Konjic: Jedan dan nije dovoljan

Konjic znamo po Zuki Džumhuru, kamenom mostu, rijeci Neretvi i Titovom bunkeru.

Znamo ga i kao vječitu stanicu na putu iz Bosne ka Hercegovini i dalje prema moru. Po umjetnosti obrade drveta i Boračkom jezeru. Ovaj grad jeste sve to, ali prostim pregledom karte i s nekoliko odvojenih sati, uvjerit ćete se da je i mnogo više. Kraj koji vrijedi posjetiti, zaljubiti se i ponovo doći.

Pogledajte fotopriču iz Konjica

Prilazimo mu s uobičajene strane – na putu od Sarajeva ka Mostaru. Autoput i dobra cesta od prijestolnice do Konjica dovest će vas za sat vožnje. Savršen majski dan i zamjena obale preko prelijepog kamenog mosta u centru čaršije. Kažu da je most mjesto susreta Bosne i Hercegovine i da se baš na ovom mjestu, ljepotice sastaju i zagrljene nastavljaju zajednički put. Izgrađen je od kamena na šest lukova, dugačak stotinjak metara i mnogo liči na starijeg višegradskog brata. Simbol grada, veličanstven.

S one strane rijeke, odmah po prelasku mosta, naći ćete Zavičajni muzej. Šetnja vijekovima historije ovog kraja za nastavak puta do jednog od ključnih mjesta starog dijela ovog magičnog grada – rodne kuće Zuke Džumhura. Baš ovdje započeo je najljepši putopis što ga ova zemlja ikad ugleda. S ovog mjesta na put oko svijeta krenu bradati avanturista s olovkom u ruci. Pamtimo ga, bio je najveći. Pamti ga i rodni grad. Lijepo.

Ulazni tunel u Titov bunker, FOTO: Bosnopis
Ulazni tunel u Titov bunker, FOTO: Bosnopis

Dug je dan, žurimo. Na redu je posjeta Titovom bunkeru. Najavljeni i spremni, dolazimo pred nekakve dvije kuće na obali rijeke dok nas vodiči ubjeđuju da se iza, u brdu, nalazi grandiozni vojni objekat nekoć predviđen za boravak Josipa Broza i užeg jugoslovenskog političko – vojnog vrha, a sve u slučaju zamišljenog nuklearnog napada. Gospođa koja nas vodi kroz ove hodnike zove se Lejla i postavlja ključno pitanje: gdje bi se sakrili milioni Jugoslovena da se takav napad nekad zaista dogodio?

Titov bunker

Prostrani holovi sa zidnim dekoracijama u vidu kodova nekadašnje Jugoslovenske narodne armije. Ne prepoznajem ove kombinacije brojeva i slova, ali mi je jasno da su to komande u slučaju požara. Sa svih strana su prostorije, za boravak vojnika, oficira, a bogami i samog maršala. Njegove odaje su na kraju svih krajeva ovog lavirinta. Unutra je čekaonica, Titova spavaonica, pa kupaonica i prostorija za prvu damu. Sve kako je ostavljeno prije četrdeset godina kada su radovi na objektu završeni. Vlastito napajanje strujom i vodom, zalihe svih vrsta, akumulatori i telekomunikacijski sistemi. Mjesto koje vrijedi posjetiti i malo o svemu razmisliti. Milijarde dolara usred ničega. Danas više ne služi vojsci već umjetnicima i turistima.

Vraćamo se u grad udaljen desetak minuta vožnje. A kod mosta – stara, Čaršijska džamija. Otvorena je, u avliji radovi. Uskoro će ramazan, sve mora biti na mjestu. Enterijer je dobro poznat. Džamije izgrađene stotinu ili dvije stotina godina po dolasku Osmanlija u Bosnu i Hercegovinu – sve su tako slične. S tim da ova u Konjicu ima jednu neobičnu osobinu. Stepenice koje vode prema prostoru gdje molitvu obavljaju žene, skrivene su sasvim uskim tunelom. Možda ovako nešto postoji još negdje, ali mi to dosad nigdje nismo vidjeli.

Franjevački samostan Sv. Ivana Krstitelja, FOTO: Bosnopis
Franjevački samostan Sv. Ivana Krstitelja, FOTO: Bosnopis

Nastavljamo šetnju konjičkim sokacima. Dolazimo do srušene munare džamije u naselju Varda. Obnovljena je i u funkciji. No, kako nam ispričaše mještani, u spomen na zlo vrijeme, munaru ostaviše napola srušenu. Kao opomenu na ružan vakat. Dvadesetak metara od džamije, nalazi se pravoslavni hram – Crkva svetog Vasilija Velikog. Kompleks je otvoren, ali sam hram nije. Ovaj put nećemo uživati u ljepoti njene unutrašnjosti. Izgrađena je koncem 19. stoljeća i do danas, uz povremene obnove, čuva mladački izgled.

Sreća nas je poslužila u obilasku Franjevačkog samostana svetog Ivana Krstitelja. Lijepo dvorište i ljubazni domaćin. Vrata crkve su otvorena. Sve je ovdje na svom mjestu. Impresivno su oslikani zidovi, a boljim poznavaocima običaja arhitekture, vidljiv je potpis slavnog Josipa Vancaša premda je objekat manji od onih koje je potpisivao u Sarajevu. Pored crkve je samostanski kompleks s nekoliko pomoćnih prostorija. Čuvaju franjevci i ovdje historiju svoje zemlje. Čuvaju je i u Visokom, Kreševu, Fojnici… Ima nešto odveć plemenito u njihovom odnosu s domovinom.

Pogled na Boračko

Napuštamo grad, na putu smo ka Boračkom jezeru. U najavi jezera – selo Borci. Prilazimo mu s poštovanjem. U Bosni i Hercegovini ne postoji mnogo sličnih mjesta. Da se na tako malom prostoru mogu pronaći historijski tako značajni spomenici. Neki su, nažalost, teško oštećeni, ali i dalje impresivni, vrijedni pažnje i spomena.

Boračko jezero, FOTO: Bosnopis
Boračko jezero, FOTO: Bosnopis

Na brdu iznad Boraka, baš na proplanku s kojeg je pogled ka jezeru najljepši, nalazi se vila Šantića. Ime joj je od čuvene mostarske porodice koja ju je prije stotinjak godina, kako se u ovom krajevima danas priča, kupila od bogatog austrijskog grofa.

Posljednje dane ovdje je proveo slikar Lazar Drljača. Osoben i šutljiv, decenije bjelosvjetskog lutanja odlučio je jednom zasvagda prekrižiti i starost dočekati baš ovdje. Sebe je zvao posljednjim bogumilom. Posljednju želju, da mu grob obilježe stećkom, ispuniše mu prije nekoliko godina. Stećak je i danas tu.

Stećci u Borcima, FOTO: Bosnopis
Stećci u Borcima, FOTO: Bosnopis

Zanima me zašto je izabrao baš ovaj kraj. A isto pitanje mogao bih postaviti i ‘’pravim’’ bogumilima. Jer, stećci su ovdje brojni i poredani uz sve puteve. Zastajem gdje god ih primijetim jer za dublje ulaske u udaljene predjele ovog prostranog kraja, jedan majski dan nije dovoljan.

A jezero. Prekrasno je i podsjeća na Prokoško. Dimenzijama i bojama. Za kupanje još je rano. U julu i augustu nije. Tada ove obale prekriju blijedoliki Hercegovci i Bosanci u potrazi za osvježenjem i mrkim tenom.

A hercegovačko sunce uz varljiv povjetarac na ovim visinama, umije prevariti i najopreznije. Sezona kupanja još nije krenula, ali brzo će. Uskoro će ovaj kraj biti neka vrsta lažnog mora za one kojima je Jadran daleko.

Krug, pa nazad

Puštam cestu da me vodi i neko vrijeme nikakvu pažnju ne poklanjam žutim tablama. Do Glavatičeva nemam pametnijeg posla od uživanja u ljepoti Neretve koja je ovdje, u svom gornjem toku, još ljepša nego na svom mostarskom putu. Brza je i plahovita, još uvijek nije dobacila do Jablaničkog jezera, zato… Rafteri love brzace za ljetnih mjeseci. Nije pametno potcijeniti naizgled pitomu vodu Neretve u njenom hiljadugodišnjem toku. Izrezbarene obale magija su za ljubitelje ribolova, posebno proljetnog nadmudirivanja s kapitalnim pastrmkama.

Koji kilometar nakon Glavatičeva i već ste prišli s leđa i samom Sarajevu. Put vodi za Kalinovik s krakom za selo Odžake, pa za Visočicu i na kraju – Bjelašnicu. Put je odličan, asfaltiran i nezaboravan. S ovih dvije hiljade iznad mora, uvijek je teško vratiti se semaforima i nervoznim vozačima. Snijeg je pa se vraćamo istim putem prema Konjicu.

Preporučena ruta na putu od Sarajeva do Konjica (klik za punu rezoluciju)

Ovo nestvarno putovanje konjičkim vrletima završavamo krcati utiscima. Bilo je nezaboravno. Obećavamo, vratit ćemo se. Za Lukomir, za sela u bradinskom zaleđu, za Jablaničko jezero i umjetnike koje s drvetom rade čuda, za desetine nekropola stećaka… Jedan dan nije bio dovoljan.

Konjic kroz brojeve

Bosna i Hercegovina, Federacija
Udaljenost od većih gradova: Sarajevo 59 km, Mostar 70 km, Banjaluka 208 km, Bihać 288 km.
Površina općine: 1.169 km2
Stanovništvo: (2013): 25 148 (općina), 11 165 (grad)
Rijeke: Neretva, Trešanica, Rakitnica, Neretvica,
Planine: Prenj, Bjelašnica, Visočica, Vranica
Jezera: Boračko, Jablaničko

Savjeti

Konjicu se najčešće prilazi s dvije strane: sarajevske i mostarske. Putne komunikacije su dobre i relativna blizina dva aerodroma dodatno pogoduje ozbiljnom razvoju turizma. Ovo područje idealno je za ljubitelje planinskih avantura, bilo da se radi o splavarenju ili brdskom biciklizmu. Idealno je za višesatno pješačenje, a planinarima preporuka da se iz pravca Bjelašnica odnosno Visočice spuste u Glavatičevo uživajući u prekrasnom kanjonu Rakitnice, a potom i Neretve. Konjic je idealan za posjetu za proljetnih i ljetnih mjeseci.

https://www.bosnopis.ba/gradovi/konjic-jedan-dan-nije-dovoljan/?fbclid=IwAR0h9iHHYKnt0ir0LB3j7mlBaPBNS0-3OuqUP7Ana5pgfQbIXZHaRq1SRFI

Novikonjic.ba

ocijeni
(0 glasova)