Zločini u naše ime, tišine o našim zločinima: ratno naslijeđe Armije RBiH (1992–1995) u ličnim i službenim sjećanjima na području Konjica

Autorke: Belma Bećirbašić, Ivana Stanković

Tekst je prvobitno objavljen u publikaciji Kultura sjećanja u lokanim zajednicama u Bosni i Hercegovini koju je 2017. izdala Fondacija Mirovna akademija u Sarajevu.

Uvodna razmatranja

Šutjeti je i dalje govoriti

Maurice Blanchot

Kada je u ljeto 2008. australska umjetnica Kym Vercoe posjetila Višegrad, vodila se tragom romana Na Drini ćuprija Ive Andrića i turističkim vodičem za Bosnu i Hercegovinu (BiH) u izdanju Bradta. Po preporuci njegova autora, Tima Clancyja, odsjeda u banjskom odmaralištu Vilina vlas. Tek će nekoliko mjeseci kasnije, iz presuda Haškog tribunala, saznati da je u njemu, u okviru kampanje etničkog čišćenja u Višegradu,[1] bio smješten zloglasni logor za silovanje. Duboko potresena ispovijestima svjedokinja kao i time što u vodiču nije bilo nikakvog spomena o tome, Vercoe odlučuje da se vrati u Višegrad, i sagleda ga “novim” očima. Ono što ovaj put vidi (… silovatelja u svakom prolazniku…) upravo je perspektiva koju je autor vodiča, kako joj i sam priznaje, nastojao da izbjegne: “Da sam takvu informaciju uključio u vodič, niko ne bi posjetio to mjesto, a nisam htio da ocrnim svu zajednicu”.[2] Preispitujući odnos između turizma i zločina, svoje iskustvo autorica je prenijela u solo performansu Sedam kilometara sjeveroistočno teatra One Point Zero, po čijim motivima je 2013. snimljen film Jasmile Žbanić Za one koji ne mogu da govore.

Dužnost sjećanja moralni je imperativ današnjeg, “posttraumautskog” doba, “kako iz aspekta patnje, tako i krivice” (Assmann, A. 2007: 16). Upečatljiva priča Kim Veroce upozorava nas da odnos prema nasilnoj prošlosti nije više samo stvar lokalne, političke ili profesionalne zajednice. Ova i slična pitanja, na današnjem tržištu kulturnog turizma, etički zadužuju svakoga ko konzumira datu povijesnu baštinu. Zataškavanje zločina na neki način (pret)vara turistu u tihog “saučesnika”, što objašnjava i zašto je Vercoeino saznanje za nju bilo tako traumatično. No, pozivanje na dužnost sjećanja a da se njegova precizna značenja ne objasne u svjetlu nepravdi, tenzija i dinamika partikularnog konteksta, može se pokazati izrazito kontraproduktivnim. Tvrdnja da su “mnemonički imperativi” univerzalno primjenjivi nailazi u novije vrijeme na kritike mnogih, koji upozoravaju da se “univerzalizacija sjećanja može doživjeti kao prijetnja posebnom značenju koje sjećanje ima za članove određene grupe, ili nacije.” (Pendelton 2015: 202; Huyssen 2015: 27–43; Neumann i Thompson 2015: 12). Mnogo je nedoumica: čijih sjećanja? Na šta? I tko je dužan? Vlast? Pasivni promatrači? Zbog čega? Priznanja? Empatije sa žrtvama? Da se više ne ponovi? U društvima nedovršenih sukoba, kakvo je bosanskohercegovačko, u kojima su sveprisutna osporavanja nasilja počinjenog protiv onih drugih, odgovori nisu tako jednostavni te se imperativ sjećanja doima jednako pretenciozno i neuvjerljivo koliko i obećanje “nikad više”. Ne samo da su konfliktna tumačenja još uvijek izvor nestabilnosti već postoji i neslaganje o tome tko je žrtva, tko počinitelj, te kakva bi trebala biti uloga zajednica u kojoj su činjeni zločini. Naime, sjećanja mogu biti posebice neugodna onda kada podrazumijevaju pitanja krivice i odgovornosti za zlodjela počinjena u “naše” ime. Radi se zapravo o “nepoželjnom naslijeđu” prošlosti (Macdonald 2006: 11), koje se najčešće potiskuje, osporava ili selektivno (pre)obrađuje u skladu s trenutnim političkim realnostima i potrebama. Ono što je, dakle, za jedne imperativ sjećanja (preživjele ratnih strahota?), za druge je nužnost zaborava (zajednica, pasivni promatrači?), i stoga se proces pamćenja odvija paralelno s procesom zaborava.

Potonje je upravo središnja preokupacija ovog rada, koji, baveći se konceptima naslijeđa i traume, teži da istraži kompleksne procese (pre)oblikovanja politika i kulture sjećanja unutar jedne mikrozajednice, s posebnim fokusom na potisnute tačke sjećanja odnosno mjesta tišine i zaborava, te napetost između individualnih s jedne i službenih sjećanja s druge strane.

U središtu našeg istraživanja je Konjic, općina u centralnom dijelu Bosne i Hercegovine, 50 kilometara udaljena od glavnog grada Sarajeva. Konjic je, s aspekta rada na kulturi sjećanja, izuzetno relevantan zbog višedimenzionalnog karaktera ratnih dešavanja unutar bh. konteksta. Ovu poziciju možda ponajbolje ilustrira ratno razdoblje na području općine koje, uprkos oskudnosti izvora, možemo na temelju postojećih presuda za ratne zločine (sukcesivno) sažeti u sljedeće: bombardiranje grada Konjica od strane Jugoslovenske narodne armije (JNA) odnosno Vojske Republike Srpske (VRS) (granatiranje je trajalo tri godine uzastopce, sve do potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma i rezultiralo je gubitkom mnogih života[3]), progoni lokalnog srpskog stanovništva u prvoj godini rata od strane pripadnika tzv. lokalnih obrambenih snaga Konjica odnosno zajedničke komande Hrvatskog vijeća obrane (HVO), Ministarstva unutrašnjih poslova Republike BiH (MUP RBiH) i Teritorijalne odbrane (TO) koja ubrzo prerasta u Armiju RBiH (ARBiH) (zločini u selu Bradina i logor u Čelebićima su najeklatantniji primjer), te oružani sukob HVO-a i Armije RBiH (rata u ratu), koji je 1993. godine Konjic doveo u opsadno stanje. Ova dešavanja oslikavaju, dakle, na jednoj mikroskali svu kontekstualnu složenost i narativnu slojevitost recentne prošlosti. Ono po čemu se posebno ističe su zlodjela pripadnika Armije i MUP-a RBiH nad srpskim i hrvatskim vojnicima i civilima. Prema postojećim izvorima, na području Konjica postojalo je 20-ak logora u organizaciji Armije i MUP-a RBiH,[4] među kojima je najpoznatiji onaj u konjičkom naselju Musala. O njima se u široj bh. javnosti malo ili nikako ne govori, a u času dok pišemo ove redove, nova optužnica Suda BiH osvjetljava dio potisnute prošlosti, ovaj put zločine počinjene u fabrici naoružanja Igman u Konjicu, koja je kako prije rata tako i danas bila nosilac privrednog razvoja općine; “Pola grada u Igmanu radi, drugu polovinu Igman hrani”, zapisao je navodno nekoć najčuveniji lik s ovog područja, pisac, novinar, umjetnik i karikaturista Zuko Džumhur.

Obnovljena Konjička ćuprija koja, povezujući dvije obale
Neretve, simbolički obuhvata identitet Konjica.

Napomenimo i to da je općinska vlast od kraja rata pod gotovo apsolutnom kontrolom Stranke demokratske akcije (SDA), političke partije desnog centra koja zastupa interese bošnjačkog etnonacionalnog korpusa, što se samim tim odražava i na prevladavajuće politike pamćenja unutar zajednice.

Šutnja, poricanje i nekažnjivost prožimaju sveukupan kontekst kulture sjećanja o ratu u BiH, pa tako i onaj na području Konjica. Naslijeđe zločina Armije RBiH nam se pak čini osobito značajnim. Spadajući među prevladavajuća mjesta tišine unutar narativne perspektive o dvostrukoj (velikosrpskoj i velikohrvatskoj) agresiji na BiH, zločini počinjeni protiv nebošnjačkog stanovništva tumače se kao sporadični i izolirani incidenti ili pak kao nužno zlo u odbrani BiH. Ovakvom tumačenju je doprinijelo i reprezentiranje bosanskih muslimana kroz narativ “opresiranog”, čime se cementira njihova pozicija žrtve (Barkan i Bećirbašić 2015: 101). Ovo možda objašnjava i zašto se, unutar obimnog izučavanja ovdašnjeg ratnog i poslijeratnog razdoblja, najmanje pažnje pridaje upravo naslijeđu ovih zločina. Pomenuta dimenzija je, vjerujemo, presudna u razumijevanju konstrukcije pamćenja u Konjicu, koji je, važno je istaći, posljedicom ratnih razaranja, progona i iseljavanja pretrpio izrazito negativne etničko-demografske promjene,[5]uključujući i drastičan preobražaj iz nekadašnje multinacionalne sredine u etnički homogenu zajednicu s većinskim bošnjačkim stanovništvom.[6] Stoga su upravo zločini Armije i MUP-a RBiH, s posebnim naglaskom na Čelebiće i Musalu te s tim povezana dešavanja u samom Konjicu, središnji fokus ovog rada. Kakvo mjesto zauzima u pamćenju zajednice naslijeđe ratnih zločina? Da li su počinioci percipirani kao heroji ili zločinci? Da li se odobravaju, osporavaju, potiskuju ili se o njima šuti? Iz kojih razloga? U kojoj mjeri vlastita pozicija i iskustvo prošlosti uslovljavaju ovaj odnos? A narativ viktimiziranog? Potonji aspekt, smatramo, nije zanemariv imajući u vidu da je tokom perioda kada su činjeni zločini ARBiH nad srpskim i hrvatskim civilima Konjic bio opkoljen od strane VRS-a, a potom i HVO-a, kao i zato što za opsadu ne postoji presuda niti javno priznanje. Ukoliko pretpostavimo da zajednica nosi breme i žrtve i počinitelja, nije li se upravo u tenziji koja proističe iz isprepletenog odnosa ovog dvojakog naslijeđa, objedinjujujući narativ i viktimizacije i krivnje, oblikovao današnji odnos prema prošlosti, i ne određuje li to ne samo ono što zajednica pamti ili prešućuje već i to kako sebe zamišlja u budućnosti? Ovi narativi se najčešće stavljaju u odnos kontrasta, pri čemu su sjećanja žrtava i za žrtve privilegirana te se kroz njihove leće i razvio sveukupan fundus znanja i praksi o tranzicijskoj pravdi. Ovaj rad stoji nasuprot ovih fiksnih polarizacija, i stoga smatramo da Konjic zbog svog slojevitoga ratnog i poratnog konteksta predstavlja paradigmatičnu studiju slučaja.

Napomenimo uz to da se na nivou Republike Srpske (RS), u širem etnonacionalnom narativu, Bradina i Čelebići reprezentiraju kao “simbol stradanja Srba”. Isto važi i za zločine nad Hrvatima: oni u Trusini zauzimaju izrazito vidljivo mjesto u kolektivnom sjećanju o stradanju Hrvata kao i unutar političkog narativa u koji je usidren ideološki kontinuitet “Hrvatske Republike Herceg-Bosne”. No, oba ova narativa se uglavnom tvore izvan zajednice, te ih ovaj rad, uzevši u obzir i da na prostoru općine živi neznatan broj Srba i Hrvata, posebno ne tretira. Dotičemo se pak onog koji se tiče sukoba HVO–ARBiH, u svrhe razumijevanja suprotstavljenih tumačenja navedenog sukoba te načina na koji se međusobno prožimaju. Šta ih razdvaja, a šta spaja? Imaju li ulogu u kontekstu pluralizma sjećanja?

Dvosedmični boravak u Konjicu omogućio nam je donekle temeljito upoznavanje zajednice i njenih osebujnih dinamika. Podaci dobiveni kroz vođenje 27 polustrukturiranih intervjua, neformalne i slučajne susrete, te obradu relevantne i dostupne sekundarne građe prikupljene iz vjerodostojnih medijskih, sudskih i istraživačko-dokumentacionih izvora, otvorili su prozor u jedan izrazito slojevit, zamršen i višedimenzionalan pejzaž kulture sjećanja na tom području. Mimo zvaničnih razgovora s akterima koji se javljaju kao nosioci politika društvenog pamćenja (predstavnici općinske vlasti, javnih ustanova, boračkih udruženja, inicijativa za sjećanje, asocijacija preživjelih, itd.), većina intervjua je vođena sa (sadašnjim) građanima i građankama Konjica, neovisno o njihovoj poziciji i mjestu boravka u vrijeme ratnih dešavanja. U nastojanju da odabir ispitanika što vjerodostojnije reflektuje demografsku sliku Konjica, razgovarale smo sa deset žena i sedam muškaraca različitih nacionalnosti, dobne granice i zanimanja, s tim da – imajući u vidu uži fokus ovog rada – pri tumačenju nalaza u obzir osobito uzimamo etničku dimenziju pojedinačnih sjećanja na rat (pripadnost većinskom/manjinskom narodu Konjica).

Proučavanje ličnih sjećanja je prije svega bitno kako bi se razumjelo na koji način pojedinci u svojim “svakodnevnim životima prihvaćaju ili preoblikuju naracije prošlosti koje dobivaju odozgo.” (Vučković-Juroš 2009: 81). No, kako je u nekoliko svojih djela pokazao francuski sociolog Maurice Halbwachs, u stanju smo razumjeti pojedinačno sjećanje samo ukoliko ga povežemo sa odgovarajućom grupom. Otud se, kombinirajući metod analize sadržaja te terenskog istraživanja, ovaj rad probija na intersekciji ličnih–zvaničnih narativa i kako bi (kao metod) provjerio učinak svakog pojedinačno te kako bi obuhvatio dinamičnu interakciju putem koje se međusobno grade, prepliću i sukobljavaju.

Na koncu, naš timski dvojac, zašto i to ne reći, dolazi iz zajednica suprotstavljenih ratnih narativa, što smatramo vrijednim elementom istraživačkog i analitičkoga pristupa. Naime, dekonstruisanje vlastitog interpretativnog naslijeđa nikada nije zaokružen proces, i zahtijeva stalni rad sjećanja na sebi i vlastitom okruženju, budući da smo toliko uronjeni u povijesno naslijeđe iz kojeg dolazimo, kroz bolna porodična sjećanja, kroz društvene naracije, kroz priče koje slušamo, konverzacije u kojima učestvujemo… Mnogo je trenutaka šutnje na koje nas primorava društveni život ovog konteksta, jer začuđujuće je malo istomišljenika kada počinjemo upirati prst na ono što odudara od duboko ukorijenjenih predodžbi o prošlosti. Stoga, ovakav tip suradnje i dijaloškog procesa javlja se uvijek kao neka plemenita opomena koja nas, i onda kada se malo izgubimo, podsjeća na važnost znanja, slušanja, nepodilaženja i ostajanja lojalnim vlastitom traganju i premošćivanju.

Prije no što se u drugom dijelu pozabavimo potisnutim naslijeđem prošlosti kroz analizu ličnih sjećanja, pružit ćemo uvid u ono što zajednica (bira da) pamti otvarajući diskusiju poglavljem o zvaničnim praksama i mjestima sjećanja u Konjicu odnosno poželjnom naslijeđu prošlosti.

Poželjno naslijeđe prošlosti

Na putu iz Sarajeva ka Konjicu prate nas neke od Vercoeinih dilema s početka teksta. Zavedeni prizorom krajolika koji se pruža pred nama po prelasku planinskog prevoja na Ivan sedlu, iz Bosne u Hercegovinu, zaboravljamo da smo upravo prošli kraj Bradine, sela odakle su od strane pripadnika tzv. lokalnih obrambenih snaga Konjica odnosno zajedničke komande Hrvatskog vijeća obrane (HVO), Ministarstva unutrašnjih poslova Republike BiH (MUP RBiH) i Teritorijalne odbrane (TO) u drugoj polovini maja 1992. godine, netom nakon što se Konjic našao pod blokadom JNA/VRS-a, prvi građani srpske nacionalnosti odvedeni su u vojnu kasarnu u Čelebićima. Zlodjela u ovom logoru, u kojem će do decembra 1992. godine biti zatočeno 400 osoba, a ubijeno njih 16, temeljito su dokumentirana u presudi Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), koja je predstavljala prekretnicu u međunarodnoj pravdi jer je, između ostalog, tada ustanovljeno silovanje kao oblik mučenja.

Po ulasku u Konjic, zaustavljamo se u naselju Musala, prepoznatljivom po kompleksu koji “Prvu osnovnu školu” povezuje sa sportskom dvoranom “Konjičanka”. Tu je u različitim vremenskim periodima bilo zatočeno oko 900 Hrvata, 100 Srba i, kao jedinstven slučaj, 30-ak pripadnika Armije RBiH.[7] Uprkos dvije pravosnažne presude Suda BiH za zlostavljanje zatvorenika, ni ovaj objekt, kao ni bivši logor u Čelebićima, nije obilježen kao mjesto stradanja. Smještena tik iznad turističke jezgre grada, s Musale je moguće pogledom obuhvatiti gotovo cijelu panoramu grada. Ono što isprva privlači pažnju jeste razorena munara na lijevoj obali Neretve – jedini sačuvani materijalni trag trogodišnjeg granatiranja grada. Vardačka džamija je tokom granatiranja Konjica pretrpjela značajna oštećenja. Prilikom restauracije je na inicijativu Islamske zajednice (IZ) odlučeno da se srušeni dio ne obnavlja, odnosno da munara “ostane znak spomena na vakat koji nam se desio”.[8] Čini nam se da rijetko koji toponim u BiH tako nedvosmisleno odražava prevladavajući odnos prema traumatičnoj prošlosti kao naličje Vardačke džamije, te ćemo najprije kroz njen, a potom i primjer dvije vodeće memorijalne/komemorativne prakse ilustrirati osnovna obilježja zvaničnog narativa u Konjicu.

Pogled na naselje Musala (gornji dio) gdje je u kompleksu koji „Prvu osnovnu školu“ povezuje sa sportskom dvoranom „Konjičanka“ bilo u različitim vr emenskim periodima zatočeno oko 900 Hrvata, 100 Srba i, kao jedinstven slučaj, 30-ak pripadnika ARBiH

Simboli sjećanja

Prezerviranje devastirane materijalne kulture kao relikvije stradanja, u čijoj osnovi je otpor prema zaboravu, smatra se jednim od najkontroverznijih vidova memorijalizacije. Rijedak blistav primjer ove kulturne prakse koja se raširila nakon Drugog svjetskog rata je Memorijalni mirovni park Genbaku Domu u Hirošimi: jedna od rijetkih građevina koju atomska bomba nije do temelja razorila upisana je u popis svjetske baštine kao “snažan simbol razarajuće sile čovječanstva”.[9] No, pretvorba ruševina u mjesto pamćenja, reducirana na vlastiti simbolički univerzum, vrlo lako može unutar problematičnog konteksta biti zlorabljena kao kontranarativ; primjerice, ruševine Frauenkirchea, evangelističke crkve uništene tokom bombardovanja Dresdena, služile su kao “retoričko sredstvo DDR-a u naglašavanju brutalnosti kapitalističkog Saveznika i prikazivanju njemačkog naroda kao žrtve a ne konzumenta nacističkog projekta” (Moshenska 2015: 81–85).

Temeljem ovog polariteta, moglo bi se reći da je restauracija Vardačke džamije podešena tako da uskladi istovremeno njenu praktičnu i mnemoničku ulogu. Dok je prva u funkciji molitvenog prostora, potonja se ostvaruje u simboličkoj dimenziji munare, personificirajući istovremeno islamski sakralni prostor te, unutar partikularnog lokalnog konteksta, duhovno-materijalnu kulturu bosanskih Muslimana. Minareti su u ovom ratu stoga bili masovno uništavani u cilju stvaranja monoetničkih prostora – kako će potvrditi MKSJ u nekoliko presuda u vezi uloge VRS-a. Ova dimenzija je presudna za razumijevanje motiva eksploatiranja simboličkog potencijala polusrušene munare, čije je razaranje, u okviru zvanične verzije, smješteno u isti kontekst – pod “tenkovskim projektilom ispaljenim iz pravca Boraka, odnosno položaja VRS”.[10] Razorena munara je emotivno moćan vizualni instrument, jer istovremeno evocira i stradanje bosanskih Muslimana i efektnost Miloševićevog odnosno Karadžićevog nacionalističkog projekta posredstvom JNA/VRS-a. Odluku da se ona prezervira treba čitati, dakle, u etnokonfesionalnom ključu stradanja i upisivanja njegovog traumatičnog značenja u kulturnu baštinu grada. Kao takva, ona također podupire i mit o pretpostavljenoj (etničkoj) “nevinosti”. Tome, usput rečeno, doprinosi i prostorno okruženje Vardačke džamije, tj. neposredna blizina Pravoslavne crkve Sv. Vasilija Velikog. Poznata fotografija oštećene munare i “netaknutog” tornja nerijetko je bivala medijski eksploatirana u svrhe antagoniziranja dva odnosa brige prema kulturno-historijskom naslijeđu (sačuvano nasuprot uništeno) te povlačenja jasne kontraparalele između nas (žrtve) i njih (tlačitelja). Ovaj dominantni ratni i poratni narativ bošnjačkog političkog establišmenta paradigmatično sažima iskaz pripisan bivšem predsjedniku RBiH, Aliji Izetbegoviću: „Sačuvana Saborna crkva u Sarajevu i srušena džamija Ferhadija u Banjaluci govore sve i o njima i o nama. Ovo su kameni svjedoci koji ne lažu“.[11]

Požrtvovnost i herojska odbrana Konjica

Fotografije 478 poginulih i nestalih šehida, boraca, pripadnika Armije i MUP-a RBiH, koji su “odbranili naše dostojanstvo i oslobodili nas od agresora”,[12] čine stalnu postavku recentno inaugurirane (2015) Spomen sobe, čije središte krase tri zastave s grbom zlatnih ljiljana i čuvena fotografija Danila Krstanovića koja prikazuje Aliju Izetbegovića dok uči Fatihu na Kovačima. Predstavljajući svojevrsni topos nacionalne odbrane, Spomen soba se simbolički nastoji ustoličiti i kao mjesto mučeništva odnosno šehitluka, što naglašava i činjenica da je izgrađena neposredno uz šehidsko mezarje u staroj jezgri grada. Poginuli vojnici predstavljeni su time kao mučenici koji su se herojski žrtvovali za vjeru i naciju, čime ne samo da “zaslužuju vječitu zahvalnost i podršku” (Cage 2015: 1), već su i, kao šehidi (“žrtve”, “svjedoci”), izuzeti od grijeha, drugačije rečeno, oslobođeni krivice.[13]

Dok se kroz Spomen sobu oplakuju oni koji su “za odbranu Konjica i BiH dali svoje živote”, dotle se na “Dan konjičkih brigada” – obilaskom spomen-obilježja civilnim žrtvama rata, poginuloj djeci, policajcima, šehidima, te borcima Narodnooslobodilačkoga antifašističkog rata 1941–1945. (NOAR) – slavi požrtvovnost i herojska povijest zajednice i njenih branitelja. Ona se tradicionalno obilježava na Dan državnosti, 25. novembra. Ovim paralelnim obilježavanjem nastoji se, očito, navedenim jedinicama pripisati zasluga u odbrani opstojnosti i državotvornosti BiH. Nije onda uopće slučajno da su se i borci NOAR-a našli pod istom kapom sjećanja. Smještanje odbrane BiH u okrilje naslijeđa narodnooslobodilačke borbe iz Drugog svjetskog rata dio je napora na nivou Federacije BiH (FBiH) da se očuvanjem tekovina ZAVNOBIH-a[14] afirmira državotvorni kontinuitet borbe za BiH. Ovaj narativ u svojim ideološkim programima pretežno zastupaju bošnjačke odnosno probosanske političke partije, i desne i lijeve orijentacije, promovirajući nacionalni identitet Bošnjaka i bosanskohercegovačkih muslimana kao zaštitnika multietničkog karaktera BiH. Navedeni narativ je dodatno institucionaliziran na nivou FBiH kroz izjednačavanje “antifašista iz Drugog svjetskog rata i antifašista iz ovog posljednjeg, odbrambeno-oslobodilačkog rata ’92–’95”,[15] čime se nastoji povući paralela o ideološkoj sličnosti Armije RBiH sa partizanskim pokretom, a odbrana BiH prikazati kao “ideološko antifašistička” (Karačić 2012: 53).

Spomen soba izgrađena je 2015. neposredno uz šehidsko mezarje u užoj turističkoj jezgri grada.

Navedeni primjeri pokazuju da se na zvaničnom nivou promoviraju dvije međusobno prožimajuće reprezentacije ratne prošlosti općine, naznačavajući da je ona bila pod napadom agresora (Konjic kao grad žrtva), te da se, posljedično tome, u njoj uspješno vodio odbrambeno-oslobodilački rat (Konjic grad heroj), što je i centralni narativ o Armiji RBiH odnosno odbrani BiH.

Pomenute prakse također govore da se pamćenje na institucionalnoj razini oblikuje oko ratnih veterana Armije i MUP-a RBiH. Sjećanje na civilne žrtve rata reducirano je na podupiranje dominantnog narativa o odbrambeno-oslobodilačkom ratu. Veterani rata su i u ostatku Federacije BiH nosioci zvaničnog pamćenja, no čini nam se da rijetko gdje zauzimaju ovako istaknuto mjesto sjećanja. Ovo nije toliko začuđujuće imajući u vidu da je na području Konjica registrirano 12 boračkih organizacija, koje u najvećoj mjeri predstavljaju različite vojne i paravojne jedinice Armije i MUP-a RBiH sa ovog prostora. Smatramo da je u razumijevanju intenzivnijeg angažmana ratnih veterana na polju sjećanja u posljednjem periodu presudan i sljedeći kontekst. Naime, nakon prosljeđivanja predmeta MKSJ-a nacionalnim pravosudnim organima na vidjelo su postepeno počeli izlaziti i zločini pripadnika Armije RBiH, osvjetljavajući istovremeno ratnu sliku Konjica. Povećanje broja optužnica izazvalo je, primjerice, formiranje Fondacije za pravnu pomoć pripadnicima ARBiH osumnjičenim i optuženim za ratne zločine. Ovoj inicijativi boračkih udruženja deklarativno je pružena podrška Ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata na nivou FBiH:

“Optužbe koje se podižu u posljednje vrijeme su pokušaj izjednačavanja agresora i nas, izjednačavanja zločinca i žrtve. To nikako ne smijemo dozvoliti, jer se time želi promijeniti karakter rata. Cilj nam je da branimo sve naše borce, jer su se svi oni borili za jedinstvenu, suverenu, nedjeljivu i samostalnu BiH, svih njenih naroda i građana.”[16]

Imajući u vidu da se dosta velik broj navedenih optužnica odnosi upravo na zločine počinjene na području Konjica, čini se da izgradnja Spomen sobe – kao idejni projekt Organizacije porodica šehida i poginulih boraca te Udruženja ratnih vojnih invalida Općine Konjic – dolazi u pravi čas. Mjesta pamćenja, napomenimo, odražavaju prvenstveno “prioritete, politiku i senzibilitet onih koji su ih sagradili”, te spomenici više govore o njihovim graditeljima nego o onima kojima su posvećeni (Heathcote, citirano u Whitmarsh, internet). Smatramo otud da Spomen soba prevashodno služi promoviranju pozitivne uloge brigada u namjeri da se branitelji zajednice prikažu kao heroji, a ne zločinci, odbrana herojska, a Konjic i njegov dominantni narod žrtva, kako jučer (opkoljen) tako i danas (optužen).

“Da nije bilo Konjica, ne bi možda bilo ni Mostara, ni Sarajeva. Mi smo odavde svima slali (iz fabrike naoružanja Igman, op.a.) oružje da se brane, i Tuzli, i Bihaću, svima. Dakle, ta odbrana je herojska, a nažalost rezultat toga je toliko žrtava, i prvenstveno napaćenih Bošnjaka…” (Enes Helebić, Organizacija porodica šehida i poginulih boraca Općine Konjic)

Ovi narativi viktimizacije i pretpostavljene “nevinosti” instrumentalni su, smatramo, i u relativiziranju zlodjela počinjenih nad nebošnjačkim stanovništvom. Svaki naš pokušaj da o tome razgovaramo s predstavnicima kako vlasti tako i boračkih udruženja završio je sljedećim komentarima:

“Zločina je bilo nad građanima svih nacionalnosti, a čini mi se da se o zločinima počinjenim nad stanovništvom srpske nacionalnosti puno više priča nego o zločinima nad bošnjačkim stanovništvom.” (Edin Mujak, pomoćnik načelnika za pitanja boraca i invalida, izbjegla i raseljena lica i socijalnu zaštitu Općine Konjic)

“Toliko zločina ovdje, a samo su Bošnjaci procesuirani, pa odakle onda tolike žrtve, ko ih je pobio…?” (Enes Helebić, Organizacija porodica šehida i poginulih boraca Općine Konjic)

Ovi navodi potvrđuju da na zvaničnom nivou prevladava viktimizacijski diskurs kao i to da je jedna od ključnih dimenzija koja motivira tišinu o počinjenim zločinima Armije RBiH pozivanje na poziciju žrtve.

Krojenje sjećanja: odozgo ka dolje ili obratno?

Iz razgovora sa zvaničnicima stiče se dojam da općinska vlast na obilježavanje sjećanja gleda kao na budžetski teret i svojevrsnu protokolarnu aktivnost, takoreći obavezu koja se mora ispuniti kako bi se zadovoljili zahtjevi različitih inicijativa za sjećanje. Općinska vlast se gotovo doima kao “pijun” nosilaca sjećanja, osobito boračkih udruženja. Čak je i manifestacija “Dan konjičkih brigada” osmišljena iz pragmatizma odnosno iz potrebe da se obilježavanje bitnih događaja svede na razumnu mjeru. Činjenica jeste da su svi spomenici u gradu podignuti na inicijativu boračkih, odnosno, u slučaju spomen obilježja ubijenoj djeci, udruženja građana. Otud je i zvanična verzija ta da je sjećanje konstruirano “odozdo ka gore”, a ne na inicijativu predstavnika vlasti.[17] Iako je tačno da udruge za sjećanje, zastupajući interese i potrebe partikularnih kategorija, u određenoj mjeri djeluju “odozdo”, samim tim što svoja prava zahtijevaju i ostvaruju kao budžetski korisnici, čini ih, kako iz ugla vladajućih elita tako i izbornog tijela, “glasnogovornicima” vlasti u narodu. Ovo je osobito slučaj kada su u pitanju boračke skupine koje u stranačkim elitama pronalaze svog “prirodnog” partnera. No, nije teško pretpostaviti da bi od trenutka kada ne budu više predstavljala politički potencijal, kako za poziciju tako i opoziciju, ova udruženja lako počela gubiti svoju svrhu i postepeno se gasiti. Boračka udruženja, prema tome, ne crpe legitimitet iz (svoje uloge u ratnoj) prošlosti već iz interesa i potrebe vlasti da se legitimira iz (odnosa prema) prošlosti. Dakako, radi se o međusobnoj ovisnosti jednih o drugima, te su vladajućim političkim elitama komemorativne prakse ipak neophodne kako bi se, zadovoljavanjem potreba i interesa ratnih veterana, između ostalog, afirmirale ideologije nosilaca moći. Mimo toga, zauzimanje uloge sporednog igračapomaže vladajućem sistemu da njeguje one događaje iz prošlosti koji ga “legitimiraju kao dobar ishod povijesnih zbivanja” (Cipek 2009: 157), odnosno da potisne one tačke prošlosti koje delegitimiziraju ideološki poredak na kome počiva. Na pitanje zašto bivši logori Musala i Čelebići, primjerice, nisu obilježeni kao mjesto stradanja, pružen nam je sljedeći odgovor: “Spomen obilježja obično se grade na inicijativu udruženja, i mi svaki zahtjev razmotrimo i reagujemo u skladu s mogućnostima. Što se tiče konkretno ovih mjesta koje spominjete, nismo nikada primili niti jedan zahtjev”.[18] Sugerirajući, dakle, da je ono što se na zvaničnom nivou pamti izraz volje građanstva, općinska vlast ne nastoji samo pokazati kako “na pravedan način artikulira” kolektivnu volju (Musabegović 2009: 40), već time istovremeno opravdava selektivni odnos prema prošlosti. Prema tome, treba s opreznošću primiti tvrdnje lokalne vlasti o “pasivnoj” ulozi u prerađivanju pamćenja (sponzori, a ne organizatori).

Pa ipak, mnogi indikatori ukazuju na to da obilježavanje prošlosti nije od naročitog interesa općinskim nosiocima vlasti, a ponajmanje dugogodišnjem načelniku općine, Emiru Bubalu koji se, kao što mu se u zajednici zamjera, rijetko kada i pojavljuje na komemorativnim događajima. Na zvaničnom nivou ne postoji oficijelna verzija o ratnim dešavanjima na području Konjica i jedino je na osnovu gore navedenih mjesta i praksi sjećanja moguće naslutiti obrise dominantnog narativa. Ni sam razgovor na tu temu ne doima se kao osobito zanimljiv (ili ugodan?) općinskim predstavnicima. Dok su jedni na naša pitanja o tumačenju ratne prošlosti izbjegavali pružiti odgovor (“Ne znam, zna se kako je… sad pričat o tome… nije bitno”[19]), drugi su prebacivali temu na današnjicu (“To je najmanji problem u općini Konjic. Veći je problem infrastruktura i ostalo”[20]).

Činjenica jeste da Konjic nije (niti ima pretenzija da bude) grad koji živi u (ratnoj) prošlosti, a niti od nje, te su se i predstavnici općinske vlasti u poslijeratnom razdoblju naročito fokusirali na obnovu uništene infrastrukture, preoblikovanje kulturno-povijesnog naslijeđa i razvoj turizma, kao novog faktora privrednog razvoja općine. Moguće je da je na ovo uticalo, između ostalog, i donošenje presude za logor Čelebići neposredno poslije rata, u novembru 1998. godine. Ovo suđenje, kao drugo po redu pred MKSJ-om, nije prošlo nezapaženo, i uspostavilo je već na samom početku (mira) narativni obrazac kroz koji će se formirati kako vanjska tako i lokalna perspektiva ratne prošlosti Konjica. Smatramo da ovaj aspekt nije zanemariv, te u narednom poglavlju propitujemo i njegovu ulogu u preoblikovanju kulture sjećanja: da li se fokus na turizam i obnovu kulturnog naslijeđa može protumačiti i kao vid konstruiranja novog, poželjnog naslijeđa odnosno promoviranja pozitivnog imagea zajednice?

Vremenske i prostorne fantazije

Konjic je općina koja je doživjela jednu od najizrazitijih poslijeratnih transformacija povijesno-kulturnog naslijeđa, pa time i urbanog prostora. Prostorne intervencije su najemblematičnije u staroj jezgri grada, pri čemu polazišnu tačku u obnovi naslijeđa zauzima obnova ćuprije, koja, povezujući dvije obale Neretve, simbolički obuhvata identitet Konjica. Nakon što je u julu 2003. godine ovo dobro proglašeno nacionalnim spomenikom, Općina Konjic je uz pomoć Vlade Republike Turske počela sa radovima na njenoj rekonstrukciji kao i revitalizaciji stare konjičke čaršije. Prilikom ceremonije otvaranja, 2009, upriličene na Dan Općine Konjic, mediji bliski strukturama SDA su načelnika Općine Konjic proglasili “neimarom” zahvaljujući kojem je, “uz prijatelje donatore iz Turske”, “Konjic uspio dosanjati san svojih predaka o obnovi vrijednog spomenika”,[21] dok je tim povodom Općinsko vijeće Konjic dodijelilo Recepu Tayyipu Erdoğanu, predsjedniku Vlade Republike Turske, priznanje “Počasnog građanina”. Dodatno je na zgradi osnovne škole u kojoj je bio smješten bivši logor Musala oslikana freska “Tursko-Bosanskog prijateljstva”, za koju predstavnici Općine kažu da se radi o “sitnici, znak zahvalnosti turskoj vladi koja je dosta stvari uradila za Konjic”.[22] U suštini, ovo prijateljstvo odražava dominantno političko raspoloženje na nivou Federacije BiH, pri čemu prostorne intervencije sjećanja na svojevrstan način materijaliziraju političke, medijske i investicijske interesne strukture moći. Naime, obnova kulturno-povijesnih spomenika u regionu samo je jedan od instrumenata kojim se aktuelna vlada Republike Turske služi kako bi putem “meke moći” – da upotrijebimo termin koji u pogledu turske vanjske politike preovladava u međunarodnoj akademskoj i političkoj zajednici – otvoreno njegovala osmanski tj. “neoosmanski” kulturni preporod. Ovaj termin se osobito koristi u pogledu (re)konstrukcije arhitekturalnih cjelina, koje upražnjavaju svojevrsnu fantaziju prošlosti, jer, kao što vrlo perceptivno podvlači Anderson (1991: 6), “zajednice se ističu ne po svojoj lažnosti odnosno originalnosti, već po stilu u kojem su izmišljene”. U Konjicu je taj simbolički imaginarij nekadašnjeg vremena otjelovljen u novoj turističkoj jezgri grada koja okružuje ćupriju, uključujući i izgradnju zanatskog centra na desnoj obali Neretve, u kojem se ističe tzv. Sahat-kula. Zapravo, kada su u pitanju prostorne intervencije, sve je – kao što naglašavaju i predstavnici Općine – pomno inscenirano a radi ponovnog vraćanja autentičnog izgleda stare jezgre grada.[23] Obnovu ćuprije i zanatskog centra pratila je i izgradnja Zavičajnoga muzeja, što je zajedno sa prirodnim ljepotama ovog kraja stvorilo preduslove za unapređenje turističke ponude, te je u svrhe obrazovanja kadrova otvorena i Visoka škola za menadžment i turizam. Tako je Konjic danas jedna od najatraktivnijih unutrašnjih turističkih destinacija, a od otkrivanja podzemnog Titovog bunkera na prostoru lokaliteta bivše namjenske industrije “Igman” i – svjetskih umjetničkih pozornica.[24]

Važan faktor u razumijevanju procesa preoblikovanja kulturno-povijesne baštine i identiteta grada sukladno željenom interpretativnom naslijeđu dominantne grupe jeste simbolička organizacija urbanih elemenata. Njihova raspodjela i međusobna interakcija u datom prostoru govori o mogućem odnosu između vremena i prostora kroz sjećanje i time vrlo vjerovatno reflektira ono što se bira da se pamti odnosno zaboravi. Takvo što vrlo precizno oslikava izbor da Spomen soba bude smještena u užoj turističkoj jezgri nadomak ćuprije:

“Zašto Spomen soba tu? Zato što je tu šehidsko mezarje, prostor Islamske zajednice, pa pošto je blizu i Zavičajni muzej, mislili smo, kad dođu delegacije, kad se već sve obilazi, da se i tu navrati, da je sve nadohvat ruke… Jednostavno, pripada tom mjestu.” (Enes Helebić, Organizacija porodica šehida i poginulih boraca Općine Konjic)

Potvrđujući Halbwachsovu tvrdnju da je tendencija ka uprostorenju prisutna kod svih zajednica, Jan Assmann (2002: 47) navodi da “svaka zajednica teži ka tome da promjene po mogućnosti izbriše i da povijest razumijeva kao nepromjenljivo trajanje.” Simboličko-metaforička dimenzija šutnje očitava se, stoga, i u pažljivo rekonstruiranom prostornom identitetu. Jasno je da ove radikalne intervencije ne proističu neposredno iz nastojanja da se potisnu neugodne tačke recentne povijesti, no služe kao pogodan alat istom budući da (kolektivna) težnja za estetskim preoblikovanjem gradske jezgre seže još u prijeratno doba. Zapravo, transformiranjem kulturnog (etno)krajolika kroz upisivanje novih/pozitivnih znakova u baštinu grada postiže se ujedno i svrha prekrajanja spornih tačaka prošlosti. Postojeće intervencije sjećanja, drugim riječima, služe i “prekrivanju tragova svoje najnovije prošlosti, svojih rana”, te i turistički boom kao vid ekonomskog i društvenog oporavka postaje “oblik zaborava, brisanje prebolnih tragova sjećanja” (Connerton 2008: 68).

Dok su napori lokalne vlasti usmjereni na brendiranje novog imidža grada pridobili sve simpatije i pohvale u zajednici (“Konjic nikad nije bio ljepši”), ipak ne izostaju kritike na račun toga što se obilježavanju prošlosti ne pristupa strateški, što zorno ilustrira komentar na blogu udruženja Volonteri i prijatelji Konjica:[25]

“Ono što je porazno jeste da ratni period naše općine nije dokumentovan. A to općina duguje svojoj prošlosti i svojoj budućnosti, osigurati istinu i trajno sjećanje na historijske događaje odbrane od agresije 1992–95. godine. U tom pravcu mladi ove grupe inicirati će okupljanje svih probosanskih snaga za pripremu i štampanje knjige koja će svjedočiti i o herojskoj odbrani i istini grada Konjica i njegovih građana.”

Doista, zašto na općinskom nivou nije uspostavljen zvanični prikaz ratne prošlosti zajednice ili jasno formulirana politika pamćenja, kao u slučaju većine drugih zajednica sličnog ratnog i poratnog konteksta?

Zajednički narativ prošlosti

Naslijeđe ratnih zločina jeste neugodna, ali ne i jedina otežavajuća okolnost koja komplicira “pisanje” zadovoljavajućeg narativa. Ometajući faktor u produciranju službene historiografije prevashodno predstavlja naslijeđe tzv. bošnjačko-hrvatskog sukoba čije su konkurentne naracije prošlosti i danas poprište političkih tenzija o unutarnjem ustrojstvu i raspodjeli moći po etničkom principu. Na nivou zajednice izostaje bilo kakav službeni prikaz ili praksa kroz čije leće bi bilo moguće tumačiti tadašnja zbivanja, zbog čega se doima da je sukob ARBiH–HVO prešutno “uklonjen” s pozornice na kojoj se oblikuju politike društvenog sjećanja. Zauzvrat se, međutim, u lokalnim memorijalnim praksama paradoksalno utemeljio zajednički narativ prošlosti zaraćenih strana, iz vremena kada su – u cilju pružanja oružanog otpora snagama bosanskih Srba koje su sredinom aprila 1992. opkolile Konjic – djelovale pod jedinstvenom komandom. Ono po čemu će ostati zapamćena jeste osnivanje logora u Čelebićima, čije zatvaranje u decembru 1992. ujedno označava i kraj djelovanja zajedničke komande. Nedugo nakon toga dolazi do rasplamsavanja sukoba između Armije RBiH i HVO-a BiH, koji na ovom području zvanično započinje 23. marta 1993, a završava godinu dana kasnije, usvajanjem Washingtonskog sporazuma, odnosno osnivanjem Federacije BiH na teritoriji s većinskim bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom. Temeljem ovog ustrojstva, sukobljena tumačenja prošlosti integrisana su pod jedinstven institucionalni okvir, čiju kompleksnost možda ponajbolje ilustriraju, kao što je dobro primijetio Moll (2012: 912–913), dva različita naziva ministarstva nadležnog za prava boračke populacije: “boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata” (bosanski jezik), odnosno “branitelja i invalida domovinskog rata” (hrvatski jezik). No, objedinjavanje ova dva narativa na institucionalnom nivou pretežno je u funkciji reguliranja jedinstvene boračke zaštite, dok odvojene i konkurentne komemorativne prakse i dalje izazivaju duboke podjele, naročito u područjima sa snažnim naslijeđem ratnih zločina. Konjic je, opet, iznimka. Naime, zajednička delegacija udruga ARBiH i HVO BiH proisteklih iz rata 1992–95. bilježi svakog maja sjećanje na “prve poginule branitelje” Konjica. Na njihovu inicijativu je 2011. na mjestu pogibije (lokalitet Ljubina) izgrađen spomenik na čijem se reljefu ističu državna zastava, ljiljan i šahovnica.

“Na ovo smo se odlučili imajući u vidu da su prve vojničke žrtve upravo bili Bošnjaci i Hrvati. Niko nije mogao da vjeruje da se takvo nešto radi, iako, da se razumijemo, nije bilo drago ni jednima ni drugima! Na otkrivanje spomenika je došlo mnogo zvaničnika, a ja sam otišao i u Crkvu i u IZ i rekao im da hoću sljedeći scenarij: dok jedan krsti, drugi uči, i tako je bilo, svi su govorili da je pravo čudo. I, eto, od tada je krenulo prijateljstvo koje i dan-danas traje, mi idemo u Trusinu, oni dođu kad je Dan konjičkih brigada…” (Enes Helebić, Organizacija porodica šehida i poginulih boraca Općine Konjic)

“Ljudi koji vode ova udruženja su moji bivši i sadašnji susjedi, neki su odrasli i radili sa mnom, neki su i rat počeli sa mnom, što je bilo – bilo je, rat se vodi otkad je svijeta i vijeka.” (Dinko Vidačković, Udruga dragovoljaca veterana Domovinskog rata HZHB – Podružnica Konjic)

Izgradnjom zajedničkog narativa prošlosti oko “prvih” poginulih branitelja – kao nulte tačke ratnog sjećanja – aludira se na odgovornost agresorskih snaga JNA i VRS; mit o zajedničkom neprijatelju je stoga vrlo efektan instrument pomirenja zaraćenih strana putem kojeg se njihova sukobljena tumačenja sublimiraju u kompatibilne naracije prošlosti. Naglašavanje viktimizirane pozicije odbrambenog fronta Konjica upražnjava ujedno funkciju kontranarativa s ciljem umanjivanja podijeljene odgovornosti za torture građana srpske nacionalnosti u logoru Čelebići. Jedinstvena po tome što se odnosi na zločine počinjene pod komandnom odgovornošću snaga bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata, presuda za logor Čelebići odnosno naslijeđe “udruženih u zločinu” je upravo, smatramo, ono što zaraćene strane spaja nudeći se kao mogući motiv ovog rijetkog primjera zajedničke komemorativne prakse u zajednicama obilježenim posljedicama “hrvatsko-bošnjačkog” sukoba. Pojedini autori su, doduše, stanovišta da selektivnost kolektivnog pamćenja nije nužno usmjerena ka potiskivanju i brisanju “loših uspomena”. Zajednička patnja, prema Renanu, ujedinjuje više no radost zato što s nacionalnog aspekta “žalost vrijedi više od trijumfa, namećući dužnosti koje zahtijevaju zajednički napor” (2011 (1882): 81). No, u ovom slučaju, potenciranje narativa stradanja i patnje problematično je, između ostalog, i u pogledu kontinuiteta, imajući u vidu da je upravo viktimizacijski narativ bio, kako pokazuju transkripti sa suđenja u predmetu Čelebići, lajtmotiv napada na srpske civile. Današnji odnos obje strane karakterizira diskurs relativiziranja te odbijanja da se jedinice koje predstavljaju navedena udruženja upišu kao “vlasnici” naslijeđa zločina.

“Tu na spomen ploči u Bradini ima i onih koji su umrli prirodnom smrću, znam po imenima, čitao sam, dosta ih je radilo sa mnom u Igmanu, tako da znam svakoga u malom prstu iz Konjica…” (E. Helebić, Organizacija porodica šehida i poginulih boraca Općine Konjic)

“HVO Konjic nema nikakve veze sa logorom u Čelebićima, pošto je taj logor formiran u vrijeme zajedničkog zapovjedništva. Mi smo se odmah distancirali od zločina, pošto se nismo slagali sa određenim postupcima prema ratnim vojnim zarobljenicima.” (Dinko Vidačković, Udruga dragovoljaca veterana Domovinskog rata HZHB – Podružnica Konjic)

Pomenuta praksa je, u svakom slučaju, djelotvoran vid promoviranja pluralizma sjećanja na zvaničnom nivou. Da li je to razlog zašto niti jedna od strana ne propituje niti inicira sjećanje na ništa manje pogubne posljedice sukoba ARBiH–HVO na području općine? Ili što se o “Konjicu pod opsadom HVO-a” javno ne govori? Naš sugovornik iz Udruge dragovoljaca, krovne udruge veterana Općine Konjic, ostao je prilično suzdržan u pružanju odgovora na pitanje o zlodjelima protiv hrvatskih civila i vojnika u logoru Musala, ostavljajući dojam udruge nezainteresirane da “tjera pravdu” o navedenim stradanjima. Prešućivanje se u ovom slučaju očigledno javlja kao nezgodno, ali ipak pomirljivo i, za obje strane, “povoljno” rješenje. Ovakav vid potiskivanja sjećanja o sukobu ARBiH–HVO se na svojevrstan način, ako se poslužimo tipologizacijom zaborava koju je ponudio Connerton (2008: 61), može svrstati u “propisano zaboravljanje”, koje je u interesu svih strana u sukobu. Kao prototip ove vrste zaborava, autor navodi poznati primjer atenjanskih demokrata koji su – svjesni opasnosti održavanja pamćenja na učinjene nepravde i beskrajnog lanca osvete koje za sobom povlači – eksplicitno zabranili sjećanje. Iako u slučaju Konjica potiskivanje navedenog sukoba iz službenog diskursa nije normirano propisima, zadržat će se kao prepoznatljiv oblik pamćenja sukoba – barem sve dok se obje strane budu držale prećutno usaglašenog “ugovora o tišini”. Međutim, neuravnotežen odnos snaga u relativno homogenoj nacionalnoj sredini (p)određuje granice “manjinskih” narativa sukladno volji većine, uvjetujući šta se i kako pamti odnosno prešućuje, što potvrđuje i sljedeća izjava:

“Tražili smo više puta izgradnju spomenika u gradu svim poginulim braniteljima Općine Konjic, nismo dobili odgovor. Nisam ni siguran koliko bi to bilo pametno, vjerujem da bi došlo do skrnavljenja, a i vidite kakva je politička situacija u Federaciji…” (Dinko Vidačković, Udruga dragovoljaca veterana Domovinskog rata HZHB – Podružnica Konjic)

Iako vidno potisnuto iz zvaničnog pamćenja, naslijeđe hrvatsko-bošnjačkog sukoba zadržava osjetljivo mjesto u pamćenju zajednice, otežavajući zauzvrat i institucionaliziranje zajedničkog narativa sjećanja.

Naime, svi naši sugovornici i sugovornice[26] koji su preživjeli rat u Konjicu pamte pomenuti sukob kao najteži period rata, i zamjeraju vlastima što se o tome javno uopće ne govori. Nesklad između ličnih i službenih narativa u ovom je kontekstu možda najizraženiji, s obzirom da se, govoreći o onome što je zaboravljeno, najčešće navodi konflikt između HVO-a i Armije RBiH, konkretnije opsada grada od strane HVO-a.

Moramo ipak primijetiti da prilikom pokušaja rekonstruisanja sjećanja na ratnu prošlost, naši je sugovornici i sugovornice nisu smještali u fiksne, (etno)nacionalne narative. O ratu se učestalo govori neovisno o ideološkim konstrukcijama, kao o stanju, procesu, epizodi života bez koje je nemoguće zamisliti vlastitu povijest. Tako je njihov pristup varirao između nelinearnog prepričavanja fragmentiranih sjećanja, zamršenih i sažetih u životne epizode, čulno i prostorno percipirane detalje, isprepletene u mreži složenih odnosa, porodičnih i komšijskih, do evociranja emotivno napetih ili dramatičnih trenutaka koje su istodobno nastojali da racionalno objasne. Sjećanje na bitna razdoblja rata, događaje i procese koji su u javnom diskursu prožeti velikim, zvaničnim i proklamiranim istinama, sugovornici ne naglašavaju, već takve epizode navode tek da bi svoja sjećanja smjestili u širi kontekst. Primjerice, našu sugovornicu Melihu, koja je početkom rata postala punoljetna, sukob između Armije RBiH i HVO-a asocira na jedan od najvažnijih trenutaka u njenom životu, kada je postala majka.

“Eto ’93. dobijem curicu, a ’93. najveća glad u Konjicu, tad su Bošnjaci i Hrvati zaratili. Tolika je glad bila da sam mislila da hoće barem golub da sleti da ga skuham u supu. Tada su Hrvati presjekli dovod struje u grad, i mi ostajemo u mraku devet mjeseci. Ja se sjećam kada je moja kćerka prvi put vidjela sijalicu, nema sile da prestane gledati, hoće da oslijepi… A kada je prvi put radio čula, mislila sam da će poludjeti od straha, to dreka, plač…”

No, većina naših sugovornika nije uopće upoznata s onim što se na zvaničnom nivou obilježava. Oni su mogli lako locirati mjesta sjećanja (spomen obilježja) u prostoru, ali ne i, uvijek, s preciznošću navesti na šta se ona odnose i kome su namijenjena. Mnogi su bili zatečeni pitanjem kome/čemu je u ime “građana Konjica” podignut spomenik u centru grada (“šehidima, poginulim i umrlim pripadnicima Armije i MUP-a BiH”), pa su se tako izdvajala objašnjenja poput “spomenik svim poginulim Konjičanima”, “spomenik civilnim i vojnim žrtvama našeg grada” ili “spomenik napravljen za sve”. Samo rijetki preispituju ono što nedostaje u reprezentacijama prošlosti na zvaničnom nivou, kao da se ono čega nema/što nije vidljivo ne dovodi u pitanje, pa se vremenom na to i zaboravlja. Očito je, dakle, da zvanične prakse sjećanja nisu dovoljno uvjerljive u senzibiliziranju javnosti.

No, na bazi čega se onda dominantni narativ održava u zajednici? Na ovo pitanje nastojimo odgovoriti u drugom dijelu ovog rada na temelju mnogostrane diskusije o onome što je potisnuto iz društvenog i komunikacijskog sjećanja, konkretnije o mjestu koje zlodjela Armije RBiH zauzimaju u pojedinačnim narativima naših sugovornika i sugovornica.

Potisnuto naslijeđe prošlosti

Jednog su kasnog majskog jutra na desnoj obali Neretve pronađeni leševi mog kolege, profesora geografije, njegove supruge, također koleginice iz struke, i dvojice njihovih sinova, dječaka od pet i osam godina.

Jutro prije toga sreo sam ga u školi u kojoj smo obojica radili.

Izašavši na terasu, osunčanu, čavrljasmo o svemu i svačemu. Raspitivao se o mojoj sestri, kojoj je četiri godine bio razrednik. Pola godine prije izbijanja rata ona je, zajedno s mužem i petomjesečnom ujkinom debelguzom Mašom, odbjegla u zemlju lala i kanala.

  • Kako tvoja djeca podnose granate?
  • Svi se, kad počne, šćučurimo u jednu sobicu koja nije na direktnom udaru. Rijetko silazimo u podrum.

Ulicom ispod nas baš je prolazio jedan Mladić u uniformi a la Ninja Turtles. Obojica odgovorismo na njegov pozdrav.

  • Vidiš, reče tiho Đuro nadnoseći mi se nad lijevo uho – ovaj je jučer rekao da bi sve Srbe u gradu trebalo poklati.

Priča Bloody story, u kojoj se Goran Sarić, profesor književnosti i pjesnik, prisjeća svog posljednjeg susreta s Đurom Golubovićem, dio je njegovog ratnog dnevnika Lijepo gore klasici marksizma (2014). Kombinirajući minijature, crtice, kratke analize, stihove, lirske zapise, autor u dnevniku daje jedno od rijetkih svjedočanstava o ratnom periodu u gradu u kojem je ostao sve do 1994, s napomenom da “moj Konjic, s jedne strane, četiri duge godine sistematski granatiran, s druge držan na krvavom nišanu, nakon Bradine, Čelebića, nakon porodice Golubović, još uvijek nema ulicu po nekom od njegovih stradalih civila pogrešne nacionalnosti.”

Okolnosti “stradanja civila pogrešne nacionalnosti” prožimali su u određenoj mjeri (pri)sjećanja gotovo svih naših sugovornika s iskustvom ratnog doba Konjica. Na koji način, i u kom obliku – zavisilo je, mimo sveukupnog ličnog i subjektivnog konteksta, od samog procesa prisjećanja, njegove narativne forme i dinamike u okviru razgovora, te onoga što su sugovornici i sugovornice birali da kažu odnosno izostave. U razgovoru im je pružena sloboda da o ratnom iskustvu govore bez direktno formuliranih i sugestivnih pitanja. Autentična sjećanja na ove i slične okolnosti javljala su se u vidu slika, prizora, ili trenutaka, onda kada ih sugovornici i sugovornice nisu izolovali od ostatka ratne zbilje, već su ih, opisujući šta se događalo u gradu, u kvartu, na ulici, u stambenoj zgradi – bilo da su tome sami svjedočili ili saznali od drugih – sasvim spontano i nasumično navodili.

Ono što se najčešće spominje jeste zastrašivanje građana srpske i hrvatske nacionalnosti od strane, kako nam je slikovito opisano kroz jedan od razgovora, “pripadnika Armije BiH, tzv. Akrapa, koji su ulazili u stanove, napadali ih i govorili im ružne stvari, mi smo sve to slušali, a nekada i gledali…”

Zastrašivanja svojih komšija prisjeća se i Meliha koja je pred sami rat bila prinuđena prekinuti svoj studij u Mostaru i vratiti se u Konjic. Danas nezaposlena majka troje djece, Meliha je rat provela u zgradi u centru Konjica, za koju je i dalje uspomene čvrsto vezuju.

“Došli bi i rekli ‘imamo dojavu da je ovdje snajper’, ili slično, što je nas zaista pogađalo jer smo mi znali svoje komšije, koliko su to dobri i fini ljudi bili… Eto, u našem stubištu, čika Ratko, on je bio divan čovjek, i njegova porodica… Ničim nisu pokazivali da su nacionalisti. Njegova djeca i žena su otišli, on je ostao sam u Konjicu. Sjećam se da nisam bila kući, i kada sam se vratila vidjela sam otiske metaka na stubištu. Onda mi je rečeno da su došli neki ljudi, upali mu u stan, svašta je bilo… I on je zvao u pomoć komšije, ali niko se nije odazvao, kažu da ih je bilo strah tih naoružanih vojnika.”

Pretresanje nije zaobišlo ni porodični dom Marije (1955):

“U prvoj godini rata kad su pretresali srpske stanove, došli su nam momci na vrata: ‘Dobili smo dojavu da imate radio stanicu u stanu’. Jedan od njih, znali smo ga, bio je prije rata osuđivan za maloljetničku delinkvenciju… Ušli su, pregledali i tako…”

Marija je u Konjic došla početkom šezdesetih godina iz Srbije, kada joj se otac zaposlio u fabrici Igman koja je dovlačila kadar sa područja bivše Jugoslavije. Nakon što se na drugoj godini fakulteta udaje za Konjičanina, Mehmeda, njena porodica odlučuje da grad ne napušta, tako da je i njen otac pokopan u Konjicu. Za Mariju, koja je radila u istaknutoj javnoj ustanovi, predratni period obilježen je prelijepim uspomenama.

“Taj život je imao sigurnost, svi su živjeli na skoro istom nivou, bilo je to doba izleta, zajedničkog života… Iako sam shvatala šta se dešava globalno, zamagljenih očiju sam dočekala rat u Konjicu. Ja naprosto nisam vjerovala da se to može ovdje desiti. Vrlo skladna sredina, vrlo druželjubivi ljudi, puno miješanih brakova…”

Marijina vršnjakinja i najbolja prijateljica Nevenka, koja je također u multietničkom odnosno multikonfesionalnom braku, bila je iz istih razloga iznenađena svime što će uslijediti. Međutim, njihovo sjećanje na početak rata prožeto je različitim doživljajima, utoliko što je Nevenka radila u fabrici, gdje su se na prvom mjestu osjetile napetosti, jer je “puno više ljudi na jednom mjestu pa se više polemisalo o tome”:

“Kod nas u fabrici su se odmah podijelili… Iako su tek bile reforme Ante Markovića, povećale se plate i sve… Do tad niko nije bio vjernik, ili barem to nije isticao, a onda su se odjednom počeli donositi kolači za Bajram, za Božić… Sjećam se da me je tada moj kolega na poslu pozvao u stranu i rekao ‘ako se nešto desi, a ja ti budem mogao pomoći, svoju djecu pošalji meni. Ja ću ih paziti ko svoje’. Ja ga pitam ‘a šta bi se moglo desiti i šta je sa mnom i Munibom?’ On kaže ‘za vas ne mogu garantovati.’”

Za razliku od Nevenke koja je vrlo brzo prestala raditi u fabrici, kao i “sve žene koje su poslali kući da budu s djecom”, Marija je sve do 1993. radila na istom mjestu.

“Iako su u početku znali upadati i govoriti ‘šta će vam četnikuša tu’ i slično, moj ratni direktor nije ni htio da čuje da dam ostavku. Ja sam mu nekoliko puta predlagala da to uradi, i da zbog javnosti tu zaposli nekog dugog, ali on bi uvijek lupio šakom od sto i govorio ‘dok sam ja ovdje, i ti ćeš biti tu’. Tako je i bilo sve do ’93, kada je ukazom Alije Izetbegovića na mjesto predsjednika Ratnog predsjedništva Općine Konjic (i Jablanice i Prozora, op.a.) došao doktor Safet Ćibo. Tad je raščišćeno sve što je imalo da se raščisti, tad je smijenjen moj šef, a ja sam smijenjena sa mjesta direktorice svog odjela i poslana kući… Tad mi je nastupio najteži period, jer mi je i sestra napustila Konjic u isto vrijeme…”

Mariji je najteže pala ravnodušnost njenih kolega.

“Niko se nije pojavio kući da me pita kako sam, niko nije razgovarao sa mnom ni uz kafu… E, to je bio mračni period mog života. Pisala sam dnevnike, išla kod Nevenke, ona je živjela preko puta, ali sam uglavnom bila u nekim mračnim raspoloženjima. Puno sam pila tad. Svi smo puno pili kad se imalo šta popiti…”

Sudbine Marije i Nevenke dijelili su rijetki u Konjicu preostali građani srpske i hrvatske nacionalnosti. No, one tokom naših razgovora (kako s pripadnicima manjinskog tako i dominantnog naroda u Konjicu) nisu izdvojene kao zasebni mnemotopi tog vremena, već su radije nagoviještene kroz intimne ratne uspomene i epizodična sjećanja o stvarnim događajima, vlastitim i tuđim sudbinama. Rijetko se ko samoinicijativno prisjećao “druge strane” rata. U tom slučaju, mi bismo otvorili temu, bilo neodređeno (poput “da li su se oko vas dešavale ružne stvari ili nešto s čim se niste slagali?”), bilo direktnim aludiranjem na specifičan slučaj ili događaj, kao što su logori na Musali ili u Čelebićima. Pritom bi se, zavisno od narativnog toka intervjua, naše pitanje odnosilo katkad na “sjećanje”, a katkad na “(sa)znanje” o navedenom. Konkretnije, zanimalo nas je da li ova sjećanja/saznanja, uključujući i ono o čemu su u vrijeme rata bili obaviješteni sporednim putem, čine dio sveukupnog ratnog iskustva koji sugovornici i sugovornice prilikom razgovora sa nama, iz različitih razloga, izostavljaju (na)pomenuti. Da li je to i na koji način oformilo njihovu sliku o ratu?

Svi naši sugovornici su se sjećali ili raspolagali određenim saznanjima o navedenom; neki su čak i demantirali eventualna poricanja unutar zajednice, pa je tako jedna sugovornica cinično uzvratila: “Musala je tu iznad grada, naravno da su svi čuli i znali da su tu sabrani Srbi i Hrvati…” (Edina, 1972).

Isto je potvrdila i Meliha:

“Za Musalu, jesmo, znali smo, ne toliko za torturu, ali znali smo da su fizički zlostavljani. Bilo je, boga mi, priča po gradu, ja se sjećam da je jednom jedna gospođa koja je radila u opštini izjavila kako joj je sin, usput rečeno, moj školski drug, došao kući i rekao: ‘Boli me ruka koliko sam gore zatvorenika izudarao’. Ta izjava je bila dokaz da je sve što smo čuli bilo tačno…”

Meliha se također prisjeća da su zatvorenici vođeni na prinudni rad aludirajući na to da su bili svakodnevna slika grada koja nikome nije mogla promaći.

“Sjećam se jedan dan kad sam se s dvojicom drugova vraćala iz biblioteke, tamo smo često išli i krali knjige da čitamo. Pošto smo imali pune cekera knjiga, odlučili smo da idemo posred grada, a ne nekom uličicom, kako ne bi bili sumnjivi. Tad smo na glavnoj ulici ugledali naoružane vojnike kako vode kolonu zatvorenika, i u njoj našeg komšiju Ivana, pozdravili smo se sa njim ‘Ooo, komšija, komšija’, kao da je to najobičniji susret, kao da je čovjek na slobodi. On nam je uzvratio pozdravom: ‘Kako ste? Šta ima?’”

Zatvorenike je redovito viđao i Jugo (1984) dok se kao klinac igrao pred zgradom u konjičkom naselju Kolonija, gdje je proveo cijeli ratni period.

“Izgledali su kao radni vod, nešto su nosili, mi djeca smo pitali ko su oni, i rečeno nam je da su to zarobljenici, i, znam da smo svi bili zabezeknuti, kao ne možemo da vjerujemo da su to zarobljenici, ‘pa kako, pa šta’, a kad su nam rekli da su to Srbi, e tek tad ne možeš da vjeruješ… Jer, izgledali su normalno kao i svi mi, što je nama ko djeci bilo nekako čudno…”

A kako su starije komšije reagirale na zatvorenike?

“Pa znalo se razgovarat s njima, znali su im ljudi iznijeti hrane, ali znam i da su pojedini odlazili u logor i da bi se svetili npr. neko mu blizak pogine i on ode na Musalu gore i izmaltretira čovjeka, ispraši se, to su horori tog vremena…”

Tridesetpetogodišnji Jugo, na osnovu čijeg svjedočenja bi bilo moguće dopuniti mnoge od dominantnih praznina u društvenom sjećanju – djelimično kroz njegovo živo sjećanje, a djelimično “poslijeratnim povezivanjem činjenica” (kao svojevrsni izraz potrebe za osvajanjem i sticanjem vlastitog znanja o prošlosti), toliko je vezan za naselje u kojem je živio tokom rata da ga i danas često obilazi. “Tu sam proveo rano djetinjstvo, kakvo god da je bilo, nekako me vrati tu, nešto me povuče pa ponekad dođem ovdje i zapalim cigaru, razmišljao sam čak, da se onaj stan prodaje – kupio bih ga.” I nas je poveo u obilazak. Ta okolnost je, smatramo, pružila našem sugovorniku izbor da sam odredi ono što mu je važno istaknuti osiguravajući na taj način izvjesnu spontanost u razgovoru o navedenoj temi, bez naših pitanja kao poticaja. Ne možemo stoga ne priznati da nismo ostale ravnodušne kada nam je na pitanje o tome “kako je stekao predstavu o onome što se dešavalo u ratu” Jugo pružio sljedeći opis:

“Naš neboder je bio jako blizu svim položajima, oko 150 do 200 metara vazdušne linije, tako da neki ljudi nisu mogli boraviti u svojim stanovima jer su bili na udaru, maltene su boravili u haustoru, i nekako smo se svi tu družili, sve se dešavalo u haustoru, i svi smo znali šta se događa. Tu je bilo dosta starijih žena drugih nacionalnosti, i vojnici su često dolazili, ulazili u stanove tih žena i silovali ih. Ja to nisam vidio, ali to se znalo, znali su svi. Uvijek mi je bilo čudno što to niko nije kasnije prijavio, možda one nisu htjele da svjedoče…”

Jugo je pritom naglasio da se rata dobro sjeća jer je rat ono s čim počinje njegovo sjećanje.

Praznine znanja ili sjećanja

Primijetile smo da je vrsta pitanja (“da li se sjećate” nasuprot “da li ste znali”) umnogome uvjetovala odgovore pojedinih odnosno način na koji se njihovo sjećanje iskazuje i verbalizira, što potvrđuje ne samo to da različiti očevici daju različite iskaze o istome događaju, već i da ono čega i kako se (ne) sjećamo u značajnoj mjeri zavisi od prirode onoga što te slike evocira – u ovom slučaju oblika i intencije postavljenog pitanja.

Primjerice, potaknute izjavom Sabine (1970) o tome “kako bi svaki Bošnjak trebao da ode u Čelebiće”, pri čemu se jasno iščitavao njen odnos prema prošlosti, upitale smo da li je u vrijeme rata znala za počinjene zločine odnosno postojanje logora. “Vjerujte mi da nisam”, uzvratila nam je Sabina pojašnjavajući da je o svemu saznala tek poslije rata, kao novinarka, kroz posao, pri čemu “uvijek naglašavam da najprije svako u svojoj sredini treba prvo da ukaže na ono što se tu dešavalo”. Međutim, nakon što smo odmah potom Sabinu upitale (da li se sjeća) kada je prvi put čula za logor Čelebići u kojem su, između ostalih, bili zatvoreni Srbi iz Bradine, ona se prisjetila svoje komšinice koja je “došla jedne večeri i rekla da su joj ubili tetku, koja je bila Srpkinja i živjela u Brđanima. (…) Mislim da je sve to bilo 1992, u vrijeme oslobađanja Bradine, kada su Srbi protjerani. Tako mi je nešto ostalo u sjećanju”, naznačujući time da je u to vrijeme ipak znala/čula za zločine u Bradini.

Činjenica da drugačija pitanja potiču drugačije odgovore i evociraju različita sjećanja ne govori ništa novo o nepouzdanosti osobnog sjećanja niti Sabinin iskaz čini manje uvjerljivim. Promjenljivost iskaza tokom procesa (pri)sjećanja se, smatramo, može objasniti time što je propitivanje o događajima iz prošlosti indirektno, kroz metod “reminiscencije” (da li se sjećate), mnogo suzdržanije i neobavezujuće nego direktno (da li ste znali). Naime, potonje na svojevrstan način implicira “odgovornost” sjećanja, nameće sugovorniku određenu (moralnu) ulogu, ako ne i dužnost da preispita (vlastiti) odnos ili ulogu prema/u zbivanjima iz prošlosti, i pretvara ga time gotovo u svjedoka očevica.

Sabina je nekoliko puta imala potrebu da ponovi da “ništa nije znala”:

“Ja sam u tom periodu bila u podrumu, u Konjicu, svi smo mi bili u nekim svojim svjetovima, imali smo neke informacije, gdje je granata pala, i tako to, ali gledali smo šta ćemo jesti, bili smo gladni

Ne možemo sa sigurnošću tvrditi da li naša sugovornica zaista nije imala saznanja o tim događajima ili im pak nije, iz sasvim ličnih, subjektivnih ili ideoloških razloga, pridavala na važnosti, osobito znajući da za Sabinu, kako i sama tvrdi, “mnogi događaji na rat ostaju mutni, a sjećanje na ratnu prošlost obavijeno prazninama”. No, ovo i nije toliko važno. Ono što puno više govori o njenom sjećanju/zaboravu jesu opravdanja koja se, uprkos tome što nisu tražena, nude, a među kojima se ističu amnezija (“ne sjećam se”) i potenciranje vlastite muke (“bilo nam je teško”). Naime, uprkos tome što ga mogu drastično oblikovati i specifične subjektivne i socijalne okolnosti, sjećanje se rekonstruiše u sadašnjosti, a prošlost se vrednuje kroz svježe postavljena sočiva, te se upravo naknadno stečeno znanje i vrijednosni sudovi javljaju kao određujući faktor selektivnog (pri)sjećanja. Potiskivanje sjećanja odnosno poricanje znanja o “spornim” događajima prošlosti možda omogućava Sabini “obračunavanje” sa neugodnim mjestima sjećanja i suočavanje s vlastitim odnosom prema prošlosti.

Stid nevinih promatrača

Pomenute karakteristike Sabininog iskaza se mogu posmatrati i kao objedinjujuća odlika preovladavajućeg narativa koji se konstruiše oko “nepoželjnog” sjećanja; ovaj vid potiskivanja neugodnih tačaka prošlosti odlika je većine, nezavisno od pozicije iz koje nastupaju ili koja im se pripisuje, bilo nadnacionalne, etnonacionalne, ili “manjinske”. Ono što ih uzrokuje je, naravno, posve drugačije. Bez obzira na oblik u kojem se javljaju, primjetno je da zauzimaju jako neugodno mjesto u ličnim sjećanjima, bilo onda kada se izravno spominju, bilo kada se tek nagovještavaju. Lično iskustvo rata umnogome uslovljava ono što pojedinci odluče da prešute ili iskažu. Kada smo pokušale da saznamo nešto više o tim pričama, ili njihovom doživljaju, sugovornici i sugovornice bi ili skretali s teme, započinjući neku drugu ili bi je, najčešće, zaključili propovijedi o “besmislu rata”, dovodeći takve “slučajeve” na istu ravan kao i sve strašno što se događalo u to vrijeme; u tome su zapravo vidjeli samo još jednu strahotu rata. Kod svakog se osjećala nemoć ili nelagoda da o tome govori ili naspram toga zauzme stav, osobito kada su u pitanju pripadnici i pripadnice većinskog naroda u Konjicu. Tek su se rijetki upuštali u osjetljivu i zahtjevnu “vježbu” (samo)preispitivanja.

“I mi nikad nismo reagovali na te stvari… Da smo jednom ili dva puta rekli ‘nemojte’, možda bi prestali. Čika Baju smo doduše branili, to je bio stariji čovjek, neoženjen, živio je sa majkom, Hrvat… I već je bila 1993, vojska se iskristalisala, nije bilo više onih paravojnih ljudi sa strane, tipa Laste, koji dođu iz drugog grada… Tad se već znalo ko je ko, i kada su došli da pretresaju, mi smo kao stanari reagovali, i pružali otpor, pustili su ga… Ali, sem tog slučaja, ne sjećam da smo ’92. pokazali neku solidarnost. Nekako smo se jedno vrijeme bojali vojske, pogotovo kada dođu nepoznate jedinice, bez obzira što su pripadale teritorijalnoj vojsci koja nije predstavljala opasnost za Bošnjake… Nemam pojma, sada kada bi se rat ponovio, reagovala bih drugačije.” (Meliha)

Percepcija rata kao besmisla odlika je, tvrdi Laurel E. Fletcher (2002; 2007), tzv. bystandersa tj. “tihih” ili “pasivnih promatrača” odnosno onih koji znaju šta se dešava, ali ništa ne čine da to spriječe. Kao jedna od rijetkih koja se bavila ovim pitanjem, Fletcher (2007: 47–48) upozorava da su “mehanizmi tranzicijske pravde u posljednje dvije decenije, baveći se prvenstveno posljedicama nasilja i represije a malo ili nikako njihovim uzrocima, izostavili da suoče nevine tihe promatrače sa tragičnim posljedicama njihove pasivnosti”, uprkos tome što su, budući da čine “veliku većinu u postkonfliktnim društvima”, njihovi pogledi na prošlost “ključni za dugotrajni mir”.

Osnovna diskurzivna karakteristika nevinih “tihih promatrača” jeste upravo ignorisanje neugodnih tačaka prošlosti, između ostalog zato što se one javljaju kao podsjetnici na njihovu pasivnu ulogu, kako jučer tako i danas. Na osnovu razgovora s pojedinim sugovornicima i sugovornicama, stekle smo dojam da se stid iskazuje kao jedan od mogućih izraza/uzroka tišine. U osnovi stida je osjećaj poniženja izazvan kako zvaničnim presudama tako i javnim osudama. Radi se zapravo o “kolektivnoj sramoti” koja je prikrivena i koja vrlo često izvire iz “nastojanja da se zaboravi i stvarni učinak zaboravljanja” (Connerton 2008: 67–69). Osjećaj nelagode i stida, drugim riječima, nameće prevashodno percepcija drugih/reakcija van zajednice više negoli ona vlastita/unutar zajednice, te se kroz sliku vanjske perspektive formira i vlastiti odnos prema prošlosti, uključujući i time izazvani osjećaj sramote. U času dok razgovaramo i propitujemo ih o tome, jasno nam je da smo u očima naših sugovornika/ca otjelovljenje te izvanjske slike.

Shodno ovome, vrlo je teško odrediti da li su neki od sugovornika spominjali “zločine počinjene u naše ime” iz stvarne potrebe da ih osude (jer ih je stid) ili iz nastojanja da izbjegnu nelagodu da u našim očima budu osuđeni (jer ih treba biti stid). Isto tako ne možemo sa sigurnošću potvrditi da li se, kada se o tome šuti, šuti iz neznanja ili pak s namjerom? Zato nam se čini da o odnosu prema prošlosti vjerodostojnije govori ono što je izostavljeno, neizrecivo, obavijeno tišinom.

No, tišina, kao društveno konstruirani prostor, često uključuje više od jedne osobe; tišina je, tvrdi Zerubavel (2010: 32), nepogrešivo društveni fenomen koji podrazumijeva uzajamno izbjegavanje da se, bilo iz patnje, sramote, neugodnosti ili straha, govori o otvorenim tajnama, te se ona uvijek manifestira kao “zavjera šutnje”:

“Najjednostavniji način da se suzdržimo da javno priznamo ono čega smo svjesni jeste da o tome ćutimo. I doista, najčešći oblik poricanja je tišina. Tišina je više od pukog odsustva zvuka, jer stvari o kojima se ćuti se aktivno izbjegavaju.”

Kao što je i slučaj s tzv. efektom tihih odnosno nevinih promatrača, strukturalni faktor koji dramatično utječe na vjerovatnoću učestvovanja u zavjeri ćutanja je, smatra Zerubavel, broj uključenih zavjerenika. U prevodu, što je veći broj učesnika u zavjeri, vjerovatnija je tišina. Gledanje drugih kako ignorišu “slona u sobi” povećava vjerovatnoću da će ga i drugi ignorisati, odnosno povećava društveni pritisak kao i broj “tihih promatrača” (2010: 33–34).

A šta se desi onda kada pojedinac ili pojedinka pokušaju probiti opnu opšteprihvaćene tišine?

Neugodni svjedok prošlosti

Objavljivanjem ratnih memoara Gorana Sarića pružila se iznimno rijetka prilika da se o neugodnim tačkama prošlosti eventualno povede diskusija unutar zajednice, što je na neki način nagoviješteno i samim izdavanjem knjige u okrilju nevladine organizacije aktivne na polju suočavanja s prošlošću – Gariwa. No, prilika je propuštena neuspjelim pokušajem organiziranja promocije u Konjicu. Naime, imajući u vidu osjetljivost, ali i značaj tematike, izdavač je predložio da ulogu domaćina preuzme JU Narodni univerzitet Konjic, smatrajući da bi učešće javne institucije kroz koju se reflektira kulturna politika Općine u suorganiziranju odnosno moderiranju događaju pružilo potrebnu simboličku težinu. Iako spremni pružiti svu tehničku podršku u organiziranju događaja, predstavnici nisu bili voljni preuzeti takvu ulogu.[27]Polemika nastaje nakon reakcije koju je autor iznio na svom FB profilu 15. marta 2014: “Žalosno je, posebno zbog karaktera knjige, da su nam ljudi iz Narodnog univerziteta u Konjicu u zadnji čas otkazali gostoprimstvo. Neka im je na čast – svako ima svoju savjest, i svoje noćne more. Ti ljudi naprosto nisu imali petlje, pa je možda i bolje tako. Naći ćemo mi drugo, ljepše mjesto i s našim prijateljima proslaviti izlazak ove knjige.” Za ljepše mjesto je odabrano Boračko jezero, dok se tim povodom potaknuta rasprava – između, na jednoj strani, onih koji su se solidarisali s autorom, i drugih, s nesuđenim domaćinom – završila debatom o programskom djelovanju Javne ustanove Narodni univerzitet, čime se pokazao određeni raskorak u vrednovanju događaja iz prošlosti, ali i suspregnutost da se o ovim i drugim značajnim pitanjima (pro)govori otvoreno.

Sarićev dnevnik nije samo “neugodni” svjedok prošlosti, već i podsjetnik na (kako ratnu tako i postratnu) šutnju zajednice o sudbini komšija i susjeda s pogrešnim imenima i prezimenima u vrijeme trogodišnjeg granatiranja Konjica. Dok mu na toj ulozi mnogi zamjeraju, sadržaj niko ne opovrgava. To je zato što Sarićevi ratni memoari o zbiljskoj stvarnosti iz koje su proistekli ne govore ništa novo; oni tek svojom osebujnom lirikom osvjetljavaju (i) one tačke koje su, iako potisnute iz zajedničkih reprezentacija, ipak prisutne u sjećanju njegovih sugrađana, barem onih sudionika istog razdoblja povijesti.

Generalno, osuđeni za ratne zločine u zajednici nisu percipirani kao heroji. Njihova djela se privatno osuđuju. Međutim, činjenica da se o njima ne govori i da se od njih ograđuje ukazuje na to da je i njih zajednica, takoreći, protjerala u šutnju, te ih gurajući pod talog neizrecivog odbacuje kao dio vlastitog naslijeđa prošlosti. No, insistiranjem na tezi o ratnom zločinu kao izoliranom incidentu (“to su samo pojedinačni slučajevi”, “rat je pokazao ko su dobri, a ko loši ljudi”, itd.) građani se koriste argumentacijom mehanizama tranzicijske pravde odnosno “legalističke paradigme”, prema kojoj se pripadnicima lokalne zajednice naočigled kojih su se desili ili u čije ime su počinjeni ne može pripisati (su)odgovornost za zločine (Neumann i Thompson 2015: 10). U osnovi ovog koncepta je upravo moralna tvrdnja da samo pojedinci mogu biti kazneno odgovorni za počinjeno nasilje, pod pretpostavkom da se “povlačenjem razlike između počinitelja i nevinih posmatrača ublažava kolektivna krivnja” (Fletcher i Weinstein 2002: 598–599). Pojedinačna odgovornost je suštinska značajka u međunarodnom humanitarnom pravu, na što se osobito naslanjao MKSJ u nastojanju da izbjegne stigmatiziranje čitavih zajednica na prostoru bivše Jugoslavije. Primjenu ovog koncepta pak komplicira činjenica da najozbiljnije historijske nepravde nisu bile isključivo niti prvenstveno djela nekoliko pojedinaca; naprotiv, “ona su bila omogućena zakonima i praksama, stavovima i predrasudama mnogih građana, te postavljaju pitanje o odgovornosti, povredama, i dužnostima u odnosu na prošlost” (Neumann i Thompson 2015: 11).

Tako se tišina, u slučaju Marije i Nevenke, vjerovatno javlja i kao odgovor na okolnosti i na društvenu zbilju vlastite zajednice. Zanimljivo je, primjerice, da niti jedna od njih ne izdvaja sudbinu koja je zadesila njihove sugrađane iste nacionalnosti kao i njih same od sveukupne ratne stvarnosti.

“Ne mogu da izdvojim neke događaje u Konjicu tokom rata koji su bili posebno dramatični za mene jer su svi bili jednako dramatični. Čovjek ogugla na granate, više ne bježiš od granate, ne ideš u podrum, negdje na pola rata smo prestali ići u podrume. Sve je bilo teško… (…) Meni ostaje zamagljeno ono što je najbolnije, moguće da je to kod mene sve prekriveno jednim bolom koji je kod mene bio konstantan…” (Marija)

Na pitanje kako su se osjećale kada su čule za ubistvo porodice Golubović ili logor u Čelebićima, Nevenka kaže: “Kako ćemo se osjećati… Bilo je puno takvih situacija gdje se osjećate tako nemoćnim.”

A danas?

“Mi smo naprosto manjina, ali bili bismo svugdje manjina. Ja se ne osjećam ovdje kao manjina zato što sam Srpkinja, nego jer sam strašno mnogo prijatelja izgubila. I da sam u Srbiju otišla, bila bih manjina. Danas su ateisti manjina, ljudi koji ne ulaze u crkvu, džamiju, u politiku…” (Marija)

“Individualno pamćenje se u nekoj osobi izgrađuje snagom njezinog učestvovanja u komunikativnim procesima. Pamćenje živi i održava se u komunikaciji, ukoliko se ona prekine odnosno ukoliko nestanu ili se promjene spojni okviri komuniciranje zbilje, posljedica je zaborav.”

Assmann pritom napominje da se društveno zaboravljanje, iz perspektive “okvira sjećanja” o kojima je pisao Hallbwachs, može shvatiti kao namjerno ili nenamjerno isključivanje ili razvodnjavanje sjećanja uslijed nedostatka odgovarajućih društvenih okvira unutar kojih bi se mogli smjestiti. Da bi osobna, epizodična sjećanja postala predmet razgovora, odnosno, da bi postala dio društvenog sjećanja, potreban im je okvir, društveni, diskurzivni prostor unutar otvorene narativne strukture koja im pruža oblik i značenje. U suprotnom, bez ovih okvira, privatne uspomene ostaju odsutne, nepostojeće, jer se ne mogu saopštavati putem društvenih kanala niti se oblikovati kao kulturna i politička sjećanja. Tamo gdje su pojedinačna sjećanja mjesta razlike, kao u slučaju Marije i Nevenke, ona su ujedno i marginalizirana jer nemaju svoju vlastitu artikulaciju u diskurzivnom prostoru/javnoj sferi, odnosno nisu u mogućnosti da se uklope u poželjan obrazac (komuniciranja) pamćenja. Takva sjećanja, govori nam i Sarićev slučaj, toliko odstupaju od kulturno dominantnog narativa da se doživljavaju kao prijetnja vladajućem poretku te ih zbog toga društvo nastavlja ušutkivati (Stone, Coman, Brown, Koppe, Hirst 2012: 41). Zaborav za Mariju i Nevenku postaje, na svojevrstan način, neophodan radi vraćanja samopouzdanja u poželjnu ili barem podnošljivu sliku o sebi, odnosno radi ponovne izgradnje povjerenja u vlastitu zajednicu.

Vratimo se malo na potonju.

Narativi otpora i viktimizacije

Na naše pitanje šta nedostaje u sjećanju na rat u Konjicu ili o čemu se šuti, naši sugovornici i sugovornice, uglavnom pripadnici i pripadnice većinske etničke zajednice, najčešće spominju činjenicu da za granatiranje njihovog grada još uvijek niko nije kažnjen, a na pomen pomenutih zločina pružaju sljedeće odgovore:

“Pitam se ko je granatirao i ubijao grad Konjic ove četiri godine? Nema nikakve presude, ljudi su toliko zbunjeni, niko više i ne priča o tome…” (Merima)

“Kada je Konjic u pitanju, nema nijedna osoba koja je osuđena za napade u ovom gradu. Dok ima Bošnjaka koji su prvi bili u Hagu… Stvara se pogrešna slika da smo mi ti koji smo nekoga tjerali iz Konjica. To je nešto što čovjeka i malo ljuti. (…) Kada se, recimo, radi o Musali, od strane srpskih medija, iz Republike Srpske čut ćete da je to bio logor, a nije. To je bio zatvor za ljude koji su bili dezerteri. Ako to uporedimo sa logorima po Republici Srpskoj ili sa Heliodromom kod Mostara, to nije zasigurno bila zvanična politika Armije da pravi takva mjesta gdje će isključivo voditi muškarce.” (Haris)

“Ovdje je neuporedivo više Bošnjaka nastradalo nego bilo koga drugog… Stotine i stotine ljudi je ubijeno. Niko nikad nije procesuirao priču o snajperima i o granatiranju grada.” (Sead)

“Ako ćemo iskreno i pravo šta se dogodilo, ovaj grad je bio napadnut, ali smišljeno napadnut, zato možda razumijem što neko ima otpor i prema Čelebićima jer je vladalo mišljenje da nismo mi njih, oni bi nas, jer su držali sve kote s kojih bi nas mogli pogaziti.” (Edina)

Tumačenje prošlosti kroz leće današnjih preokupacija, napominju pojedini autori, određuje naša trenutna pozicija, primjerice, “pripadnici neke etničke skupine koja je proživjela traumu će biti skloniji čitati svoju prošlost kroz leće viktimizacije, ne zbog toga što strateški žele revidirati svoju prošlost, nego što im je ta perspektiva u tom povijesnom trenutku najrelevantnija za razumijevanje trenutne pozicije” (Vučković-Juroš 2010: 80). U tom pogledu se, iz naših razgovora, doima da postoji svojevrsni otpor unutar zajednice da se govori o mračnoj strani rata u Konjicu, kao iz bojazni da će se time doprinijeti zaboravu na granatiranje Konjica odnosno potiskivanju “pozitivnih” tačaka prošlosti, kao što je “herojska odbrana” grada. Budući da ne postoji presuda za trogodišnje granatiranje Konjica, izostanak priznanja “izvana” nudi se kao osnovni razlog. Na to opominju građani i građanke okupljeni oko udruženja Volonteri i prijatelji Konjica koji svake godine obilježavaju sjećanje na prve civilne žrtve rata, podsjećajući tom prilikom “sve nadležne organe u općini i državi da do sada za ubijanje Konjica i Konjičana niko nije procesuiran, a svi znaju imena glavnokomandujućih koji su cijeli rat s okolnih brda granatama i snajperima ubijali građane Konjica.”[28] Ovo je udruženje, međutim, jedino koje se u aprilu 2013. pridružilo posjeti logoru Čelebići, u organizaciji građanske inicijative “Jer me se tiče”, kako bi se poklonili civilnim žrtvama rata različitih nacionalnosti i zato što “ljudi treba da vjeruju da postoji nešto što svijetli u Konjicu”,[29] te što “možemo naučiti samo ako imamo sjećanje i to različita sjećanja”.[30] Tim povodom je delegaciju Volontera predstavljala građanka čiji je brat poginuo kao pripadnik Armije RBiH, zato što je “meni vrlo važno da se istina zna, kad znam istinu, znat ću i kako da se nosim s njom, ako znam istinu onda ću smoći snage da razumijem” (Edina). Volonteri su se, kao ujedno i jedino udruženje koje se javno protivi općinskim vlastima, našli na udaru kritika pojedinih aktera u zajednici, konkretnije Medžlisa Islamske zajednice Konjic, čiji je predstavnik na zvaničnoj Facebook stranici napisao komentar pod naslovom: “Ne mogu vjerovati: znači ipak smo mi počeli rat! Kakav je ovo pokušaj izjednačavanja agresora i žrtve?”

Oni koji ne kriju da se o ovim pitanjima ćuti navode strah odnosno društveni pritisak kao jedan od glavnih razloga.

“Konjic je mali grad. Možeš se jako zamjeriti nekome ako javno govoriš nešto što ne bi trebalo. Može ti biznis lošije ići ako o nečemu javno čeprkaš.” (Slaven)

“Ja mislim da niko ne priča o tome zato što će svako ko javno progovori biti proglašen izdajicom.” (Meliha)

“Mnoge stvari su ovdje zataškane. A onda kada hoćeš da kažeš istinu, kažu da nije tačno i da ćeš u zatvor. Tako da je bolje šutjeti nego pričati. (…) Svi šute kao i ja, zato što bi ih ta priča mogla koštati, jer to se odmah sazna – grad je mali, ali je pun smrada. I ja šutim, da nemam djecu, u sred grada bih pričao, ali ne mogu radi njih, oni moraju imati neku egzistenciju. Ma ja im kažem, ‘samo bježite odavde’.” (Enes, 1951)

Kao i kod zvaničnih narativa, čini nam se da diskursi viktimizacije i nevinosti također uslovljavaju ono što se pamti i prešućuje unutar zajednice.

Iscrpljenost prošlošću

Tišine ne prožimaju samo prostor ličnih sjećanja, već i odnos prema trenutačnim političkim i društvenim realnostima. Građani javno šute o svemu, o korupciji, o zloupotrebama položaja, o odlukama ključnim za život i budućnost zajednice, što zorno ilustrira činjenica da je, uprkos pravomoćnoj presudi za krivično djelo prevare u službi,[31] već dvije decenije na čelu Općine isti načelnik. Većina naših sugovornika smatra da su građani taoci vladajuće političke opcije koja “postavlja direktore javnih preduzeća, škola, nadzorne odbore, upravne odbore i to se u krug vrti” (Mirsad) i za koju “svi glasaju jer su im se djeca zaposlila preko njih i boje se da će u protivnom ostati bez posla” (Enes). Kritika današnjice prevladava u svim ličnim narativima, neovisno o statusu; pritom se kod starijih generacija odnos prema sadašnjem stanju ne manifestira uvijek direktno, kao otvorena i fokusirana kritika, nego i kroz nostalgični odnos prema predratnoj prošlosti.

“Svako je nostalgičan prema svojoj mladosti, ali ja sam dosta realna osoba i čvrsto stojim, a moja nostalgija je vezana samo za kvalitet života koji je bio i čovjek ne može da se lako pomiri s tim da smo sada ispod dna…” (Marija)

“Nije ovo više Konjic. Konjic je imao diskoteku, svirao je rok, nije postojao kafić u kome se svirala narodna muzika, imali smo kino, domove kulture… Nikad nismo gledali ko je Srbin, Musliman, Hrvat, svi smo bili kao jedan. Danas smo se počeli dijeliti u svim sferama… Hrvati idu u Konzum, mi idemo u Bingo, to je živa istina.” (Meliha)

U djelu Titostalgija, Velikonja (2010: 158–165) piše da “veličanjem prošlosti nostalgija kritikuje sadašnjost i time rječitije govori o tome šta sada ne valja nego šta je nekad valjalo”. Prema njemu, nostalgiju obilježavaju dva suprotstavljena elementa, idealizovano jučer u poređenju s inferiorizovanim danas, pri čemu se “prošlost uljepšava na račun predstave o mrskoj sadašnjosti”. Mimo toga što nostalgične konstrukcije prošlosti djeluju “katarzično, terapeutski, lekovito”, one su i odraz svojevrsne rezigniranosti, ali i pristajanja na sadašnje stanje i sveprožimajuće apatije da se uhvati u koštac sa današnjim izazovima i nepravdama.

“… Nostalgija može biti neproduktivan, ako ne i opasan izbor, jer predstavlja lažno utočište (…) u idealizovanom prošlom – a to upravo žele hegemonističke snage jer je za njih retrospektiva svakako bolja od perspektive.

Ratno doba se doživljava kao svojevrsna prekretnica između prošlog i sadašnjeg života, i za većinu naših sugovornika ono je izgubilo “smisao” tek u mirnodopskom periodu. Odnos prema današnjici se otud ispoljava i kroz iscrpljenost ratom, ratnim posljedicama i slomom iluzija o mogućem “postratnom” boljitku i pravdi. Time naši sugovornici i sugovornice pravdaju vlastitu nezainteresiranost prema (ratnoj) prošlosti.

“Sada kada gledaš sve ovo pitaš se gdje je smisao? Ljudi koji su izgubili porodicu, dali život za ovu državu. Nema nikakve pravde. Nema smisla.“ (Merima)

“Većina ljudi ne da su se umorili nego imam osjećaj isto kao da više vide da ništa tu ne može da se promijeni, da im to samo stvara bol i onda jednostavno ne razmišljaju mnogo o tome. Zato se i ne odazivaju toliko na obilježavanja stradanja.” (Amela)

“Mislim da ratna prošlost danas ne igra ulogu jer se većina osjeća izigrano. Iz revolta što su se ti ljudi nakon rata uhljebili, i stekli su pozicije i funkcije na konto malih ljudi koji su nosili pušku i koji su sada na margini svega. Na kraju smo ubijali jedni druge i šta je sada smisao svega? Ništa.” (Haris)

Iscrpljenost prošlošću funkcioniše u Konjicu na dva međusobno isprepletena nivoa: s jedne strane se ispoljava kao stvarni zamor od prošlosti uvjetovan društveno-političkom stvarnošću i gubitkom povjerenja u političke elite i mogućnost promjene, a s druge, kroz nužnost zaborava (zločin kao trauma, podsjetnik na mračnu stranu povijesti koja je upisana, htjeli to ili ne, u povijest grada, podsjetnik građanima da su i oni bili, kao što su to još uvijek, akteri, tihi promatrači, žrtve…). Zaborav tako postaje dio procesa kojim se grade “nova zajednička sjećanja, jer je novi skup sjećanja često popraćen nizom zajedničkih tišina” (Connerton 2008: 63).

Shodno rečenom, smatramo da dominantni narativ u zajednici opstaje na nekoliko međusobno isprepletenih nivoa; prouzrokovan je stidom/sramotom, viktimizacijom te iscrpljenosti ratom (razočarenje u aktuelno stanje). Ovo sve dovodi do neke vrste odustajanja i prihvatanja statusa quo odnosno izbjegavanja preispitivanja postojećeg, što doprinosi, vjerujemo, tišinama koje se oblikuju oko mračne strane rata u Konjicu.

Zaključna razmatranja

Ako se “prošlost ne gradi kao činjenica već kao mit da služi interesima određene zajednice”, (Confino 1997: 1387), može se onda reći da je sve što je u Konjicu rađeno od početka rata do danas jedna vrsta prilagođavanja (tumačenja) prošlosti trenutnim društvenim, političkim i ekonomskim realnostima i/ili potrebama i/ili mogućnostima, kao i osvajanje (popravljanje) poželjnoga imagea, odnosno svojevrsno (pre)usmjeravanje fokusa s nepoželjnih na poželjne odnosno prihvatljive tačke povijesti. Pritom nam se za potrebe razumijevanja onoga što je usmjerilo način na koji se od kraja rata pa do danas konstruiše sjećanje u Konjicu čine ključnim dvije dimenzije. Jedna je nepostojanje presude ili javnog priznanja za dvostruku opsadu Konjica od strane JNA/VRS-a odnosno HVO-a, a druga je donošenje presude za logor Čelebići neposredno poslije rata, u novembru 1998. godine. Smatramo da je isprepleteni odnos između ove dvije dimenzije odredio i kurs dominantnog narativa o prošlosti te cementiranje tišine o počinjenim ratnim zločinima Armije RBiH nad srpskim i hrvatskim stanovništvom u vidu matrice koja oblikuje prostor društvenog pamćenja i usmjerava njegove višestruke obrasce i politike. Pritom ovdje ne treba potcijeniti potencijal traume kao dijela sveukupnoga konteksta koji potiče i legitimira šutnju; ratna prošlost Konjica emblematičan je primjer traumatičnog naslijeđa upravo zato što je, da se pozovemo na Aleidu Assman, iznjedrila neraskidivo isprepletena sjećanja na viktimizaciju i krivnju istovremeno. Pitanje naslijeđa je s tim u vezi izrazito povezano sa načinom na koji se jedna zajednica ogleda u svojoj vremensko-prostornoj dimenziji, načina na koji sebe percipira, ali i na koji želi da bude percipirana. Javne percepcije su u pogledu dominantnih oblika pamćenja u Konjicu ključne kao kriterij samovrednovanja, ne samo na način da se zajednica prema njima odnosi suprotstavljajući im se – kroz prikazivanje ratne prošlosti kao pozitivne ratne priče (herojske odbrane grada) ili naglašavanje viktimizirane pozicije – nego se i putem njih, kroz strateško (pre)oblikovanje kulturno-povijesnog naslijeđa i prostornih intervencija a kao vid obnove i razvoja turizma, nastoji (iznova) legitimizirati.

U tom pogledu promišljanje građana i građanki Konjica o ratu varira od potpunog i djelimičnog prihvatanja ili odbacivanja dominantnih konstrukcija prošlosti, pri čemu nacionalna pripadnost, vlastito iskustvo prošlosti, te partikularne pozicije u ratnom odnosno poslijeratnom periodu igraju značajnu ulogu u tumačenju spornih tačaka sjećanja. Ono o čemu se ćuti nije, dakle, isto za sve članove zajednice. Kada je u pitanju odnos prema nasilnom naslijeđu prošlosti, konkretnije prema ratnim zločinima Armije RBiH, pokazalo se da ono čega se sjećamo zavisi umnogome od onoga što te slike evocira (“sjećate li se?” nasuprot “jeste li znali?”) tokom samog procesa prisjećanja. Drugačije rečeno, način na koji se pregovaraju značenja naših sjećanja uslovljen je i interaktivnim kontekstom unutar kojeg se ona komuniciraju.

Kao i kod zvaničnog sjećanja, narativi viktimizacije i pretpostavljene nevinosti također uslovljavaju ono što se pamti i prešućuje na individualnom nivou. Viktimizacija se pritom javlja i kao vid stida, ali i otpora. Smatramo, stoga, da je odnos između viktimizacije i poricanja određujući u razumijevanju strategija i procesa oblikovanja selektivnog odnosa prema prošlosti. Isto važi i za odnos na relaciji žrtva–počinitelj, odgovornost–krivica. Strah ili odbijanje od izjednačavanja tih kategorija je odbijanje da se sagledaju i slojeviti procesi i interakcije koje oblikuju prostor sjećanja odnosno da se prihvati promjenljiva kategorija događaja koji su se desili i onoga što postaju i značenja koja poprimaju kroz vrijeme i u interakciji sa drugima.

S tim u vezi, ovaj rad upozorava da narativ zaborava i tišine u zemlji kakva je Bosna i Hercegovina zauzvrat osnažuje konkurentne viktimizacijske diskurzivne prakse i narative, postajući moćno sredstvo legitimacije (konkurentnih) vladajućih etnocentričnih politika. Istina je da se, kao što smo vidjeli na primjeru sukoba Armija RBiH–HVO, tišina javlja kao “manje” zlo, kao moguća tačka spajanja. Međutim, koliko god se činilo kao povoljno rješenje, prednosti ćutanja su kratkoročne i korisne samo da zadovolje trenutne interesne sfere nosilaca moći, a uz to su i pogubne. Pozivajući se na konstrukcije pamćenja u bivšoj Jugoslaviji, Đeric (2009: 90) podsjeća da “višedecenijsko odsustvo neprijatnih sećanja Drugog svjetskog rata (…) nije umanjilo njihovu stabilnost u partikularnim kolektivnim imaginacijama. Zato je pravi predmet analize bilo kog društvenog pamćenja (….) otkrivanje značajnih prećutkivanja u njegovom konstituisanju”. Sa stajališta našeg rada, proučavanje praznina i prijepora važno je i kako bi se osvijetlila potisnuta iskustva i sjećanja sa margine. Nadamo se da ovaj rad svojim skromnim doprinosom u raslojavanju kompleksnog narativnog naslijeđa prošlosti u zajednici kakva je Konjic može barem donekle nadomjestiti taj jaz.

Napomene

[1] Milan Lukić and Sredoje Lukić Convicted of War Crimes in Višegrad. http://www.icty.org/en/sid/10188 (NB: posljednji pristup cjelokupnom internet sadržaju u septembru 2016)

[2] Iz filma „Za one koji ne mogu da govore“ autorice Jasmile Žbanić (2013).

[3] Mucić et al. “Čelebići Camp” http://www.icty.org/x/cases/mucic/tjug/bcs/cel-tj981116b.pdf

[4] Profili logora i zatočeničkih objekata u BiH od 1992-1995. http://www.tranzicijska-pravda.org/profili-logora-i-zatocenickih-objekata/#

[5]Prema popisu iz 2013. godine, broj stanovnika je prepolovljen: sa prijeratnih 43.878 spao je na 25.148. Popis stanovništva 2013. http://fzs.ba/index.php/popis-stanovnistva/popis-stanovnistva-2013/

[6] Preko 95% Bošnjaka (1991. se 54,3% izjasnilo Muslimanima), 4% Hrvata (od predratnih 25,2%), 1,4% Srba (15% prije rata). Sličan trend prati grad Konjic u kome je živjela trećina stanovništva opštine, sličnog sastava.

[7] Sportska dvorana Musala; Mapiranje logora i zatočeničkih objekata u BiH od 1992-1995. http://www.tranzicijska-pravda.org/wp-content/uploads/2015/06/Sportska-dvorana-Musala.pdf

[8]Vardačka džamija. http://www.medzlis-konjic.com/index.php/dzematski-odbori-medzlis-iz-konjic/spisak-dzemata-grad/vardacka-dzamija

[9]Hiroshima Peace Memorial (Genbaku Dome). http://whc.unesco.org/en/list/775

[10]Vardačka džamija u Konjicu. http://www.medzlis-konjic.com/index.php/dzematski-odbori-medzlis-iz-konjic/spisak-dzemata-grad/vardacka-dzamija/157-vardacka-dzamija-u-konjicu

[11]Wikicitat, Alija Izetbegović. https://bs.wikiquote.org/wiki/Alija_Izetbegović

[12]Konjic je dobio Spomen sobu u znak sjećanja na 478 poginulih branilaca. http://www.klix.ba/vijesti/bih/konjic-dobio-spomen-sobu-u-znak-sjecanja-na-478-poginulih-branilaca/150415054

[13] O promoviranju kulta šehida kao centralnog elementa komemorativnih praksi pod okriljem SDA i IZBiH, vidjeti Bougarel (2007).

[14] Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja BiH bio je najviši državni organ antifašističkog pokreta u BiH tokom Drugog svjetskog rata, utemeljivši se kao nosilac bosanskohercegovačke državnosti.

[15]Održati kontinuitet odbrane Bosne i Hercegovine, kako 1941-1945, tako i 1992-1995. http://www.fmbi.gov.ba/bosanski/aktuelno.php?id=1229

[16]Bukvarević:Jedinstveno u zaštiti naših boraca i naše borbe. http://www.fbihvlada.gov.ba/bosanski/aktuelno.php?akt_id=5292

[17] Iz intervjua sa Edinom Mujakom, pomoćnikom načelnika za pitanja boraca i invalida, izbjegla i raseljena lica i socijalnu zaštitu Općine Konjic.

[18] Ibid.

[19] Ibid.

[20] Iz intervjua sa Ivanom Karlovićem, predsjedavajućim Općinskog vijeća (OV) Konjic.

[21]“Vratio simbol grada”, Dnevni avaz, 18. juni 2009.

[22] Iz intervjua sa Biljanom Handžo, pomoćnicom načelnika za kulturu, sport i informisanje Općine Konjic.

[23] Konjic dobio zavičajni muzej. http://neretvakonjic.blogspot.in/2011/02/konjic-dobio-zavicajni-muzej.html

[24] Od 2008, u okviru Bijenala koji se održavaju u ovom prostoru, na stotine umjetnika iz cijelog svijeta je posjetilo Konjic pokrećući pitanja poput antimilitarizma, suočavanja s prošlošću i srodnih mirovnih tema (u kojima, usput rečeno, do sad nije bilo govora o nasilnoj prošlosti ovog područja).

[25]„Porazno je da ratni period naše općine nije dokumentovan“. http://volonteriprijateljikonjica.blogger.ba/

[26] Napomena: Imena sugovornika, koja se navode u ovom tekstu, izmijenjena su radi anonimnosti i zaštite identiteta.

[27] “Možda se intimno ne slažem s nekim stvarima koje su napisane unutar knjige, niti sam imao vremena da ih detaljno iščitam, i zbog toga se nisam osjećao ugodno da preuzmem ulogu prezentatora. Potpuno je deplasirano ono sto će uslijediti, kako smo mi prepadnuti, kako ne želimo da se suočimo sa istinom koja je dio njegove interpretacije unutar knjige.” (Iz intervjua sa Benjaminom Mušinovićem, menedžerom za kulturu JU Narodni univerzitet Konjic)

[28]Spomen-ploče nema ni nakon 21 godinu: Sjećanje na prve civilne žrtve rata u Konjicu. http://doznajemo.com/2013/06/04/59577/

[29] Iz intervjua sa Adisom Muhibićem, glavnim koordinatorom Volontera i prijatelja Konjica.

[30] Iz intervjua sa Mirsadom Čukle, novinarom i predstavnikom Volontera i prijatelja Konjica.

[31] Emir Bubalo pravosnažno osuđen za prevaru u službi. http://www.federalna.ba/bhs/vijest/87812/deneme

Literatura

Anderson, B. 1991 (1983). Imagined Communities. London-New York: Verso.

Assmann, J. 2005 (2001). Kulturno pamćenje. Zenica: Vrijeme.

Assmann, A. 2007 (2006). Europe: A Community of Memory? GHI Bulletin 40: 11–25.

Barkan, E. 2015. Historical Dialogue: Beyond Transitional Justice and Conflict Resolution. U: Historical Justice and Memory,ur. K.Neumann i J. Thompson. University of Winsconsin Press. 185–200.

Barkan, E. i B. Bećirbašić. 2015. The Politics of Memory, Victimization, and Activism in Postconflict Bosnia and Herzegovina. U: Historical Justice and Memory, ur. K. Neumann i J. Thompson. University of Winsconsin Press. 95–113.

Bougarel, X. 2007. Death and the Nationalist: Martyrdm, War Memory and Veteran Identity among Bosnian Muslims. U: The New Bosnian Mosaic: Memories, Identities and Moral Claims in a Post-War Society, ur. Bougarel, X., E. Helms i G. Duijzings. Aldershot: Ashgate. 167–192.

Cage S. C. 2015. Heroes and Victims. War literature and the arts: An International Journal of the Humanities 27: 1-12

Cipek, T. 2009. Sjećanje na 1945: čuvanje i brisanje. U: Kultura sjećanja: 1945. Zagreb: Disput. 155–166.

Confino, A. 1997. Collective Memory and Cultural History: Problems of Method. The American Historical Review 102(5): 1386–1403.

Connerton, P. 2008. Seven types of forgetting. Memory Studies, Sage Journals 1(1):59–71.

Fletcher, L. E. i M. Weinstein. 2002. Violence and Social Repair: Rethinking the Contribution of Justice to Reconciliation. H. M. Human Rights Quarterly 24(3): 573–639.

Fletcher, L. E. 2007. Facing Up to the Past: Bystanders and Transitional Justice. Harvard Human Rights Journal 20: 47–52.

Halbwachs, M. 1950. La Memoire Collective. Paris: Les Presses universitaires de France.

Karačić, D. 2012. Od promoviranja zajedništva do kreiranja podjela: Politike sjećanja na partizansku borbu u BiH nakon 1990. U: Re:Vizija Prošlosti: Službene politike sjećanja u BiH, Hrvatskoj i Srbiji od 1990. Sarajevo: Friedrich-Ebert Stiftung (FES). 17–90.

Macdonald, S. 2006. Undesirable Heritage: Fascist Material Culture and Historical consciousness in Nuremberg. International Journal of Heritage Studies 12(1): 9–28.

Moshenska, G. 2015. Curated Ruins and the Endurance of Conflict Heritage. Conservation and Management of Archaeological Sites 17(1): 77–90.

Musabegović, S. 2009. Mit o pobjedi kao mit o revoluciji. U: Kultura sjećanja: 1945. Zagreb: Friedrich-Ebert Stiftung (FES). 37–58.

Moll, N. 2013. Fragmented Memories in a Fragmented Country: Memory Competition and Political Identity-building in Today’s Bosnia and Herzegovina. Nationalities Paper 41(6): 910–935.

Neumann, K. i J. Thompson. 2015. Beyond the Legalist Paradigm. U: Historical Justice and Memory, ur. K.Neumann i J. Thompson. University of Winsconsin Press. 3–24.

https://recom.link/hr/zlocini-u-nase-ime-tisine-o-nasim-zlocinima-ratno-naslijede-armije-rbih-1992-1995-u-licnim-i-sluzbenim-sjecanjima-na-podrucju-konjica/

Novikonjic.ba

Pendelton, M. 2015. Memory, Justice and Postterror Futures. U: Historical Justice and Memory, ur. K.Neumann i J. Thompson. University of Winsconsin Press. 202–220.

Renan, E. 2011 (1882). What is the Nation? U: The Collective Memory Reader, ur. J.K.Olick, V.Vinitzky-Seroussi i D.Levy. Oxford University Press. 80–83.

Stone, C. B., Coman, A., Brown, A. D., Koppel, J. i W. Hirst. 2012. Toward a Science of Silence: The Consequences of Leaving a Memory Unsaid. Perspectives on Psychological Science 7(1): 39–53. Velikonja, M. 2010 (2008). Titostalgija. Biblioteka XX vek.

Vučković-Juroš, T. 2010. Kako nastaju kolektivna sjećanja: promišljanja o interakcionističkom modelu kolektivnih sjećanja. Revija za sociologij. 40(1): 79–101.

Zerubavel, E. 2010. The Social Sound of Silence: Toward a Sociology of Denial. U: Shadows of War: A Social History of Silence in 20th Century, ur. E.Ben Ze’ev, R. Ginio i J.Winter. Cambridge: Cambridge University Press. 32–44.

Whitmarsh, A., „We will Remember Them: Memory and Commemoration in War Museums“, (internet) dostupno na: http://www.jcms-journal.com/articles/10.5334/jcms.7013/#r36 (pristupljeno 10. septembra 2016).

ocijeni
(1 glas)