Konjic

Konjic (1788)

Ako se zna da je Demos jednako etnos te da je Općinsko vijeće predstavničko tijelo onda se u slučaju trenutnog rada Općinskog vijeća Konjic može kazati da Općinsko vijeće Konjic nije zadovoljilo navedenu formulaciju. Zašto?


Ukratko, Općinsko vijeće Konjic već duži niz godina funkcioniše na način da se već unaprijed, prije održavanja sjednica OV, izdefiniše način glasanja te usmjeri sam tok sjednica.

U takvom ambijentu svako korigovanje i dublja analiza i rasprava na samoj sjednici ulazi u slijepu ulicu a s obzirom da vladajuća većina nema snage da se otrgne od već pripremljenog scenarija koji je izrežiran dosta ranije prije početka samog održavanja sjednica OV.

 

Shodno tome, svjedoci smo da je sveukupni radni ambijent na sjednicama OV usmjeren prema konačnom cilju i realizaciji odluka onako kako su centri moći i predvidjeli da se realizuju.

Jednom riječju, moć autokratije na djelu a što je vidljivo kroz apsolutnu moć kako pojedinca tako i jednoumlja vladajuće stranke kroz više od 30 godina vladanja.

Iz tog razloga, shodno apsolutnoj dominaciji i učešću u vlasti, slobodno mogu kazatii da je za postojeće stanje u društvu, po svim oblicima javnog života, za sve dobro i za sve loše što je urađeno u Konjicu, isključiva odgovornost i krivica na vladajućoj stranci, stranci SDA Konjic.

Znam da će jedna grupacija građana kazati da je urađeno dosta toga ali isto tako postavljam pitanje istima da li je moglo više i bolje? Da li je moglo transparentnije i kvalitetnije?

Odgovorno tvrdim da jeste. Primjera radi, ako čovjek uloži u privatnu investiciju određeni novac, uvijek na kraju priče konstatuje da je trebalo drugačije i bolje.

Jednom riječju, svaki sistem, društvena zajednica ili jedinka moraju preispitivati svoje ponašanje, svoje postupke i u konačnici svoje odluke. Narodski kazano, spremnost na samokritiku jedini je ključ do pravog rješenja.

U gore navedenom slučaju, preneseno na utrošak narodnih para mora postojati određena transparentnost i fleksibilnija saradnja sa građanima na čijem prostoru se odvija određena investicija.

Nažalost, svjedoci smo odsustva kvalitetnih javnih rasprava te učešća građana u njima.

Shodno tome, na desetine projekata doživjelo je svoju ekonomsku propast i prije nego su i bili završeni u punom kapacitetu.

Nemoj da zaboravimo da se radi o novcu građana koji je zbog određenih nepravilnosti i nekvalitetne procjene određenih pojedinaca završio ako ne u privatnim džepovima onda izgubljen i olako bačen.

Svejedno, i tako i tako novca nema, investicija propala a građanima ostavljena nova mogućnost za reprizu istog.

 

Međutim, ne može se od određene odgovornosti izuzeti kako opozicione stranke tako ni jedan vijećnik pojedinačno.

Svojim prešutnim djelovanjem, nedovoljnim zalaganjem te nedostatkom političke moći i odvažnosti otvoren je put da danas na političkoj sceni u općini Konjic imamo jednu opću političku apatiju koja se reflektovala i na sam ekonomski oporavak, prvenstveno zaboravljenih seoskih prostora.

Slobodno mogu kazati da politika koja ni nakon više od 25 godina od zadnjeg Odbrambeno oslobodilačkog rata 1992./05 godine, nije prepoznala prioritete sela, nije zavrijedila da se posebno ističe u svom radu i vizionarskom dijelu.

Ako smo dozvolili da se u povratnička i ratom razrušena sela, tipa Studenčice, nakon više od 25 godina djelovanja Općinskog vijeća ne može doći vlastitim automobilom onda je navedena opaska i više nego na mjestu.

Ako ni nakon 20 godina rješavanja problema u vodosnabdjevanju seoskih prostora Oteležana i Gorana nismo se pomakli sa mjesta (čak je čitav navedeni projekat postao upitan), onda o čemu mi ovdje uopće i govorimo.

Postavlja se pitanje ko ima pravo da se igra sa ljudima čije je elementarno pravo pravo na putnu komunikaciju te ko se igra sa poljoprivrednicima kojima od kapi vode ovisi i radno mjesto?

 

 

Primjera je mnogo, za ovu priliku izdvojit ću aktuelne i goruće probleme od kojih ovisi i budućnost i funksionisanje javnog života u gradu a riječ je o još uvijek neriješenim problemima građana.

Dakle, radi se o saobraćajnom kolapsu u gradu Konjicu te o pretvaranju grada Konjica u šumsko radilište a usljed nedostatka i nefunkcionisanja centralnog grijanja odnosno preduzeća Energitike.

O problemima i selektivnom uništavanju krasotice rijeke Neretve neki drugi put. Zašto?

Odgovorit ću kratko i jasno; iz razloga što navedena problematika zavrijeđuje posebnu tematsku sjednicu a s obzirom da je riječ o direktnom udaru i ataku, kako na floru i faunu tako i na ono najsvetije, na zdravlje građana.

Ono što je najbolnije je odsustvo pažnje sa navedenih problema prvenstveno nevladinog sektora kojima je i statutarna obaveza borba za okoliš i prirodu.

Primjera radi, udruženja, koja se sufinansiraju direktno sa Budžeta morala bih više da se fokusiraju na određene probleme građana. Drugo je pitanje, mogu li i imaju li kapaciteta da to urade naspram pitanja da li smiju ući u dijalog sa onima koji im i daju finansijska sredstva?

Dakle, kocka je bačena, krug se zatvara a godine prolaze. Mladi odlaze, stari jednom nogom u grobu a mi se igramo mačke i miša.

Mislim da je davno sazrelo vrijeme da se određeni problemi pogledaju direktno u oči, u protivnom, već sutra moglo bi biti kasno.

 

Informisanost građana prije odluka Općinskog vijeća - Javne rasprave

Bilo koji vid otvorenih javnih rasprava a na temu donošenja odluka Općinskog vijeća Konjic ostavljen je za vrlo uski društveni krug ljudi.

Navedena konstatacija ne treba da čudi iz više razloga. Jedan od razloga sadržan je prvenstveno u činjenici da se današnja društvena zajednica, pred masom nagomilanih ličnih problema u samom funkcionisanju vlastitog života, u potpunosti distancirala od svakog vida javnog okupljanja i djelovanja.

Ovu statistiku ponekad poremete određena djelovanja pojedinaca volonterskog duha te dosta desetkovanog nevladinog sektora.

 

Uzroke treba tražiti u kontinuiranom ubijanju i ono malo optimističkog ambijenta te u ne snalaženju kroz vlastito djelovanje.

Dodao bih ovome i političku nepismenost a koja je i najgora nepismenost koja može zadesiti jedno društvo a koja je usko povezana sa ucjenjivačkim odnosom te zatvaranjem vrata svakom ko se pomjeri iz vlastite pozicije djelovanja.

Politički nepismen čovjek svojom pasivnošću i ne činjenjem ništa ostavlja otvoren put za kolektivno propadanje i izumiranje kako jednog naroda u cjelini tako i prostora uopšte.

 

Kao primjer navedenog, pomenut ću javne rasprave koje se u Konjicu, konstantno, više od 20 godina održavaju linijom Nacrt Budžeta- Javna rasprava –Budžet.

To je tupi trougao koji remeti kvalitetu svake naredne javne rasprave iz razloga što je logika stvari da se na prvo mjesto osluškuju problemi i potrebe građana kroz javnu raspravu a tek zatim da se i druge dvije stranice trougla dodaju kako bi imali jednakostranični trougao koji bi bio po mjeri svakog građanina.

Iz tok razloga nije neobično da prilikom održavanja javnih rasprava predstavnici općine ulaze u praznu salu, u najboljem slučaju pred desetak građana (općinska sala Konjic) koji egzistiraju iz gradskih MZ a koje broje više od 8. 000 stanovnika.

Jednom riječju, tako i tako bit će kako se u centrima moći izdefiniše svaki vid infrastrukturalnih ulaganja u određena područja na nivou općine.

 

Infrastruktura po Mjesnim zajednicama

MZ je osnovni oblik okupljanja i djelovanja građana a sa ciljem zaštite vlastitih interesai ličnih potreba.

Zakon o principima lokalne samouprave definisao je MZ kao pravno lice koje ima vlastiti pečat, Budžet, vlastitu kancelariju, žiro račun te statut i pravilnik koji definiše način rada i djelovanja.

 

Kroz iznesenu dijagnozu, koju posjeduje svaka MZ, nije teško zaključiti zašto se terapija za ozdravljenjem i rehabilitacijom MZ nalazi pod ključem, u našem slučaju, pod ključem uvaženog gospodina načelnika općine Konjic Emira Bubala.

Navedena problematika aktuelna je već više od dvadeset godina.

 

Zbog navedene anomalije posljedice za društvenu zajednicu u cjelini vidljive su na svakom koraku.

Neke od njih su izražene kroz netransparentnost prilikom utroška Budžeta u lokalnim sredinama te neprincipijelno i ekonomskim kodom rečeno, neprioritetnu i površnu zastupljenost strateških programa i projekata koji se tiču određene MZ.

Narodskim jezikom kazano, „Neće oni meni određivati šta je dobro u mojoj kući?“

Logičkim slijedom stvari takva vrsta razmišljanja ima uporišta iz razloga što je prirodno da su ponajbolji poznavaoci svih problema i potreba unutar jedne MZ upravo stanovnici koji žive i egzistiraju na tom prostoru.

U praksi to izgleda ovako; parafrazirat ću; Negdje u cik zore zvuk građevinskih mašina na prostoru MZ.

U nedostatku informacija građani radoznalo posmatraju navedene radove te svako na svoj način tumači realizaciju određenih građevinskig radova.

Predstavnici naroda također nisu u toku navedene aktivnosti te stoga, svako na svoj način, kontaktira predstavnike općinskih službi.

Posebna je priča zašto u nadzornom organu nema predstavnika iz MZ, vremenski okvir početka i završetka građevinskih radova, vrijednost projekta itd itd...

Neka me neko demantira ako navedeno nije praksa svih ovi proteklih godina.

 

Iz navedenog nije teško zaključiti da imamo jednu potpuno nesređenu oblast koju, nažalost, građani skupo plaćaju svojim novcem.

Postojanje i kvalitetno ustrojstvo MZ spriječilo bi sve gore navedeno.

Do tada, nadati se da će službe u općini Konjic raspisati i sprovesti izbore po svim MZ a što je i u obavezi s obzirom da je navedenu aktivnost odobrilo Općinsko vijeće Konjic, u junu mjesecu ove godine....

 

Kao rezime svega, postavlja se ključno pitanje; Zašto je sve to tako? Po meni ,odgovor potražite u činjenici da je potpuna psihofizička kontrola kod oboljelog čovjeka, u ovom slučaju MZ, u rukama onih centara moći koji drže potrebnu terapiju za ozdravljenje.

Nađe se tu i po neka dodatna doza (infrastrukturalni mini projekat) kako bi se pacijent sačuvao u životu. Ovaj način djelovanja stvara ovisnost.

Shodno tome nije ni čudo da navedena formulacija stvari (govorim o seoskim područjima) traje u kontinuitetu već više od dvadeset godina.

Svako dodatno povećanje terapije (infrastrukturalna aktivnost) predstavlja izbornu euforiju u kojoj će građani ponovno birati iste one koji su i glavni akteri ove uokvirene igre koja ulazi u domene ljudske inteligencije.

 

Ono što je ključno za Vaša pitanja a nije odgovoreno na ista sadržano je u sljedećoj konstataciji;

Konjic je općina koja je enormno bogata i opskrbljena prirodnim resursima koji čekaju da se jednog dana građani uozbilje i jednom za sva vremena kažu i sebi i onima tamo; „Stop, ovako više ne ide“.

 

Odsustvo inovacija, investicija te poslovnog ambijenta zatvorilo je vrata za bilo koju vrstu radnog mjesta.

 

Na kraju ovog razgovora završit ću riječima; Bogata zemlja, siromašni ljudi.

Rudnih bogastava u izobilj a nigdje rudnika. Izvori pitke vode na sve strane teku a nigdje fabrike za preradu i pakovanje vode. Autohtonost i bogatstvo u poljoprivrednoj proizvodnji a nema ni jedne mini fabrike za preradu voća i povrća.

Preko pedeset Nacionalnih spomenika a nigdje turističkog vodiča.

Do tada, znatiželjnom turisti ostaje da čeka da se Turistička zajednica u Konjicu uozbilji kako bi već sutra imali adekvatnu prezentaciju i posjećenost.

 

Do realizacije svega navedenog, već sutra, valja nama preko rijeke Neretve koja odbrojava svoje posljednje sate u kojima se o njenoj čistoći i plaventilu divio čitav svijet. 

I završit ću rečenicom; kasno jeste, ne i prekasno.

Što prije sve to shvatimo već sutra bit će nam svima.


PIŠE: Ibro Hero, vijećnik u OV Konjic

Visoka škola za turizam i menadžment  Konjic (VSTIM Konjic) osnovana je 2012. godine kao privatna visokoškolska institucija sa vizijom u kojoj sebe vidimo kao centar izvrsnosti u bavljenju visokostručnim i naučnim radom na području društvenih nauka, sa ciljem  doprinosa   tranziciji u društvo znanja.


Riječ je o specijaliziranoj školi za turizam sa tri smjera – Menadžment u turizmu, Geoturizam i Komunikologija i turizam, jedinoj takvoj na prostoru Federacije Bosne i Hercegovine. Za ovih sedam godina iza nas su domaći i međunarodni projekti koji svaki ima za cilj da podigne kako lokalnu zajednicu, tako da riješi pitanja nezaposlenosti, podigne nivo kvaliteta u obrazovanju, uspostavljanja  mira i zajedničkog života u Bosni i Hercegovini. Sa diplomom VSTIM Konjic, studenti rade u Crnoj Gori, Americi, Švedskoj, Ujedinjenim Arapskim Emiratima.

Postavljanje “visokih” kriterija pred studente u odnosu na druge private visokoškolske institucije jeste ozbiljan problem u očuvanju kvaliteta sa kojim se VSTIM Konjic suočava.

Veliki problem je mišljenje da se turizmom i ugostiteljstvom ljudi mogu baviti bez adekvatnog obrazovanja što  je  opštedruštveni  problem– pojednostavljivanje svih poslova! Politizacija obrazovanja i zapošljavanja koja ne priznaje kvalitet koji dolazi sa strane, ozbiljno ugrožava društvo u cijelini. Poslodavci su nezainteresovan da sarađuju sa VSTIM Konjic kao referntnom  institucijom za školovanje i obuke radnika u turizmu i ugostiteljstvu; Bojkot projekata, konferencija, skupova koje je ova visokoškolska institucija pokrenula je nevjerovatan jer povlači pitanje – KOME MOŽE UOPŠTE DA SMETA JEDNA OBRAZOVNA INSTITUCIJA?

Obrazovanje u BiH je u velikoj krizi -  ne postoje programi, strategije, mehanizmi za njegov oporavak. Nedostatak  stručnih   kadrova je evidentan na svim nivoima. Ne ulaže se u nauku, niko ne vodi računa o talentima u BiH.

Predložili smo Centar za kompetencije u hotelijersku i ugostiteljstvu, pokušavali smo sa ugostiteljima da radimo obuke konobara, ali potreba za znajem se ne prepoznaje.

Turizam je jedna od nosećih grana privrede Bosne i Hercegovine koja zahtjeva školovane kadrove za različite oblike turizma. Treba prihvatiti činjenicu da se trendovi u turizmu mjenjaju i da zahtjevaju stalne edukacije. Doživljaj u turizmu je važniji od materijalnih vrijednosti. To je ono čemu se turistički djelatnici moraju okrenuti i tako otvoriti prema zahtjevima turista.

Osnivači ove visokoškolske institucije, profesor dr Refik  Šećibović i dekan fakulteta, prof.dr Marijana Šećibović, pozivaju kantonalne vlade, turističke zajednice, ministarstva turizma, ministarstva obrazovanja, sve fakultete ( ne dijelimo fakultete na private i javne jer obrazovanje nije moguće dijeliti, samo je razlika u ulaganju u obrazovanje) koji imaju poneki smjer turizma da se okupe oko zajedničkog projekta“Javno zagovaranje upisa učenika u srednje ugostiteljske i turističke škole” kako bi se dobila bolja i kvalitetnija turistička i ugostiteljska ponuda, a time veće mogućnosti zapošljavanje i privredni razvoj. - saopćeno je danas iz Visoke škole za turizam i menadžmenat Konjic.

Novikonjic.ba

Na ceremoniji je upriličeno postrojavanje svečanog stroja sudske policije, prezentiran rad, dodijeljene nagrade i priznanja zaslužnim pojedincima i kolektivima koji su dali svoj doprinos za unapređenje rada Sudske policije FBiH


Svečanost u povodu obilježavanja Dana Sudske policije Federacije Bosne i Hercegovine održana je danas u Sarajevu.

Svečanosti je prisustvovao veliki broj zvanica, predstavnika ambasada, zakonodavne i izvršne vlasti u FBiH te rukovodilaca pravosudnih institucija, rukovodilaca policijskih agencija, nosilaca pravosudnih funkcija i drugih.

 
FOTO: AA

Ove godine se prvi put obilježava Dan sudske policije Federacije Bosne i Hercegovine, nakon 20 godina od početka rada prvih organizacionih jedinica i službenika te policije.

Predsjednik Vrhovnog suda FBiH Milorad Novković podsjetio je da je sudska policija na ovim prostorima prvo profunkcionisala u Federaciji BiH, odnosno, Vrhovnom sudu FBiH.

- To su bili početni koraci, a inače institucija sudske policije je bila nepoznata na ovim prostorima i šire. Značaj sudske policije i njen rad za ovih 20 godina je dao izuzetno kvalitetne i dobre rezultate. Prvo, sudska policija je vrlo dobro organizovana. Ona je najviši zakonodavno-pravni akt - pojasnio je Novković.

Kako je kazao, izuzetno je dobro osposobljen u organizacionom smislu.

"Njen glavni zadatak je da štiti djelatnike u pravosudnom sistemu, da izvršava zadatke i obezbjeđuje objekte zajedno s uposlenicima i svim drugim građanima koji dolaze i posjećuju sudove. Slobodno mgu da kažem da je dobrim dijelom uticala na efikasnost rada sudova i tužilaštava", izjavio je Novković.

Smatra da je dala doprinos, posebno kada je u pitanju povrat imovine raseljenih lica i u nekoliko kriznih situacija.

O značaju sudske policije govorio je i glavni zapovjednik Sudske policije FBiH Dženad Grošo.

- Snaga sudske policije, prije svega, proističe iz toga što smo mi policijska agencija koja je definirana Ustavom FBiH i to u poglavlju sudske vlasti FBiH. Rekao bih da smo mi produžena ruka pravosudsnih institucija u Federaciji BiH i za svoj rad odgovaramo isključivo predsjedniku Vrhovnog suda, a ne organima zakonodavne i izvršne vlasti. U potpunosti smo nezavisni od zakonodavne i izvršne vlasti - pojasnio je Grošo.

Kako je kazao, oni su agencija koja brine o sigurnosti zgrada u kojima je smješteno svih 56 pravosudnih institucija u FBiH, uključujući i više dislociranih odjeljenja sudova, te sigurnosti više od 950 nositelja pravosudnih funkcija i više od 2.500 drugih zaposlenika u pravosudnim institucijama u FBiH.

- Na godišnjem nivou postupimo u prosjeku po nekih 30.000 operativnih aktivnosti, odnosno 30.000 naredbi pravosudnih institucija u FBiH, a kada je potrebno postupamo i po naredbama pravosudnih institucija Republike Srpske i Brčko Distrikta - rekao je Grošo.

Podsjetio je da trenutno Sudska policija FBiH u okvirima sistematiziranih radnih mjesta ima 580 službenika, a popunjenost odobrena budžetom Sudske policije FBiH je na nivou 540 službenika, koji broj obzirom na širok spektar nadležnosti i kompleksnost poslova i zadataka nije ni približno dovoljan da bi se u punom kapacitetu odgovorilo na sve nadležnosti i sigurnosne izazove.

Na ceremoniji je upriličeno postrojavanje svečanog stroja sudske policije, prezentiran rad, dodijeljene nagrade i priznanja zaslužnim pojedincima i kolektivima koji su dali svoj doprinos za unapređenje rada Sudske policije FBiH.

U posljednjim organizacijskim promjenama tokom 2017. i 2018. godine u okvirima Sudske policije su formirani sektori za operacije, sigurnost i operativno dežurstvo, za administraciju i podršku te za profesionalne standarde i Kabinet glavnog zapovjednika.

faktor.ba-novikonjic.ba

Dana 6.Oktobra 2019. godine na Prenju ispod Otiša je postavljen putokaz koji pokazuje pravce kretanja prema Zelenoj glavi i Otišu, prema Jezercu i prema Tisovici.

Sedamdesetčetverogodišnji Stipo i Mara Tomić jedini su stalni stanovnici sela Požetva kod Konjica, koji i nakon 53 godina braka ne mogu zamisliti život jedno bez drugoga.


Iako je bračni par nakon više od pola stoljeća na nadmorskoj visini od 1.150 metara okružen prirodnim ljepotama i idiličnim prizorima njihov svakodnevni život, unatoč skladu i ljubavi daleko je od bajke.

Samoća je najgora

Samoća je nešto najgore što čovjek može podnijeti, kažu Stipo i Mara koji su s radošću ugostili ekipu Anadolu Agency (AA) u svome skromnom domu daleko od civilizacije.

"Na sve se obikne čovjek. Raduškam pomalo, a ako ne radim ništa onda imam sto misli. Nezgodno je samom", kaže Stipe napominjući da je prije rata u Požetvi živjelo stotinjak ljudi.

Premda su u mirovini, on i Mara su veoma aktivni, jer kako kažu život na selu i navika na rad je ono što ih pokreće pa im tako većina dana prođe u nekim obavezama, koje su kod ovoga para odavno i uredno podijeljene.

Stipe cijepa drva i uvijek ima neke popravke po dvorišti i kući, a Mara kuha i brine o čistoći.

Novi televizor, ali samo jedan kanal

Najgora im je noć, jer tada ni televiziju ne mogu gledati, jer je njihovo selo izolirano od svih suvremenih tehnologija.

"Do čega je ne znam, neka je greška, televizija je nova, ali samo BHT 1 se može gledati, ostalo slabo", kazuje Stipo.

Mjesto gdje žive nema dobru pokrivenost ni mobilnih operatera. Signal nađu samo na jednom mjestu u blizini kuće. Međutim, oni uvijek imaju o čemu razgovarati međusobno.

"Posjećuju nas nekada, dođu. Teško im je doći, kad rade", istakao je Stipo.

Uglavnom im dovezu namirnice, jer oni nemaju uvjeta odlaziti sami u nabavku, zato što im je najbliža trgovina u Buturović polju, do koje je potrebno oko sat vremena vožnje.

No na to su naviknuti pa redovito nabavljaju svega više nego je potrebno, kako se ne bi doveli u situaciju da im nešto nedostaje u vrijeme kad nitko ne može donijeti. Rade to, kažu, jer vole uvijek dočekati i ugostiti svakog znanog i neznanog prolaznika.

"Malo je nezgodno biti sam, ali čovjek se na sve obikne. Posebno je nezgodno kad netko bude ovdje pa ode", kaže Stipo svjestan da su to trenuci najgori i za njegovu suprugu Maru.

"Najteže mi je što smo sami, ali promeće se, dobro je, šta ćeš... Kad mogu dođu, kad ne mogu, šta ćeš, ne možeš ništa", govorila je Mara reporterskoj ekipi AA sa suzama u očima.

Uvijek zajedno

No teške trenutke zajedno prevladaju čvrsto se držeći zavjeta koji su jedno drugome dali prije više od 53 godine obećavši da će skupa biti i u dobru i u zlu.

Samoću i monotoniju rastjeraju često humorom.

"Ona kroz prozor kuhinje nešto mi govori dok sam ispred kuće, malo pojačala glas, a ja vičem 'Mare, nemoj galamiti sve nas selo čuje', a nema nigdje nikoga", pričao je kroz smijeh Stipo.

Njihov zajednički život nije počeo romansom, ali oni s radošću pričaju o zajedničkom životu punom uspona i padova, odnosima mladih nekada i sada te i otkrivaju tajnu uspješnog braka.

"Prije se nije dugo išlo sa curama. Išlo se kod deset cura. A, ako momak ide s curom pa drugi dođe i odbije ga, prije se za to govorilo pardon. Sad uzme jednu curu i poslije svadbe brzo budu rastanci. Prije je to bilo ukratko, pa živjelo se", pojašnjava Stipe razlike odnosa nekada i sada uvjeren da su ljudi bili prije iskreniji i slobodniji.

U bračnu zajednicu kako ističe ovaj par, treba ulagati i na odnosima svakodnevno raditi, a za to je prije svega, naglašavaju, potrebna vjera, poštovanje i ljudskost.

To je ono što su u brak unijeli Stipo i Mara, a ljubav je, kažu, sve to skupa.

S radošću se sjećaju mladosti i druženja koja su se uglavnom događala kod Marine kuće u rodnom joj selu Jasenik koje je od Požetve udaljeno oko tri kilometra.

Iako nije bio uobičajeno da mladić viđa djevojku svaki dan oni su to mogli, jer je Stipina sestra bila udata za njezinog brata pa je imao dobro opravdanje da svaki dan prilikom prolaska pored njezine kuće navrati vidjeti odabranicu svoga srca.

"Nikad nije mogao proći da ne svrati", kazuje Mara sa smijehom se prisjetivši dana kad su njih dvoje odlučili krenuti skupa kroz život i dodaje:

"Nije donio prsten odmah. Nismo se mogli ni vjenčati , morali čekati Novu godinu", kazuje Mara.

Pojašnjava da je razlog tome bio što ona nije bila upisana u matične knjige rođenih pa se to moralo završiti.

Papirologija je bila zamršena tada, ali njihov dogovor za brak sasvim jednostavan.

"Hoćeš li? Hoću i zbogom", otkrila je Mara sa smijehom.

Tada je rekla da hoće, ali da se vrati u to isto vrijeme opet bi odgovor bio isti, kaže Mara.

Nekada živ kraj, danas pustahija

Od tada je bilo teških trenutaka, lijepih i veselih, ali nikada nije zažalila što se udala za Stipu.

"Šestero sam djece rodila. Dobro je bilo, bolje nego sada, sto puta. Niti sam kada išla doktoru niti sam kada u bolnici rodila, niti sam kad na kontrolu otišla", ustvrdila je Mara.

Svu djecu je rodila kući i nikada nije imala pomoć ničiju osim, kako kaže, od dragoga Boga.

Iako je sama kućanstvo vodila i djecu odgajala tvrdi da joj je bilo bolje nego sada.

"Naroda bilo, ajvan se držao, radilo se, djeca mi sva bila ovdje, meni je bilo dobro", govorila je Mara.

Sada su se svi razišli i njih dvoje su sami, ali čuvaju sjećanje na te dane i žive za trenutke božićnih i novogodišnjih blagdana kad obilaze svoju djecu i njihove obitelji.

"Nekad mi je teško, a nekad mi je i lijepo. Dobro mi je dok je moga Stipe", zaključila je Mara uz poruku da je samoća najgora u životu.

 

N1-NOVIKONJIC.BA

 

Jučer je završena sjednica Glavnog odbora Stranke demokratske akcije (SDA).


Za generalnog sekretara stranke je imenovan Halid Genjac.

Također, članovi Glavnog odbora SDA birali su Predsjedništvo stranke s dvije liste. Na prvoj su se nalazili kandidati koji su u Predsjedništvo birani po broju glasova, dok je druga lista izglasavana aklamacijom.

Na prvoj listi izabrano je ukupno devet članova Predsjedništva SDA, a to su: Aljoša Čampara (62 glasa), Denijal Tulumović (61 glas), Senad Bratić (53 glasa), Ramiz Salkić (53 glasa), Osman Ćatić (47 glasova), Sedad Dedić (43 glasa), Nermin Mandra (43 glasa), Dževad Mahmutović (38 glasova). Kao deveti član s prve liste izabran je i Elvir Hadžiomerović sa 33 glasa bez obzira što su tri kandidata dobila više glasova, ali je on izabran jer dolazi s područja RS-a. Ukupno su s područja RS-a izabrana četiri člana Predsjedništva.

Istovremeno, s druge liste, koju je predložio Bakir Izetbegović u Predsjedništvo SDA ušli su aklamacijom Glavnog odbora Čedomir Lukić, Ivica Šarić, Sanjin Kodrić, Admir Mulaosmanović, Emir Hadžihafizbegović, Haris Zahiragić, Alma Čolo i Fadil Novalić.
Za predsjednika Glavnog odbora je imenovan Šerif Špago, a njegovi zamjenici su: Jasmina Biščević-Tokić, Mirela Mateša-Bukva, Željko Panić i Alija Tabaković.

Na pres-konferenciji održanoj nakon konstituirajućeg zasjedanja Glavnog odbora, novoizabrani predsjednik tog tijela Šerif Špago je konstatirao da je završen izbor centralnih organa stranke nakon nedavnog sedmog kongresa, kao i da izbori za niže nivoe stranke – kantonalne, regionalne, općinske i mjesne organizacije, treba da budu završeni do 15. januara iduće godine.

Konjičanin, Osman Ćatić, kao i Mostarac, Šerif Špago visoko kotiraju kao ljudi od povjerenja predsjednika SDA, Bakira Izetbegovića, a građani i dalje podržavaju ovu dvojicu odgovornih političara.


Novikonjic.ba

Profesorica Jasmina poznatija kao profesorica Jasa, u razredu je provela punih četrdeset godina i o tome može roman napisati, a nas je primila u svojoj kući na Orašju. Povod za razgovor je 5.10., Svjetski dan učitelja.


„U Konjic smo preselili 1950-te godine, gdje sam školske 1956/57 završila gimnaziju u drugoj generaciji konjičkih gimnazijalaca. Zgrada škole  bila je na Musali u poznatoj austrougarskoj kasarni, gdje su išli i osnovci. Ispred mene u prvoj generaciji konjičkih gimnazijalaca bili su Kasim Prohić, Avdo Kosovac i drugi, a predavali su Mitar Todorović, Novak Špadijer, Ivan Grgurev, Mušan i Olga Arslanagić, Mustafa Šator, Branko Dželetović i drugi.

Završila sam matematiku i fiziku u Sarajevu i 1963 počela raditi, a direktor škole bio je Asim Kekić.Kolege su mi bile Rajko Bjelica, Ana Perišić, Vjekoslav Križanović, Osman Krgo, kasnije dolaze Đevka Jelešković, Jelena Kuljanin, Šehić Dževad, Milorad Gligorević, Zdenko Blažević i drugi. Bio je to jedan divan kolektiv, mnogo se radilo, cijelo društvo odgoju je pridavalo zasluženi značaj“, ispričala je svoje sjećanje profesorica Jasa, koja je, kaže, u penziji od 2004-te godine.

Prije tri mjeseca profesorica je operisala kuk u mostarskoj bolnici na Bijelom Brijegu, i bila kaže obasuta nevjerovatnom pažnjom svih doktora od kojih su mnogi bili njeni učenici. Oporavak poslije uspješne operacije, protiču odlično. 

Na kraju razgovora podsjetili smo se na poznatu Platonovu filozofsku misao, „Bude li Atena imala loše obućare , njeni građani će hodati bosi. Bude li imala loše učitelje, Atena će propasti.“

M.ČUKLE

Džemal Maksumić Sax (3.1.1954.-19.9.1994.), „zlatni ljiljan“ Armije RBiH, bio je svestrani gradski momak.


Stanovanje u blizini Doma kulture na Vardi, veoma rano ga je usmjerilo prema muzici. Džemo je prvo svirao klarinet  1967. godine, ali je ubrzo prešao na saksofon.“Svirao je u pleh muzici i u zabavnom orkestru Amaterskog pozorišta Neretva“, pričali su nam starija braća Mujo i Ramo, takođe muzičari.

O njegovoj svestranosti govori podatak da je svirao klavir, orgulje, vozio je motore, automobile, planinario, igrao košarku, naučio njemački i engleski jezik, a počeo je učiti i španski, rekla nam je Džemina supruga Šemsa, čije kćerke Emina (1984.) i Senija (1985.) žive u Sarajevu i obje su završile fakultete.                              

Aladin Mulić, kaže pamti Saxa po tome što je čak u maju otvarao i u septembru zatvarao sezonu kupanja na Neretvi, što je mnoge Vardoljance naučio plivati niz bukove i skakati sa Bjelice.

Behir Balić, Džemu je kaže dobro upoznao i sa njim sarađivao prilikom renoviranja Repovačke džamije oko 1988. godine. Efendija Safet Karaman bio je hodža u toj džamiji i Džemin veliki prijatelj. Džemu pamtim kao izuzetno snažnog čovjeka koji je sa lakoćom podizao grede i ploče. Bureke nam je donosio slastičar Zilko, ispričao nam je Behir Balić. 

Džemo je imao teško djetinjstvo kaže njegov malo stariji kolega, komšija i najbolji drug Edo Hajdarević. Rano je ostao bez oca, preuzimajući dio odgovornosti za porodicu i bio je upućen na rad. Volio je ljude i uvažavao komšije, kojima je pomagao sve što je mogao, volio je Neretvu i konjičko korzo. Poslije završene mašinske tehničke škole, upisuje studij mašinstva u Mostaru. Za studiranje je, kao i većina studenata tada, zarađivao radeći  razne fizičke poslove preko studentskog servisa.                                                       

Džemo i Edo, od prvih dana agresije, zajedno su bili i na linijama odbrane svoga grada. „Varda se uz Prkanj prva samoorganizovala, jer nije nam bilo svejedno što se ruši lice našeg grada, što neko napada na naše kuće i ulice. Po samom osnivanju jedinice „Muderis“ zajedno smo ušli     u njen sastav, a ona kasnije prerasta u Četvrtu muslimansku brigadu. „Ratno predsjedništvo općine Konjic, Džemu je u martu 1993. postavilo za generalnog direktora fabrike „Igman“, ponudio je i mene da pođem sa njim, pa smo i tada sarađivali. O njegovom poštenju govori podatak da je na raspolaganju imao više tona nafte, a majci nije donio ni kapi jer je i ona za osvjetljenje koristila uljarice ko i svi ostali“, kaže nam Edo Hajdarević.

Hrabri, više puta ranjavani Džemin ratni drug Aziz Čajić, za Saxa je imao samo riječi hvale, inteligentan, staložen, stalno je okupljao ljude koji su se divili njegovoj požrtvovanosti i skromnosti, a bio je mašinski inžinjer, pomoćnik komandanta i mogao je rat provesti u nekoj kancelariji, dalje od najopasnije prve linije.“Sada je najvažnije odbraniti teritoriju, a kasnije ćemo sve urediti kako je najbolje za borce, radnike i druge obične ljude“, govorio  je svojim saborcima Džemo Maksumić.

Na mjestu generalnog direktora, Džemo se zadržao do kraja godine kada se vraća u svoju brigadu i kao pomoćnik komandanta za bezbjednost, gine na Kiseru 19.9.1994.Jedan neprijateljski rafal prekinuo je bogat i čestiti ratni i životni put 40-godišnjeg, konjičkog „zlatnog  ljiljana“, Džemala Maksumića Saksa.

Mirsad Čukle                                      

Aktivni vijećnik Općinskog vijeća Konjic, Ibro Hero (SDP) napisao je na svom Facebook profile osvrt na rad redakcije Radio Konjica, čiji sadržaj u cjelosti prenosimo:


"OSVRT NA MEDIJSKI PROSTOR SA SJEDNICA OPĆINSKOG VIJEĆA KONJIC

Dobronamjerna sugestija uredništvu Radio Konjica:

Razumijem da su tehnički problemi (sjeckanje reemitovanja 18. Sjednice Opštinskog vijeća Konjic) sastavni dio problema većine radio stanica u BiH pa tako i našeg Radio Konjica. U tom kontekstu mislim da ste u narednom periodu ostali dužni na ponovno reemitovanje navedene sjednice Općinskog vijeća Konjic.

Ono što ne razumijem sastoji se u kontinuiranoj praksi da se sjednice Općinskog vijeća Konjic isključivo reemituju petkom. Zašto je petak dan u sedmici koji je isključivo rezervisan za reemitovanje sjednice Općinskog vijeća? Ako znamo da je petak pazarni dan u Konjicu, da je petak vrijeme u kome je predviđena i Džuma namaz, nameće se zaključak da ste uskratili pravo na redovno informisanje većine građana općine Konjic vezano za rad i program, kako Općinskog vijeća Konjic tako i informaciju istih po pitanju problematike javnog života i infrastrukture po Mjesnim zajednicama. Nadam se da ćete navedenu (dobronamjernu) sugestiju i kritiku razmotriti te navedenu tematiku prilagoditi vremenskom okviru kako bi građani imali pristup i informaciju vezanu za rad Općinskog vijeća Konjic. Hvala!"

U komentarima na Facebook status vijećnika Hero reagovali su i pojedini građani:

Ekrem Macić Nikada nisam razumio zbog čega lokalni Radio Konjic direktno ne prenosi sjednice OV. Imaju li tehnološke, infrastrukturne mogućnosti ili je do cenzure. A nema se šta tu cenzurisati. Mi smo mala čaršija. Ovdje se sve zna i bez vijećnika. Imamo više habernosa negoli zastupnika!
Dragan Garga Agic Do grla smo u autocenzuri. Svi i sve, pa i ove "sitnice" - nažalost.... 
Novikonjic.ba
Stranica 6 od 128