Ismet Smajlović: IZLET U HARKANJ I PEČUH

Nekako se udesilo da opet otputujemo u Mađarsku, minule jeseni boraveći u njenoj prijestonici, a početkom ovog septembra u Harkanju i Pečuhu, pa smo tako hodom nastavili istraživanje bjelosvjetskih znamenja, slažući ih u album uspomena u kome je već upisana posjeta dolini piramida, pa odlazak u Portugal, Maroko, prodijevanje kroz moreuze gibraltarski, otrantski, mesinski, upoznavanje sa Albanijom, Krfom, Atinom, Izmirom, Parizom, ljetovanja u turizmopolisima uz Akdeniz, začaranost sjevernim Kiprom, tabananje mediteranskom Španijom i Italijom, a neki od nas, iz četverolista hodoljubaca, pohodiše i Norvešku, Irsku, Ameriku, Kinu, Izrael.

I dok je prošlojesenji Wizerov aviolet do Budimpešte trajao samo sahatak, ovog puta do konačista u Harkanju naša petnaestočlana „ekspedicija“ zemnim putevima se vozila šest-sedam sati i to ponajviše noću, Slavonijom, preko Papuka, Krndije, kroz Našice, pa gore prema Baranji, Miholjcu, ravnicom (nad kojom se, barem ono što su oči vidjele, paorska ruka nije pretrgla), potom kroz šorove, prostrane džade, pa preko sive i trome Drave i kojih desetak kilometara naprijed Dravaszabolcsi utcom, uz protezanje nogu i podmirivanje „unutrašnjih organa“ bjelančevinama i vitaminima pred tamošnjim „Bingom“ zvanim „Tesco“ (koji mušterije mami već od 6 sati ujutru). Tek, stigosmo u Harkanj.

Iako se u Harkanj niko od nas, nasreću,nije zaputio tražeći boljki lijeka, gore nas je odvela znatiželja da se susretnemo i sa ovim, južnim dijelom Mađarske, s Baranjom, onom prekodravskom. I mada Harkanj ubrajaju u gradove, to je zapravo gradić sa oko 4 hiljade ponajviše „uslužnih“ žitelja, to je, dakle, banjski kompleks, kome se pridružuju lječilišta u Šiklošu, Đuli. Tako se preko puta hotela „Baranya“, gdje smo i konačili, nalazi 15-tak bazena, što otvorenih, što natkrivenih i oni su više u službi zdravstvenog oporavljanja, što se vidjelo i po nizu autobusa koji su dovozili ponajviše seniore, pa se čuo žamor različitih jezika, uz, istina, i generacijski miks, od kostobolnih lala, pod terorom starosnih godina sporohodajućih Srednjoevropljana, čazmatransovaca, topličkih hodočasnika koji su dopremljeni od „Mlada Boleslave“. (U jednom od šikloških bazena na temperaturi do 38 stepeni iznad svake nule „kuhali“ smo se sa jednim konjičkim dvojcem uz pridodate im Tuzlake).

A prvog izletničkog dana, odživljenog u obližnjoj varošici Šikloš, baš nam je bilo ljekovito. Iznad nas stražarila je tvrđava, zamak iz 13. vijeka. Prelazili smo iz termalnih bazena u bazen od 13 koliko ih ima, a ponajviše nas je mamio vanjski, nenatkriveni, jer je sunce emitovalo temperaturu i do 27 stepeni. Pored bazena smo i ručali, nisu to bili mađarski specijaliteti nego onako. Izrečena je pohvala ribljoj čorbi, sladoledu, pivu „vilagos“ data je nepovoljna ocjena (očito je da je nekom od naših pivopija jedinica mjere sarajevsko pivo koje kad se pije, kako neko reče, „ide k'o u cvijeće“). U ovom dijelu Mađarske cijene nisu ucjene kao u Budimpešti gdje smo naprimjer kafu i colu plaćali pet puta skuplje nego kod nas u Bosni. Kako, čini se, nigdje nije jeftinije nego kod nas, iće i piće u Harkanju, Pečuhu, pa u Slavonskom Brodu (gdje smo u povratku predahnuli) skuplji su za najmanje 30 posto.

Onda, u Harkanju i Šiklošu nigdje ne vidjesmo živu vodu (u Konjicu ih iz česme neometano teče najmanje desetak), nigdje vodoskoka, po naški šadrvana, a tek kako su bezpotočni, bezrječni (svi odreda smo nosili, k’o na gotovs, flaširanu vodu); nigdje na vidiku plemenite voćke, ja l’ oraha, višnje, kruške, ma jok. (Unuka Maja se bila zaželjela voća pa smo je „podmićivali“ voćnim sokovima). Platani im gospodare u vegetaciji, stoga se nije čuditi da su ih Austro-Ugari u Ilidžanskoj aleji zasadili oko 730, usto nadijevajući imena hotelima Hungaria, Austria.

Počesto smo spominjali naše akvatermalno Olovo, reumalsku Fojnicu, kardijalski Teslić, manje znane gračaničke Terme, koje, rekoše, liječe još od 1824. godine (samo godinu „zaostaju“ iza harkanjskih). Naravno, spominjali smo i Ilidžu, a autor ovog teksta zavičajnu Višegradsku banju, zapravo dva otomanska hamama, onaj gornji Mehmed-pašin i donji zvani još i Kadijino vrelo, sazdane godine 1575. za vakta gradnje ćuprije na Drini, te „arabeske na vodi“. Legenda je potom kazivala da je tu „zemlja pustila suzu i ljudima podarila zdravlje“. Autor reportaže, ušavši u život gore u brdima ponad Banje i sve dok se nije odmetnuo u svijet, a idući po znanje u Gimnaziju, još nerasanjen je tu umivao oči iladž-vodom. (A otkako mu je ubijen zavičaj, a Banju, pitomoga naziva „Vilina vlas“, tamošnji majstori zla pretvorili u smrtište i silovalište, tamo više ne nalazi puta).

Pečuh je nadomak Harkanja, zapravo obrnuto, kad se u obzir uzmu glas historije i svakovrsni rejtinzi, jer je historijom, arhitekturom, kulturom, etničkim šarenilom moćni Pečuh sjedište Baranjske županije, evropski glavni grad kulture u 2010. godini, te najveće mađarsko univerzitetsko srediste, osnovano zamislite! 1367. godine, a sa današnjih tridesetak hiljada studenata. Grad se propinje uz planinski masiv Meček, što je gotovo rijetkost u Panoniji. Spustili smo se do nekad tramvajske sad glavne pješačke zone Kirali ulice, okićene baroknim Pozorjem,hotelima, spomenom na Belu Bartoka, suvenirnicama. Potom smo izbili na Sečenji trg na kome su nam se ukazali bronzani Janjoš Hunjadi (taj epski, deseterački Sibinjanin Janko), do njega stub sv. Trojstva, podignut s početka 18.vijeka u znak prominuća kuge koja je harala Evropom, a iznad je Kasim-pašina džamija, koja uz Jakovali džamiju svjedoči o osmanskoj historiji Mađarske. Na trgu su usred dana filharmoničari svirali etnomelodijski potpuri.

Kad se krene niz ulicu, uz Crkvu Milosrdne braće ugnijezdila se Žolnai fontana, a onda, iza ugla, zgrada Parlamenta, ispred koje „stražari“ Lajoš Košut (po kome je nazvan i trg), a tamo podalje sinagoga. Mada smo birvaktile u školi „dopingovani“ lekcijama o hunima, Atili-Biču Božjem, husarima, grofovima, „vitezovima mača“ i drugim lukavcima i ukoljicama, spomenike, biste podignute njima u čast nismo vele bendali ni ovdje, mada turistički prospekti odreda nagovaraju putnike da se suoče sa uspomeničenom historijom. Iako je ovdje “posijano” niz spomenika tamošnjim velikašima, odlučih da se slikam jedino sa bronzanim Ferencom Deakom, pomislivši da se to Ugri odužuju pjesniku, ali, razabravši bolje, ovaj Ferenc ne bješe umjetnik nego izumitelj AU Monarhije, koja kasnije postade “vlasnik” Bosne i Hercegovine, pa ubrzo taj snimak poslah u “risajk bin”.

Vedro je lice ovoga grada jer su ga uljuđivali humanist Ivan Česmički (za đakovanja mnogima znan i kao Janus Pannonius), historik Ibrahim Pečevi, arhitekta i dizajner Marsel Brojer, pirokeramičarska dinastija Žolnai, filmaš Bela Tar, državnik Laslo Šojom. Valja spomenuti da je tu kadetovao Krleža, da su tu život ušli slikari Zlatko Prica i Petar Dobrović, a ova drugi je stigao da, makar i sedam dana u avgustu 1921. godine, u Pečuju stoluje Baranjsko-Bajskom republikom.

Posjeta Pečuhu finalizirana je u trgovačkom centru “Arkad”.Ne raspitah se šta mu ovo znači a sve mi se čini da bi to, ko biva, bila neka nova Arkadija, (još iz doba studentovanja ostalo mi je u primozgovlju da je to simbol bajkovita i idilična života), kad ono - dušu dalo da ti kroz džepove prođe monetarni cunami, da ti se zamanta od brendova, da najprije mekdonalduješ, a potom se klajnuješ, haemuješ, šanelišeš se, da postaneš Boos (ali modni). Ali, šta ćeš, valja negdje otići i u šoping i na kloping.

Eto tako nam bi u Harkanju, Šiklošu, Pečuhu. A krajem septembra, evo ovog, put nas vodi do Njemačke i stolnoga joj grada Berlina pa, ako izdobri, od onog što je sve ovo sročio uslijedit će i novi zapis. I na samom kraju, prizivam za svjedoka primisli umnog Alije Isakovića: “Ima li išta ljepšeg od putovanja u nepoznato”, “najljepše je gdje nismo”, “najgore je ne putovati”, dometnuvši da nedobro je biti zakovan za jedno mjesto, jer za nama čeznu malena mjesta srca našega, ali i dolina piramida, Andaluzija, Akdeniz, Jelisejska polja, Stradun, Bosfor, Rt dobre nade.

Ismet Smajlović

Novikonjic.ba

ocijeni
(4 glasova)