Kolumne

Kolumne (172)

Drug iz školske klupe znao je dobro crtati, kupili smo vodootpornu crvenu boju i dvije bijele majice, i on je, s fotografije radničkih demonstracija u Gdanjsku, savršeno vjerno precrtao logotip Solidarnošći. Bilo nam je petnaest, išli smo u Prvu gimnaziju, i već sutra smo se pojavili s tim majicama u školi. Ništa se nije dogodilo, profesori su nas gledali blijedo i nezainteresirano, samo je lik koji nam je predavao psihologiju, neki Grković, kroza zube procijedio da je Staljin bio veliki čovjek. Zgledali smo se, uvjereni da to govori zbog nas. A ništa nam nije mogao. Nikada poslije u životu, kao u tih četiri-pet godina, od 1980. do 1985, nisam u sebi osjećao slobodu, koja se očitovala kao stalna i svakodnevna potreba da se reagira na svijet oko sebe. Majice su nam kratko potrajale, jedva dva-tri pranja, crvena baš i nije bila tako vodootporna, ali sam još dugo, sve do rata, negdje na dnu ormara čuvao taj artefakt naše rane političke samosvijesti. Bila je to prva majica s porukom, i prvi politički proglas na reklamnom panou mojih grudi.

Jer, kad biraš 20 godina iste pavijane koji otvaraju česme bez vode, puteve u kukuruzišta, fabrike elektromobila bez automobila, pješačke prelaze i trotoare, elem kad biraš takve bipede u pokušaju, možeš se samo sprdati na svoj račun.

Odlikaši rođeni u vrijeme potpisivanja Dejtonskog sporazuma danas završavaju fakultete. Upravo je takvih, 80 hiljada pametnih mladih ljudi, samo u 2016. napustilo Bosnu i Hercegovinu. U potrazi za boljim životom, daleko od ove ustajale vukojebine.

Već je prepoznato da se smanjuje broj čitača knjiga, novina i drugih publikacija, ali da se neko i javno hvališe da ne voli knjige, e to počinje da biva interesantno za opserviranje.

“Šta je s tim pićem?”, pitao sam.

“Pa, znaš, Daco, da ja nikad ne pijem za ramazan”, uvrijeđeno je odgovorio. “Znam, ali nigdje ne piše da ne možeš zvati turu. Ma, šalim se, Eso.”

Pozavršavali bismo škole, dospijevali na liste nezaposlenih; ne imali nikog od roda i poroda na dobrostojećim položajima; s kraja ljeta posvršavali naporne a drage poslove na imanjima roditeljskim; spakovali bivše studentske kofere, obavezno u njima Miljković, Andrićeva „Prokleta avlija“, Mešina „Tvrđava“, da, gotovo da zaboravim, i Homerova „Odiseja“; jedne farmerke; rukopis soneta i lirskih proza; fotokopirana diploma o okončanom Filozofskom; sročena molba bez onog snishodljivog „Molim gornji naslov...“; možda koja fotografija, najčešće porodična, oca i majke; s djevojkom smo se već razišli (ona je kao patila); svratili kod sestre ili brata, te Teške industrije, zamolili nešto novca za Bosna-express i unaprijed kiriju kod neke buduće Aljone Ivanovne (baš kao kod Dostojevskog) i, ne okrenuvši se, ja l' na most ja l' na kasabu, nošeni krilima dobre Gospe Avanture, krenuli u - bijeli svijet, u nigdinu.

Amerikanke su odlučile prosvjedovati protiv Trumpa zbog njegovih seksističkih ispada nakonnjegove inauguracije. Zašto ne prije? Zašto ne za vrijeme?

Danas je Dan dijabetičara. Ovaj dan se ne čestita, nego upozorava.

Kad pijem, ne slušam šta pričaju ljudi za mojim stolom. Znam da su to gluposti koje sam već hiljadu puta čuo, da ću se samo bez potrebe iznervirati iznoseći neke argumente do kojih oni drže isto toliko kao i do mene. A, i ja do njih.

Mnogo sam čitala o stidu i njegovoj važnosti posebno za ženu. Nikad nisam do kraja mogla da dokučim zašto je stid toliko bitan. Nekad sam čak mislila da je negativan, jer nas sputava da nešto uzradimo ili kažemo, a trebali bismo.

Stranica 10 od 13