Dom kulture večeras je organizovao promciju Izabranih djela (izdanje Buybook)i izložbu Zukinih karikatura, a osim odgledane jedne emisije Hodoljublja, prisutni su prisustvovali i razgovoru o Zuki u kojem su učestvovali Dijana Hadžizukić, Senadin Begtašević, Damir Uzunović i Jelena Zimonjić, voditeljica zadužbine „Zuko Džumhur“ u Beogradu.

O Zuki su govorili i pisali mnogi i nisu mogli opisati njegovu svestranost, mudrost, genijalnost, ležernost, skromnost... Izdvajamo neke rečenice književnika Lovrenovića i Jergovića.

Zuko Džumhur je prije svega bio biće komunikacije; neutažive žeđi za komunikacijom, ali i čudesne darovitosti za nju. Pa i kada ga gledate na mrtvome filmskom platnu, vi osjećate kako vam taj čovjek izlazi u susret, kako govori upravo vama, kako upravo s vama hoće da podijeli svoje oduševljenje, kako želi da gotovo fizički izađe iz platna do vas, jer ste vi ta osoba koju on u tom trenutku hoće za svoga sugovornika, onoga kome prenosi svoje znanje.(Ivan Lovrenović)

Dobri pisci od loših pisaca razlikuju se po tome što su rečenice svih loših pisaca jednoga jezika u nekome vremenu nalik jedna drugoj, i nemoguće ih je razlikovati, a rečenice dobrih pisaca prepoznaju se poput otiska prsta, čak i kada nije naročito mudro i pametno ono što se tim rečenicama kazuje. A veliki se od malih pisaca razlikuju po tome što veliki pisci ne samo da imaju svoje rečenice, nego imaju cijelu retoriku. Po toj je retorici i Zuko Džumhur bio autentično veliki pisac (Miljenko Jergović).

Zulfikar Zuko Džumhur rodio se u Konjicu 24.9.1920., a umro je 27.11.1989.u Herceg Novom, da bi dva dana kasnije bio sahranjen na konjičkom gradskom groblju  Musala, pored oca Abduselama i majke Vasvije.

Mirsad Čukle