Hajdar Balavac: Nosim lijepe uspomene na moj radni vijek u pekari

Hajdar Balavac u Jablanicu dolazi 1950. godine iz Stoca. Sticajem okolnosti, gospodin Balavac ovdje ostaje sve do danas. Rođen je 1924. godine, dakle ima 96. godina.

Kaže kako je on najstariji u gradu Jablanica, a da u okolnim selima poznaje samo jednog stanovnika koji je stariji od njega. Hajdar Balavac je svoj radni vijek proveo kao pekar, majstor svog zanata. 12 godina je bio u penziji, kada se opet, sa 77. godina vratio u pekaru da radi i svoje zanje prenosi mladim pekarima. Donosimo priču o legendarnom pekaru Hajdaru i njegovom radnom vijeku.

-Rekao bih da misim da sam u samom gradu Jablanica najstariji, a poznajem Ahmeta Mešića sa sela, on je stariji godinu dana od mene. Sada imam punih 96 godina. U maju će biti 97. Bio sam određen za privredu i tada su bili mjesni odbori, a ne opštine. Ja sam iz Aladinića, opština Stolac. I kako sam rekao, dobijem zadatak da tri mjeseca idem u privredu na radnu obavezu. Tek sam došao iz vojske i nisam imao nikakvih dokumenata, samo vojnu knjižicu. Rekli su mi da ću dobiti sve dokumente samo da se spremim i ujutru idem raditi. Otišao sam ujutru čekati autobus,  pa sam došao u Mostar, u oblasni komitet, gdje dobijam informaciju da idem u Lukavac, na izgradnju koksare. Ma, gdje idem gdje god, mislio sam, ja ću svoj posao odraditi i vraćam se kući.Međutim, moji obećani dokumenti i isprave nikada nisu stigli i tu ostajem bez isprava. E kada sam stigao u Lukavac, došao sam na to mjesto gradilišta gdje se gradi koksara. Tu sam shvatio da ipak ne želim ostati tu na tom poslu, pa idem za Sarajevo. U Sarajevu ima posla, ali nemam ja isprava. Onda idem u Jablanicu i tu je bilo posla, ali situacija ista, ne može me niko primiti bez isprava. Otišao sam u rodni Stolac po neku potvrdu da nisam već u radnom odnosu, kako bih mogao da dobijem zaposlenje u Jablanici. Odmah dobijam posao u Jablanici, kao poslovođa, vodio sam evidenciju radnika. Tako sam ja do dana današnjeg ostao u Jablanici. Vodio sam evidenciju radnika ekonomije, pekare, mesare, oko 70 radnika. Ujutru obiđem ko je došao na posao i stavim tačnicu, u 2 sata još je na poslu, dobije još jednu tačku, pa napravim izvještaj šta se radilo i predam u kancelariju. I tako iz dana u dan, fin posao, lagan, ne radi se noću.

Kako dolazite do pekarskog posla? Kako je pekarski zanat izgledao u Vaše vrijeme i konkretno pekarstvo u Jablanici?

-Upravnik društvene ishrane, rahmetli Alija Žujo,saznao je da sam ja po struci pekar zapravo. On meni kaže da moram ići u pekaru i ne možeš reći neću. Imao sam ja lijepu platu i nisam želio napustiti ovaj posao. Tamo pekara, noću se radi, težak posao. Nije bilo mehanizacije i mašina, raznih  čuda. 90% je sada lakše raditi, a mi smo sve ručno radili. E, pekara je kasnije pripala komunalnom. Zatim su je dali trgovačkom preduzeću “Jablanka”, tada je direktor bio rahmetli Ibro Hamza.  U početku nije bilo slobodne prodaje hljeba, nego se peklo samo za radnike. Bilo je tu nekoliko hiljada radnika i u Ostrožac se vozio hljeb, gore tada nije bila pekara. Jedina pekara bila je ovdje, gdje sam ja radio. Kasnije, kada je počela slobodna prodaja hljeba, nosio je jedan radnik u naprtnjači, korpi hljeb. Nije bilo prevoza, nego bismo radnika uprtili i nosio je u prodavnice. Onda se i “Jablanka” riješila pekare. Pokojni Straho mi je rekao da napravim malo molbe, pa da radimo kao u zakupu. Opština je to odobrila. Kada smo tako počeli raditi, za tri mjeseca smo imali sto hiljada dobiti. Vidjeli smo da se može raditi. Zaradili smo nešto novca i kupili smo mikser da mijesimo tijesto, pa smo kupili sito za prosijavanje brašna. To su bile prve sprave koje smo nabavili. Imali smo načve, 4 metra duge i tu se uspe brašno i voda i mijesi rukama. Kada je došao mikser to je odmah bilo olakšanje 50%. Sada mlinovi siju brašno, vidite, a tada je brašno bilo u juta vrećama, nije bilo papira i nije bila tvornica papira. Zatim smo kupili kombi za prevoz hljeba. To je bilo 1961. godine. Kombi smo dovezli iz Banja Luke i vozili smo hljeb po prodavnicama. Kada je otvorena tadašnja Robna kuća, prvo smo dovozili po 20 komada, a kasnije i po 500 komada hljeba. Množio se narod i dolazilo naroda i sa strane. Dobro smo radili. Svako tri mjeseca smo dijelili višak plate. Sada je u gradu Jablanica 5 pekara i u Ostrošcu jedna. Mi smo tada bili sami i subotom smo recimo proizvodili po 3 hiljade hljebova. Ugostitelji su vikendom najviše uzimali. Gojko pokojni je subotom uzimao 200 komada. Prvo bih 200 lepina poslao samo za doručak, prvo Gojku, pa Branku iz Bagrema 100 komada. Ja lično vruć hljeb  nikada nisam jeo. Tada je bio zakon o ishrani i morao je hljeb odstajati 4 sata. Zabranjeno je bilo vruć hljeb prodavati, a sada kažu ako nije vruć, ne valja, neće da ga kupi. Pravi domaćin neće nikada baciti hljeb od jučer. To je pravi hljeb, zdrav. Vidio sam da je kod nas Klas počeo da hljeb zamotava u celofan i tako duže traje hljeb. Kod nas to ne ide baš dobro, narod nije navikao na to. Ma, zapravo, narod nema finansijsku mogućnost da kupuje to.

Možete li se prisjetiti, kako je Jablanica izgledala u doba kada ste vi došli?

-Kada sam ja došao u Jablanicu, 1950. godine,u Jablanici je bilo dvadesetak kuća. Bila je Buntića kuća, Damjanović, Hamze, Mihać Savo, zatim Jovo Mihać, izvjesni gospodin Bjelica koji je imao radnju, Zeće, koje su došle u Jablanici, također su imale radnju. Bili su tu i Hasan, Bećir, Mujo. Taj Mujo je radio u hidrogradnji i imao je zaprežna kola. Bilo je i nekoliko kamiona kada je hidrogradnja počela raditi, luksuzna kola su bila samo ona koja su vozila direktora hidrogradnje, Danila Protića, pokojnog. Ako je trebalo negdje odvesti bolesnika, Danilo bi rekao evo kola, i ode on pješke. Bio je direktor izgradnje brane i direktor čitave hidrogradnje. Znači, posebno je vodio računa o brani. Evo, malo po malo, ja sam 70 godina tu. Za tih 70 godina Jablanica se dosta izgradila.

Bili ste 12 godina u penziji kada ste se opet aktivirali u pekarskom zanatu. Kako je to izgledalo?

-Moj zet Smajo je 2001. godine otvorio pekaru, gdje sam se ja opet aktivirao, bio sam u penziji. Kada sam se aktivirao učio sam radnike poslu i sam sam radio. Dobili smo i donaciju  Bongardovu peć iz Francuske. Izuzetna peć. 7 dana sam tada išao u Sarajevo, da učim kako se radi na nju. Ranije nisam imao kontakta sa tom peći, radio sam na drva u mojim počecima, pa smo naručili parnu peć iz Slovenije. Bio sam u Sarajevu na predavanju dakle, za tu novu peć, jedan Francuz tehnolog nas je učio. Sve je na dugme, digitronski. Temperatura koju hoćete, sve možete programirati. Meni je to bilo nešto novo, velika razlika u odnosu na to kada sam ja počinjao rad u pekari. I jako čista peć, ova Bongardova, moram reći. Možete u odjelu raditi, nećete se isprljati. E kada sam se vratio kod mog zeta da radim, pravili bismo po hiljadu kifla. To je bilo 2001. godine, a ja sam tada već 12 godina bio u penziji. Stvarno se radilo. Jedan dan ja završio posao i ulazi čovjek u pekaru. Predstavio se, kaže iz Dubrovnika. Jeo naš hljeb kod Gojka i došao pitati mene da idem u Dubrovnik. Imao peć kao i mi istu, a nije im hljeb bio kao naš. Dobio sam ponudu za hotel, spavanje, jelo, ali nisam pristao. Imao sam tada i godina. Onda smo se dogovorili da njegovi radnici dođu u pekaru kod nas pa da ih obučim. Neka ih, neće oni meni naškoditi, oni rade u Dubrovniku, ne u Jablanici. Nakon nekog vremena opet poziv da dođem u Dubrovnik .  A imao sam poziva i iz Trebinja, Čitluka…nisam htio. Sve u svemu trpan je bio pekarski posao, nije bilo mašina i pomagala u mojoj mladosti.

Iz sadašnje perspektive, kakve uspomene Vi nosite na Vaš radni vijek?

-"Samo se mogu pohvaliti i  što se tiče mog radnog vijeka, i sa radnicima i odnosima između nas. Mijenjali bismo jedni druge, izlazili u susret. Samo, znali su nekada na trećoj smjeni popiti čašicu-dvije, ali sve je to normalno.   Remzo Kovačić  i Mumin Velić su jedini živi od mojih kolega. Bio je Halebić Salko rahmetli, pa Biljušković Ivan pokojni, Vlado Vladić sa Gračaca, koji je otišao u Njemačku.
Zadovoljan sam sa radnom snagom. Svaki pekar se borio da zaradi koju paru više, niko nije zabušavao. Godišnji odmor smo koristili samo zimi, kada je potražnja manja. Jedan dođe, drugi ode i tako. Bilo nas je 9 radnika i čistačica. U penziji imam dosta drugova, odemo na kafu, šetamo. To nam je ritual do 13 sati. Onda odmorim pa idem kod sina ili kćeri na ručak. Ako je nevrijeme, dođu po mene automobilom. Imam odrasle unuke i praunuke. Jedna praunuka je fakultet završila, a imam i malu praunuku Đanu. Ona mi je radost kada dođe." - izjavio je Hajdar Balavac za Jablanica.live.


 Novikonjic.ba

ocijeni
(1 glas)