Kolumne (162)
I
Tri je popodne i telefon zvoni. Ali umjesto da mu priđeš, ti ćeš pojačati muziku. To već postaje zastrašujuća tradicija koju krunišeš izjavama koje zvuče otprilike ovako: „Samo nemoj dozvoliti da postanem inventar mračnih prostora!“, ili: „Radije otvori um novim vrstama očaja prepuštajući se do kraja.“
Ovako više ne ide, s naslovnice “Ďnevnog avaza” poručuje nam Dragan Čović. Dobrodošao predsjedniče! Pa, o čemu drugom govorimo već mjesecima, tačnije godinama. Šta li vas je natjeralo da konačno spustite prst u vodu i da utvrdite da je ona na tački ključanja i da donesete zaključak koji svi, osim vlasti, odavno znaju?
Prolazim ulicom sa svojim vještičjim šeširom na glavi i čujem podsmijeh grupice djevojaka „Bože sačuvaj, u što se ovaj svijet pretvorio“, nadmeno se oglašava jedna. Moje srce pruža odjek tih riječi, slaže se sa njom. Stvarno, u šta se to svijet pretvorio kada se ne smiješ istaknuti niti jednim običnim šeširom? Kada je normalno ići ulicom namrštenog izraza lica i prijetiti ljudima, ali nije normalno biti sretan i bezbrižan?
