Borba za mir sveti je cilj svakog čovjeka

Foto: Google Foto: Google

Rat je opširno i detaljno opisan u mnogobrojnim književnim, filmskim, dramskim, likovnim i drugim djelima, a kakve pouke je čovjek izvukao iz toga ? Ratovi su proizveli milione poginulih, unesrećenih, tužnih, ostavili uplakane majke, djecu, sestre... krv, suze, ruševine, logori..., a na kraju svaki rat vodi miru. „Ovaj rat je za stolom počeo za stolom će se i završiti“, rekao je jedan borac ARBiH, posljednje ratne godine, posljednjeg rata u BiH, na prvim linijama odbrane BiH, negdje iznad Glavatičeva.

O miru ne razmišljamo dovoljno, ne radimo na tome dovoljno, ne cijenimo ga dovoljno, ne znamo uživatiblagodeti mira. Svi koji su osjetili rat znaju da nema te cijene koja ga opravdava (naravno osim odbrambenog i oslobodilačkog rata). Toliko poginulih, ranjenih, raseljenih, ožalošćenih, nestalih, tužnih, toliko krvi, znoja i suza...Zašto ? Postoje kategorije ljudi koje daleko od svake životne opasnosti pripremaju i proizvode rat, žele da se rat nikada i ne završi, to su oni koji neće osjetiti strah od snajpera i granate niti vlagu hladnog rova i zemunice, strah od vlastitog ili neprijateljskog upada sa bajonetom u rov, koji neće imati vaške u kosi zbog nepostojanja uslova za održavanje higijene u bezvodnim krševitim planinama, to su pojedinci čiji sinovi žive u Londonu, Njujorku ili Beču, to su pojedinci i grupe koje nikada neće imati postraumatski stres (PTSP)...

Međunarodni dan mira kao i Međunarodni dan nestalih osoba brzo se zaborave, i ponovo nastavlja teći trka u proizvođenju mržnje, tog osnovnog preduslova za rat. Granate će se zamijeniti riječima, novinari će postati oružje političara koji, kad god im zatreba, kao gospodari rata i naših života upale fitilj. Političari su izvan i iznad zakona, gospodare našim sudbinama, a kao neodgovorni i nedorasli svojim visokim funkcijama, narod koštaju mnogo živaca i života. Rat uvijek žele ljudi čiji je raspon između želja i mogućnosti preveliki, koji su duhom siromašni i koji zavide boljim, ljepšim i uspješnijim od sebe, koji kraticama žele postići moć i „ugled“, kod kojih cilj opravdava sva sredstva, bez sposobnosti su ali sa velikim ambicijama i željama da naprave karijeru, da se dokažu i pokažu svome selu i mahali, te svima koji su ih, kažu oni, potcjenjivali, ponižavali, smatrali manje vrijednim i važnim. Rat uvijek žele neradnici i nerealizovani marginalni, iskompleksirani tipovi kojima je rat posljednja šansa da postanu neko i da imaju nešto. U tim uslovima na scenu izlaze i univerzalni političari (to su oni bez svoga stava) oni su prvi na predizbornim binama i tribinama, a kasnije za ratnim trubama. Takvi iza laži grade svoju moć, naivnima obećavaju spas od vjekovnih ugnjetača, koji dolaze uvijek i samo iz drugih naroda, „oni su krivi mi smo fini,“ smeće je uvijek u tuđoj avliji. Na vrh isplivaju mnogi ljudi i dame sumnjive prošlosti, čaršijski lezihljebovići i doušnici vlasti koji sebi daju na važnosti na razne načine, iz sjene izlaze do tada nesposobni, ali sada moćni, koji preko noći „završavaju“ fakultete, imaju funkcije, odijela i kravate, limuzine, vozače, tajnice i ljubavnice, oni nose pištolj i piju viski, imaju najnovije mobitele, džipove... U ratu, a evo i poslije rata, uveliko su uticajni skorojevići koji vole „imati i biti“, ali bez truda i uvijek o tuđem trošku.

Da li je poslije posljednjeg rata u BiH barem malo podignuta svijest o problemu mira? Zamislite da je u BiH za četiri ratne godine ubijeno, ranjeno i nestalo stotine hiljada ljudi, žena i djece, toliko i još više je zatvaranih, ranjenih, raseljenih, ožalošćenih, poniženih, raseljenih... Zašto ? Koliko će još godina npr.

porodice nestalih živjeti u neizvjesnosti i kada će ti ljudi biti ili nađeni živi ili sahranjeni ljudski, pitanje je koje raskida živote mnogobrojnih porodica i zajednica. Zamislite da se čovjek raduje pronađenoj lobanji djeteta.To nije život to nije mir. Kada će rat biti završen i za ove porodice?

Ovo su neka od trajnih pitanja rata i mira, a odgovori su uvijek isti, jer su i principi rata oduvijek isti, karakteri ljudi isti, pljačkaške metode iste, invalidi i sirotinja redovna poslijeratna pojava. I tako u krug, mala pauza za novi rat. Ali ljudi, rat nije igra, u ratu djeca i ljudi ginu, nestaju sela, fabrike i gradovi...međutim sve brzo biva zaboravljeno i opet sve iz početka: koja nacija je ljepša, pametnija, starija, bolja, ugroženija, lopovska priča krene, a zlatna kašika ispred gladnih usta se vine...

A dovoljan bi bio samo jedan pogled u oči svoje djece, svoje porodice i sjetiti se majki i sestara poginulih i onih koji preko dvadeset godina čekaju vijest o svome u ratu nestalom djetetu. Ne zaboravimo da svi ratovi vode ka miru i da svaki čovjek na Planeti želi isto : mir, krov nad glavom, sigurnost svojoj djeci, školovanje, napredak. Pomozimo sami sebi a time i drugima, budimo u prvim redovima borbe za mir, oštro, javno i svakoga dana.

Posebna tema su Bošnjaci, njihova borba za opstanak države i nacije, za mir i istinu, njihova iskustva, kolektivno pamćenje i zaborav...Konjic je samo jedan primjer zaborava jer grad koji je u temelje slobodne BiH dao preko hiljadu poginulih i ranjenih, odbranio svoje prostore i pomogao odbrani drugih gradova, nema ni jednu spomen-sobu, spomen-knjigu niti spomen-pohod posvećen sjećanju na branioce grada, branioce slobode i mira.

Svijet je jedan i borba za mir je jedinstvena prijatelju daleki, treba samo shvatiti da u ratu umire moj i tvoj brat, silovana je moja i tvoja sestra, sva sakata djeca su naša djeca prijatelju, sve majke ožalošćene su naše majke, u ratu gori moja i tvoja kuća prijatelju. Uvijek je riječ o meni i tebi prijatelju bilo šta da se dešava u bližoj i daljoj okolini, jer svijet je jedan i sve, pa i posljedice ratova brzo se prenose na sve strane svijeta. Zato je borba za mir sveti cilj svakog čovjeka na Planeti, a posebno u Bosni i Hercegovini.

(Autor MIRSAD ČUKLE, preuzeto iz publikacije Mirovne novosti broj 32, septembar/rujan 2013., izdavač Mreža za izgradnju mira)

ocijeni
(0 glasova)