Kolumne (153)
Pozavršavali bismo škole, dospijevali na liste nezaposlenih; ne imali nikog od roda i poroda na dobrostojećim položajima; s kraja ljeta posvršavali naporne a drage poslove na imanjima roditeljskim; spakovali bivše studentske kofere, obavezno u njima Miljković, Andrićeva „Prokleta avlija“, Mešina „Tvrđava“, da, gotovo da zaboravim, i Homerova „Odiseja“; jedne farmerke; rukopis soneta i lirskih proza; fotokopirana diploma o okončanom Filozofskom; sročena molba bez onog snishodljivog „Molim gornji naslov...“; možda koja fotografija, najčešće porodična, oca i majke; s djevojkom smo se već razišli (ona je kao patila); svratili kod sestre ili brata, te Teške industrije, zamolili nešto novca za Bosna-express i unaprijed kiriju kod neke buduće Aljone Ivanovne (baš kao kod Dostojevskog) i, ne okrenuvši se, ja l' na most ja l' na kasabu, nošeni krilima dobre Gospe Avanture, krenuli u - bijeli svijet, u nigdinu.
I
Tri je popodne i telefon zvoni. Ali umjesto da mu priđeš, ti ćeš pojačati muziku. To već postaje zastrašujuća tradicija koju krunišeš izjavama koje zvuče otprilike ovako: „Samo nemoj dozvoliti da postanem inventar mračnih prostora!“, ili: „Radije otvori um novim vrstama očaja prepuštajući se do kraja.“
Ovako više ne ide, s naslovnice “Ďnevnog avaza” poručuje nam Dragan Čović. Dobrodošao predsjedniče! Pa, o čemu drugom govorimo već mjesecima, tačnije godinama. Šta li vas je natjeralo da konačno spustite prst u vodu i da utvrdite da je ona na tački ključanja i da donesete zaključak koji svi, osim vlasti, odavno znaju?
