Kolumne

Kolumne (162)

I

Tri je popodne i telefon zvoni. Ali umjesto da mu priđeš, ti ćeš pojačati muziku. To već postaje zastrašujuća tradicija koju krunišeš izjavama koje zvuče otprilike ovako: „Samo nemoj dozvoliti da postanem inventar mračnih prostora!“, ili: „Radije otvori um novim vrstama očaja prepuštajući se do kraja.“

Ako je Rahela K. vodila dnevnik, možda je u njemu ostalo zapisano:

Ovako više ne ide, s naslovnice “Ďnevnog avaza” poručuje nam Dragan Čović. Dobrodošao predsjedniče! Pa, o čemu drugom govorimo već mjesecima, tačnije godinama. Šta li vas je natjeralo da konačno spustite prst u vodu i da utvrdite da je ona na tački ključanja i da donesete zaključak koji svi, osim vlasti, odavno znaju?

Trideset i pet godina ta žena ispaštala je grijeh o kojemu ne znamo ništa. I pristojno je vjerovati da lažu svi koji pišu ili govore da o njezinom grijehu nešto znaju.

„Moramo da pustimo urlik i kažemo dosta je bilo. Nećemo da nam deca rastu s ovakvim medijima, da se leče u propalim bolnicama, školuju u obezglavljenim školama, da su im kriminalci idoli, a prostitutke uzori!“

Kad sam tek počeo raditi u jednoj fabrici u Americi, na prsa su mi prikačili (kao i drugim radnicima) karticu s imenom – tako se ne gubi koja sekunda na upoznavanju, a izbjegava se i to da zaboravite nečije ime.

Prolazim ulicom sa svojim vještičjim šeširom na glavi i čujem podsmijeh grupice djevojaka „Bože sačuvaj, u što se ovaj svijet pretvorio“, nadmeno se oglašava jedna. Moje srce pruža odjek tih riječi, slaže se sa njom. Stvarno, u šta se to svijet pretvorio kada se ne smiješ istaknuti niti jednim običnim šeširom? Kada je normalno ići ulicom namrštenog izraza lica i prijetiti ljudima, ali nije normalno biti sretan i bezbrižan?

I sve što vidimo oko sebe, sva tehnička čovjekova dostignuća su praktički začeta u pameti a preko čovjekove ruke sprovedena u djelo.

Jutros sam nazvala baku, kako bih joj čestitala Međunarodni dan penzionera. Na moju čestitku, ona me ljutito presjekla: „Kakav moj dan, ni jedan dan nije moj!“

Stajao sam tamo iznad kreveta, sa štekom “Drine” pod miškom i razmišljao o nekim optičkim varkama: zašto svi ljudi u bolesničkim posteljama izgledaju viši (duži), a u lijesovima niži (kraći)?

Stranica 10 od 12