RAZGOVOR S POVODOM: Predstava „Sumnjivo lice“ reditelja, Augustina Koprića u Konjicu

Građani Konjica će imati priliku, da 7. augusta sa početkom u 20:30 sati na pozorišnoj sceni Narodnog univerziteta u Konjicu pogledaju gostujuću predstavu „Sumnjivo lice“, realizovanu u koprodukciji Sarajevskog ratnog teatra (SARTR) i Akademije scenskih umjetnosti Univerziteta u Sarajevu.

Riječ je o savremenoj verziji predstave, prema adaptaciji teksta autora Branislava Nušića, (koji je izvorno pisan između 1887. i 1888., a predstava je prvi put izvedena u beogradskom Narodnom pozorištu 29. maja 1923. godine).

U želji da čitateljima portala ponudimo više informacija o zanimljivostima same predstave, razgovaramo s rediteljem predstave Augustinom Koprićem.

NOVIKONJIC.BA: Vaša predstava će biti po prvi puta izvedena na sceni Centra za kulturu - Narodnog Univerziteta u Konjicu. Kakva su Vaša očekivanja?

KOPRIĆ: Zahvalni smo Centru za kulturu na pozivu i prilici da igramo pred konjičkom publikom. Uzbuđeni smo, jer premda će predstava opet igrati na sceni Sarajevskog ratnog teatra s početkom nove sezone, još uvijek je nismo imali priliku igrati od premijere. Konjic slovi za mjesto sa bogatim kulturnim životom. Festival glumca u organizaciji Narodnog univerziteta važno je sjecište pozorišnih događanja na državnoj i regionalnoj razini pa očekujem da je i domaća publika kultivirana i zahtjevna, ali mi ćemo joj bez ustručavanja ponuditi odvažnu i suvremenu komediju, koju smo nastojali lišiti banalnosti i prožeti eksplozijom mladenačke energije. Vjerujem da će i publika reagirati entuzijastično te da ćemo se svi skupa dobro zabaviti.

Oficijelni plakat predstave, dizajn Donat Radas

NOVIKONJIC.BA: Ko je Augustin Koprić?

KOPRIĆ: Vrlo dobro pitanje. Odmah na „ražanj“. Augustin je student treće godine režije na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Raznovrsnih interesa. Volim povezivati ljude, mislim da sam zato i odabrao režiju kao svoj poziv i doista je doživljavam kao poziv koliko god to pretenciozno zazvučalo u našim ciničnim vremenima. Nisam fan cinizma i ne plašim se nevinog, humanog pristupa stvarima koji se katkad može zamijeniti za naivnost. Može se to i inteligentno. Ako ljudima inicijalno pristupite s ukazanim povjerenjem svjesni da može biti izigrano, to nije naivno. To je izbor i neka vrsta principa. A zašto biste očekivali da ćete povjerenje dobiti ako ga niste spremni prvi ukazati? Nepovjerljivost je naučeno ponašanje i sasvim razumljivo, ali ujedno i ono koje nas možda najviše koči u napretku. Nismo mi tako loši kako smo se uvjerili da jesmo. Osim režije, povremeno „uplivam“ u produkcijske vode, nek' mi kolege producenti ne zamjere. Aktivno pišem, obožavam scenaristiku i stalno nešto vrdam stalno bih nešto pokretao.

Na jednoj od proba predstave „Sumnjivo lice“, 2019. (fotografija: lični arhiv)

NOVIKONJIC.BA: Možete li nam kazati nekoliko riječi o samoj predstavi, kada je prvi put premijerno izvedena, nešto više o timu koji je angažovan na predstavi i utiscima?

KOPRIĆ: Sumnjivo lice je nastalo kao ispitna cjelovečernja predstava na tekućoj godini studija. Izabrao sam taj tekst zbog njegove aktualnosti i danas. On govori o pojavama koje su jednako žive kao i u davno vrijeme kad je Nušić o njima pisao. Sumnjivo lice sam prvi put pročitao nekoliko godina ranije i bilo mi je prije svega jako komično. Pročitao sam nakon toga i Nušićevu Autobiografiju i tu sam definitivno zaključio da mi je blizak njegov stil pisanja, da mi se sviđa na čisto privatnoj razini, premda pomalo staromodnog jezika, ali gorak, satiričan bez uzdržavanja, bez dlake na jeziku što se kaže, a opet tako zabavan. On je imao zavodljivo šarmantan humor. Nije ni čudo da publika i danas na njega pada.

Predstavu smo premijerno igrali u Sarajevskom ratnom teatru 26. februara i zahvalan sam SARTR-u na ukazanom povjerenju i svim oblicima podrške, čitavom njihovom timu. Podjelu čine mladi bh. talenti: Dino Bajrović, Lejla Pajić (nju znate, ona je iz vaših krajeva), Faris Pinjo, Hana Zrno, Kerim Čutuna, Domagoj Nižić i Benjamin Poturković.

Benjamin je ujedno i producent predstave, a za kostime je od skiciranja do realizacije zaslužna Elvira Ćosić. Moram spomenuti i Vedrana Hrustanovića, inače profesionalnog scenografa sa puno iskustva koji je s nama strpljivo tražio scenografska rješenja od prije početka proba. Nedžmu Čizmo koja mi je pomagala u radu na tekstu, Marka Jovančića, mog sad već višegodišnjeg suradnika i kolegu koji je zaslužan za video projekcije u predstavi, Donata Radasa, kolegu i prijatelja s kojim sam i ranije radio, inače apsolventa Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu, koji je napravio plakat našeg Sumnjivog lica te Nedima Kukavicu i Sretena Vujića koji su zaslužni za postavljanje svjetla i miksanje zvuka na premijernom izvođenju, koje je moram priznati, premašilo moja očekivanja. Naime, generalna proba je odigrana „na aparatima“, kako se to već zna desiti. Dugo smo radili i svi smo već bili malo iscrpljeni. Onda možete zamisliti moje iznenađenje kad je reakcija publike na premijeri bila skoro konstantan smijeh i oduševljenje krajem predstave. Kako možete biti nezadovoljni, ako ste napravili komediju na koju publika reagira s toliko entuzijazma? Pozvali su me na scenu na naklon. Ja sam doletio gore, zbunjen ovacijama, nisam se ni snašao. Bio sam presretan.

Sa premijere predstave „Sumnjivo lice“, SARTR, februar 2019. (fotografija: lični arhiv)

NOVIKONJIC.BA: Što Vam je važno kod ove predstave? Da li ima nešto što biste posebno naglasili, što je bitno istaknuti, a da je bilo ključno za proces rada na predstavi?

KOPRIĆ: U našem procesu dogodilo se jedno genijalno i ne tako često poklapanje, da se oformila složna ekipa suradnika u kojoj smo se od početka svi dobri razumjeli i tijekom procesa kreativno nadovezivali jedni na druge. Bilo je naravno, povremenih neslaganja oko ideja, ali to je svjedočilo o atmosferi u kojoj su se svi osjećali slobodno, da vrlo otvoreno dovode u pitanje svaku moju odluku koju su smatrali da treba i to je na kraju produktivno. Osjećao se iskreni entuzijazam i probe su za mene bile nagrađujuće iskustvo. Puno sam naučio i stekao sigurnost u svoje režiserske vještine. Doista sam imao puno povjerenje u sve njih da do najboljih rješenja možemo doći kroz zajednički brainstorming, premda sam se pripremao za svaku probu i od samog početka imao relativno jasne ideje kakvu predstavu želim napraviti. Vrlo brzo sam vidio da dobro razumiju svoje likove, da svatko od njih ima svoju viziju kako ih treba postaviti te da neke izbore mogu s punim osjećajem opuštenosti prepustiti njima. Kad mi se nešto na probama svidjelo, ništa više nisam govorio po tom pitanju, nisam u to dirao i mislim da su oni ubrzo shvatili da to znači da sam zadovoljan. Onda je i u njima počelo rasti zadovoljstvo i tako uđete u tu nadograđujuću spiralu pozitivnih reakcija koje motiviraju još bolji rad. Nisam ljubitelj diktatorskog režiranja. Nisam više takav karakter pa smo mi ovome pristupili demokratično. Mislim da je to bila inicijalna odluka na zadovoljstvo svih i na kreativno dostignuće predstave.

NOVIKONJIC.BA: Kako je bilo raditi sa svim saradnicima na predstavi? Kako ste zadovoljni sa glumcima i njihovim igranjem prema Vašim indikacijama? Da li nam možete dati svoj komentar?

KOPRIĆ: Mislim da je cijeloj podjeli predstava bila važna, jer je čine isključivo studenti ASU od kojih je mnogima ovo bila prva prilika da igraju u nekom većem, profesionalnom teatru, izvan akademijske scene, s izuzecima Hane i Farisa. I svi su vrlo mladi, kao i ja uostalom, većinom druga i treća godina Glume, vrlo talentirani, sa izraženim instinktima, posvećeni, profesionalni i strpljivi. Imao sam nevjerojatnu ekipu koja mi je kroz rad na predstavi postala toliko draga. Benjamin, inače student Produkcije, pokazao je posvećenost do razine da je na moj nagovor čak pristao i igrati lik Žike. I kolege glumci su ga odmah prihvatili kao ravnopravnog, na prvoj probi kojoj se pridružio. Elvira, zaslužna za kostime, nije mi dala mira do samog kraja i „gnjavila me“ najfinijim detaljima, skoro do perfekcionizma. Neopisivo je dragocjeno imati takav tim.

NOVIKONJIC.BA: Kakvi su utisci samih glumaca i da li ste s njima razgovarali o tome?

KOPRIĆ: Mislim da o njihovim utiscima najviše govore nasmijana lica na fotografijama nakon izvedbe. Zaista hvala Konjicu što nas ugošćujete, jer me još od premijere nagovaraju da opet igramo.

Sa premijere predstave „Sumnjivo lice“, SARTR, februar 2019. (fotografija: lični arhiv)

NOVIKONJIC.BA: Kakve su reakcije iz SARTR-a i Vaših mentora na Akademiji scenskih umjetnosti Univerziteta u Sarajevu?

KOPRIĆ: Dosad nisam čuo negativne reakcije, samo pokoju sugestiju mentora – prof. Aide Begić-Zubčević, Nermina Hamzagića i Selme Spahić – kako još dodatno poboljšati poneko mjesto. Ali naš je proces rada na Akademiji takav da nas uvijek motiviraju da tražimo još efektivnija i ekonomičnija rješenja. Poslije svakog završenog procesa razgovaramo o tome što se moglo još bolje. A uvijek može bolje, to je proces koji rijetko kada doista stignete dovesti do apsolutnog kraja unutar vremenskih ograničenja koja su isto tako dio našeg posla. No, treba znati i odlučiti da je završeno, procijeniti kada je vrijeme za to. Ponekad je teško prestati čačkati.

Mislim da su reakcije bile pozitivne, jer smo tekstu pristupili inteligentno, nismo htjeli da uza sav humor izgubi svoj satiričku oštricu i nismo željeli da bude samo komedija radi komedije. Djelomično je to razlog i za transpoziciju teksta u naše današnje, digitalno doba. Mislim da komedija mora biti suvremena i govoriti o aktualnim pojavama da bi do kraja ostvarila svoj komički potencijal. SARTR je bio zadovoljan jer smo napunili salu. Mislim da smo reakcijama publike opravdali njihovo povjerenje.

NOVIKONJIC.BA: Kakvi su dalji planovi za predstavu?

KOPRIĆ: Dogovaramo ponovna igranja u SARTR-u od početka nove pozorišne sezone i gostovanje u Pozorištu mladih Tuzle. Imamo i jednu ponudu za gostovanje u Zagrebu. Želja nam je da igramo na pozorišnim festivalima u državi i regiji, da predstava živi dokle god bude aktualna i dokle god publika ima želju u njoj uživati.

NOVIKONJIC.BA: Dolazite iz Zagreba. Zašto baš na studij u Sarajevo?

KOPRIĆ: To se desilo spletom okolnosti koje nisu bile sasvim slučajne, ali bilo je zapravo neplanski. Jako dugo sam znao da se želim baviti režijom i bilo mi je važno upisati taj studij gdje god on bio. U Zagrebu sam zapravo, izlazio na prijemni ispit za Filmsku i TV režiju. Tamo je to odvojen studij od Kazališne, ali nisam imao sreću da budem primljen. Film je moja prva ljubav, a teatar jedna tek novootkrivena. U Sarajevu sam primljen isprve, netko je napokon prepoznao moju ambiciju i naravno da sam onda odlučio ostati. I nije mi nimalo žao, mislim da nam je škola kvalitetna. Kako i ne bi bila kad nam predaju vrlo kompetentni profesori, među kojima i neki europski relevantni autori.

NOVIKONJIC.BA: Možete li nam reći više o samom studiju i koliko je to važno za Vas kao mladog reditelja?

KOPRIĆ: Studiranje režije vam je pravo kaljenje koje zahtijeva da se naučite discipliniranosti. Neprocjenjivo je korisno što se najviše polaže na praktične radove. Dosad smo već snimili puno filmskih vježbi i par nešto ozbiljnijih kratkih filmova, premda bi uvjeti za njihovu realizaciju mogli biti bolji. Uvijek se nekako nađete u poziciji da se na kraju morate boriti za sredstva, bez obzira što radite studentski rad, premda je to donekle i odraz situacije u našoj kinematografiji i pozorišnoj produkciji. Ali ako se s tim uspijete izboriti, izlazite s osjećajem da ste pravi pobjednik i to postaje još jedno iskustvo više koje vas čini kvalitetnijim, snalažljivijim i boljim. Prve tri godine studija koncipirane su tako da, uza svu redovitu nastavu i zadaće, tijekom zimskog semestra pripremate i režirate svoju predstavu, a tijekom ljetnog svoj film. Nauče vas i da sami montirate, pišete svoje scenarije, uza sve tokove povijesti i suvremene umjetnosti koje morate pratiti da biste bili aktualni u vlastitom radu. Na akademiji sam puno naučio i još uvijek puno učim. Mislim da je to proces koji se nastavlja i poslije studija, a studij vas u njega uvede. Nauče vas razmišljati na prave načine.

NOVIKONJIC.BA: Kažite nam nešto više informacija o nekim drugim projektima na kojima ste radili ili neke koji su Vama posebno bitni ili dragi?

KOPRIĆ: Čini mi se da imam već dosta radnog iskustva, premda su mnoga od njih možda manje značajna. Za mene je bio jako važan kratki igrani film „Pastrmke“ koji sam režirao i napisao scenarij prema istoimenoj kratkoj priči sarajevskog književnika, Darija Džamonje. Završili smo ga prošle jeseni, a ovog ljeta će biti prikazan na „Sarajevo film festivalu“ u selekciji BH filma. U njemu sam okupio glumačku podjelu na koju sam ponosan. U toku ove godine imao sam priliku i raditi kao pridruženi producent na dugometražnom litvansko-latvijsko-hrvatskom filmu „Dišući u mramor“ redateljice Giedre Beinoriute, koji je baš nedavno imao svoju hrvatsku premijeru na „Pula film festivalu“. To sam radio putem svoje male, ali polako rastuće produkcije u Hrvatskoj, Avis rara studija iz Vrbovca, udruge koja okuplja uglavnom mlade filmske entuzijaste.

Sa Avis rarom sam 2017. u Vrbovec po prvi puta doveo i Reviju hrvatskog filmskog stvaralaštva, na kojoj sam bio član organizacijskog odbora, sudjelovao u osmišljavanju vizualnog identiteta i programa, režirao foršpan i jedan mali happening kojim smo osvijetlili jedan od najvažnijih vrbovečkih spomenika tijekom trajanja Revije. I prije toga sam radio svašta nešto, u svojstvu režisera, scenarista i montažera, asistenta režije. Često i sam zaboravim pa me povremeno podsjeti neki slučajni pomen. Svaki rad je važan, svaka i najmanja petominutna vježba koju izrežirate u tom trenutku je za vas veliko iskustvo. Važan mi je i moj prvi scenarij za dugometražni film na kojem trenutno radim, jer se u njemu bavim vrlo intimnim autobiografskim elementima. Ako mi vjerujete, sada pišem i scenarij za strip na engleskom jeziku.

Sa snimanja kratkog igranog filma „Pastrmke“, 2018. (fotografija: lični arhiv)

NOVIKONJIC.BA: Kakvo je Vaše mišljenje o trenutnoj situaciji u državi, ali i regiji koja se odnosi na segmente pozorišta, redateljske profesije? Da li ima bitnih razlika u odnosu Sarajevo-Zagreb?

KOPRIĆ: Sve nas očekuje pomalo nesigurna profesionalna budućnost i vrlo slični uvjeti rada koji se čine daleki od idealnih. U Hrvatskoj je situacija malo povoljnija u financijskom smislu, malo se više ulaže u kulturu i umjetnost nego u BiH, premda BiH ima zanimljivijih i usudio bih se reći nešto plodnijih autorskih imena u filmu. Vjerujem da je to zato što vas ograničenja tjeraju na kreativnija rješenja. Gdje ima želje, nađe se i način. Najlošije što možemo je od sebe praviti žrtve. Ako se uspijete održati i kontinuirano raditi ovaj posao u bilo kojoj od naših zemalja to govori o vašoj kvaliteti. Neku ulogu tu odigra i nepotizam kojeg bismo se jednom valjda morali i osloboditi, ali nitko vam ne može stati na put ako stvarno znate što radite. U neku ruku mi se to i sviđa, jer vas tjera da svaki put iznova stvarno pronađete čvrsto tlo na kojem stojite.

NOVIKONJIC.BA: Kako biste definirali šta je i koliko je bitna uloga jednog reditelja u društvu?

KOPRIĆ: Mislim da je to nešto što si svatko treba odgovoriti sam za sebe. Bez umjetnosti i kulturnog života ne bismo imali refleksiju o sebi. Reditelj je pojedinac koji tome pridonosi na način na koji on sa svoje strane može. Može li time mijenjati svijet? Ja želim vjerovati da može. Osobno, ja sam zainteresirani promatrač složenih društvenih i kulturnih procesa koje živimo. Naše društvo je strašno zanimljivo i bogato raznolikošću, izuzetno potentno za umjetnički rad, premda mislim da se još uvijek bori definirati svoje nove vrijednosti. Ja sam netko tko te procese voli tumačiti kroz svoj rad, kroz neku svoju prizmu i osobni pogled na njih te time nadam se, barem malo pomoći u njihovom usmjeravanju u pravcu koji je bolji za sve nas.

NOVIKONJIC.BA: Kakvi su Vaši planovi za dalje?

KOPRIĆ: Želio bih prije svega završiti studij. Diplomirati sa kratkim igranim filmom, a nakon studija se baciti na prvi dugometražni. Između „ubaciti“ i poneku predstavu. Moje uvjerenje da nešto treba napraviti ponekad zna graničiti sa opsesijom pa vjerujem, da ću već pronaći put dalje. Ne treba pretjerivati sa previše detaljnim planiranjem unaprijed, jer me iskustvo režije naučilo da se pola toga na kraju ionako promijeni. Ključ je da prepoznate kako reagirati u trenutku, a u pravom trenutku već prepoznate što i kako treba.

Sa premijere predstave „Sumnjivo lice“, SARTR, februar 2019. (fotografija: lični arhiv)

NOVIKONJIC.BA: Imate li neku poruku ili komentar za naše čitatelje?

KOPRIĆ: Ako ovo čitate, onda vam hvala što je vaš interes izdržao do kraja intervjua. Shvatit ću to kao kompliment. Dođite pogledati Sumnjivo lice 7. 8. da se družimo i razmijenimo mišljenja i iskustva. Uvijek sam tu za vas.

Portal Novikonjic.ba poziva čitatelje da pogledaju predstavu u srijedu, 7. augusta u 20:30 sati. Ulaz: 4 KM.

RAZGOVARAO: Sejo Ivković / Novikonjic.ba

ocijeni
(2 glasova)