“Šta je s tim pićem?”, pitao sam.

“Pa, znaš, Daco, da ja nikad ne pijem za ramazan”, uvrijeđeno je odgovorio. “Znam, ali nigdje ne piše da ne možeš zvati turu. Ma, šalim se, Eso.”

Pozavršavali bismo škole, dospijevali na liste nezaposlenih; ne imali nikog od roda i poroda na dobrostojećim položajima; s kraja ljeta posvršavali naporne a drage poslove na imanjima roditeljskim; spakovali bivše studentske kofere, obavezno u njima Miljković, Andrićeva „Prokleta avlija“, Mešina „Tvrđava“, da, gotovo da zaboravim, i Homerova „Odiseja“; jedne farmerke; rukopis soneta i lirskih proza; fotokopirana diploma o okončanom Filozofskom; sročena molba bez onog snishodljivog „Molim gornji naslov...“; možda koja fotografija, najčešće porodična, oca i majke; s djevojkom smo se već razišli (ona je kao patila); svratili kod sestre ili brata, te Teške industrije, zamolili nešto novca za Bosna-express i unaprijed kiriju kod neke buduće Aljone Ivanovne (baš kao kod Dostojevskog) i, ne okrenuvši se, ja l' na most ja l' na kasabu, nošeni krilima dobre Gospe Avanture, krenuli u - bijeli svijet, u nigdinu.