INTERVJU / Učiteljica Fikreta Gačanin: Djeci treba pokloniti što više vremena, ljubavi i povjerenja

FOTO: Fikreta Gačanin FOTO: Fikreta Gačanin

U njenih 85 godina života stalo je mnogo radosti, uspjeha i tuga, ali njen osmijeh, elan i optimizam i sada plijene i čine je mnogo mlađom.


Učiteljica koja je za 40 godina svog predanog rada opismenila mnoge generacije, mnogo je radila, čitala i putovala i neko je ko stvarno ima šta reći. Privilegija je bila razgovarati s njom.

NK: Možete li nam reći nešto više o Vama, Vašem putu od Livna do Konjica?

Rođena sam 1935. godine u Livnu. Imala sam šest godina kad je počeo rat i kad bi partizani oslobodili Livno išlo se u školu. Učitelj  nam je bio Slovenac, Rajka i Voljka bile Srbijanke. Nas je bilo raznih nacija i generacija, ali prvi i drugi razred odmah smo položili 1945. godine. Atmosfera je bila takva da se na svakom koraku samo gradilo za bolje sutra: puteve, fabrike, a posebno škole. Vladala je velika nepismenost. Ko je tada imao četiri razreda osnovne, kao da sad ima veliku maturu.

Iz rodnog Livna 1945. majka je sama sa nas šestoro djece odselila u Sarajevo. Tu završavam učiteljsku školu i 31. 8. 1954. počinjem raditi u selu Kostajnica kod Konjica. Prije toga, kolegica i ja doselile smo u Konjic i radile na pruzi, radna akcija Konjic – Jablanica u mjestu Radešine. Gradili smo mi tu zemlju s radošću. Tada mene i drugaricu raspoređuje Tahir Hadžić, općinski šef za prosvjetu, u pratnji učitelja Vlade Anđelića i dolazimo u Kostajnicu, gdje nas dočekuje i smješta odbornik, Ivan Cipetić. Bila je to tek ozidana i pokrivena škola sa jednom malom dodatnom prostorijom u koju smo bile smještene nas dvije.

NK - Kako Vam je bilo iz Sarajeva preći u Kostajnicu, kad je tada i Konjic bio varošica?

Društvo se još gradilo i obnavljalo poslije rata. Atmosfera u školi, u gradu i cijeloj državi, elan i ambijent bili su optimistički, udarnički, sve uz slogan „za bolje sutra“, koji nije bio samo floskula. Mi smo pripremani za rad na selu, himna škole bila je: „Učimo, učimo, selo nas čeka, za svetu dužnost spremamo se mi, neznanju i mraku naći ćemo lijeka, učitelji narodni bit ćemo mi. Stvorit ćemo zemlji graditelje nove i odbranu moćnu mi narodu svom, a oni će vrijedno marljivo da grade sretniju budućnost i vlastiti dom.“ Tu atmosferu i takmičarski duh, nemoguće je opisati. Sve je bilo u pokretu, u akciji za izgradnju puteva, škola, pruga, naselja, kuća, podizanju voćnjaka i vinograda. Vidjelo se da zajedno i složno ljudi sve mogu savladati. Posebno se cijenio rad prosvjetnih radnika i škola je bila centar svih zbivanja u selu.

U prelijepom ambijentu slastičarne “Oaza“ dok pravimo pauzu u razgovoru, jer je cigareta njena neizostavna „jaranica“ druženje nastavljamo i sa jednim njenim bivšim učenikom, Osmanom Ćatićem. Slučajni susret i davna sjećanja kroz koja vrlo rado prolazi s njim nisu mogla da nam prođu neopaženo. Priča spontano teče od školskih, porodičnih pa do parlamentarnih klupa.

Na kraju razgovora s njim Fikreta kaže: “Pogledajte mog Osmana ili stotine njih, koji su postali majstori, radnici, inžinjeri, ljekari, političari, ali ostali su prije svega ljudi, odgojeni. On je ostao isti onakav kakvog ga je majka odgojila, ali svi oni su i naše djelo. Jako sam ponosna na sve njih.“ Dalje naglašava da su roditelji, porodica, prijatelji i škola za nju posebna vrijednost.

 

NK – Te godine (1954.) je počelo i punjenje Jablaničkog jezera. Možete li nam reći nešto više o tome?

Zajedno sa djecom naveče smo u zemlju zabadali drvo koje bi ujutro bilo pod vodom. Kostajnici je potopljena najbolja zemlja u ravnici. Sjećam se šljive beharaju, a mi se čamcem vozamo oko njih. Djeca su to sve posmatrala i govorila kako se na mjestima gdje su se oni igrali sada kupaju ribe. Čak se i štafeta na čamcu prevozila od Buturović Polja do Ostrošca, od sela do sela. Agronomi su pomagali seljacima i davali besplatne savjete i neke sadnice npr. vinove loze. Njive su se pravile terasasto. Do Kostajnice nije bilo ceste već smo dolazili čamcem, koji se čak jednom prevrnuo blizu obale.

NK – U Konjic prelazite 1959.  godine i to u Drugu osnovnu školu. Šta nam možete reći o tome?

Bio je to jedan divan kolektiv. Učiteljice su bile mlade. Zajedno smo bile majke i domaćice, razmjenjivale smo iskustva, družile smo se kao šira porodica. Sa mnom su tad radile: Zdravka  Brekalo, Natalija Sarić, Nadežda Milić, Bakir Kosovac, Danica Jovanović, Nerma Sadović, Danica Jelić, Sada Špago,  Jelena Tovariščić, Rejhana Agić, Ivanka Jurić i kasnije je došla Senka Stenek. Mi smo bili te neke tridesete generacije. Direktori su bili Šator Mustafa pa Mitar Todorović i Jovo Kuljanin, koji me je onako drugarski zamjenjivao u razredu kad sam morala izostati zbog bolesti muža.  I danas se rado čujemo telefonom i tu mu uslugu nikad ne mogu zaboraviti.

NK- Šta je bilo najljepše u učiteljskom poslu?

Najljepše je bilo na početku kada djeca dođu u školu. Nisu bila spremna pa bi krenuli od linija da ih povuku, kosih i uspravnih, da naprave krug, da pišu brojeve, a oni stisnu olovku kao da je ekser. Kako prolazi vrijeme u početku je veliko brisanje gumicom. One olovke i teke nikakve i polako prolazi mjesec po mjesec, djeca na kraju školske godine lijepo pišu ili pišu da se može pročitati. To je bila najveća nagrada. Prosvjetni radnici nisu bili dobro plaćeni, više se radilo iz duše.

Djeca su dolazila do škole preko starog konjičkog mosta, koji je tada bio drveni pa kad Neretva nadođe učiteljice su prevodile djecu na lijevu obalu, jer je bio posebno strašan kada bi voda nabujala. Prve razrede bi sve učiteljice redovno prevodile preko tog mosta. Velika je to i posebna ljubav bila. Kada sam jednom došla na školsku priredbu, a tada sam bila već uveliko u penziji pojavila se jedna grupa učenika, moji đaci, donijeli meni cvijeće. Ja uzela onaj buket i kažem: „Vidite narode, ovo su oni milioni koje nismo dobili u papiru, ali smo dobili na drugi način.“ Kad sretneš svoje bivše đake, njihove roditelje i lijepo se pozdravimo, ispričamo, sve su to naše nagrade.

NK- Šta je bilo najteže u Vašem učiteljskom poslu? Da li je bilo i takvih momenata?

Možda sam ja od svoje majke naslijedila optimizam, tako da što je i bilo teško nekako nije. Evo i sad ja sam stara pa i što je teško ima neki izlaz, pronađe se rješenje.

NK- Vaša poruka učiteljicama sadašnjim i onim budućim?

Najljepši poziv za ženu je učiteljica, jer tu dobiješ nešto najvrijednije ljudsko, djecu. Onda ih polako odgajaš, učiš, gledaš kako kao biljke, kao cvjetovi rastu, napreduju pa iscvjetaju. Samo onaj ko voli djecu i ko to radi s ljubavlju treba da se odluči baviti ovim poslom. Tada i što je teško, na kraju ne bude. Djeci treba pokloniti što više vremena, ljubavi i povjerenja.

Redakcija portala, želi učiteljici, Fikreti Gačanin, bezbrižne penzionerske dane, puno zdravlja sa željom da karakteristični osmijeh kojim zrači još zadugo ostane na njenom licu.

RAZGOVARALI: M.Č i S.M.M. (Novikonjic.ba)

ocijeni
(11 glasova)