MIRJANA KAPETANOVIĆ: OLOVKA NAŠE SUDBINE

Još je samo 12 dana do Lokalnih Izbora u BiH. Zna to više i ptica na grani.

Predizborni skupovi se uveliko održavaju, plakate u oko skaču, društvene mreže gore, a nikada više dilema kod glasača, glasati ili ne glasati, pitanje je sad. Kažu ljudi nemaju za koga glasati. Kandidata 7500 na svim nivoima vlasti. Mladih, srednjih godina, starijih, obrazovanih,manje obrazovanih ali iskusnih u svom domenu, lijepih, manje lijepih, ma kao šarenog cvijeća u Božjoj bašti. I ne možeš reći da nemaš za koga glasati, možda samo ne vidiš šumu od drveća. Pokušaj tu „šumu“ likova posmatrati pojedinačno, pa ćeš vidjeti da imaš za koga. Ja u tom moru lica prepoznah odličnog studenta, sportskog trenera, lijepo vaspitanog čovjeka od poštenih ljudi, dragog momka. Ne gledam u kojoj se boji slikao, ja vidim njega. Vidim dragog kolegu s posla, pažljivo gazi po travi da mrava ne zgazi, lijepe i umilne riječi, pažljivog ponašanja i rijetko vrijednog čovjeka. Ne gledam slova imena stranke iza njega, ja vidim njega. Vidim lijepu ženu, majku, profesoricu, borca za ženska prava, nju koja će sigurno pokušati poboljšati stanje ženske populacije u zemlji. Nije me briga sa čije govornice, ja u nju vjerujem.Vidim prelijepu djevojku, magistra nauka, eh da joj je prilike one silne najbolje ocjene u indeksu pretočiti u drušveno koristan rad. Za sada pravi unikatni nakit i tako zarađuje za život. Ona bi znala šta reći u korist studenata, nezaposlenih mladih i vrijednih ljudi. Vidim mladog oca, magistra nauka, porodicu hrani plaćicom noćnog čuvara, pogled mu se već „gubi u daljine“ nekih sretnijih, boljih zemalja, ali evo, ovo je zadnji pokušaj da i on doprinese pozitivnoj promjeni u našoj zemlji. Dajte mu šansu. Vidim hrabrog borca, Zlatnog ljiljana, za ovu zemlju je dao dio tijela, dao bi i život kada bi zatrebalo, takav je on, ali nudi iskustvo, znanje i hrabrost da se izbori do kraja za zemlju koju je branio.

Na brzinu preletih pogledom po „šumi kandidata“ i izdvojih njih nekoliko, a mnogo je vrijednih, dobrih i spremnih svoje znanje, iskustvo, entuzijazam i život uložiti da nam svima bude bolje. Pogledajte i vi, vidjet ćete da se ima za koga glasati. Neka vas ne sputava vezanost za određene boje i grupacije, nacionalna pripadnost, članska knjižica, pogledajte onako pošteno, ljudski, vidjet ćete da ima kukolja, ali bogme i žito se talasa.

Zbunjeni ste slušajući govore onih kojima je dobro i predobro, koji bi da zadrže ovaj haos, jer oni u njemu dobro plivaju i bogate se enormno. Razmislite Srbi u Republici Srpskoj, da li zaista želite da vas neko pripoji Republici Srbiji, da visite u njenoj zaleđini kao slijepo crijevo iz koga će se crpiti sve dobro, a vi ćete i dalje biti Bosanci za Beograđane, Šumadince, Lale, i ostale Gedžovane, nikada ravnopravni stanovnici Srbije. Ne govorim ovo napamet, ja znam. Krajem četrdesetih masovno su preseljavali naše Bosance i Hercegovce u domove protjeranih Nijemaca diljem Vojvodine. Naš svijet, planinci, stočari, seljaci na malo škrte zemljice nađoše se u prostranstvu ravnice. Donijeli su svoje običaje drugačije i nerazumljive domicilnom stanovništu, svoj ijekavski, grub govor, napram ekavskog, sporog njihovog govora. Ni treća generacija se nije uklopila u novu sredinu. Jedan Lala nešto zamjerio mom ocu, koji mu je bio šef u krojačkoj radionici pa kaže tati: „Ma id`te u očin vi Hercegovanci koji vas je andrak i dopeljao nama.“ A moj tata mirno odgovori: „A to je planski rađeno radi poboljšanja stanovništva. Vidiš nas Hercegovce, ovako kao i ja visoki, lijepi, vitki, a vi Lale, omalešni, masni i okrugli, pa da se malo ispravi rasa.“ Naravno ovo je gorka šala, ali razmislite, da li je smiješno i želite li odbaciti svoje porijeklo i značaj stvaran u ljutoj Krajini, kršnoj Hercegovini, vaspitavani na svojoj pjesmi i šargiji, svom sitnom kolu bosanskom, u zemlji hrabrih i odlučnih ljudi, junaka o kojima je pisao Branko Ćopić i Kočić. Razmislite da li vaš glas zaslužuje onaj prebogati koji vas gura tamo, negdje, gdje je njemu dobro i bolje.

Opet s druge strane, da li zaista naši dragi, vrijedni Hercegovci,za koje se kaže „iz kamena paru vade“, da li zaista žele biti dio zemlje u kojoj i onako već u velikom broju živite i radite, ali tu vaša ganga nije dobro došla, tu vas nazivaju bjeločarapićima, zavidni na vašoj pameti i poslovnim uspjesima o vama viceve smišljaju. Koliko god vi voljeli tu lijepu zemlju, uvijek ćete biti „Here s kamena i pure“.Lijepo je letjeti i tamo i ovamo, ali u onom kršu i kamenu je vaša postojbina gdje se ganga pjeva, govori ikavski, iz kamena vadi para, gdje ste svoji na svom, a ne nečiji priljepak. Nikada neću zaboraviti suze mog dragog prijatelja Ivana, davne 1992 kada smo bili u izbjeglištvu. Potrefili se Izbori u Hrvatskoj i on otišao da glasa. Tamo ga otjerali s riječima da nema pravo glasati, jer je državljanin druge države. Plakao je kao dijete govoreći „A ja budala pet godina odrobijao, zbog borbe za ovu nezavisnost, jednom Hercegovac, za njih uvijek Hercegovac.“ „Pa šta fali, ne budi blesav, - tješim ga ja – Hercegovački Hrvat, s ponosom reci i glasat ćeš kod nas kad rat stane.“ Namija se moj Ivan na to. „E, da je tako jednostavno moja draga prijateljice. Mi ćemo vazda pristajati za Maticom ko pilići za kvočkom, a ona će nas čas pod krilo, ćas kljucati, kako joj dođe.“

Zato, razmislite, dragi glasači, Bosanci i Hercegovci, u zemljoj svojoj, na baštini pradjedovskoj, proberite cvijeće među kukoljem, ima ga, ima, pa pažljivo dajte svoj glas onome ko zaslužuje. Prazan listić se može iskoristiti onako kako ne želite, prekrižen ne znači ništa, samo vaš glas je vaše oružje tog 15.11., tog jednog najvažnijeg dana za četiri duge godine u kojima ćemo ili dalje propadati ili krenuti da se čupamo iz blata.


MIRJANA KAPETANOVIĆ

ocijeni
(1 glas)

Više iz kategorije: