DŽEMO SAX BIO JE SVESTRANI GRADSKI MOMAK (1954.-1994.)

Džemal Maksumić Sax (3.1.1954.-19.9.1994.), „zlatni ljiljan“ Armije RBiH, bio je svestrani gradski momak.


Stanovanje u blizini Doma kulture na Vardi, veoma rano ga je usmjerilo prema muzici. Džemo je prvo svirao klarinet  1967. godine, ali je ubrzo prešao na saksofon.“Svirao je u pleh muzici i u zabavnom orkestru Amaterskog pozorišta Neretva“, pričali su nam starija braća Mujo i Ramo, takođe muzičari.

O njegovoj svestranosti govori podatak da je svirao klavir, orgulje, vozio je motore, automobile, planinario, igrao košarku, naučio njemački i engleski jezik, a počeo je učiti i španski, rekla nam je Džemina supruga Šemsa, čije kćerke Emina (1984.) i Senija (1985.) žive u Sarajevu i obje su završile fakultete.                              

Aladin Mulić, kaže pamti Saxa po tome što je čak u maju otvarao i u septembru zatvarao sezonu kupanja na Neretvi, što je mnoge Vardoljance naučio plivati niz bukove i skakati sa Bjelice.

Behir Balić, Džemu je kaže dobro upoznao i sa njim sarađivao prilikom renoviranja Repovačke džamije oko 1988. godine. Efendija Safet Karaman bio je hodža u toj džamiji i Džemin veliki prijatelj. Džemu pamtim kao izuzetno snažnog čovjeka koji je sa lakoćom podizao grede i ploče. Bureke nam je donosio slastičar Zilko, ispričao nam je Behir Balić. 

Džemo je imao teško djetinjstvo kaže njegov malo stariji kolega, komšija i najbolji drug Edo Hajdarević. Rano je ostao bez oca, preuzimajući dio odgovornosti za porodicu i bio je upućen na rad. Volio je ljude i uvažavao komšije, kojima je pomagao sve što je mogao, volio je Neretvu i konjičko korzo. Poslije završene mašinske tehničke škole, upisuje studij mašinstva u Mostaru. Za studiranje je, kao i većina studenata tada, zarađivao radeći  razne fizičke poslove preko studentskog servisa.                                                       

Džemo i Edo, od prvih dana agresije, zajedno su bili i na linijama odbrane svoga grada. „Varda se uz Prkanj prva samoorganizovala, jer nije nam bilo svejedno što se ruši lice našeg grada, što neko napada na naše kuće i ulice. Po samom osnivanju jedinice „Muderis“ zajedno smo ušli     u njen sastav, a ona kasnije prerasta u Četvrtu muslimansku brigadu. „Ratno predsjedništvo općine Konjic, Džemu je u martu 1993. postavilo za generalnog direktora fabrike „Igman“, ponudio je i mene da pođem sa njim, pa smo i tada sarađivali. O njegovom poštenju govori podatak da je na raspolaganju imao više tona nafte, a majci nije donio ni kapi jer je i ona za osvjetljenje koristila uljarice ko i svi ostali“, kaže nam Edo Hajdarević.

Hrabri, više puta ranjavani Džemin ratni drug Aziz Čajić, za Saxa je imao samo riječi hvale, inteligentan, staložen, stalno je okupljao ljude koji su se divili njegovoj požrtvovanosti i skromnosti, a bio je mašinski inžinjer, pomoćnik komandanta i mogao je rat provesti u nekoj kancelariji, dalje od najopasnije prve linije.“Sada je najvažnije odbraniti teritoriju, a kasnije ćemo sve urediti kako je najbolje za borce, radnike i druge obične ljude“, govorio  je svojim saborcima Džemo Maksumić.

Na mjestu generalnog direktora, Džemo se zadržao do kraja godine kada se vraća u svoju brigadu i kao pomoćnik komandanta za bezbjednost, gine na Kiseru 19.9.1994.Jedan neprijateljski rafal prekinuo je bogat i čestiti ratni i životni put 40-godišnjeg, konjičkog „zlatnog  ljiljana“, Džemala Maksumića Saksa.

Mirsad Čukle                                      

ocijeni
(4 glasova)