Kolumne

Kolumne (153)

Politička scena naše zemlje izgleda kao jedno raskalašno pozorište ili kafana u kojoj se svaki dan susreću oni koji diktiraju zakone i pravila i kroje sudbinu ovog umorenog naroda a ovu zemlju svaki dan guraju u sve veću provaliju. Tako smo nedavno imali priliku svjedočiti sukobima dviju političkih stranaka, SDA i Naroda i Pravde oko obilježavanja vjerskog praznika Bajrama. Ništa ne bi bilo sporno da ove dvije političke stranke nisu neumjesno iskoristile djecu u svojim prepucavanjima povodom pitanja hoće li se odmarati jedan ili dva neradna dana povodom ovog praznika.

I dok su se lideri SDA sukobljavali sa Ministarstvom obrazovanja, navodno braneći djecu i njihove roditelje koji su također bili protiv odluke o jednom neradnom danu, ovi su ih iz Naroda i Pravde rešetali čitanjem i posjećanjem onoga što piše u zakonu kada je riječ o slobodnim danima i vjerskim praznicima u jednoj godini. Molim Vas lijepo, pogledajte samo čime se bave naši političari i za šta primaju bezobrazno previsoke plate. Umjesto da sagledaju situaciju i jednom počnu da ispunjavaju silna predizborna obećanja koja su nam dali, oni se bave i raspravljaju o vjerskim praznicima i slobodnim danima.

I dok se oni tako prepucavaju a za to plaće primaju, roditelji provode neispavane noći u razmišljanju kako svoje dijete spremiti sutra u školu, kako ga uopšte spremiti u školu i stvoriti mu jednake uvjete u zemlji koja svakim danom postaje sve skuplja i skuplja gdje većina običnih građana jedva kraj s krajem sastavlja. Ti naši političari, oni ne vide niti žele da vide da se svakog dana ova zemlja prazni, da je napuštaju stari, mladi, radno sposobni i visoko obrazovani ljudi i svi oni koji misle napraviti nešto od svog života i sutra podizati porodicu u normalnim uvjetima a ne u ovoj ratno huškačkoj atmosferi koju su stvorili političari.

Oni to ne vide, oni se bave glupostima umjesto da jednom pogledaju da su sela pusta, gradovi napušteni, firme i fabrike pogašene i uništene, škole iz dana u dan prazne a redovi ispred ambasada svaki dan sve duži i duži od onih koji su svoje kofere spakovali i preko granice napustili ovu zemlju jednom za sva vremena.

Nemojte me pogrešno razumjeti, u našoj zemlji se već odavno radi prekovremeno i ti prekovremeni su negdje plaćeni a negdje nisu jer su se poslodavci osilili i na radnike gledaju kao nekakve feudalne kmetove jer misle da radnika mogu platiti koliko oni žele i da nikada se niko neće povodom toga buniti. Ovim činom, političari su jasno poslali poruku onima koji su ih birali da ih mi ne zanimam te da su gospodari nad ovim umornim i iscrpljenim narodom i da će još puno vode proteć i godina proći dok nas bolje sunce ne ogrije. Na nama je boriti se i tražiti svoja prava jer kako se u narodu kaže, ne može se šukast s rogatim bost.

Buka.com / Novikonjic.ba

Nisam sigurna postoji li uopšte gradacija koja tu moju glupost može iskazati u omjeru koji zaslužuje. Da je moja glupost osoba, pojela bi Hulka za doručak. Popela se na Hum, zgrabila prvu plavušu i lupala se o dlakava prsa.

Sve oko mene, ali baš sve, pokazuje mi gdje živim. U vječnoj gangsterskoj sapunici gdje je zlikovac zaista zlikovac i svi, zahvaljujući njegovim crnim debelim obrvama i pakosnom osmijehu odmah znaju da je on zlikovac. Gdje su dobri ljudi glupi kao ja, i stalno nasjedaju na spačke tog istog zlikovca, dok se on bogati na toj istoj gluposti.

Dugo vremena mi je bila bitna duhovna nadgradnja i to me je zajebalo. Dok sam ja odbijala jesti meso drugi su oštrili zube. “Nož jednostavno ne pruža istu satisfakciju, Dženana.” Ja meditiram, drugi ordinira. Ja za JMBG a oni za IMT.

Suočena sa vlastitom glupošću počela sam gledati oko sebe, imam li neke druge assests koji mi mogu pomoći da penziju dočekam u miru i blagostanju. Duha mi više ne treba glava mi je od njega natekla kao da je punjena helijumom.

Moji kumovi? Bibliotekar i veterinar. Ponavljam bibliotekar i veterinar! Takvi me kumovi sigurno neće postaviti u Vladu, nabaciti posao stoljeća ili ubaciti u VSTV. Moju kuglicu niko neće hladiti, ni u frižideru, niti među nogama.

Šta mi mogu ponuditi? Srediti kućnu biblioteku za dž ili cijepiti protiv bjesnila možda?

Ok, križamo kumstvo. Roditelji, porodica?

Ništa ni od toga. Tata je bio jedini direktor velikih firmi koji je u penziju otišao u isti stan veličine 3 sa 3 kojeg je imao i prije imenovanja. Njegov sat je znate…sat. Jedan funkcionalan objekat koji otkucava vrijeme a ne sentimente.

Mama kao daktilografkinja može mi u amanet ostaviti samo pisaću mašinu. Kad bi bila njena.

Šira porodica? Jedini Alađuz koji se probio u ratu nije mi ništa!!!!

Jedino mi preostaje ljubavnik. Ili ljubavnica. Za mene je ljubav ljubav, a i tako što bi rekao Woody Allen povećavam sebi šanse za 50%. Na žalost i tu je mrka kapa. Kad su mene htjeli ja sam jel te se duhovno uzdizala i uzdisala za Najdražim. A sad kad bih ja htjela, nisam interesantna. Kažu da mi ni plavi pramenovi ne pomažu da izgledam mlađe od svojih 44 godine. U dobre dane kažu mi da sam baš simpatična osoba koja zrači onako baš…

Je l i vi mrzite kad vam kažu da ste s i m p a t i č n i? Kad čujem da zračim, bacila bih se s mosta, pa nisam Černobilj da zračim! Koja još fatalna žena zrači??? Ona je fatalna baš zato što sasvim sigurno nije s i m p a t i č n a!

Doduše ako ću biti poštena ženska moram reći da osim fatalnog izgleda fali mi još jedna elementarna osobina koju svaka dobra ljubavnica mora imati. Sposobnost da trpi svakakva sranja.

Uglavnom, kako vidim, ostaje mi nastaviti duhovno se uzdizati.

Interview.ba / Novikonjic.ba

Ubijedili su nas da je luksuz izaći bar jednom mjesečno s porodicom na ručak. Ubijedili su nas da je normalno trpjeti, nemati, pozajmiti, biti hronično željan svega. Ubijedili su nas da je luksuz otići s porodicom na ljetovanje, i to na rate. Ubijedili su nas da je razbacivanje imati više od dva para cipela, a da je normalno birati kome će se u porodici koje jeseni kupiti nove. Postali smo nacija gojazna od hljeba, jer za meso para nema. Postali smo zemlja isfrustriranih roditelja jer djeci ne možemo da priuštimo stoti dio normalnih stvari koje bismo željeli. Postali smo zemlja posvađanih supružnika, jer smo stalno pod stresom, stalno nervozni, hronično nesrećni. Postali smo gubitnici, a nije nam jasno zašto?!

Pošteno smo završili škole, pošteno radimo svoj posao, ali ova država nije zadovoljna – cijedi nas dok ne pocrkamo i ubjeđuje da tako mora. Da tako treba. Da je to savršeno normalno. Sahranili bi nas najradije, ali ne mogu dok plaćamo poreze i doprinose. Umjesto da urlamo “Hoćemo bolje!”, mi šapućemo da može i gore. Nema težnje ka srećnijem životu, već straha od veće nesreće. Sramno nazivaju minimalcem najnižu platu u ovom dijelu svijeta, sa kojom se minimalni troškovi ne mogu pokriti.

Dvoje roditelja na minimalcu, sa dvoje djece u kući, za kupovinu zimske jakne se spremaju onako kako je normalno spremati se za kupovinu novog auta. Naši su radnici najobespravljeniji u Evropi. Nemaju para da se liječe, da poprave zube, da zakrpe cipele. Štede na ogrjevu, krpe jednu rupu dok se druga otvara, duguju za struju, za vodu, dolaze im izvršitelji, strahuju da će ostati i bez to malo sirotinje koju su stekli. A onda pobolijevaju, pa i bolesni rade, jer je luksuz otići na bolovanje. Za to vreme se cijena rada podiže za marku ili dvije. Ubijedili su nas da je i to normalno i da tako treba.

Ponizili su nam mnoge roditelje u starosti, natjerali ih da kopaju po kontejnerima, umjesto da nakon 40 godina rada biraju banje u kojima će malo ojačati, smanjiti bolove, poboljšati zdravlje. Umjesto da se igraju sa unučićima, gledaju ih preko Skajpa, jer je iz ove zemlje pobjegao svako ko je mogao. Djeca nam odrastaju u uvjerenju da je normalno ovako živjeti, jer za drugačije ne znaju. Za razliku od porodica u normalnim zemljama, kod nas ne možete da isplanirate da sa djecom za praznike negdje otputujete, da vam djeca upoznaju i drugačije kulture, obiđu znamenitosti iz udžbenika.

Jer u posljednjih 20 i nešto godina više su političari otjerali ovaj narod iz države,nego mnogi drugi osvajači za 5 vijekova.

edukacija / Novikonjic.ba

Kolumnistica Dženana Alađuz je kao svaka politička životinja pratila osnivanje novog pokreta, jednog potpuno inovativnog pristupa socijaldemokratiji koji donosi nove igrače na izmučenu bh. scenu. Ali iz novog ugla, ugla njihovih roditelja...

Zamišljam ovaj članak kao mali razgovor s našim roditeljima i vjerskim pedagozima.

Možda bi za ovaj Uskrs trebali zapaliti svijeću za dušu ovog dobrog čovjeka, da znamo naći put.

Nakon svih horora rata i genocida u Bosni i Hercegovini (BiH), sa svoje sedmero djece udovica se vratila Konjević Polje, u svoj dom, i pronašla crkvu izgrađenu u njenom dvorištu.

Jaki ljudi mogu biti puno nezaštićeniji od slabijih.

Vraćam se taksijem s revalidacije. Sredina decembra, pet popodne, a već suton. Kad me je taksista, da ne ustajem i ne mučim se, pokupio” na zadnja vrata, kiša je lila kao iz kabla. A sad ni kapi, samo je zrak još vlažan i, nekako sasvim po holandski, slinav.

Stranica 1 od 11