U utorak 19. novembra 2019. godine u Bosanskoj sobi Narodnog univerziteta u Konjicu, s početkom u 19 sati održana je javna tribina na temu: Ovisnosti - zlo modernog doba.


Tribina je održana u okviru manifestacije "Merhaba, ej, naš Resule" Medžlisa Islamske zajednice Konjic. Tribinu je otvorio glavni imam Medžlisa islamske zajednice Konjic Refik ef. Delić ističući kako je ova godina od strane Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini proglašena godinom borbe protiv poroka kocke, te u okviru tih aktivnosti i Medžlis Islamske zajednice Konjic čini što je u mogućnosti da probudi svijest o opasnosti ovog i drugih poroka u društvu.

Predavanje je održao psiholog Marko Romić koji je u svom izlaganju prenio iskustva desetogodišnjeg rada sa ovisnicima o kocki. Marko Romić, je psiholog, specijalist traumatske psihologije u Domu zdravlja Mostar i voditelj Kluba liječenih ovisnika o kocki u Mostaru. U svom obraćanju Marko Romić je iznio nekoliko primjera koji zorno ilustruju kakve su teške posljedice ovisnika o kocki po njihove porodice, društvo, prijatelje te njih same. Prezetovan je i kratki dokumentarni film u kom su liječeni ovisnici o kocki govorili o svom putu u ovisnost te posljedicama koje je ta ovisnost ostavila na njihove i živote njihovih bližnjih.

Psiholog Romić je istakao kako je broj ovisnika daleko veći nego se pretpostavlja, no u našoj državi još nemamo sisteme praćenja niti razvijene centre za liječenje ove ovisnosti. Katastrofalno ekonomsko stanje u zemlji i ogromna nezaposlenost doveli su do toga da je u Bosni i Hercegovini sve više patoloških kockara. Procjenjuje kako u Mostaru ima do 1200 patoloških kockara, a u BiH njih 35 do 40 tisuća.

– Iskustva nam govore da u svakoj zajednici od ukupnog broja stanovnika koji živi na određenom području, oko 70 posto njih je na neki način kockalo, a od tih 70 posto, 1 do 1,5 posto postanu patološki kockari – kazao je Romić.

Po njegovim riječima, nema pravila koja kategorija populacije najviše kocka.

– Kocka ne bira žrtvu i ne gleda koliko tko ima novca, obrazovanost niti spol, je li iz ruralnog ili gradskoga područja. Kockaju i žene i muškarci, a kockaju podjednako i oni od 15 i oni od 80 godina – navodi Romić.

On kaže kako na kocku često ponukaju dobitci, ali i agresivna kampanja kladionica. U tim kampanjama, kaže Romić, kladionice se predstavljaju “kao da su korisnije od Merhameta ili Caritasa”.

Također, širenju kockanja pogoduju moderne tehnologije koje omogućavaju široku dostupnost igara na sreću, kao i mogućnost da kockari ostanu prikriveni duže vrijeme.

Posljedice patološkog kockanja su, u mnogim slučajevima, nesagledive i u prvom redu ogledaju se u propasti pojedinca i njihove obitelji.

Romić naglašava kako je vrlo bitno takvu ovisnost na vrijeme uočiti, potražiti stručnu pomoć i što prije započeti s liječenjem, jer je kockanje teška, ali izlječiva bolest.

– Ovisnici nam ne dolaze sami, njih se dovuče – kaže Romić.

Po njegovim riječima, na liječenje u Klubu liječenih ovisnika o kocki u Mostaru najčešće dolaze ljudi srednje dobi. Njih, dodaje, najčešće dovuku, odnosno prisile supruge koje prijete napuštanjem bračne zajednice, ako se nešto ne promijeni.

Napominje i to kako ovisnost o kocki sve češće dovodi do samoubojstava ili insceniranih samoubojstava.

Do toga dolazi, kako kaže Romić, kada se prokocka 200-300 tisuća maraka i kad ovisnik više ne može smisliti način kako opravdati gdje im je novac od plaće ili kada trebaju supruzi objasniti dugove.

– Kako je to već jako psihički stresno, u nekom trenutku im se samoubojstvo čini kao jedini izlaz, no uglavnom se radi o pokušaju samoozljeđivanja ili pokušaja trovanja – ističe Romić.

Dodaje kako su kockari veliki lažovi i jako su kreativni u tome.

– Kada treba kockati, a nemaju novaca, patološki kockar ode sav zadihan do prijatelja kojeg zna da ima sredstava, te mu kaže, primjerice, da je imao prometnu, pa da ne zove policiju da mu ovaj da sedamsto maraka itd. Ili pak, da bi opravdao novac kojeg je izgubio, ženi kaže kako mu prijatelj ima bolesno dijete pa mu je on kao dao puno novaca i slično – objašnjava Romić.

Po njegovim riječima, pored patološkog kockara najviše su ugrožene supruge, ako su ovisnici u bračnoj zajednici, ili roditelji, ako nisu u braku.

– Prilično i besmisleno je pozivati patološke kockare da potraže pomoć, jer oni ne priznaju ni sebi da su kockari. Po njima, svi umišljaju da su oni kockari. Poziv treba uputiti njihovim žrtvama, a to su supruge, djeca, roditelji, da poduzmu nešto, da ne čekaju čudo jer se čudo neće dogoditi – ističe Romić.

Naveo je primjer sestre patološkog kockara koja kaže da je njezin brat kockajući godinama prokockao više od 200 tisuća maraka.

– Ali njegova supruga je blagonaklona prema tomu jer on njoj redovito donosi plaću. Njoj nije bitno što se zadužuje, ali to neće dugo potrajati – priča Romić.

Navodi i primjer jednog para koji su, naizgled, u idiličnom braku.

– Oboje obrazovani, zaposleni u državnim institucijama. No, on se u banci zadužio uzimajući kredite za kocku, a žena saznala tek kad su prispjeli dugovi na naplatu – upozorava Romić.

Kada je riječ o mlađoj populaciji, roditelji se, kaže, znaju naljutiti jer ne žele sebi priznati ili ne mogu apsolvirati takvu sliku o svom djetetu. Za njih je to minus u njihovom odgoju i autoritetu.

Romić smatra kako je temeljni ključ uspješnog izlječenja istinska odluka ovisnika, koja uključuje iskren i pošten odnos prema sebi i okolini. Naglasio je kako se odvikavanje od kocke provodi po principu malih koraka, apstiniranjem iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, pri čemu je iznimno važna potpora obitelji, stručnih djelatnika, članova Kluba i osobnih prijatelja dotičnog ovisnika.

U Klubu liječenih ovisnika o kocki u Mostaru trenutno se liječi 20 patoloških kockara koji su iz cijele Hercegovine, među kojima je šestoro mladih osoba, a neki od njih kockaju od svoje 12. godine.

http://medzlis-konjic.com/index.php/en/vijesti-iz-medzlisa/aktivnosti-medzlisa/5138-javna-tribina-ovisnosti-zlo-modernog-doba

Fotografija Medzlis IZ Konjic.

Fotografija Medzlis IZ Konjic.

Visoka škola za turizam i menadžment Konjic, održala je 20.11.2019. godine petu sjednicu Sentata, te je tom prilikom verifikovala mandate novoizabranih članova, ukupno 4 nova magistra sa zvanjem predavača visoke škole.

Bh. dirigent Emir Nuhanović krajem novembra će sarajevskoj publici predstaviti projekt "Carmina Burana", muzičko-scenski spektakl na kojem će učestovovati više od 200 umjetnika iz Sjeverne Makedonije, BiH, Turske, Portugala, Rusije i Srbije.


Osim o "Carmini Burani", Nuhanović je u intervjuu za Klix.ba govorio o svojoj dugogodišnjoj karijeri, Fondu muzičkih instrumenata koji je nedavno osnovao, ali i Sarajevskoj filharmoniji na čijem je čelu bio ratnih i poratnih godina.

"Carmina Burana" ansambla Državne opere i baleta iz Republike Sjeverne Makedonije bit će održana 30. novembra u dvorani "Mirza Delibašić" u Skenderiji, šta nam možete reći o ovom spektaklu?

Neke stvari se u životu ne propuštaju ako se za njih ukaže prilika. Jedna od takvih je definitivno i antologijska kantata "Carmina Burana" Carla Orffa, koja redovno puni dvorane širom svijeta. Ovim monumentalnim djelom 30. novembra predstavit će se simfonijski orkestar, hor, solisti, baletni ansambl Nacionalne Opere i Baleta Sjeverne Makedonije, ali i dječiji hor sastavljen od mališana iz sedam gradova BiH.
Ovo je jedno od najpopularnijih djela klasične muzike, jer je Orffova muzika poletna, direktna, komunikativna, melodijski i ritmički snažna i siguran sam da će je publika dobro prihvatiti.

Koliko je teško organizirati ovakav jedan događaj u našem gradu i koliko je publika uopće zainteresirana za takvu vrstu muzičkih događaja?

Bilo kakva organizacija nečega što na sceni zahtijeva 200 ljudi je teška. Iza pozornice ih ima bar još toliko, a moj posao je koordinirati svim tim ljudima. Pogotovo je to teško raditi u našoj zemlji. Umjesto jednog javljaju se tri problema, sve morate raditi na tri nivoa, baš kao što je vlast u državi napravljena. Još kada imate goste to je mnogo teže. Sreća je pa nam ne trebaju vize za Sjevernu Makedoniju, to nam je mnogo olakšalo.

Izvođenje Hasanaginice u Istanbulu



U Turskoj ste veoma cijenjeni. Tamo ste čak radili na velikim projektima, postavili ste operu Hasanaginica u Državnoj operi i baletu u Istanbulu. Hasanaginica je prevedena na turski jezik. Koliko su ovakvi projekti značajni za promociju bh. kulturnog naslijeđa u svijetu?

Upravo takvi projekti promovišu našu zemlju i to je veoma važno. Država bi trebala ulagati u te projekte. Nažalost, jedino je Fondacija za muzičke, scenske i likovne djelatnosti prepoznala vrijednost tog projekta i pomogla mi. Imao sam sreću što sam našao ljude u Turskoj koji su bili zainteresirani, jer su vidjeli da je 'Hasanaginica' iz perioda Osmanskog carstva i oni su taj projekt prihvatili kao svoj. Drago mi je da sam upoznao njihov proces rada, njjihovu ozbiljnost u pripremama, oni su došli u Bosnu i Hrvatsku, gdje se nalaze ostaci Hasanaginog dvora, obišli Hasanaginicin mezar, a onda su krenuli u tumačenje. Dobili smo jedan drugačiji pristup ovoj operi. Osim toga, imaju izuzetne uvjete. Imali smo čak tri postave, šest korepetitora, kostimografi su bili fenomenalni. Mislim da bi bilo lijepo da se tako radi i kod nas.

O vašem radu je upoznat region i gotovo cijela Evropa, no koliko ste cijenjeni u našoj zemlji? Da li je uobičajena pojava da su domaći umjetnici ipak više cijenjeni van okvira BiH?

Nažalost to je tako. Kada je riječ o muzičkim umjetnicima, mi nemamo nijedan muzički festival koji je u organizaciji državnog ansambla. Imamo samo festivale koji su poluprivatni. Nemamo nijednu nagradu ustanovljenu za umjetnike u BiH. Njihov rad nije valoriziran. Ljudi odu u penziju i prestanu svi kontakti s njima. Država se nije potrudila da tim ljudima oda počast nekim priznanjem za njihov rad i trud koji je sigurno nemjerljiv. Ne krivim samo državu, isto toliko su krivi i umjetnici koji se ne bore za svoja prava.

Izvođenje Hasanaginice u Istanbulu



Koliko država ulaže u kulturu, izdvaja li dovoljno finansijskih sredstava?

Mislim da je najveći problem što ljudi shvataju kulturu kao potrošnju. Ulaganje u kulturu je ulaganje u budućnost. Umjetnici se moraju boriti i za status i za finansije. Uzmite Austriju kao primjer. Pa oni najveće prihode imaju od kulturnog turizma. U Austriji i u Beču imaju po 20-30 muzičkih dešavanja dnevno. Opere, solistički koncerti, koncerti sa simfonijskim orkestrom. Na te koncerte dolazi puno stranaca koji u tome uživaju. Oni šopinguju, troše svoj novac. Kultura ih privlači da dođu.

Bili ste na čelu Sarajevske filharmonije u najtežem periodu za našu zemlju, za vrijeme rata. Kako pamtite te dane? Kako pamtite 31. decembar 1993. godine kada ste pod granatama koje su zasipale naš grad održali novogodišnji koncert?

To je bio naš prvi koncert kojim je dirigirao Rešad Arnautović. Mi smo probali u nemogućim uvjetima, to je bilo u prostorijama "Selje", u jednoj dvorani u koju smo "strpali" cijelu filharmoniju, što je bilo dobro, jer smo se brzo ugrijali, a imali smo samo jednu peć. Koncert smo pravili u podne, zbog svjetla, jer tih ratnih godina nije bilo struje. Tog dana granate su toliko padale da smo mislili da niko neće doći. No, koncert je bio prepun, neki ljudi su čak i stajali i niko se nije plašio. Ni orkestar, ni publika. To je bilo nešto veličanstveno, nešto što je Sarajlijama tada bilo potrebno, zbog toga ih ni granate nisu omele.

Činjenica je da su muzičari mogli otići u inozemstvo za vrijeme rata, no vi ste odlučili ostati u svojoj zemlji. Kajete li se nekada zbog toga i da li biste promijenili nešto u svojoj dugogodišnjoj karijeri?

Mi smo imali mogućnost jer smo 1994. godine napravili prvi koncert van BiH. Imali smo koncert na Siciliji. Tim koncertom prikupljali smo novac za izbjeglice iz Ruande. Svi smo mogli ostati tamo, ali ipak se većina vratila. Nismo željeli napustiti svoj grad. Mislim da bismo svi isto uradili da možemo vratiti vrijeme. No, postoje stvari koje me bole. Neki umjetnici koji su napusti BiH i nas poslije rata su se vratili i mnogi vode glavnu riječ u kulturi. A što se tiče moje karijere, ne bih puno stvari promijenio. Ono što mi je drago jeste da smo u nemogućim uslovima imali puno koncerata vani. Svaki koncert vani puno je značio za BiH. Mozzartov "Requiem" 1994. godine je bio velika poruka, ta vijest je 36 puta objavljena na CNN-u, BBC-u, Euro Newsu, a nije bila neka tragedija, nije bio masakr, a obično se samo o tome tada izvještavalo kada je riječ o Sarajevu.

Remembering Srebrenica u Lancaster houseu u Londonu



Radili ste i Srebrenički lamenotos kojim ste željeli obilježiti srebreničku tragediju. Izveli ste ga na pet kontinenata. Kakve su bile reakcije na ovo umjetničko djelo? Plašite li se da bi nove generacije mogle zaboraviti genocid u Srebrenici?

Nažalost, mislim da mi moramo da govorimo o svemu što je bilo i da pokušavamo da prevaziđemo to loše. 'Srebrenički lamenotoso' je napravljen da da oprost. Mislim da trebamo jedni drugima opraštati, ne da zaboravljamo i ne da se revanširamo. 'Srebrenički lamenotoso' nisam zamislio kao revanš za bilo što, ali zaboraviti ne smijemo, revanširati se ne smijemo. Osim Srebrenice, ja sam u očima imao i druge genocide, poput genocida u Ruandi. Prvi put smo Lametoso izveli u Londonu i publika ga je veoma dobro prihvatila jer sam ga izvodio s djevojčicom koja je plesala balet uz klavirsku pratnju. Sjećam se da je sva publika u hali plakala i da niko nije ostao imun.

Nedavno je vaša Fondacija za umjetnost i obrazovanje Amadeus došla do sjajne ideje i osnovala Fond muzičkih instrumenata uz pomoć kojih talentovanim i mladim umjetnicima koji su u potrebi osiguravate vrijedne instrumente. Otkud ideja za jedan ovakav projekt?

Osnovao sam fond prije svega da bih pomogao mladim umjetnicima koji od svojih plata ne mogu da kupe odgovarajuće instrumente. Nadam se da ću im pomoći instrumentima koje sam dobio iz inozemstva. Oni će te instrumente koristiti godinu-dvije. Javlja se dosta ljudi koji žele donirati instrumente. Volio bih da taj fond pređe u državne ruke, jer će na taj način dobiti na ozbiljnosti. Do sada smo prikupili dvije violine, dvije gitare, klarinet, trubu i klavir. To je sedam instrumenata.

Remembering Srebrenica u Lancaster houseu u Londonu



Na kojim projektima trenutno radite, šta možemo očekivati nakon "Carmine Burane" ?

Pravim mini konferenciju za zdravstveni turizam gdje ću dovesti ljude iz Turske. Osim toga, radim na jednom svjetskom projektu koji će biti izveden u nekoliko zemalja svijeta. Prvo prikazivanje će biti u Moskvi. To je popularniji koncert koji će privući široke mase. Zvat će se 'Tri tenora, protiv tri basa', to je jedno takmičenje između tenora i basova kojim ćemo na šaljiv način samim programom, dinamikom, kostimima, koreografijom i scenografijom izazvati veliko interesovanje.


 Klix.ba / Novikonjic.ba

"Kestenijada 2019" u organizaciji Zavičajnog udruženja SIN Neretvica u Seonici, pružila je nezaboravno druženje, pokazala odlična kulinarska umijeća, a gostoprimstvo onakvo kakvo ovaj kraj samo može i da ponudi.


Veliko hvala organizatorima i domaćinima na pozivu, i nadamo se da će svaka naredna biti za pamćenje.

Naš učenik Xhonatan Zenelaj je na objavljenom likovnom konkursu, na temu "Kesten", osvojio PRVO mjesto. Čestitke našem učeniku i njegovoj mentorici nastavnici likovne kulture Kasemi Banda." - saopćeno je iz Prve osnovne škole Konjic.

Fotografija Prva Osnovna Skola Konjic.

Novikonjic.ba

Tijekom studijske posjete turskoj školi u travnju ove godine upriličeno je potpisivanje bilateralnog Protokola o suradnji.


 ''Čak 25 osnovnih i 13 srednjih škola sa područja HNŽ-a koji djeluju na nastavnom planu i programu po bosanskom jeziku imaju svoje bratske škole u Republici Turskoj'', rekao je u petak u Mostaru ministar prosvjete, znanosti, kulture i športa Hercegovačko-neretvanske županije, Rašid Hadžović.

Ministar je to rekao prilikom obraćanja na svečanoj manifestaciji u Srednjoj medicinskoj školi Mostar organiziranoj povodom posjete ravnatelja škole ''T.C. Millî Eğitim Bakanliği İstanbul/Kartal - Kartal İMKB Mesleki ve Teknik Anadolu Lisesi'' u Turskoj, Yasina Irmaka i nastavnog osoblja.

Tijekom studijske posjete turskoj školi u travnju ove godine upriličeno je potpisivanje bilateralnog Protokola o suradnji između Srednje medicinske škole Mostar i ''T.C. MİLLÎ EĞİTİM BAKANLIĞI İSTANBUL/KARTAL - Kartal İMKB Mesleki ve Teknik Anadolu Lisesi'' škole. 

Kroz projekt koji će se implementirati tijekom četiri školske godine, škole će raditi na zajedničkim projektima, dijeliti tehnološka postignuća, bolje upoznavati historiju zemlje bratske škole, njenu kulturu i obrazovni sustav, priopćeno je iz ministarstva.

Ministar Hadžović je poželio dobrodošlicu prijateljima iz Republike Turske, te izrazio zadovoljstvo povodom potpisivanja sporazuma između Ministarstva prosvjete, znanosti, kulture i športa HNK i Republike Turske prije nekoliko godina, putem kojeg se uspješno ostvaruju posjete učenika i nastavnika i realiziraju značajne aktivnosti u Turskoj i BiH.

''Ministarstvo prosvjete, znanosti, kulture i športa HNŽ-a će i u sljedećem razdoblju pomagati svim našim učenicima, zaposlenicima, kao i partnerima da se pozitivna suradnja nastavi, te se iskreno nadam da će naši gosti uspješno provoditi sporazumom predviđene aktivnosti'', kazao je ministar Hadžović.


  Bljesak.info / Novikonjic.ba

Pet najboljih filmova po izboru publike sa ovogodišnjeg, 25. Sarajevo Film Festivala na turneji su u tri bosanskohercegovačka grada tokom novembra – u Goraždu, Mostaru i Konjicu, zahvaljujući projektu “Sunčana strana Federacije BiH 2019”.

Jedan od dodatnih problema s kojima se današnji roditelji susreću tokom školovanja djece, i to već u osnovnoj školi, jeste nastojanje djece da imaju kvalitetne mobitele, brendiranu odjeću i obuću, odnosno stvari koje uslijed konzumerizma ukazuju na socijalni status.


Taj trend nalaže atmosfera u kojoj se djeca počinju međusobno odvajati na one koji posjeduju brendirane ili markirane stvari i ostale

Jedan od dodatnih problema s kojima se današnji roditelji susreću tokom školovanja djece, i to već u osnovnoj školi, jeste nastojanje djece da imaju kvalitetne mobitele, brendiranu odjeću i obuću, odnosno stvari koje uslijed konzumerizma ukazuju na socijalni status. Taj trend nalaže atmosfera u kojoj se djeca počinju međusobno odvajati na one koji posjeduju brendirane ili markirane stvari i ostale.

Ovaj problem nije novijeg datuma i uvijek je postojala razlika po ovoj osnovi među djecom, s obzirom da su određene porodice u prilici osigurati svojoj djeci skuplje stvari. Međutim, danas se ovaj problem u bh. društvu sve više primijeti kako u gradskim tako i područnim školama, a ne ulazeći dublje u analize vjerovatno kao posljedica sve većih socijalnih razlika u našoj zemlji pri čemu nestaje tzv. srednja klasa.

Kakav je sistem vrijednosti u kući

Tarik Smailbegović iz Porodičnog savjetovališta u Sarajevu kazao nam je kako su svjesni ovog problema i kako njihov razgovor o ovoj temi podrazumijeva prvenstveno aktivniju ulogu roditelja.

“Na osnovu ličnog iskustva mogu kazati da u većini slučajeva ovaj problem polazi iz porodice i nije do djece, već roditelja. Postoji utjecaj vršnjaka, ali ako dijete nema taj bazični sistem vrijednosti onda je problem. Stoga, prvo trebaju roditelji u svojoj kući da preispitaju kakav im je sistem vrijednosti: da li su u razgovoru naznačili neke stvari, da li u razgovoru s komšijama ili u nekom društvu spominju da je neko kupio ili ima vrijedne stvari itd. Moguće je da upravo roditelji nesvjesno njeguju poseban odnos prema skupocjenim stvarima i konzumerizmu općenito. Ne treba zaboraviti da su djeca ogledalo nas. Ako roditeljima nije, uvjetno kazano, bitno šta oblače i ne potenciraju to u svojim razgovorima, kupuju na različitim mjestima i pijacama onda će i dijete usvojiti takav stil života. Ako roditelji u komunikaciji naglašavaju teme o tome koliko nešto košta, kako im je komšija ili prijatelj nešto kupio pa i oni trebaju… Djeca uz to odrastaju i prave sličan sistem vrijednosti. S druge strane, djeca, tražeći da im se nešto kupi, traže zapravo pažnju roditelja ili pažnju zajednice, jer imaju potrebu za pripadnošću. Žele kroz posjedovanje tih stvari da pripadaju određenoj grupi. Ne smije se pristati na to da djeca, kao i odrasli, budu robovi tog trenda da se neko isključuje iz društva na osnovu statusnih simbola, jer to je diskriminacija i vodi nasilju. To je jedna konzumeristička mašinerija koja se lažno predstavlja da je moderna“, kazao je Smailbegović, šef odjela za razvojno-istraživačke poslove i socijalne inovacije u Porodičnom savjetovalištu.

Prema njegovim riječima ovaj problem dodatno, kazali bismo, ubrzava ili širi internet kada je i samoj djeci mnogo toga dostupno pa tako i tekući trendovi. Roditelji su zauzeti i kupujući djeci stvari koje traže pokušavaju nadomjestiti kvalitetno provedeno vrijeme s njima. Ako dijete stalno osjeća pritisak zbog nemogućnosti posjedovanja nekih stvari ili teško pronalazi društvo posljedica je povlačenje i usamljenost djeteta, što je izraženo kod djece koja nemaju samopouzdanja. I u ovom slučaju važnu ulogu ima porodica.  “Ako imamo prestrog odgoj, imamo djecu koja nisu sigurna u sebe. To su djeca koja nisu dovoljno ohrabrena i pohvaljena i kod kojih nije razvijeno samopouzdanje“, istakao je Smailbegović.

Uloga škole

U nekim školama se odražavaju okrugli stolovi i seminari na kojima se govori i ovom problemu. Nažalost, u nekim školama upravo pritisak roditelja na nastavnike ne omogućava da nastavnici adekvatno reaguju kada se primijeti da određena djeca prave posebne krugove prijatelja na osnovu socijalnog statusa ili, štaviše, dovode u nezgodnu situaciju djecu koja nisu u njihovom krugu prijatelja. Prema riječima Tarika Smailbegovića riječ je o začaranom krugu materijalizma koji pogađa i  same škole. “Sami nastavnici mogu pasti u zamku diskriminacije na način da preferiraju određene učenike po statusu njihovih roditelja. Mi se moramo i kao pojedinci i kao društvo odlučno usprotiviti tome. Škole bi trebale učiniti sve da se pomogne djeci koja su isključena ili maltretirana te da se prevaziđu razlike koje postoje među učenicima.“

Pedagog s dugogodišnjim iskustvom u Fojnici Indira Pašalić kazala nam je da uzrok jednog pozitivnog interpersonalnog odnosa među učenicima leži u dobrom vođstvu socijalne politike od  strane menadžmenta  škole i svih ostalih pedagoških radnika koji direktno nose najveći teret odgojno-obrazovnog procesa. “Prema informacijama s kojima ja raspolažem istina je da srednju školu u kojoj ja radim pohađaju djeca nekog srednjeg staleža, ekstremnog siromaštva nema kao ni izuzetno imućnih ljudi. Kada govorimo o odnosu nastavnika prema učenicima različitih statusnih kategorija u globalu se može reći da većina prosvjetnih radnika nije s druge strane morala. Naprotiv, cijene svoje znanje i svoje zvanje i ne bi ga olahko pogazili, time što bi diskriminisali ili pak privilegovali neke od učenika samo zato što su djeca roditelja koji imaju ‘moć’, te su navodno bitni i ugledni članovi našeg društva, na lokalnom ili na nekom drugom nivou.  Naravno, postoje izuzeci koji popuste pritisku, jer  se boje reakcije ‘bitnih’ i ‘važnih’ roditelja ili, pak, mogu imati neku  korist, a što je nespojivo sa moralnim likom nastavnika“, kazala je Pašalić.

Očekivanja roditelja

Prema njenim riječima danas su prosvjetni radnici žrtve nakaradnog obrazovnog sistema, koji sam degradira i pravi razlike među djecom i omladinom samim tim što imamo dvije škole pod jednim krovom.

“Kakvu poruku šaljemo mladim ljudima? Ne želim zanemariti težinu ovog problema, ali problematizuje se interpersonalni odnos među učenicima, a degradacija i ponižavanje kreću od samog obrazovnog sistema. U školu uvodimo inkluziju, integraciju učenika sa različitim poteškoćama, a s druge strane imamo dvije škole pod jednim krovom. Ogroman teret nastavnici nose i jer su velika očekivanja nekih roditelja.  Očekuju da im nastavnik brine o djetetu, da ga odgaja, da brine o njegovoj bezbjednosti, da mu pruža emotivnu toplinu… Da, slažem se da je sve to potrebno činiti: da škola treba biti siguran prostor za djecu i omladinu,  ali u timskom radu s porodicom i ostalim kompetentnim institucijama. Nije uredu roditeljsku  odgovornost prebaciti na nastavnika. Neki od roditelja smatraju ako je dijete materijalno zbrinuto da su ispunili svoju roditeljsku zadaću. Često se može čuti: ‘Sve sam mu pružio, a opet mu nisam dovoljno dobar’. Zapamtite: dijete će vam, kao roditelju sve oprostiti, ali ne to da se niste igrali sa njim“, kazala je Pašalić.

 Piše: Elvedin Subašić

preporod.com

 

 

 

 

https://akos.ba/razlikovanje-djece-u-skolama-na-osnovu-statusnih-simbola/

Ovogodišnji festival bio je posvećen temi identiteta, koja je trenutno na razne načine aktelna u svim poljima, od medijskog, preko kulturnog, političkog i obrazovnog i uveliko određuje književnike.


Peto izdanje “Poligona” otvorili su Josip Mlakić i Semezdin Mehmedinović, dva vrlo značajna, prepoznatljiva, prevođena i nagrađivana autora.

“Osamdesetih godina, živjeli smo u nekom drugom političkom sistemu i književnost je imala mnogo značajniju ulogu nego danas. Bila je nadomjestak za spiritualni život. Uticaj pisaca u javnom životu je bio neusporedivo veći nego sada.”- rekao je Semezdin Mehnedinović.

Drugi dana festivala, gosti su posjetili škole u Mostaru i školarcima dali potpuno novu perspektivu na ono šta i kako da čitaju. Bio je to jedan od prvih susreta mostarskih školaraca sa živučim autorima, što nedvojbeno daje značaj ovom projektu.

Istu veče, gostima su se predstavili britanski autor Russ Litten, te hrvatski autori Andrija Škare i Katja Grcić, a nakon čitanja svoje poezije i proze, govorili su o tome koliko identitet utiče na njihovo stvaralaštvo.

 Treći dan festivala, mostarska publika je uživala u razgovoru sa srbijanskim autorom Danilom Lučićem i bh. književnicom Senkom Marić, ovogodišnjom laureatkinjom nagrade “Meša Selimović”.

“Iz nekog razloga sam osoba koja se ne se osjeća dobro pod etiketama i imam otpor prema njima. Svaki naš identitet, a imamo ih mnoštvo, govori samo o dijelu nas. Svakim isticanjem pojedinačnog, sputavamo sami sebe.”- kaže Marić.

Festival je zatvaren u nedjelju, druženjem sudionika.

Poligon, još od osnivanja, Mostar nastoji vratiti na književnu scenu Evrope, te razbiti stereotipe i predrasude o gradu.

“Ovogodišnje izdanje Festivala potvrdilo je ideju koju promovira od samog početka: moć književnosti u razbijanju stereotipa, razvoj publike i interesa za aktualne i zanimljive naslove i imena koja nisu u školskoj lektiri. Vrlo sam zadovoljan ovogodišnjim gostima i njihovim doprinosom programu, a to potvrđuju i reakcije posjetitelja. Naravno, ovako zahtjevan projekt ne bi bio izvediv bez podrške mog tima, što se vidi i na feedbacku javnosti. Sve ovo pokazuje da je Poligon projekt sa dugoročnim potencijalom i sposobnošću da privuče najeminentnije autore.”- ističe Mirko Božić, direktpr festival.

72149672_519068852215481_6467795494474088448_n.jpg


Vanja Šunjić / Novikonjic.ba

Ovogodišnji festival posvećen je temi identiteta, koja je po riječima direktora festivala Mirka Božića, trenutno na razne načine aktualna u svim poljima, od medijskog, preko kulturnog, političkog i obrazovnog i uveliko određuje književnike.


Ovogodišnje, peto izdanje Međunarodnog festivala Poligon započelo je u četvrtak navečer u Hrvatskom narodnom kazalištu u Mostaru, a sve do 13. oktobra će predstaviti značajna imena iz BiH, Hrvatske, Srbije i Velike Britanije.

Festival su otvorila dva znaćajna imena sa naše književse scene, Josip Mlakić i Semezdin Mehmedinović, dva vrlo značajna, prepoznatljiva, prevođena i nagrađivana autora.

Krovna tema ovogodišnejg Poligona je identitet, a zašto baš identitet, odgovara director festivala, Mirko Božić: "Smatram da je tema identiteta trenutno jako aktuelna u Evropi zbog izbjegličke krize i rastućeg vala desnog populizma, a s druge strane i u našoj zemlji, jer evo nakon 30 godina nismo uspjeli definirati koji je to identitet koji nas spaja. Etnokonfesionalni identiteti na kojima se najviše inzistira zapravo su, barem se do sada pokazalo, jedino u funkciji razdvajanja",

Festival će ove godine pokušati govoriti o drugim slojevima koji sačinjavaju ljudski identitet i koji nisu toliko naglašeni, dakle, nisu u onom generalnom tradicionalnom diskursu, od nekih osobnih ukusa i preferencija do društva u kojem se krećete ili onoga što čitate.

 Jučer, drugi dana festivala bila je upriličena posjet školama, gdje se gosti festivala mostarskim školarcima dali potpuno novu perspektivu na ono šta i kako da čitaju. Bio je to jedan od prvih susreta mostarskih školaraca sa živučim autorima.

 Sinoć su u Hrvatskom domu "Herceg Stjepan Kosača" gostovli britanski autor Russ Litten te hrvatski autori Andrija Škare i Katja Grcić, čitali su svoju poeziju i prozu i govorili o tome koliko identitet utiče na njihovo stvaralaštvo.

U subotu će biti održan večernji program festivala u Narodnom pozorištu Mostar gdje će gostovati bh. književnica Senka Marić i srbijanski autor Danilo Lučić. Festival se zatvara u nedjelju, u Studentskom centru zajedno sa svim gostima autorima i nastupom mostarskog benda Sove.

Poligon, još od osnivanja, Mostar nastoji vratiti na književnu scenu Evrope, te razbiti stereotipe i predrasude o gradu.


Vanja Šunjić

Učenici osmih razreda Druge osnovne škole Konjic u pratnji nastavnika i pomoćnice direktorice posjetili Memorijalni centar Srebrenica - Potočari.

Stranica 2 od 50