Kolumne

Kolumne (153)

Pozavršavali bismo škole, dospijevali na liste nezaposlenih; ne imali nikog od roda i poroda na dobrostojećim položajima; s kraja ljeta posvršavali naporne a drage poslove na imanjima roditeljskim; spakovali bivše studentske kofere, obavezno u njima Miljković, Andrićeva „Prokleta avlija“, Mešina „Tvrđava“, da, gotovo da zaboravim, i Homerova „Odiseja“; jedne farmerke; rukopis soneta i lirskih proza; fotokopirana diploma o okončanom Filozofskom; sročena molba bez onog snishodljivog „Molim gornji naslov...“; možda koja fotografija, najčešće porodična, oca i majke; s djevojkom smo se već razišli (ona je kao patila); svratili kod sestre ili brata, te Teške industrije, zamolili nešto novca za Bosna-express i unaprijed kiriju kod neke buduće Aljone Ivanovne (baš kao kod Dostojevskog) i, ne okrenuvši se, ja l' na most ja l' na kasabu, nošeni krilima dobre Gospe Avanture, krenuli u - bijeli svijet, u nigdinu.

Amerikanke su odlučile prosvjedovati protiv Trumpa zbog njegovih seksističkih ispada nakonnjegove inauguracije. Zašto ne prije? Zašto ne za vrijeme?

Danas je Dan dijabetičara. Ovaj dan se ne čestita, nego upozorava.

Kad pijem, ne slušam šta pričaju ljudi za mojim stolom. Znam da su to gluposti koje sam već hiljadu puta čuo, da ću se samo bez potrebe iznervirati iznoseći neke argumente do kojih oni drže isto toliko kao i do mene. A, i ja do njih.

Mnogo sam čitala o stidu i njegovoj važnosti posebno za ženu. Nikad nisam do kraja mogla da dokučim zašto je stid toliko bitan. Nekad sam čak mislila da je negativan, jer nas sputava da nešto uzradimo ili kažemo, a trebali bismo.

I

Tri je popodne i telefon zvoni. Ali umjesto da mu priđeš, ti ćeš pojačati muziku. To već postaje zastrašujuća tradicija koju krunišeš izjavama koje zvuče otprilike ovako: „Samo nemoj dozvoliti da postanem inventar mračnih prostora!“, ili: „Radije otvori um novim vrstama očaja prepuštajući se do kraja.“

Ako je Rahela K. vodila dnevnik, možda je u njemu ostalo zapisano:

Ovako više ne ide, s naslovnice “Ďnevnog avaza” poručuje nam Dragan Čović. Dobrodošao predsjedniče! Pa, o čemu drugom govorimo već mjesecima, tačnije godinama. Šta li vas je natjeralo da konačno spustite prst u vodu i da utvrdite da je ona na tački ključanja i da donesete zaključak koji svi, osim vlasti, odavno znaju?

Trideset i pet godina ta žena ispaštala je grijeh o kojemu ne znamo ništa. I pristojno je vjerovati da lažu svi koji pišu ili govore da o njezinom grijehu nešto znaju.

„Moramo da pustimo urlik i kažemo dosta je bilo. Nećemo da nam deca rastu s ovakvim medijima, da se leče u propalim bolnicama, školuju u obezglavljenim školama, da su im kriminalci idoli, a prostitutke uzori!“

Stranica 9 od 11