Kako se Konjic sjeća civilnih žrtava rata?

Foto: Granata kod Vatrića Foto: Granata kod Vatrića

Civilne žrtve rata su tokom rata 1992-1995., ranjeni, strijeljani i civili poginuli od granata i snajpera, a koliko takvih ukupno ima na području općine nismo uspjeli saznati.

Tačno je samo da potpunu evidenciju ne vodi ni jedna državna institucija niti udruženje proizašlo iz rata.

Uglavnom, nadležne ustanove i udruženja na spisku imaju ista imena i to samo lica koja primaju određenu finansijsku pomoć od države-općine, a to su samo ona sa većim stepenom invalidnosti.

Poginuli civili od granata, snajpera i strijeljanja, 2.5.92.- 1 lice, 7.5.92.- 2 lica, 25.5.92. oko 20 lica, 4.6.92.-3 lica, , 15.6.92.-12 lica, 2.7.92. – 4 lica, 13.7.92. – 10 lica, 11.8.92. – 4 lica, što je ukupno 56, plus najmanje 14 ubijenih zatvorenika u logoru Čelebići, što je dokazao Sud u Hagu. Znači najmanje 70 poginulih civila prve ratne godine, u gruboj procjeni, na 10 lokacija.

Druge ratne 1993. godine dolazi Trusina - 22, Gorica - 5, Konjic-DUD - 3, Brđani - 3, Breber - 4, Nevizdraci – 3, Orašje -2, Luka 2 plus 2, Drecelj – 2, itd., što je preko 50 ubijenih civila na 10 lokacija. Tokom rata ubijeno je najmanje 16 djece.

U grubom pregledu, za dvije godine ima preko 120 ubijenih civila na oko 20 lokacija od kojih ni jedna nije uređena ni obilježena, osim dvije na koje je nedavno, spomen-ploče stavila pravoslavna crkva. Kako se na ovakav način misle mlađim naraštajima prenijeti iskustva rata i opisati agresija, nije nam poznato, ovako će se zločini, i zaboraviti i ponoviti. Mnogo novaca je potrošeno do sada, mnogo općinskih budžeta od po 20-ak miliona KM, prodefilovalo je mnogo vijećnika i stranaka, a knjige o odbrani ili o žrtvama rata Konjic još, augusta 2019.godine, nema.

U zaboravu se krije velika opasnost, to je ozbiljan problem Konjica iz više razloga, a pamćenje je važno zbog identiteta grada, zbog njegove budućnosti, jer zbog manjka informacija mogu nastupiti ili su već nastupile, ozbiljne posljedice za grad kao zajednicu ljudi.

Poginuli civili u gradu i okolini su Magazin Đorđo, Suša Slavko, Lijeskić Novak-Gigo, Alajbegović Nusret, Macipura Aleksandar, Mahmutović Mustafa, Kozarić Lola, Ljubica Božić, Zivak Neđa, Cuca Ljubica, Đogić Danica i Sava, Ćećez Velimir, Miro, Pero i Mirko, Ivanković Mirko, Kovač Mario, porodica Golubović, Drljo Ivan, Anto i Kata, Gabela Mirsad, Keško Zaim, Hanić Senad, Dedić Đemila, Zalihić Zejna, Omerović Sejo, Klimenta Željko, Jovanović Simo, Mrkajić Pero itd. Svi zajedno, kao civilne žrtve rata, zaslužuju poštovanje, jedan zajednički dan sjećanja ili barem jednu zajedničku spomen-ploču, spomenik, spomen-knjigu, spomen-sobu...

A u nedjelju, 11.8 2019.godine, navršiće se 27 godina od pogibije naša četiri sugrađana, čega su sjećaju još samo rodbina, komšije i ratni novinari. Od agresorske granate, u Gornjem Polju, ispred Vatrića kuće, poginuli su Vatrić Fatima, Vatrić-Memidžan Samka, Memidžan Emir i Nuhbegović Aiša. Otisak granate i sada stoji na cesti, ali nije uređen, u crveno obojen, ograđen kao npr. sarajevske ruže. To su, za ovaj tekst, uradili novinari portala novikonjic.ba.

U zaboravu se krije velika opasnost.


Mirsad Čukle

ocijeni
(4 glasova)