Kolumne

Kolumne (210)

Na Bogojavljenje se sjetim Džemala Bijedića, bio je visoki funkcioner u SFRJ, u momentu smrti Predsjednik Vlade Jugoslavije. Zima 1977. je bila hladna, sa puno snijega, okupili smo se kod mog djeda u Banatu, nikada kao tada, svi članovi porodice, potomci Milke i Vojke, da proslavimo našu porodičnu slavu Jovanjdan.

Februara, petnaestog, 2011. godine, Nezir Daut iz sela Ježeprasine, sa platoa Bijelimićkog, ubio vuka nožem. Sam, bez ičije pomoći, ako se ne računa ovčarski ćuko Rudlov.

Sve se to ovako desilo, da pođemo po redu.

Cijele te zime, oštre i hladne, snježne kao što je uvijek u ovoj planinskoj betinji, dovukao se vuk u selo, pa hara po torovima. Pet domaćina oštetio za brave, a najgore od svega, navadio se kerove, one dresirane, lovačke, klati. To mu je, pogani jednoj, kažu, poslastica. Dvanaest lovačkih pasa te zime je zaklao.

Te noći, kada se desio ovaj slučaj, u kući Nezira Dauta sve je spavalo. Nego kako drugačije, kad je bilo vrijeme oko pola noći. Začu se uznemiren lavež pasa ispred kuće, meket i pometnja u toru iza kuće. Skoči Nezir iz kreveta u jedan mah razbuđen iz dubokog sna, sa jasnim saznanjem šta je po srijedi. Vuk! Dovukao se i do njegovog stada! Mrak napolju k`o tijesto. Zgrabi baterijsku lampu koju je uvijek držao spremnu kraj kreveta i u nekoliko koraka dotrči do tora. Osvijetli lampom, kad ima šta vidjeti, sijaju se dva oka kao žive žeravice. Ovce se od pustog straha sve sabile u jedan kraj tora, a on, vuk, krupan i iskežen, zastao zbunjen iznenadnom svjetlošću. Ni sam Nezir ne zna odakle mu snaga i pusta hrabrost, a bit će prije pasjaluk pusti i osvetnički bijes. Ko će njemu udariti na mâl, nije se još rodio. Onako praznoruk, samo sa baterijskom lampom krenu na vuka, pa se dosjeti i počne dozivati sina da mu doda nož iz kuće. Oružja nije nikakvog drugog imao, a nakanjuje se evo ima i godina da nabavi lovačku pušku, baš zbog ovakvih slučajeva. I ne dade mu se to uraditi, kad hoće zlo. A uplatio i lovačku dozvolu, baš zbog toga. Šta je tu je, zgrabi nož, pa put sivog pustahije. U to pritrča Rudlov, dobar i snažan pas ovčar, pa se i on zaskače i zbunjuje vuka, pomože Neziru da ga dokači nožem, jednom, dva put, tri put, kad vidi da pade zlotvor i smiri se, a iskeženi mu zubi, strah božji. Tek kad se uvjerio da je utamanio zvijer, Nezir osvijetli po toru da vidi kakvu je štetu zvjerka napravila. Ima šta vidjeti. Dva ovna pod rogovima i jedna ovca, zaklani leže u lokvi vlastite krvi. Zamrači se domaćinu pred očima. Velika mu je šteta učinjena.

U jutro se skupi sve selo, gledaju junaka Nezira, dive se i čude. Nikada se još nije čulo ni vidjelo da je neko nožem na vuka krenuo, pa ga još i savladao. Drago seljanima i što se haramije kutarisaše. Odmah neki potegoše za novčanike i hoće nagradu Neziru da isplate, ali on neće od svojih suseljana, odlučio sići u Konjic, pa od vlasti tražiti naplatu štete.

Dogovori se odmah sa komšijom Husom da mu plati gorivo, a ovaj da ga sa svojim Golfom sveze u Konjic. Natovare mrtvog vuka na galeriju, lance na točkove i niza stranu u Konjic. Provozali se jedan krug po gradu, neka i Konjičani vide šta je junak i lov. Ma neki besposlenjaci gledali, a više ih prolazilo pokraj auta i ne dižući pogleda, valjda se svako o svom jadu zabavio. Uputiše Nezira da svoj posao može završiti jedino u lovačkom društvu Koznik. Te on sa komšijom Husom i vukom na autu pravo kod sekretara Društva.

-Dobar dan i merhaba!- pozdravi Nezir na dva načina, pa ko kakav pozdrav prima.

-Dobar dan, izvolite šta ste trebali?- fino ih primi uljudan službenik.

-Evo ja došo da vidim šta ću sa štetom što mi načini vuk.-

-Kakav vuk?-

-Eno onaj što sam ga nožem ubio, - ponosno Nezir pokaza na galeriju Husinog Golfa.

-Vi ste gospodine ubili vuka?-

-Jest vala, ja lično i prilično,- naduo se Nezir kao paun u iščekivanju pohvala ovog glavnog u lovaca.

-Da li imate lovačku dozvolu?- službeno upita sekretar, ničim ne pokazujući da je posebno fasciniran junačkim djelom seljaka iz Ježeprasine.

-Imam, uplatio, iako još nejmam puške, velim neka ima, da se nađe, nabavit će se i puška,- spremno Nezir vadi dozvolu iz džepa.

-Da, dobro, ovo je godišnja lovačka dozvola, imate li dozvolu za odstrel vuka?-upita sekretar, a Neziru i Husi se oči raširiše od čuđenja.

-Kako bolan, kakvu dozvolu?-

-Za odstrel vuka, vuk je na našem Kantonu zaštićena životinja,- objašnjava sekretar lovačkog društva.

-Nejmam,- priznade Nezir još sav smantan od ovog pitanja. – Bolan ne bio gospodine, ja sam tebi došo, vako da kažem ko jednom službenom licu, da svidimo štetu koju je meni napravio ovaj vuk, da po redu i zakonu naplatim ono što je on meni poharo.-

-Šta vam je poharao?-

-Nu šta? Dva ovna i ovcu, eto šta! - sada već poče plamac i ljutina da se budi u Neziru, a sve se suzdržava, zna da razgovara sa službenim licem, ne ide pasji, nego pokuša polako, saburli.

Sretoh danas u mom naselju poznate mi starčine Janka i Ferdu. Ruke im pretrpane vrećicama iz trgovine, ne rukujemo se stoga, nego se osmjesima pozdravljamo.

Nekada su vladari držali na svom dvoru uposlenika kome je zadatak bio da zabavlja svog gospodara. Da bi zabavljač bio smješniji, obično je to bio čovjek sa nekim primjetnim tjelesnim deformitetom, a posebno su bili cijenjeni kepeci.

Aleksandar Vučić niti želi, niti hoće, da zaustavlja Dodika u razbijanju BiH.

Tamni oblak, koji se sa zapada nadvio nad RS, najavljuje nevrijeme. 

Konjic, ratna 1994. godina, kamen na kamenu nije ostao da ga granate nisu oštetile, a stan mojih roditelja nasred Raskršća primio četiri direktna pogotka.

Nebo se vidi iz svake sobe, samo spavaću prekrili tata i moj sin nekakvim najlonima i ceradama, eto samo da ne pada kiša posred sobe. Tatina rodica doletjela jednom u pauzi granatiranja pa zazviždala užasnuta i taktično kao tokmak izrekla impresije čime se do života zamjerila mojoj mami: „Uuuuuu, rode moj, gore vam je nego pod čergom.“

Pred kafanom sam vidjela zavezanog psa za parkiran automobil.

Kroz glavu mi sinu pripovijetka Radoja Domanovića Razišljanje jednog običnog srpskog vola koju je napisao 1902. godine, političko – društvena satira u kojoj ismijava tadašnje društvo, nacionalni ponos, historiju, vjeru i građanska prava kroz monolog bika zavezanog pred kafanom, zajedno sa zaprežnim kolima, dok se njegov vlasnik opija.

Odkud potreba ljudi da ovoliko vole proročanstva i zavirivanje u prekognitivno? Da li je to strah ili radoznalost, pokušaj planiranja budućnosti, što je zapravo smiješno, vjekovi su prošli od nastanka izreke da čovjek snuje, a Bog odlučuje.

Moj babo je bio musliman, onaj pravi, sa dna kace. Kad je izašao iz rata kao oficir, dva puta odlikovan ordenom za hrabrost, pa nastavio još dvije godine da se lomata po planinama hercegovačkim loveći škripare i tada je bio musliman i klanjao pet vakata kad su mu uvjeti i mjesto dopuštali.

Stranica 1 od 15