Kolumne

Kolumne (172)

Prije četrdesetak godina čitala sam Kremansko proročanstvo u kome između ostalog stoji predskazanje kremanskih proroka od prije dvjesta godina da će doći vrijeme kada će „sokoćalo“ (tako su nazivali sve sprave koje nisu znali objasniti) bit bliže čovjeku nego prvi komšija. I prije četrdeset godina nisam htjela u to povjerovati, jer smo se još družili, još pozdravljali, bili komšije, prva ruka u nevolji ako je kome trebala pomoć.

Ljeta su mojoj porodici bila podijeljena na vrijeme za more, kratko, jer onu gužvu i galamu nismo smatrali nikakavim odmorom, ali, eto, zbog djece i to se moralo, Boračko jezero za kampovanje, cjelonoćne fešte i istinski odmor, a Počitelj je bio vrijeme posjete porodici i kupanje u nešto toplijoj Neretvi nego kod nas u Konjicu.


Tog ljeta je bilo posebno lijepo u Počitelju, jer se najzad potrefilo da obojica braće i sestra imaju odmore u isto vrijeme kao i mi. Babo i tetka Fatka uživali su gledajući svoje na okupu. Bili su sretni zbog našeg veselja i pjesme koja bi se u neko doba zaorila uz pratnju tri gitare i babine prime. Doduše babo se čudio kako tako postanemo iznenada veseli, a piju se čajevi od šipka. Nije vidio da je potajno kružila flaša najboljeg viskija, kojeg je u skrivenom koferu ispod kreveta kod Faruka bilo napretek.

Ljetovanje u Počitelju ne bi bilo kompletno da se bar dvije noći ne provedu na Adi, u sred Neretve uz logorske vatre, sviranje i pjevanje, ribolov, roštiljanje i puno smijeha.

Sve smo spremili i natovarili u čamac, veslamo prema Adi. Odjednom na sred Neretve vidimo čovjeka kako sjedeći na stolu i peca ribu.

- Bistro Hama,- ribarskim pozdravom pozdravlja moj muž neobičnog ribolovca.

- Bistro Crni, đe si, š`a ima?

- A evo pošli na Adu nasvunoć.

- Hajde i ne kenjćijajte preveć, ima ljudi što bi i spavali, - ukori nas unaprijed neobični ribolovac, sve sjedeći na onom stolu za čiju je jednu nogu bio zavezan čamac.

Jedva sam izdržala da odmaknemo toliko da nas tip ne čuje i upitah muža šta je onome, je li sav svoj pa ćupi na stolu, ko poslužen, usred Neretve.

I razlog bi koliko čudan toliko i domišljat.

Tih dana je donesena uredba da se zabranjuje ribolov iz čamca u donjem toku Neretve. U Počitelju je Neretva široka, sa puno malih ostrva, ni malo zgodna za zabacivanje s kopna. Ko hoće šta uloviti, a pogotovo kada se lovi jegulja, jednostavno mu je neophodan čamac. Svi ribari gunđaju, bune se onako sebi u njedra, nikome nije pravo, a Hama ode kod zavarivača i na obični kafanski stol zavari duge, metalne noge. Stol u čamac i posadi ga tamo gdje bi usidrio čamac. Evo, čovjek ne hvata iz čamca, a kao da i jeste. Lovočuvari grizu ono što se ne grize od muke, ali ništa mu ne mogu, nigdje ne piše da se ne smije ribariti sa kafanskog stola. Ali Hama je to, Mostarac, legenda od kada Počitelj zna za njega.

U Počitelj je počeo dolaziti svako ljeto iz vrelog Mostara i tu provodio mjesec dana svog odmora. Nikada nije puno pričao, ali svaku koju je progovorio mogli su odmah zapisati u antologiju šala i viceva. Nije volio piće i raspusnost, ali je Neretvu i svaki kamičak u njoj obožavao, ribolov mu je bila jedina strast. Jednog ljeta se ne pojavi u vrijeme kada je obično dolazio i razapinjao svoj vojnički šator na plaži. Pitaju se Počiteljci šta li je s Hamom pa ga nema, dok ne stiže haber iz Mostara da je Hama ozbiljno bolestan. Uh, žao svima, nema puno ljudi poput njega. Kad negdje u pola ljeta evo ga dođe, užutio, omršao, pola čovjeka. Poče se raspitivati bi li ko prodao plac bliže Neretvi. Ma ima te zemlje, ali nikome nije jasno šta će mu kad mu je duša u nosu, ali eto njegova stvar. I kupi on lijep komadić zemlje od Kapića, odmah pored Neretve. On uobičajeno razape svoj šator i poče svoj ljetni adet provoditi, samo što je poručio Emki što je držala koze, da mu svaki dan donese dva litra kozjeg mlijeka i komadić kozjeg sira. Plaćao uredno, Emka donosila, a svako se čudio kako može toliko mlijeko kozje popiti onako silovito i jako. Priča poče da se odmotava kada dođe u Počitelj iz Mostara ekipa zidara, tesara, irgeta i na onoj Haminoj zemlji do kraja ljeta izniče kućica, mala, ali sa svim potrebnim sadržajima. Useli Hama. Tada je svima postalo jasno da on više ne misli nigdje ići, zakopitio novi dom. I onda se otkri šta je razlog.

Negdje s proljeća Hama poče kašljucati, pa temperatura, slabost, natjeraše ga ukućani da ode kod hećima. Doktor Marinković bio je najbolji radiolog u Hercegovini, što on kaže tu se i kaže amin, nema dalje. Tuberkuloza i to uznapredovali stadij. Bogme mašu doktori glavom, Hama nema ti spasa. Tada je još uvijek ta opaka bolest bila teško izlječiva. Dođe Hama kući, ušutio se dva-tri dana ništa ne govori dok u njemu ne sazori odluka. Imao je sina i nevjestu kod sebe kući, nisu se baš mnogo pazili, sve zbog sinove navike da popije koju više i nevjestine da priča kad je ništa ne pita, pa i više od toga. Sazva ih pred sebe i poče ni pet ni šest.

- Ćuješ ti mali, eto te ćitav ćojek, to jest bio bi da ne loćeš ta govna. Evo si oženjen, kako ti Bog dao, mogo si i bolje da si mene pito. E sada, meni hećimi presudiše, kažu gotov od one pogani na plućima, a ja ću umrijet kad meni bude ćeif, a ne kad mi oni kažu. Vi sebi tražite salameta, a ja odoh u Poćitelj po zdravlje. Kuću ću prodati, dat će babo i vama nešto da zapoćnete samostalan život, a ja ću sebi kakve kolibe nad glavu, pa dok dur-dur.

Tako i bi. I dvadeset godina nakon toga mi ga zatekosmo na onom stolu, u sred Neretve, pravog zdravog. Ne vidjeh da je još odlučio Bogu na istinu.


MIRJANA KAPETANOVIĆ / E.N. / Novikonjic.ba

Upoznali smo se septembra 1973. kad smo upisali Fakultet počitičkih nauka u Sarajevu.Odmah se izdvojilo nas 20-ak ozbiljnijih, temeljitijih, aktivniji na vježbama i u studenstkoj organizaciji.

Povodom ovogodišnjeg 8. marta osjećam se pozvano osvrnuti se na Bosnu, Evropu i svijet koje i dalje ujedinjuje patrijarhat.

Još je samo 12 dana do Lokalnih Izbora u BiH. Zna to više i ptica na grani.

Spuštamo se putem sa glavne ceste od makadama, prema planinskom selu Stojkovići, dok mi u ušima odzvanjaju zvuci djetinjstva.


Dozivanje čobana, blejanje ovaca i topot nevezanih konja koje sam čuvao po Bitovinji kada bi došla reda na dedinu kuću. Tako sam zavolio konje!

Na bolji svijet je preselila Šefika, našeg babe amidžišna, pa da brat i ja pomognemo kopati mezar. Nije imala poroda, a od roda muškog jedino sestrića Emira. Vele u selu ostalo dvoje troje starih.

Kad smo sa dajidžićem Halilom uzeli alat pa krenuli do mezarja iznad puta na ulazu u selo, skupi nas se puno. Dolaze njeni djeverovići sa djecom i zetovima. Dolazi Ramiz, amidžić moje majke,  davno zagazio u osamdesetu, najstariji je stanovnik sela. Kćerka mu Alma šalje mi poruku da ga pripazim. Ja kako! Izbrojim dvadeset i jednog kopača pored mezara. Neki se vratiše sa ceste jer nije bilo potrebe. Kiša krene pa stane i na iskopan mezar stavljamo letve što ih Ramiz donese pa preko najlon da mezar ne kisne. Dolazi mlada žena sa roza mahramom na glavi i sa njom suprug. Vele, ona je profesorica matematike u Gračanici kod Tuzle, kćerka od Šefikina djeverovića što su ga jučer operisali. Srce! Donese pite i sokova da se kopači malo okrijepe. Još veli poslala i njena sestra što nije mogla doći. Dolje u selu ženskinje loži vatru i sprema hranu sa svakog ko svrati.

A moje oči, dva smeđa leptira, igraju okolo i zagledaju ljude koje ne vidjeh godinama. I ne znam koje smo koljeno po rodu, ali znam da su mi svi nekako se primakli srcu i griju ga u ovom prohladnom danu. Obilazim mezarove mojih rođaka. Sejfo i Sifa, roditelji od moje Ramize, Vahide, Vasve, Vahida... Zastajem pored mezara dvojice daidža i dede Derve. Prilazi mi Ramiz i odvodi me naprijed pa niže do ceste, odmah pored prelaza. Dva rukom tesana kamena bez ikakvog znaka.

- Ovo ti je mezar nane Haske!

Spustim se u čučanj i proučim joj Fatihu a niz lice krenu neka moja kiša. Vrela i puna sjećanja. Imao sam tri godine kada je babo zadnji put odveo na konju gore u planinu. Kasnije mi je pripovijedao da mu  je tokom puta onako bolešljiva ponavljala :”Čuvajte mi ono dijete!” Mislila je na mene jer sam bio slabašan i kontalo se da ću umrijeti a nana me plaho voljela. Sve nas je voljela kao i dedo sa kojim sam uz zalogaje crnog hljeba i ovčijeg sira pojeo najviše ljubavi.

Vrijeme je ikindije i ljudi dolaze. U  skoro pa napušteno selo u kojem ima više pasa lutalica i mačaka nego li stanovnika sa džennazom se vraća život. Kiša počinje jače!

Redamo se u safove i Ramiz pozva efendiju da sačekamo. Dolazi suprug moje dajidžišne Azre što je sa mojom sestrom pripremala jemeke za putnike iz daleka. Ruke kao golubovi čije su mrvice nestale sa puta, poletješe nebu. Kiša pojačava dok se u čučnju uče sure. Gledam velika dženaza.

Zaslužila je merhuma Šefika, reći će mnogi. Vjerujem, kako u ovim ljudima gori baklja imana koja se svojim plamenom odupire kiši, i daljinama tamo gdje su razasuti i tako čuva mrvu ljudskosti.

Kada dajidžić Muamer donese mrežu od sitno pletene žice, tek primjetih da na taze mezaru niže, iz zemlje viri ista takva.

- Lisice navalile! Eno Hasanov mezar bile raskopale. Ama jednu noć izašao na avliju kad u mezarju svijetli nekoliko pari očiju. Kontam noć je, pa ću  sačekati jutro. Ma nisam ti više ni zaspao nego odmah po sabahu zovem mu djecu da dođu iz grada pa da spašavamo. Priča Ramiz, koji sa svojom Kadunom stanuje u kući ispod puta. Još koji dan pa će i on u grad. Ima i dole kuću.

U selu će ostati psi i keruša koja se tek okotila. Himzo iz zaseoka Pinjići strahuje i razmišlja kako će zatvoriti ovce u Madžakove štale. Pričaju, neki dan gore iznad ceste vuk počeo daviti velikog psa. Ismet veli da se i medvjed viđa a pod prozor mu u bašču dolazila divlja svinja. Još ispriča kako im je ko djeci moj rahmetli babo Mustafa donosio bombona dok je dolazio majki pod pendžere i vrati me opet u djetinjstvo. Žubor vode u bukovim koritima što se slijevala kroz drvene cijevi. Ašlame u krošnjama tokom ljeta i jerbasme s kraja jeseni koje sada i nemaju tu zeleno zlatnu boju, već nekako pjegave.

Valjda od samoće!

U svome sjećanju jašem konje bez sedla i držim se za grivnu jer još je puta kojeg valja preći. Jer u stvarnosti je izbor jalovih obećanja vlasti i onih koji je žele, pa nas proganjaju svojim slikama. Proteklih dana ali i godina,  naslušao sam se ispraznih fraza ali niko, baš niko nije spomenuo kako selu vratiti život. Hoće li selo živjeti samo kada su džennaze? Hoće li mreže od pletene žice sačuvati mezarove naših najmilijih od najezde lisica? Hoćemo li birati lisice ili ljude da nam budu vlast?

Hoće li selo postati samo prepričana uspomena umjesto oaza zdravog života. Onog, u kojem su se odgajali ovi fini ljudi što žive i islam i ne prepisuju ga niti dijele u statusima društvenih mreža.

Neka ti je vječni rahmet merhuma Šefika!           

       20201024_105854_Film1-min-min.jpg                    


Said Šteta, književnik i novinar

Ponukan nedavnim kanonadama na društvenim mrežama izazvanim istupom samozvane političke analitičarke Ivane Marić (nešto mi viška slova u njenom prefiksu, op.a.), koja spori empatiju Bošnjaka Bosne i Hercegovine spram Bošnjaka Sandžaka i time dovodi u pitanje naš merhametluk uopće, osjećam za potrebu da se osvrnem na ponavljanu naivnost nekih Bošnjaka. Baš onih, koji troše puno energije kako bi pokazali navodnu tolerantnost. Biti tolerantan ne znači prihvatiti uvredu i poniženje i još k tome, da prostiš, razvući osmijeh kurtoazije. E to je već naivnost, tačnije znači biti budala! Pa dokle ćemo pitati Ivanu i slične koga da volimo, kada mi Bošnjaci i znamo jedino voljeti a ne mrziti. Ivana počni i ti voljeti barem nekog i biti voljena!

●   Instant fakultetlije. Posvršavali visoke škole dok si rekao - mito.

Dugo nisam napisao kolumnu, kao moj odgovor na stanje i društvene prilike. Nisam, jer mi se činilo da čovjeku svakodnevnice je ionako pun “kufer” izolacije i svega onog što proglašena pandemija virusa korona donese. No, čekajući da prođe opsade zemaljske kugle, strpljivo poštujući svaku nametnutu mjeru, ne mogu a da ne progovorim o nama, prije i sad.

Stranica 1 od 13