Objavi svoje

Objavi svoje (340)

Osnovci završavaju školu na način da ne mogu frknuti svesku kroz prozor.

Princezo

Ja nikad nisam prestao živjeti bajku

Prema zvaničnim informacijama Frontexa na području Zapadnog Balkana u martu 2020. godine došlo je do 1.100 ilegalnih prelazaka granice na ovoj ruti, što je manje za 45 procenata u odnosu na prethodni mjesec.

Prije tri godine sam slučajno pronašao na jednom bosanskohercegovačkom portalu tekst koji govori o mucanju.


Naime, radilo se o tome da je već neko vrijeme postojala grupa na facebooku koja je napravljena radi uvezivanja osoba koje imaju govornu manu na prostoru Balkana. S obzirom da sam tragao za mogućim rješenjem kako da se oslobodim mucanja pridružio sam se ovoj facebook grupi Mucanje Balkan. Na početku sam pratio šta se objavljuje u grupi bez da sam učestvovao u raspravi ili ne dao Bog da sam inicirao rasparvu o samom mucanju. Jedan od aktivnosti grupe je bila da se jednom sedmično održavaju hangouti, sastanci članova grupe koji su željeli online da raspravljaju o nekom segmentu mucanja. Na početaku nisam učestvovao u ovim  hangoutima koji su, ispostaviće se kasnije, veoma korisni. Prekretnica da se više aktiviram u ovoj grupi je bila objava jednog od članova grupe koji je pronašao čovjeka iz SAD koji daje online terapije preko Skypea i to besplatno. To me je zainteresiralo te sam kontaktirao gospodina Lee Lovetta da vidim o čemu je zapravo riječ.

Nakon uspostavljenog kontakta sa gosp. Leejem poslao mi je knjigu koju je napisao na temu mucanja i rekao mi da se javim kada je pročitam. Nakon pročitane knjige javio sam se gosp. Leeju koji mi je zakazao termin sastanka. Dobro se sjećam prvog sastanka koji je trajao skoro sat vremena gdje me je do u detalje ispitivao o mom mucanju. Nakon tog prvog sastanka dobio sam nadu i vjerovao sam da ja to mogu. Naravno, tokom samih terapija i sastanaka koje su trajale skoro godinu i pol bilo je i uspona i padova. Međutim, uz ustrajnost i predan rad onoga što me je gosp. Lee savjetovao uspio sam da svoje mucanje reduciram. Moram reći i to da sam prije nego što sam upoznao gosp. Leeja išao na dva tretmana koja su mi također pomogla u onoj mjeri u kojoj sam ja kontrolisao sebe i slušao savjete onih koji su pokušavali da reduciraju moje mucanje. Međutim, razlika između gosp. Leeja i ostalih je u tome što je gosp. Lee pridavao veću pažnju psihološkom pristupu reduciranja mucanja.

Naravno, postojale su i tehnike koje je on uspostavio  i koje se koriste kada dođete u situaciju da zamucate. Nakon što sam prošao uspješno ovaj tretman više sam se aktivirao u samoj grupi i prenosio svoja iskustva koja su bila i više nego dobra.

Prošle godine smo dobili poziv da se pridružimo grupi osoba koji su željeli da osnuju udruženje koje će imati za cilj da podigne svijest o mucanju i da pruži podršku osobama koje mucaju. Prema nekim nezvaničnim podacima postoji oko 30.000 osoba koje mucaju u BiH. Do osnivanja udruženja, koje ima za cilj da pruži podršku osobama koje mucaju, nije postojala nikakva aktivna grupa ili udruženje koje će dati podršku ovim osobama.

Udruženje Moj slobodni govor je prva takva grupa ili udruženje koja aktivno daje podršku osobama koje imaju govornu manu. Glavne aktivnosti koje udruženje sprovodi su sastanci, face-to-face,koji se održavaju svake druge sedmice u dogovorenom terminuna kojima se govori o mucanju. U nekim vanrednim okolnostima, kao što je sada slučaj sa korona virusom, ponovo se aktivira hangout. Koliko osoba bude na sastanku toliko iskustava i situacija možete čuti u kojima su se ljudi našli. Osobe koje mucaju se povlače u sebe te doživljavaju frustracije i bore se same sa svojim naizgled malim problemom. Ismijavanje i nerazumijevanje od drugih dovodi do toga da osobe koje mucaju imaju strah, nelagodu, stid da govore. Mucanje postaje teret koji je teško sam savladati. Uz prihvatanje da mucate potrebno je okruženje i okolina koja će pokazati da je spremna prihvatiti takve osobe.  Malo pažnje, razumijevanja, strpljenja i riječi podrške ovim osobama bi značilo puno.

Udruženje Moj slobodan govor vam pruža upravo ono što vam je potrebno. To su razumijevanje, pažnja, strpljenje, podrška, sigurnost da možete da se izborite sa teretom koji nosite na svojim leđima, sa mucanjem. S obzirom da je udruženje nedavno počelo sa radom nadamo se da će u godinama koje dolaze dobiti na značaju kako kod osoba koje mucaju tako i kod onih koji mogu na drugi način pomoći rad udruženja.

Za one koji imaju govornu manu preporučio bih da se pridruže facebook grupi Mucanje Balkan gdje će sigurno pronaći nešto što će im pomoći u reduciranju njihovog mucanja. Oni koji su u mogućnosti da prisustvuju i sastancima udruženja preporučujem da se pridruže te da čuju priče osoba koje mucaju ili priče onih koji su svoje mucanje reducirali. Postoji i web stranica (mucanje.ba) na kojoj se možete detaljnije informisati o radu udruženja, pristupanju udruženju, korisnim savjetima te pričama onih koji su pronašli način da mucanje ne bude njihova preokupacija.Budimo odlučni da pomognemo sami sebi kako bi skinuli jedan teret sa leđa te nastavili živjeti punim srcem i dušom.

Piše: HARUN NUHANOVIĆ

Novikonjic.ba

SAID ŠTETA / Dok majka Latifa sinove  ispraća

Živimo u vremenu kada je gospodin onaj, što mu drugi vezuje kravatu jer je sam ne zna ni vezati. Ili se isti usadio u cipele od nekoliko prosječnih penzija, i sjeo u auto vrijedno više od svih plaća koje bi jedan radnik, ukoliko mu preduzeće ne ode pod stečaj, mogao zaraditi za svoj radni vijek. Zato pišem o majci Latifi, koju sam jučer gledao nakon dženaze njenom četvrtom sinu, kojeg isprati na ahiret. Još davne šezdeset i neke, rijeka Bosna joj odnese njenog školarca Rasima. Dugo je oči svoje prosipala niz rijeku i grlila djecu: Kasima, Hazima, Safeta, Redžepu, Safetu i Hafizu. Rodi joj se još jedan sin, pa od tuge u nezaboravu, nadjenula mu ime Rasim po onom što ga rijeka odnese. Podizala ih majka Latifa sa svojim suprugom Ragibom, da postanu ljudi. Čestiti, da se dunjaluka ne postidi. Taman kada su stasali u momke dođe rat. Njih četvorica stadoše braniti Bosnu i Hercegovinu. Onu istu, čiji prvaci sada to zaboravljaju. Majka Latifa u selu Janjići kod Zenice, dade prvog šehida Kasima. Ne prođe dugo na ljepši svijet sa šehadetom na usnama ode i Hazim. Majka zagleda još dvojicu. Safeta koji je svojom visinom od dva metra punio svačiji pogled, ali i bogatstvom duha, da ga prozvaše Car, i Rasima, koji joj se vezao za krilo, da joj hizmeti kada se kćeri poudaše. Obojica ratnici, kojima ostade teret nakon rata. Safet je radio u prevozničkoj firmi, čiji se gubici ovih dana listaju u izvještajima zaraćenih partija i pohlepnih pojedinaca. Ostao je  davno bez posla, kada se u istu firmu ulazilo sa debelim novčanikom. Obolio, jer kao vozač autobusa, brat dvojice šehida, nije mogao imati posao.  A najmlađi Rasim pazi na majku, pa na pčele. One mu na svojim krilima donose nafaku. Rasim, također vrstan vozač i mehaničar, koji je u ratu vozio mog hadžiju i zajedno prolazili brda i gudure, pa i neprijateljske barikade, također nije mogao dobiti posao u nekom preduzeću.

Nije Rasim znao glasati???

Nije znao Rasim da se k’o ratnik treba uvući u stražnjicu nekom skorojeviću, žutokljuncu, ratnom profiteru, prevarantu i šverceru ljudskih života, a sada partijskom dužnosniku za vrijeme. Jer samo je vedro kada taj kaže da je vedro. Nije znao Rasim kao i njegov brat Safet, u koje od hiljadu i sedam stotina boračkih udruženja da pokuca. Oni su znali za samo jednu Armiju Republike Bosne i Hercegovine. Nije znao Rasim, jer ga je majka Latifa naučila poštenju, a danas taj zanat skoro pa da izumire. Zato on nosi svoje pčele po ovim našim brdima. Baš sam ga prije nekoliko godina odveo u moj zavičaj u Hercegovini, da pčele uberu cvijet kestena i ljekovitih trava što na kamenu rastu. Od tada odlazi sam, jer ga tamo pitomi ljudi prepoznali. Ni pčela neće sa svakim posao praviti. A Rasim, samo požuruje. Pčele odnosi noću i s prvim suncem se vraća majci Latifi, da joj hizmet čini.

Nakon dženaze, sa mojim dragim hafizima Fahirom i Enesom, insanima koji žive ono što im ahmedija traži, i hadžijom, koji svoj epitet ne nosi kao ukras već kao obavezu da čini dobro, ulazimo u kuću. Sjedi majka Latifa, dok joj na rame padaju ruke mojih hafiza i dragog hadžije, koji njenog Rasima sve ove godine nakon rata nije ostavio. Magli mi slika u očima, dok kao u bunaru nestajem u očima ove starice. Ne plače, ili u njenim očima nema više suza. Na usnama joj dova Gospodaru. A ja, kojem se nakon rata okačilo pero umjesto puške, uramio sliku majke Latife, kao birvaktile ona na zidu, što je neuki fotograf pravio na šablon, pa se samo razaznavale konture lica i očiju. Gledam u njenim očima i rijeku Bosnu, teče mutna. Gledam u njenim očima i zemlju Bosnu i Hercegovinu. I ona mutna! Puna mutnine i lopovluka onih na vlasti. Ali ne vidim slobodu!

Ne vidim ni mrvu pravde, a tamo gdje nema pravde sloboda je još u tamnici vezana lancima.

Na stepenicama grlim Rasima, dok me odvlače misli na poziv koji sam dobio tog jutra od stopostotnog invalidau kolicima, nekad neustrašivog ratnika, gazije Safeta iz doline Neretvice.

- Saide, srce mi se cijepa. Djevojka sa visokom amputacijom traži da joj se pošalje dopuna od dvije KM za mobitel, da zove bolnicu odakle su joj javili da joj je otac umro. Ti si tamo u Zenici, a nemaju za dženazu, pa da vidimo šta se može učiniti. Pomislim, nisam ranjen u ratu ni jednom, a kamoli dva puta, kao onaj bezobraznik kome se time sve oprašta, dok čestite ova nepravda ubija gore od bilo kojeg neprijateljskog metka ili granate. Kasnije saznajem da nemaju ni valjan ručak u malom stanu pored nekadašnjeg kina, a danas akademije. Obavijestim porukom nekoliko prijatelja i akcija krenu. Dok sam se vraćao sa dženaze Safetu Caru, dobijam poruku da su dobri ljudi skupili novac za ukop, i još odnijeli nešto namirnica na adresu one djevojke. Sa očima majke Latife, koja nosi teret devedeset četiri godine, liježem na jastuk. Ona je ispratila četvrtog sina, a Bosna i Hercegovina ispraća u bijeli svijet svoju mladost. Ostaju oni u pamuku stranačkog uhljebljenja da u ime svih kažu elhamdulillah. Oni što šute dok nam skorojevići uništavaju preduzeća, prodaju rijeke. Dok djeca kabadahija bogataša gaze djecu po cesti, a onu koja ne završe pod točkovima, faraonskim odnosom tjeraju iz države, dobro uhljebljeni šute.

Ja se u tišini sobe zahvaljujem Stvoritelju, ne zato što je meni dobro, već što mi nije podario tu bezdušnost.

Gospodaru moj, na moja pleća spusti još grumen tuge majke Latife!                                                                                                     

                                                                                         Piše: Said Šteta, književnik i novinar

Dugo mi ova rijeka na san izlazi. Kao djevojka zastala na pendžeru kuće na osami. Gleda kroz staklo što magli od njenih uzdaha, pa se zaustavi u silueti ljepote. Doziva brata, a dozivanje joj guta zavijanje vukova što krvavih zuba kreću njoj. Ona doziva i jeca. Svaki joj jecaj po jednu stijenu razbije, a brata nema. Onda je sanjam kako joj vlast odredila čija će biti. Vlast je i rogata i bez duše. Šta drugo radi osim što rogove šilji, da ih zabode u meso narodno. A dušu ostavi šejtanu u čekmedžu da joj se njime igra.

NE DIRAJTE MOJE KORITO!


Moje ime je Neretvica i živim u Klisu.

Rodila sam se beskrajno davno, vi ljudi niste ni postojali još.

Moje djetinjstvo je bilo nezamislivo teško, morala sam se probijat kroz čitavu planinu da sebi napravim korito kojim cu teći.

Većim dijelom tečem divlje i razigrano, a onda se odmaram šumeći polako ravnicom, uokvirena vrbama i livadama.

To su zadnji kilometri prije nego se stopim sa Svetom Rijekom po kojoj sam dobila ime, ja jedina, nijedna druga rijeka koja se spaja sa Svetom rijekom nije imala tu čast.

Da li ste svjesni toga vi čija sam polja stoljećima napajala i gasila vašu žeđ ne tražeći ništa zauzvrat osim da ne dirate moje sveto korito jer niste ga vi ni stvorili.

Da me ne pokušavate ukrotit i ubit pregrađujući ga, jer ako umrem ja umrijet ćete i vi.


 Ivan Ivica Drljo / Novikonjic.ba

Stranica 1 od 25