Konjic

Konjic (2329)

Akademski slikar Lazar Drljača umro je u konjičkoj bolnici 13.jula 1970. godine,a sahranjen je kao “posljednji bh bogumil” 15.jula ispred Šantića  vile na Borcima, gdje je i živio svoje četiri  posljednje decenije života.


Drljači su mnogi slikari zavidjeli što je uspio da potpuno uklopljen u prirodni ambijent živi svoje slike. Drljača je Konjicu dao značajnu notu umjetničkog, duhovnog bogatstva, notu svoje posebnosti, a mnoge Konjičane inspirisao je da postanu slikari. 

Drljača je na bečkoj akademiji za likovnu umjetnost diplomirao 1910.godine, od jeseni 1911. boravi u Parizu gdje ostaje tri godine, do 1921. je u Italiji, kada se vraća u Jugoslaviju i 1930. prvi put dolazi u Konjic, a 1931.se nastanjuje na Borcima. "Obilazeći okolinu Sarajeva u jednom trenutku je prešao preko Prenja i ugledao Boračko jezero i poslije Beča, Pariza, Sardinije, Korzike, Rima... rekao je 'ovo je prostor na kojem mogu živjeti'".

O Drljači su snimani filmovi (Dino Kasalo i dr.), pisali mnogi autori (H.Dizdar, Š.Hodžić, M.Jergović, V.Vujanović, Š.Kadrić, M.Kapetanopvić i dr.) kao slikaru, osobenjaku, samotnjaku, asketi, zatočeniku ljepote, ali najmanje se pisalo o ovom umjetniku kao bogumilu. Dragan Glogovac svoju knjigu izdatu 2014.godine, nazvao je Bogumil, te je posvetio posljednjem bh bogumilu Lazaru Drljači (10.10.1882.-13.7.1970.), koji je sebe smatrao stanovnikom univerzuma i bogumilom, govorio je da “osjeti šapat zvijezda i ljepotu nebeske harmonije”. Osamio se, istraživao, slikao, hodao, radio i najteže poslove, a iznad svega je cijenio prirodu i svoju slobodu.

Lazo je spoznao suštinu života, vidio raskoš i bijedu, pohlepu, ljudsku zlobu, nepravdu i zavist, prihvatio je filozofiju života bogumila, kako se izjašnjavao do 1932. godine. Živio je na Borcima, podno moćnog Prenja, daleko od svijeta, bio čuvar iskonskih vrijednosti, “ostavio poruke oslikane na platnima”, “ostavio neobičnu priču o jednom načinu života”. Živio je skromno, u skladu sa prirodom, žestoko govorio protiv pohlepe i protiv svih lažnih autoriteta.                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                         

Poslije jednih izbora u Konjicu, rekao je “iste stolice druge guzice”.

Vrijednu knjigu o životu Lazara Drljače napisao je Šefko Hodžić 1974.godine “Lazar Drljača zatočenik ljepote”, a Umjetnička galerija BiH,  1990.godine izdala je katalog slika/monografiju sa 110 fotografija Drljačinih ulja i crteža. SPKD “Prosvjeta” iz Sarajeva 2012. godine štampala je katalog sačuvanih 62 slike i skice, a drugo dopunjeno izdanje javnosti je predstavljeno  8.6.2017.godine.

 Fascinirao je Lazo one koji će ga pamtiti.Njegova želja da na grobu ispred Šantića vile ima stećak, ispunjena je 15.5.2010. kada je organizacija Slavika postavila stećak na kojem piše “Nek se zna, da otkad na mene postaviše stečak ni putnici na zemlji ni zvijezde po nebu ne mogu da zalutaju. Mrtav živima postah putokaz” .

„Lazar leži pod stećkom, za sobom ostavivši malo slika iz različitih životnih razdoblja, različitih i po doživljaju umjetnosti i estetskom svjetonazoru, i bezbroj anegdota, legendi, čaršijskijh i narodskih glasina,  koje se množe kako prolazi vrijeme od njegove smrti. Lazar se na kraju i sam pretvorio u glasinu: veliki slikar zemlje koje nema, u vjeri i narodu kojeg nema. Umjetnik kojeg nema jer mu publika nikada nije bila potrebna. Savršen umjetnik”, napisao je Miljenko Jergović prije osam godina.

“O Lazaru možemo govoriti kao o jednom od najznačajnijih slikara u BiH i jednoj veličini koja nije pridonosila etnikumu kojem je pripadao i Prosvjeti, već duhovnoj energiji i snazi onoga što zovemo duhovna moć Bosne i Hercegovine. To je jedan od najvećih historijskih zaloga koji je našem prostoru dao snagu i vjeru da se može ići uzlaznom putanjom bez obzira na to kakve su nas historijske tegobe opterećivale”. (​Vojislav Vujanović, 1937-2018.)

Po svome znanju, kulturi i umjetničkom imenu, ovaj gorštak mogao je biti umjetnik i zabavljač bogataških salona, dvorski slikar i bogataš koji vješto portretiše milostive gospođe i njihove pudlice u enterijerima punim mirisa parfema i bogatih trpeza. Mogao je biti štićenik ministara, generala i fabrikanata, provodeći život po bjelosvjetskim kockarnicama, biti počastvovan posjetama dvorana, posjedovati čekovne knjižice i šepuriti se po prostranim ateljeima u svjetskim metropolama, igrati golf i bridž i ulaziti u pomodne kataloge i enciklopedije umjetničkih mešetara na panađurima skorojevićke taštine”, rekao je za Lazu ​Zuko Džumhur (1920.-1989.)

Ni jedna priča o Konjicu u svijetu ne prođe bez Laze (i Zuke), a kako se ovaj grad odužio ovim velikanima iz svjetskih enciklopedija umjetnosti , kako i po čemu posjetilac grada može vidjeti i znati da je ovo grad Zuke i Laze ? Mogli bi  na ulazu u grad napisati “Dobro došli u grad Zuke Dž. i Lazara D.”, mogli bi napraviti prikladan mural sa njihovim karakterističnim crtežima, tj. slikama. Kipar Arfan Hozić iz Sarajeva, 1990. izradio je, od općine Konjic naručeni spomenik Lazi u bronzi, koji nikada nije preuzet ni postavljen. Moglo bi mnogo toga, ali grad je na svome imidžu i prepoznatljivom identitetu malo uradio.

Jednako kao što za njegova ovozemaljskog života tako i danas ne prestaje interesovanje za život i životnu filozofiju ovog umjetnika evropskog kalibra. Kao žitelj univerzuma, bogumil koji se klanjao prirodi kao jedinom božanstvu, onima koji su ostali poručio je da im je Lazo putokaz i slijedeći njegovu stazu, koju i zvijezde sa neba prate, neće zalutati.

Ostao je Lazo tajanstven kao što su bili i ostali tajanstveni svi bogumili sa svojim stećcima.

Screenshot_11-min.png

Djelo "Kopernik", 1958. godine - crtež olovkom dimenzija 490x290


Mirsad Čukle

Pored redovnih aktivnosti na odvozu otpada, mašinskom i ručnom čišćenju, te pranju i dezinfekciji javno- prometnih površina, danas je JKP Standard izvršio pranje i dezinfekciju podzemnih kontejnera.



"Molimo naše sugrađane da svoj otpad odlažu u najlonske kese, kako bismo umanjili širenje neprijatnih mirisa u ovim toplim danima. " poručili su iz JKP Standard.

109314789_1375538829502995_3040899420873953032_n.jpg


 Novikonjic.ba

Izložbu posvećenu Pavi Anđeliću, povodom 100-godišnjice rođenja, večeras je u Galeriji Zavičajnog muzeja otvorila Biljana Handžo, savjetnica u općini Konjic. Izložba će biti otvorena od 10 do 15 h, do petka 17.7.2020.godine.

Građani Općine Konjic, odnosno doline rijeke Neretvice svakodnevno nastavljaju borbu za spas rijeke Neretvice na kojoj je planirana izgradnja 15 mini-hidrocentrala.


 

Umjesto toga građani prave 15 kupališta a danas su članovi inicijative „Pusti me da tečem“ počeli sa izgradnjom prvog kampa na ovom području.

Prostor za kamp veličine 10 dunuma dodijelio je mještanin Almis Mujak.

Kamp će biti nekomercijalnog karaktera i članovi inicijative pozivaju sve zaljubljenike u rijeke i prirodna bogatstva da daju svoj doprinos u borbi za spas Neretvice i svih ostalih rijeka.

U slijedeću nedjelju akcija se nastavlja.

  • Neretvica će teći-poručili su aktivisti.


 Hayat.ba / Novikonjic.ba

Članovi porodica poginulih, rodbina, predstavnici vlasti i boračkih organizacija i udruga, danas su na gradskom groblju Musala, položili cvijeće na mezare i grobove pripadnika Armije RBiH koji su, na današnji dan prije dvadeset osam godina ubijeni na putu Bradina-Repovci, u mjestu „Savina poda“. Cvijeće je položeno i na spomenik koji je podignut na mjestu  ubistva, gdje je 12.7.1992., iz zasjede, u kombiju ubijeno pet pripadnika Vojne policije TO i četiri pripadnika bataljona „Lisin“, a do danas niko nije odgovarao za ovaj zločin.


Poginuli pripadnici Vojne policije su: Mangić Ibrahim, Jusufović Aziz, Pandža Dražen, Ljevo Isak i Radaslić Jasmin, a poginuli pripadnici bataljona „Lisin“ su: Ferhatbegović Džemal, Ajanović Šefik, Memić Salem i Jusufbegović Ibrahim.                                                                                                                                              

Ovo su sve bili elitni momci, izvršavali su svaki zadatak, branili najveće ljudske ideale, a ubijeni su iz zasjede u zoni odgovornosti Armije RBiH. Porodice poginulih već dvadeset osam godina uzaludno mole, pišu, protestuju, tragaju za istinom  i uvijek se nadaju da će novi ljudi u Tužilaštvu BiH, konačno otkriti i kazniti naredbodavce i izvršioce ovoga zločina.

Istrage su vodili razni vojni i civilni organi, pritvarani osumnjičeni, ispitano je skoro stotinu svjedoka, ali odgovora nema na pitanja ko je naredio i izvršio ubistvo na teritoriji pod kontrolom Armije.

Mediji su pisali, svjedoci optuživali, porodice ubijenih davali su izjave, u Konjicu su razvijane razne priče i teorije, ali porodice ubijenih žale, plaču, nadaju se i pate skoro tri decenije. 

«Otkrićemo zašto su dokazi uništeni, zašto istrage nisu dale rezultate, šta se desilo. To je naša obaveza i prema porodicama ubijenih», rekla je Vesna Tančica na ročištu u martu 2006. godine.

Porodicama nastradalih najteže je bilo, kako svjedoči i Derviša Delalić, kada im je iz Tužilaštva BiH iz Sarajeva 18. marta 2013. godine stigao dopis koji je potpisao tužilac Goran Salihović da se postupak protiv četvorice Bošnjaka, koji su bili osumnjičeni obustavlja. Na pitanje vašeg novinara da li to znači da se istraga obustavlja, Boris Grubešić, portparol Tužilaštva BiH rekao je da se istraga nastavlja voditi protiv NN izvršioca.

Ima neka sistemska greška zbog čega je ubijeno devet pripadnika ARBiH, te zašto se 28 godina ništa zvanično ne zna o ubistvu. Da li su u Konjicu posebno analizirali i nešto naučili iz ovoga slučaja ? Da li ovo i druga ubistva u Konjicu imaju veze sa dogovorom Tuđman-Milošević iz Karađorđeva 25.3.1991., o podjeli BiH, a Konjic se nalazi na granici ? Mnogo je pitanja koja čekaju odgovore nadležnih. Ovo i druga nerazjašnjena ubistva iz perioda rata 1992-95., predugo opterećuju život ovoga grada, koji se pita kako dalje sa ovim velikim teretom ?

IMG-93c46e487fb5bccd277c45f1130be392-V.jpg


M.Čukle                                                                                    

U organizaciji Zavičajnog muzeja sinoć u 20h, na platou Konjičke ćuprije, otvorena je izložba fotografija 25 godina od genocida u Srebrenici.

Danas je za malu raju Udruženje “Paklina 907” iz Glavičina zajedno sa mjesnom zajednicom upriličilo kraći historijski čas o “Cvijetu Srebrenice” - simbolu sjećanja na genocid nad Bošnjacima zaštićene zone UN-a u Srebrenici, a zatim i obuku penjanja na vještačkoj stijeni u Parku branilaca Konjica.

U Konjicu je danas simboličnom šetnjom odata počast žrtvama genocida u Srebrenici, a organizatori su bile žene i mladi iz Općinske organizacije SDA Konjic.

Stranica 4 od 167