Printaj ovu stranu

MIRSAD ČUKLE / I po njima se Konjic poznaje – Prenj, Neretva, ARK, Igman, košarkašice, volonteri, karatisti...

FOTO: Velid Gagula FOTO: Velid Gagula

Konjic se ima čime ponositi, ali svijetu nisu dovoljno predstavljene sve njegove ljepote, dobrote i uspjesi.


Konjic se ima čime ponositi od postanka pa sve do danas, ali to treba znati pronaći, prepoznati i svijetu predstaviti u što više primjeraka i barem na pet jezika. Kako općinska vlast brine o pozitivnom imidžu grada?

Najuspješniji gradovi znaju kako se to radi, ali Konjic ne uči od najboljih. Da nabrojimo samo neke prednosti, posebnosti i uspjehe našeg grada.

Konjic je imao ekipne prvake bivše 22 milionske države (dizači tegova), sada ima prvakinju svijeta u ovom sportu, imali smo viceprvaka svijeta u karateu, prvaka svijeta u kik-boksu, Konjic je imao „Djevojke sa Neretve“ koje su deset puta pjevale Titu, ima fabriku „Igman“ koja ove godine obilježava 70 godina postojanja. Aforističar Ekrem Macić gdje god se pojavi u cijeloj regiji, donosi nagrade i pronosi slavu i ime svoga grada. Konjic ima svoje košarkašice i košarkaše, raftere, volontere i prijatelje Konjica, karatiste, ima prelijepi Prenj, ima Neretvu, Boračko i Jablaničko jezero, ima idealne uslove za seoski turizam... Jedini u cijelome svijetu imamo Titin bunker-ARK  gdje se održava Bijenale savremene umjetnosti, to je u svijetu jedinstven muzej u muzeju. Od ukupno 54 nacionalna spomenika, dva je UNESCO stavio pod svoju zaštitu, ali svijet to ne zna jer nema odgovarajuće promocije, ovaj grad se zaklinje u turizam a nema turističke zajednice, telefona u njoj niti maila kako bi se svijet informisao o Konjicu, nema običnog turističkog prospekta, nema informativnog turističkog centra. Neki će reći pa ljudi moji je li to moguće u 21. vijeku i uz godišnji budžet od 20 miliona KM, na žalost moguće je. Da li znate da niko ne zna broj turista i prihode od turizma u općini Konjic. I ovo je nevjerovatno ali istinito.

U poslijeratnom periodu, Konjic se u svjetskim medijima najčešće pojavljivao sa vijestima o ratnim zločinima. Od proljeća 1996. do 8.4.2003. tj do kraja suđenja u Hagu, preko trojke iz Čelebića Konjic je  bio skoro svakodnevna tema i meta svjetskih medija. Dalje slijedi ubistvo porodice Golubović 2.7.1992., od tada pa sve do pravosnažnosti presude 8.2.2001. i dalje, to je tema cjelokupne javnosti;  zločin u Repovcima 12.7.1992.- ubistvo devet pripadnika ARBiH - istraga se još vodi i pažnja javnosti ne prestaje, zatim dolazi zločin u Trusini kod Konjica 16.4.1993., od hapšenja prvooptužene Raseme H. 2011.godine, pa do sada, pažnja ne prestaje jer suđenje komandantu jedinice ARBiH stalno se odgađa.

Slijedi suđenje za silovanje na Džepima, za ubistva na Blacama, za zločine u dvorani Musala, u Zukićima, u Glavatičevu, u Čelebićima...Onda dolazi zločin u Kostajnici 25. 12.2002. i evo osamnaest godina od tada ne prestaje priča o tome, kao i o 35 godina zatvora ubici porodice Anđelić, Muameru T. Zatim dolazi 2018. i predstoji dugotrajno suđenje za 14 Konjičana optuženih za zločine  u Bradini maja 1992.

A onda januar 2020.- Konjic ponovo zauzima naslovne stranice medija koje su pune vijesti - velike količine droge zaplijenjene u Konjicu, kokain, heroin, oružje,...

Sve je to u gradu, oko nas, blizu omladine, broj narkomana se povećava, dileri svakodnevno dolaze po našu djecu, širi se miris droge, ali lokalna vlast je uspavana, o svemu ovome ne reaguje ni saopštenjem, ni okruglim stolom, ni vanrednom sjednicom Općinskog vijeća, ni konkretnim programom prevencije...

Kakve su ovo poruke svijetu, investitorima, kako se grad nosi sa ovim teškim teretom, kako se odnosi prema ovim negativnostima - nikako, šuti...

Ratni i drugi zločini su dokazani, treba ih zvanično osuditi, jer ne mogu se činiti u naše ime. Da li su civili Konjica granatirani i snajperisani 1992-1995. - jesu, grad je odbranjen, a pomagao je odbrani i drugih gradova u ljudstvu i milionima metaka iz Igmana...Da li grad ima barem jednu knjigu o svojim herojima i o odbrani grada - nema.

Posljedice ovakvog odnosa su ogromne, kad vidi ovakvu sliku jednog grada niko ovdje neće uložiti svoje milione. Da li se vlasti pitaju zašto grad zaostaje u razvoju u odnosu na  svoje mogućnosti i u odnosu na druge gradove, zašto tone Konjic, tj Venecija, pitao bi se Sidran, ali ne i članovi OV. Da li je osnovna uloga vlasti da svu energiju troši na svoje održanje ili treba da radi na razvoju mnogobrojnih i raznovrsnih potencijala.

Konjic ima svoje ljepote, junake, dobrote i uspjehe, ima se čime ponositi, ali ako to sve ostane u usmenim pričama i u lokalnim okvirima, onda je to kao da ništa nema, u svijet ne ide najljepša strana i prava slika grada na Neretvi, a ispod Prenja, grada između cvijeta i snijega, grada stećaka i drvorezbara, grada Zuke Džumhura, Kasima Prohića, Lazara Drljače...

Konjic je  jedno od starijih bh naselja, sa mnogo posebnosti, a jedna od njih je što se nalazi i u Bosni i u Hercegovini, što ima bogatu prošlost, sa izuzetno značajnim arheološkim, privrednim, turističkim, ljudskim i drugim potencijalima.

Darežljiva priroda obdarila je, a Bog dao sve moguće ljepote što je mogao dati, tako da je ovo područje zanimljivo za turiste, privrednike, historičare, geografe, geologe, ekologe, biologe, etnologe, arheologe, umjetnike, speleologe, pustolove, boeme, lovce i ribolovce, sportaše, planinare i raftingaše, za sve one koji vole sve  što je lijepo, vrijedno, zanimljivo, neobično, uzbudljivo...

Ovaj geografski prostor, zbog svojih raznovrsnih ljepota i vrijednosti, čiji slava i značaj nadrastaju lokalne okvire, oduvijek je bio privlačan za ljude, zbog čega ima bitne pretpostavke da živi samo od svoje ljepote, koja domaćoj niti svjetskoj javnosti nije dovoljno prezentirana.

Kakav bi ovo bio grad samo da ljudi imaju malo više pameti.

Mirsad Čukle /Novikonjic.ba

ocijeni
(7 glasova)