Drug iz školske klupe znao je dobro crtati, kupili smo vodootpornu crvenu boju i dvije bijele majice, i on je, s fotografije radničkih demonstracija u Gdanjsku, savršeno vjerno precrtao logotip Solidarnošći. Bilo nam je petnaest, išli smo u Prvu gimnaziju, i već sutra smo se pojavili s tim majicama u školi. Ništa se nije dogodilo, profesori su nas gledali blijedo i nezainteresirano, samo je lik koji nam je predavao psihologiju, neki Grković, kroza zube procijedio da je Staljin bio veliki čovjek. Zgledali smo se, uvjereni da to govori zbog nas. A ništa nam nije mogao. Nikada poslije u životu, kao u tih četiri-pet godina, od 1980. do 1985, nisam u sebi osjećao slobodu, koja se očitovala kao stalna i svakodnevna potreba da se reagira na svijet oko sebe. Majice su nam kratko potrajale, jedva dva-tri pranja, crvena baš i nije bila tako vodootporna, ali sam još dugo, sve do rata, negdje na dnu ormara čuvao taj artefakt naše rane političke samosvijesti. Bila je to prva majica s porukom, i prvi politički proglas na reklamnom panou mojih grudi.
Kolumne (172)
Pozavršavali bismo škole, dospijevali na liste nezaposlenih; ne imali nikog od roda i poroda na dobrostojećim položajima; s kraja ljeta posvršavali naporne a drage poslove na imanjima roditeljskim; spakovali bivše studentske kofere, obavezno u njima Miljković, Andrićeva „Prokleta avlija“, Mešina „Tvrđava“, da, gotovo da zaboravim, i Homerova „Odiseja“; jedne farmerke; rukopis soneta i lirskih proza; fotokopirana diploma o okončanom Filozofskom; sročena molba bez onog snishodljivog „Molim gornji naslov...“; možda koja fotografija, najčešće porodična, oca i majke; s djevojkom smo se već razišli (ona je kao patila); svratili kod sestre ili brata, te Teške industrije, zamolili nešto novca za Bosna-express i unaprijed kiriju kod neke buduće Aljone Ivanovne (baš kao kod Dostojevskog) i, ne okrenuvši se, ja l' na most ja l' na kasabu, nošeni krilima dobre Gospe Avanture, krenuli u - bijeli svijet, u nigdinu.
