto ljudi jedni druge ne gledaju u oči? Pitala sam sebe svaki put kada sam očiju punih suza, bez da mi kanu na obraz, tumarala ulicama. Sedela u amfiteatrima. Ležala u krevetu duboko nakon ponoći. Nalazila se u toplim zagrljajima. Isto pitanje se postavljalo. Bilo da su mi oči bile iskričave od iskrenosti, bilo da su oslikavale najdublje boli, bilo da su široko raširene upijale čuda sadašnjosti. Zašto se ljudi više ne gledaju u oči? Zbog interneta i fonova i brzine i prezaposlenosti? Ma daj! To su samo izgovori.

Ljudi se više ne gledaju u oči jer ljudi se više ne gledaju u oči.

Ljudi sebe više ne gledaju u oči, pa kako onda da pogledaju druge? Plaše se odraza svojih očiju u tuđim očima. Plaše se šta će videti ukoliko zarone u zenit svojih zenica. A otkriće, šta? Otkriće – da su ljudi. Tužni. Veseli. Izgubljeni. Smireni. Proračunati. I – voljeni. Otkriće da su – duša.

Kada si zadnji put pogledala nekog u oči? A sebe? Da li si ikada?

Nije pristojno gledati u druge ljude, učili su nam još dok smo bili deca. A nisu tada znali da u druge nismo gledali bez razloga. Da smo ih tražili – pogledima. Tražili smo kroz pogled otvor do tuđih srca i duša. Ja tražim i dan danas. Kao kada sam se za vikend u prolazu miomišla sa meni nepoznatom devojkom čiji pogled se susreo sa mojim očima i znaš šta je rekao? “Boli me. Tužna sam. Brinem se. Voli me.”Kao kada u očima meni dragih ljudi vidim tugu i onda pogled ne skrećem već ga produžavam. Kao kada se sa nekim pogledate i bez reči jedno drugom nešto priznate. I onda, pogled ide dole.

Znaš li? Pogledi govore. Tišinom. Dok kroz njih teče energija našeg srca i uma. Manipulatori to odlično znaju. Na taj način svoje žrtve obmanjuju. Bez treptanja. Jedan duuuuug pogled pun sigurnosti i ubeđenja. I gotovo. Žrtva – pada. To znaju i majke. Kada jednim nežnim pogledom smire plač deteta. Znaju to i besni kada pogledom, naglas a ćutke, pogrdno nazovu sve sveto sveta. “Jesi, rekla si, očima si rekla”.

Ne beži od svog pogleda. Nauči da se u oči pogledaš. I da u njima ugledaš nastanak sveta. Za to ti nisu potrebne veštačke trepavice, počupane obrve, puder i epilacija lica. Za to ti je potrebna duša. Ne beži od tuđih pogleda. Gledaj kako svet nastaje u njima. Taj isti svet koji ti nosiš u svojim očima. I kako munje sevaju, i poplava se sprema i kako je ravnodušnost u pogledu poprimila sivilo neba i kako se, tu u uglovima, sunce rađa. Oslikava se, u njima, Majka Priroda. Kaže: ne zaboravi da tvoj pogled može da bude hladniji i oštriji od mača i da te zaštiti od zala ali isto tako može da otopi najveću santu koja je okovala srca i umiri najteži plač. Oči kriju najsnažnije oružje koje imaš. Zove se – duša. Energija. I – ljubav.

Oči vide ono što oči ne vide. Ne onda kada gledaš očima. Već onda kada dopuštaš da se, kroz njih, povežeš sa drugim dušama. Ne ljudima. Dušama. I onda vidiš – izvan pogleda. I shvatiš – povezani smo na toliko načina. Sasvim. Sa svima. Eto zašto je neophodan.

Neophodan je. Kontakt očima. Ne gledaju se oči, nego duše u njima.

MisliByAndrea/Novikonjic.ba

Istraživanje Savjeta omladinskih organizacija Banja Luka pokazalo je da više od 50 posto mladih do 30 godina ne želi graditi budućnost u najvećem gradu u RS, jer smatraju da u njemu nemaju perspektivu.

Stranica 3 od 12