Kolumne

Kolumne (153)

U posjeti kod zema iz gradića u Srednjoj Bosni. Poznajemo se skoro cijeli izbjeglički život, još od azilantskog centra, gdje je rođen naš T. Nedavno su dobili novi stan, četvrti po redu otkad su ovdje. Nalazi se nedaleko od centra grada, blizu mosta preko Rajne, na šestom spratu zgrade tvrdih, socrealističkih oblika. Potpuno je prilagođen posebnim potrebama našeg današnjeg domaćina. Prostran, s puno rukohvata, bez pragova, kupatilo sa specijalnom stolicom za tuširanje. Jer, domaćin je ratni invalid. Metak ga ranio u rame, kad su ga kao civila vodili na prve linije, na kopanje rovova. Od tada mu desna ruka služi samo za mahanje. A i to, slabo.

U Bosni i Hercegovini se još uvijek nije rodio političar kalibra Džemala Bijedića. Džema je volio Bosnu i Hercegovinu, Hercegovinu malo više, a Velež ponajviše

Jedna od nezaboravnih scena iz kultnog serijala „Tesna koža“ jeste ona kada glavni junak filma Dimitrije Mita Pantić sluša radio prijenos utakmica fudbalskog prvenstva Jugoslavije i čeka pobjedu Radničkog u Nišu koja bi mu donijela ogromno bogatstvo na sportskoj kladionici.

„Za dvanaest sati rada u okviru kojih sam prvo utovario pa istovario i onda složio pet metara drva, plaćen sam 25 maraka. Dobio sam i 5 maraka da kupim da jedem. Ljeti je i moguće naći posao međutim, zimi kada nije građevinska sezona, svaki dan se moraš boriti kako bi zaradio barem za hranu.“

...Nije nikakva novost da Bosnom i Hercegovinom već dugo vremena vladaju interesima zbratimljene a kobajagi zavađene oligarhije sastavljene od mahinacijama obogaćenih probisvjeta, političkih i moralnih prelivoda i licemjera...

Udarne vijesti većine bosanskohercegovačkih medija u posljednje vrijeme su pljačke, koje se redaju kao na traci.

Ovaj odjel za fizioterapiju, Afdeling Fysiotherapie Radboud UMC u Nijmegenu, je internacionalno priznat i poznat. Pored nešto Holanđana i mene, polutanera, stranca i ovdje i tamo, ima pacijenata iz Italije, Danske, Velike Britanije… Svi došli da ovdje (opet) nauče hodati!

Mnogi od nas su u 2017. ušli očekujući najgore. To smo i dobili. Ispostavilo se da je Donald Trump zaista onako strašan kao što smo očekivali. On nam svakodnevno dokazuje da je krajnje nesposoban za dužnost predsednika, moralno i intelektualno. Pokazalo se i da je Republikanska partija, uključujući i njenu umerenu struju, još gora nego što smo mislili. Njome rukovode cinični aparatčici spremni da prodaju svaki princip – i poslednju trunku svoga dostojanstva – za smanjenje poreza svojih donatora. U međuvremenu, konzervativni mediji su odustali čak i od pretvaranja da se bave stvarnim izveštavanjem i postali bestidni propagandisti vladajuće partije.

Američki prijestolnički dnevnik Vašington post (The Washington Post) u izdanju od 22. decembra, u vrhu strane redakcijskih komentara, objavio je vlastitu analizu najznačajnijih zbivanja godine pod naslovom: “Sedamnaest dobrih stvari u 2017. – vijesti vrijedne proslavljanja ove godine”.

Prva je rast i globalne i američke ekonomije: svjetske za oko tri odsto, što je najveći rast od 2011. godine, a američke iznad predviđanja – za 2.3 odsto.

Na drugom mjestu te liste dobrih svjetskih vijesti je pobjeda nad “Islamskom državom” i njen gubitak teritorija na kojima bi mogla regrutovati i obučavati “ratnike džihada”; na trećem – progovaranje žena žrtava seksualnog nasilja na poslu koje se najzad slušaju i vjeruje im se što je dovelo da silaska sa javne scene brojnih do juče moćnih ljudi iz svijeta filma, politike, medija…

Na visokom sedmom mjestu te liste najznačajnijih događaja 2017. godine je sljedeća vijest: “Ratko Mladić, ‘kasapin Bosne’, nađen je krivim za genocid i osuđen na doživotni zatvor. Trebalo je mnogo vremena – vođa srpske vojske počinio je svoje zločine tokom bosanskog rata od 1992. do 1995. i njegovo suđenje u Hagu počelo je 2012. godine, ali njegova presuda označila je važan trenutak odgovornosti za najgori pokolj civila u Evropi od Drugog svjetskog rata”, zaključuje uticajni američki dnevnik.

Šestorica čelnika “Herceg-Bosne” u sudnici Tribunala u Hagu

Presude Haškog tribunala za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji, koji je sa presudama Mladiću i civilnom i vojnom vodstvu samozvane “Hrvatske Republike Herceg-Bosna” zaključio svoju misiju, u svijetu su znatno poštovanije nego u javnosti zemalja i konstitutivnih naroda u čije su ime provođeni “udruženi zločinački poduhvati” s koncentracionim logorima, masovnim pokoljima i progonima, “etničkim čišćenjem” radi stvaranja ratnih paradržava sve do genocida u Srebrenici.

Vladajuće političke garniture i u Hrvatskoj i u Srbiji, koje se razmeću svojim pripadanjem europskoj obitelji ili neupitnim evropskim aspiracijama, u kampanji protiv zaključnih haških presuda dovele su u pitanje razumijevanje jedne od temeljnih vrijednosti evropskog poretka: vladavine prava.

Hag je – stavljajući pečat “udruženog zločinačkog poduhvata” na velikodržavne projekte u ime kojih je vođen rat protiv Bosne i Hercegovine – učinio uzaludnim i prezira vrijednim poricanje zločina. Nasuprot međunarodnopravno, obiljem dokumenata i izjava dokazanom nalazu o prirodi nasilja devedesetih, licitacije s “različitim mišljenjima” o tome žalosna su manifestacija pripisivanja cijelim narodima odgovornosti za zlodjela nacionalističkih elita.

Osim toga, Hag je ponudio i ubjedljivu argumentaciju zašto su neprihvatljivi, pa i opasni, pritisci za dalje etničke podjele koji su tokom ove godine poprimili razmjere kampanje ucjena, blokade institucija, sve do prijetnji otcjepljenjem.

Osim predsjednika Republike Srpske, čija antidejtonska retorika i aktivnosti ispunjavaju mnoge stranice polugodišnjih izvještaja međunarodnog Visokog predstavnika Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija, sličnu kampanju za dalje podjele – pod naizgled nespornim pozivanjem na “jednakopravnost hrvatskog naroda” – vodi i vladajuća hrvatska partija u Bosni i Hercegovini uz logističku i političku potporu iz Hrvatske.

U osnovi te kampanje su tvrdnje kako je bosanskohercegovački izborni sistem“diskriminirajući” prema Hrvatima i kako im se onemogućava da imaju radio i televizijske kanale na hrvatskom jeziku pa se ističe kako je uoči izbora iduće godine “idealno vrijeme” da se razmotri ideja o “super-kantonima”, nekoliko većinskih hrvatskih kantona, kako bi se omogućilo Hrvatima da sami biraju svog predstavnika u državnom Predsjedništvu umjesto da to u njihovo ime rade “drugi”.

I dok za promjene izbornog zakona postoji i međunarodnopravna obaveza, iz presude Evropskog suda u slučaju Sejdić-Finci, kojom se zahtijeva osiguravanje prava na kandidovanje i izbor i “ostalima” – a ne samo predstavnicima tri konstitutivna naroda – kampanja za dalje etničke podjele i cijepanje Bosne i Hercegovine nastavlja da proizvodi uglavnom suprotne efekte.

Prijetnje otcjepljenjem i pritisci za oživljavanje međunarodnopravno osuđenog ratnog projekta “Herceg-Bosne” potakle su najznačajnije međunarodne partnere u projektu mirne Bosne, uključujući Evropsku uniju i Sjedinjene Države, da tokom 2017. godine u više navrata potvrde svoju posvećenost suverenitetu i teritorijalnom integritetu bosanske države.

Posljednja takva izjava došla je sa polugodišnjeg zasjedanja Savjeta za provedbu mira 7-8. decembra u Sarajevu u kojoj Savjet potvrđuje “neupitno opredjeljenje za teritorijalni integritet i fundamentalnu strukturu Bosne i Hercegovine kao cjelovite, suverene države koja obuhvata dva entiteta … (koji) nemaju pravo da se otcijepe od Bosne i Hercegovine i legalno postoje samo na osnovu Ustava BiH”.

Srednjoškolci iz Jajca i drugih gradova BiH na protestu protiv segregacije u školama, Travnik, 20. jun 2017.

Osim globalno dobre vijesti, o haškim presudama za “udružene zločinačke poduhvate”, 2017. godina obilježena je i simboličnom pobunom mladih – posebno srednjoškolaca u Jajcu – protiv segregacije u školstvu u vidu “dvije škole pod jednim krovom”. Oni su, odbacujući rasističku ideju kako bošnjačka i hrvatska djeca moraju ići u zasebne škole, pred kantonalnom vladom demonstrirali pod parolom nevjerice: “Zar mi stvarno radimo ovo u 21. vijeku?”.

U serijalu Perspektiva Radija Slobodna Evropa jajački srednjoškolci su argumentima mladosti tog 21. stoljeća dovodili u pitanje ideju kako bi ubuduće jedan profesor predavao zemljopis a drugi geografiju upozoravajući da bi obojica mogli ostati bez posla jer mladi će odlaziti iz takve države a jedan je dječak rekao kako “demokratija treba narod” ali – “narod koji misli”.

Možda bi njih trebalo pitati – i poslušati – i u vezi s izborima 2018.

Kemal Kurspahić

Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova “The Connection Newspapers”, osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik “Oslobođenja” u Sarajevu od 1988. do 1994.

Mreža-mira.net/Novikonjic.ba

Nisam mogla a da se ne zapitam: šta ako nas nova godina ne želi nove? Šta ako nas želi samo – srećne i iskrene?

Stranica 2 od 11