Konjic

Konjic (1787)

Očuvanje ribljeg fonda je plemenita namjera. Ali, u praksi se odvijaju interesne borbe za stotine hiljada maraka, jednostavno rečeno, kriminal sa neizostavnom političkom pozadinom.

Dan mladosti je bio praznik u SFRJ koji se obilježavao 25 . maja ,a proslavljao se od 1945. do 1988. godine.

U okviru posjete Bosni i Hercegovini, švedska princeza Viktorija posjetila je u srijedu navečer Muzej drvorezbarstva i objekat ARK D-0 (Titov bunker) u Konjicu.


Sa njom je bio suprug, princ Daniel, te potpredsjednica Vlade Švedske i ministrica za okoliš Isabella Lovin.

Muzejsku postavku predstavio im je jedan od osnivača muzeja i kompanije Zanat-Orhan Nikšić koji je kazao da Zanat od samog osnivanja surađuje sa švedskim arhitektima, a prva značajna donatorska sredstva dobili su od vlade Kraljevine Švedske i to 24 hiljade eura, što je za ovu kompaniju bilo veoma važno jer su se mogli posvetiti razvoju i unaprjeđenju dizajna.

Dodao je i to da smatra kako je upravo saradnja sa najpoznatijim švedskim dizajnerima i uvrštenje drvorezbarstva na UNESCO listu nematerijalne baštine čovječanstva, razlog zbog kojeg su članovi kraljevske porodice odlučili posjetiti Muzej drvorezbarstva u Konjicu.

Podsjećamo, Muzej drvorezbarstva svečano je otvoren 12. juna ove godine, a u njemu je kroz šest zasebnih cjelina, prikazan razvoj drvorezbarstva kroz različite historijske epohe.

Nakon posjete muzeju, obišli su i Titov bunker, ARK D-0 sa predstavnicima opštinske vlasti.

Podsjetimo, u srijedu prijepodne, princeza Viktoria i princ Daniel posjetu Bosni i Hercegovini započeli su susretom s članovima Predsjedništva BiH.

Sa potpredsjednicom Vlade Švedske i ministricom za okoliš Isabellom Lovin prvog dana svog boravka susreli su se članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine.

Nakon susreta sa zvaničnicima princeza Viktoria obratila se učesnicima konferencije „Pametni rast za novu klimatsku stvarnost“ koja će biti održana u srijedu, a koja se bavi odgovorima na pitanje kako odgovoriti na klimatske izazove na održiv način.

Oko 100 hiljada ljudi porijeklom iz BiH žive u Švedskoj i važan su dio njenog društva, a među njima su i političari, ali i sportisti, umjetnici, podsjetila je švedska prijestolonasljednica. Tako je prijateljstvo sa BiH i sa te strane spona koja čini da se zajedničkim naporima ulaže u promjene koje će živote ljudi učiniti boljima, navela je ona.

Upozorila je kako zagađenje zraka predstavlja jedan od najvećih uzroka prerane smrti u svijetu, ali i u BiH, te ukazala kako je vrijeme da se tim problemima bavimo, ali i da se počne sa inovacijama i promjenama koje će dovesti do boljeg kvaliteta života i zdravlja.

„BiH preduzima mjere da smanji kako unutrašnje, tako i vanjsko zagađenje, a Švedska je više nego voljna da je podrži. Ne smijemo potcijeniti izazove pred nama, ali ni sebe i našu sposobnost da riješimo probleme s kojima se suočavamo. Ova je konferencija upravo o tome, da se nađu novi i inovativni načini da se ona ublaži i da se prilagodimo na novu klimatsku stvarnost“, istakla je princeza Viktoria.

Pozvala je političare, ali i ljude u zajednici da nađu najbolje moguće rješenje, a za to su potrebni i znanje, ali i da jedni druge inspirišu da idu naprijed.

Mladim ljudima posvetiće posebnu pažnju kroz planirani susret s djecom iz Sarajeva i Banjaluke na radionici pravljenja robota, te na Trebeviću i večeri sa partnerskim organizacijama i korisnicima projekata koje finansira Švedska, a koje se bave pitanjima i problemima s kojima se suočavaju mladi u BiH.

Švedska je najveći pojedinačni donator BiH od svih zemalja Evropske unije, naveo je ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH, Mirko Šarović.

Podsjetio je da BiH zna kako izgledaju posljedice klimatskih promjena, što se najbolje osjetilo tokom poplava 2014. godine, te rekao kako potpora Švedske znači mnogo da se preduprijede katastrofe izazvane klimatskim promjenama.

„Švedska je u posljednjih dvadeset i više godina uložila preko 200 miliona eura, a godišnje ta podrška posljednjih godina iznosi između 19 i 20 miliona eura što je više od svih budžeta za projekte na svim nivoima u BiH“ kazao je Šarović.

 

https://www.slobodnaevropa.org/a/30256802.html

 

Novikonjic.ba

Esad Ramić, Omer Borić, Šefik Nikšić, Adnan Alikadić, Mitko Pirkić, Redžo Balić, Hamed Lukomirak, Safaudin Ćosić, Muhamed Cakić, Ismet Hebibović zvani Broćeta, Enes Jahić, Senadin Ćibo i Željko Šimunović, prema optužnici od 13.2.2018. godine, terete se da su u periodu od polovine mjeseca maja 1992. godine pa do početka mjeseca maja 1993. godine ili približno tih datuma, u okviru širokog i sistematičnog napada počinili zločine: progona srpskog civilnog stanovništva i druge zločine suprotno pravilima međunarodnog prava, i to ubistvima, silovanjem, zatvaranjem ili drugim teškim oduzimanjem fizičke slobode, mučenjima i drugim nečovječnim djelima slične prirode, učinjenim u namjeri nanošenja velike patnje ili ozbiljne fizičke ili psihičke povrede ili narušavanja zdravlja.


Na današnjem ročištu, 6.11.2019. godine, kao peti svjedok Tužilaštva BiH u ovom predmetu, svjedočila je Dragica Živak, koja je na pitanja tužioca, odgovorila da je živjela u selu Brđani, sa mužem i dvoje djece. Rekla je da je njen sin Radivoje imao 17 godina i da je išao u 3. razred srednje škole, a da su u tom selu živjeli Srbi i Muslimani zajedno,

Nabrajala je poimenično ko je poginuo iz sela Brđani. Sa porodicom je napustila Brđane i pošla za Bradinu jer su mislili da je za njih u Bradini bezbjednije. Ne zna da je neko u selu nosio oružje i tvrdi da njen muž nije nosio oružje. Svjedočila je o napadu na Bradinu 25.5.1992.godine i kazala da je čula da muslimanska vojska ulazi iz pravca Repovaca. Opisujući šta je vidjela iznosi da je muža vidjela sa podignutim rukama na potiljak, preko puta ulice, sa drugim muškarcima iz Bradine, a da su muslimanski borci bili obučeni u maskirne uniforme sa bijelim trakama, odvojili su žene i djecu i odveli ih kamionima u školu. Muški su po njenim saznanjima odvedeni u Čelebiće, a žene i djeca su nakon dva dana odvezeni na stadion u Podorašcu, gdje je jedan dio pušten a drugi je otišao na Musalu, u Konjic.

Svjedokinja je iznijela da je svaki drugi dan donosila hranu mužu u zatvor, te da je 1993. godine platila nekim muslimanima da je prebace do Hrvata, a oni su je dalje sproveli do Boraka.

Na pitanje advokatice Vasvije Vidović, Dragica je rekla da ne zna kako su poginuli oni koje je spominjala iz sela Brđani, ali da pretpostavlja da je to bilo u borbi, a za Straju Živaka je rekla da je on mužev rođak, za kojeg ona ne zna da je njenom mužu dao oružje.

Advokatica Mirna Delalić je ukazala na suporotan navod u odnosu na izjavu, te je svjedokinja iznijela da se ne sjeća da je tako nešto prije kazala.

Advokat Senad Pizović je pitao svjedokinju o tome koliko je godina imao njen sin i koji je razred bio, na šta je svjedokinja ponovila, da joj je sin imao 17 godina i da je išao u 3. razred srednje škole. (Radivoje je rođen 24.5.1973..godine, imao je tada 19 punih godina). Pizović je ukazao na nezakonit način uzimanja izjava, kojom prilikom je predočio sudu da su izjave Radivoja Živak i njegove majke Darinke Živak uzete isti dan u stanu imenovanih, gdje su oboje bili prisutni, suprotno zakonu o predkrivičnom i krivičnom postupku, te ukazao na nekoliko pasusa, koji su kao čak i jedna cijela stranica identični, sa istim gramatičkim i slovnim greškama.

Naredno ročište je zakazano za 13. 11. 2019. godine i Novikonjic.ba nastavlja da prati dalje suđenje

Novikonjic.ba

Bio je ponedjeljak 20. aprila 1992. godine, članovi SDS-a, Vojska Republike Srpske i rezervisti JNA, na Borcima iznad Konjica postavili su barikade, zaustavili saobraćaj prema Glavatičevu i Bjelimićima čime su od centra odsjekli ovaj dio općine, vratili učitelja i radnike preduzeća ŠIP_”Prenj” – Konjic, koji su pošli na posao, te teže ranili radnika Muju Halilovića.


Toga dana došlo je do prekida rada u školama i u preduzećima, po gradu je ograničeno kretanje, oko polovine stanovništva Konjica tih dana izbjeglo je prema Klisu, Jablanici i prema Hrvatskoj, zavladala je prava ratna psihoza.

Prethodno su predstavnici SDS-a napustili sjednicu Skupštine opštine 17. 4. koja je bila i posljednja održana, a istoga dana u Bradini su formirali srpsku miliciju.Tih dana oko 5.000 Srba izašlo je iz grada, uglavnom prema Borcima, gdje je odlukom SDS-a 22.3.1992. formirana tzv. Srpska opština Konjic. Tako je počeo rat u ovome gradu.

Već od 4. maja grad su počele zasipati avio-bombe, haubičke, minobacačke, topovske, tenkovske i druge granate, kasnije i snajperi HVO, od čega je poginulo i ranjeno preko hiljadu stanovnika opkoljenog Konjica, od čega preko 20 djece. Međutim, do sada, 24 godine od završetka rata, nije podignuta ni jedna optužnica protiv odgovornih za 1.224 dana granatiranja Konjica i za ubijanje civila snajperima.

Ginulo se skoro svaki dan, požari su gutali fabrike, kuće i šumu, pod agresorskom vatrom bili su bolnica, željeznička stanica, džamije, groblja, sahrane…Da bi ublažio nestašicu hrane UNHCR je od 8.11.1993.do 22. 4. 1994. u akciji “Padobran” organizovao izbacivanje paketa sa hranom na Bradini.

Preko deset napisanih knjiga od strane agresora ostaju da u historiji jednostrano tumače ratnu prošlost ovoga grada. Za samo negativnu sliku ratnog Konjica u svijetu krivi su mnogobrojni nadležni organi, udruženja i pojedinci. Ni krivi ni dužni, u toj negativnoj slici nalaze se ne samo pripadnici ARBiH, nego i svi sadašnji, pa i budući stanovnici općine Konjic i ni jedan nije siguran da na granici neće biti zadržan, samo zato što se ime Konjica veže isključivo za pojedine zločine pripadnika ARBiH počinjene u ratu. (Slučaj S. H. - uhapšen na granicii sa Srbijom, optužen pa oslobođen).

Građani negoduju zbog pasivnosti zakonodavne, sudske i izvšne vlasti na svim nivoima i pitaju se kako je moguće da niko nije optužen za toliko ubijanje grada i građana, da li postoji jedno isto tužiteljstvo za građane Konjica, ili postoji više njih koji imaju različite aršine ? Kada će biti na redu suđenje za ubijene građane Konjica 1992-1995. od granata i snajpera, ko je i do kada nadležan da podigne optužnicu, koliko još decenija trebamo čekati 

Nažalost, doprinos Konjica odbrani BiH nije valorizovan ni u samom Konjicu koji je, generalno pozitivna ratna priča, odbrana je bila legalna,legitimna i uspješna. Čemu služe mnogobrojna politička, boračka i kulturna udruženja u Konjicu, ako se dozvoljava da se teret krivice pojedinaca-zločinaca prenosi na sve građane općine Konjic, pa i na naše potomke.

Imamo istinu, podatke, ratne dnevnike, imamo “zlatne ljiljane” i druge heroje koji su sagorjeli u ideji odbrane grada i slobode njegovog čovjeka, imamo sve osim organizacije pisanja knjige o odbrani grada, tog ozbiljnog, historijski važnog projekta, koji se tiče kulture pamćenja Bošnjaka.

Odbrana Konjica danas od jednostranih interpretacija njegove ratne prošlosti, važna je isto kao i odbrana grada od agresora u ratu. Da li u Konjicu postoji politička, boračka, kulturna ili druga organizacija i snaga koja može da razmisli kakva svjedočanstva ostaju pokoljenjima o vremenu ratnom, o braniocima, o simbolima odbrane civilizacije 1992-1995.u Konjicu. Zaborav je u historiji veoma opasna stvar, ima dalekosežne i dugotrajne posljedice, zato budimo čuvari budućnosti. Ako ne bude ni jedne optužnice, onda će historija zapisati da Konjic nikada nije ni bio granatiran ni spajperisan.

p.s.Portal stalno prati sva suđenja u vezi Konjica, a od sutra počinje i direktno izvještavati čitaoce iz Suda BiH, o suđenju 13-orici pripadnika ARBiH i MUP-a.


Novikonjic.ba

Ove godine na dan 23. novembra, Večer za Izviđače organizuju "Maratonci" i Gradska kafana.

Mostar — Otkrivanjem spomen obilježja šehidima i poginulim borcima, te svečanom akademijom u dvorani Univerzitetskog sportsko-rekreativnog centra “Midhat Hujdur Hujka” u Mostaru, u nedjelju je obilježena 27. godišnjica formiranja samostalnog bataljona “Nevesinje” Armije Republike Bosne i Hercegovine.


Svečana akademija okupila je veliki broj građana, bivših boraca, te zvanica političkog i vjerskog života Mostara, Hercegovine i cijele Bosne i Hercegovine.

Sa skupa je uz ostalo poručeno da organizacijom akademije “nije namjera umanjivati bilo čiji doprinos”, kao što nije namjera ni “dopustiti da se zaboravi ratni put” nevesinjskog bataljona.

Nakon prikazivanja dokumentarnog filma o događajima s početka devedesetih godina prošlog vijeka, masakru nad civilima i progonu bošnjačkog stanovništva, te organizaciji ratne jedinice, prisutnima se u ime organizatora obratio Ibrahim Kujan, predsjednik Ratnog predsjedništva Opštine Nevesinje tokom rata, sa sjedištem u Mostaru, koji je i predsjednik Patriotske lige Nevesinje.

“Nismo mi bili samo predmet klanja i ubistava, kako nas opisuju, nego smo bili predmet hrabre borbe za Republiku Bosnu i Hercegovinu. Kad su mnogi iz Bosne bježali, Nevesinjci su se u Bosnu vraćali, a maloljetni borci zakitiše se svijetlim oružjem i pristupiše svom bataljonu, da se bore za opstanak države i naroda”, rekao je uz ostalo Kujan.

Ratni komandant Samostalnog bataljona Nevesinje, pukovnik u penziji Jasmin Kazazić, podsjetio je u svom obraćanju na ratni put jedinice, te pomenuo ratišta i borbe u kojima je ta jedinica učestvovala, podsjetivši na sudbonosne bitke iz 1992., 1993., 1994. i 1995. godine.

“Tokom rata, ginuli su Nevesinjci, kao čuvari Bosne i Hercegovine, u 30 ratnih jedinica Armije i MUP-a.

Ukupno je poginulo 140, od toga broja 21 u samostalnom bataljonu Nevesinje, 33 u 41-oj Slavnoj, odnosno 441-oj Viteškoj motorizovanoj brigadi, 8 u 449-oj brdskoj brigadi, 6 u MUP-u, 5 u vodu za obezbjeđenje Komande i tako redom. Nema jedinice i brigade 4. i 1. korpusa, u kojoj nije bilo poginulih Nevesinjaca”, rekao je uz ostalo Kazazić.

Prisutnima su se obratili i jedan od ratnih komandanata 4. korpusa Armije Republike BiH, general Mustafa Polutak, ministar za boračka pitanja u Vladi Federacije BiH, Salko Bukvarević, te ministar civilnih poslova u Vijeću ministara BiH, Adil Osmanović.

Dodijeljene su i zahvalnice brojnim institucijama i pojedincima, koji su pomogli organizaciju akademije i izgradnju spomen-obilježja poginulim borcima, a svečanost je protekla uz bogat kulturno-umjetnički program.


Preuzeto sa starmo.ba

Autor: Marija TaušanDatum: 30.10.2019


Svjedok Tužilaštva Bosne i Hercegovine ispričao je kako je na području Konjica proveo više od dvije godine u zatočeništvu nakon napada na srpska sela.

Radivoje Živak kazao je da je nakon napada na njegovo selo Brđani s porodicom i drugim mještanima otišao u Bradinu.

On je naveo da je prema Tarčinu došlo do sporadične pucnjave i da je ubijen jedan srpski rezervni policajac. Svjedok je rekao da su Srbi u Bradini čuvali seoske straže do pred kraj maja 1992. godine, “kada je uslijedio napad sa svih strana”.

Živak je kazao da je otišao u šumu, gdje je našao druge ljude. S jednog mjesta, kako je naveo, vidjeli su kako gori nekoliko srpskih kuća.

Svjedok je izjavio da su krenuli prema Kalinoviku, ali da su se na kraju predali. Rekao je da su im uniformisana lica povezala ruke, a sutradan je po njih došao kamion. Ispričao je da se, dok su bili na kamionu, čuo pucanj i da je pao jedan od ljudi sa kojima je bio, a da je on pogođen u ruku.

Živak je kazao da su stigli u “Čelebiće”, gdje su ih odmah udarali šakama i predmetima. Naveo je da su njih više od deset zatvorili u šaht.

“Mislim da su naknadno doveli Rajka Mrkajića… Bio je dobro prebijen. Spominjao je nekakvog Ćibu da ga je on prebio… Pokušao je da se isiječe nekakvim žiletom, ali su mu sinovi to oteli”, prisjetio se svjedok.

On je rekao da im je nestajalo zraka i da su bezuspješno pokušavali da otvore poklopac. Poslije određenog vremena, kako je dodao, pustili su ih iz šahta i sproveli u usku i dugu prostoriju. Posvjedočio je da su zatočenici bili izvođeni i udarani.

Živak je kazao da su u decembru 1992. godine prebačeni u “Musalu” u Konjicu. On je rekao da je zbog loše ishrane dosta smršao, kao i da su vođeni na liniju da nose hranu vojsci i kopaju rovove.

“Ako upadneš među normalne, ne diraju te, ponude te i hranom, a ako su loši, dobiješ i degeneka”, kazao je svjedok i dodao da je bilo i ranjavanja.

Objasnio je da bi stražar pitao ko hoće da ide i da je, ako se niko ne javi, određivao ko će ići.

Rekao je da im se kao upravnik odnosno komandir predstavio Ismet Broćeta i da je išao kod njega u kancelariju. Kako je kazao, Broćeta ga nije dirao ni maltretirao i korektno se ponašao.

Živak je naveo da je iz “Musale” pušten u oktobru 1994. godine. U “Čelebiće” i “Musalu” bio je doveden i njegov otac, koji je bio ranjen dva puta, dok su majka i sestra, nakon što su nekoliko dana bile zadržane poslije napada na Bradinu, puštene kući.

Za zločine nad srpskim civilnim stanovništvom na području Konjica počinjene u periodu od maja 1992. do maja 1993. godine, optuženi su Esad Ramić, Omer Borić, Šefik Nikšić, Adnan Alikadić, Mitko Pirkić, Redžo Balić, Hamed Lukomirak, Safaudin Ćosić, Muhamed Cakić, Ismet Hebibović zvani Broćeta, Enes Jahić, Senadin Ćibo i Željko Šimunović.

Na teret im je stavljeno da su počinili progon ubistvima, silovanjem, zatvaranjem, mučenjima i drugim nečovječnim djelima. Prema optužnici, oni su bili na komandnim funkcijama i pripadnici Opštinskog štaba Teritorijalne odbrane u Konjicu, Diverzantsko-izviđačkog odreda “Akrepi”, policije i stražari u logoru “Čelebići”.

Upitan o naoružavanju i organizovanju Srba u Brđanima, svjedok Živak je rekao da su držane straže “kojekavim oružjem”, a da on nije imao pušku ni držao straže pošto još nije bio služio vojsku.

Ramićeva braniteljica Vasvija Vidović ustvrdila je, pozivajući se na dokaze, da je rođak svjedokovog oca Strajo Živak naoružao sve u Brđanima, uključujući i njega. Svjedok je odgovorio da ne zna da je Strajo Živak naoružavao.

Predočen mu je iskaz iz istrage u kojem je opisivao manji napad u Bradini, koji su “muškarci civili uspjeli puškama da odbrane”. Svjedok je objašnjavao da je mislio na drugi napad, a upitan je i da razjasni šta misli kad kaže “civil s puškom”.

Nastavak suđenja je 6. novembra.

http://detektor.ba/ramic-esad-i-ostali-po-dolasku-zatvoreni-u-saht/

Već drugu godinu u Seonici, dvorište istoimene škole posebno oživi i zamiriše na pečeni kesten, te tako označi “Kestenijadu” gdje se pored kestena promoviše i drugo voće i povrće, ali i široko otvorena srca dobrih domaćina koji su ostali tu da čuvaju i sačuvaju ovo neprocjenjivo blago.

Stranica 2 od 128