VANJA ŠUNJIĆ: Nešto je trulo u Jabuci crvenoj- Danas se navršava trideset godina od pogibije Dražena Ričla i Aljoše Buhe

Izvor: www.yugotimes.com Izvor: www.yugotimes.com

„Ne zna se pouzdano kakva je jabuka ponuđena Adamu, ali lako je moguće da je bila crvena. Ona što je Njutnu pala na glavu, opet, možda jeste, a možda i nije bila crvena. Ima još jedna jabuka koja svakako neće ostaviti toliko traga u istoriji civilizacije, ali jabuka o kojoj se ovih dana, bar u krugovima poklonika rocka najviše priča, provjereno jeste crvena - Crvena jabuka. Novi visokotiražni dječaci iz Sarajeva čiji je album prvenac nazvan jednostavno „Crvena jabuka“, već dvadesetak dana nakon pojavljivanja u prodavnicama ozbiljno prijeti da postane najznačajniji događaj, bar prvog polugodišta rockerske 1986.“

Kažu da je ime benda nastalo tako što je neko na jednu od prvih proba donio jabuku. U prvoj postavi svirali su: Dražen Ričl - Zijo (solo gitara, vokal, tekstopisac), Zlatko Arslanagić - Zlaja (ritam gitara, tekstopisac), Dražen Žerić - Žera (klavijature i prateći vokal), Aljoša Buha (bas-gitara) i Darko Jelčić - Cunja (bubnjevi). Ričl i Zlaja su sarađivali, zatim se bendu pridružili Žera i Cunja, a na kraju je došao Buha kome se dopao način na koji jabuka funkcioniše, te je on bio petlja kojom je dovršeno formiranje Crvene jabuka.

Bend je odmah prozvan „novim iznenađenjem iz Sarajeva“ koji će napraviti „mrak stvar“. Publicitet im je enormno rastao, a oni su u strogoj tajnosti spremali svoj prvi, istoimeni album “Crvena jabuka“. Krajem ljeta planirana je promocija albuma i velika turneja koja je trebala da započne koncertom u Mostaru, na rukometnom stadionu Kantarevac, nakon čega su planirani i koncerti u Zenici, Bugojnu i Banjaluci.

Dječačke snove prekinula je saobraćajna nesreća koja se desila na današnji dan, tog septembarskog poslijepodneva '86. Mediji su prenijeli, da je cesta bila klizava, da su članovi "mlade sarajevske grupe Crvena jabuka doživjeli nesreću", da je na licu mjesta nastradao bas-gitarista Aljoša Buha, a da je pjevač i gitarista Dražen Ričl helikopterom iz Mostara prebačen na VMA u Beograd, gdje se ljekari bore za njegov život. Podlegao je povredama dvanaest dana kasnije.

Bila je to prva velika tragedija domaćeg rock'n'rolla.

U oktobru u Domu mladih održan je koncert u spomen na Jabuku. Goran Bregović i Alen Islamović su otpjevali „Ima neka tajna veza“. U novembru iste godine Balašević je u Zetri zapalio svijeću u obliku crvene jabuke i otpjevao „Slovensku“ za njih, a Tifa im posveti pjesmu „Uspavanka broj 3“.

„18.09.1986. prvi put je umrla Crvena jabuka.“

Započela sam tekst o Crvenoj jabuci uvodom iz intervjua Amira Misirlića s članovima benda iz 1986. godine. Od tada do danas, generacije su se odgajale uz Crvenu jabuku, njen miris, njenu slast i kult koji je izgradila.

Odgovorno tvrdim da ne postoji osoba s iole istančanim muzičkim ukusom, da nije slušala ovaj bend, barem one prve, prave stvari. Razlika je samo u percepciji jabuke, baš kao sa početka priče, percepciji koju su krojili članovi kako su dolazili i odlazili, njihovi odnosi i društvena situacija uopšte...

Istinski status rajske voćke imala je dok je Zlaja bio tu. Dao je jabuci slast i svježinu, svaki zalogaj ovaplotio čistom emocijom i ljubavlju. Iako s nezacljeljivim ožiljkom, zbog tragedije koja ju je zadesila jabuka je i dalje iskonski mirisala.

Dolaskom rata, došlo je i vrijeme da se jabuka pospremi zajedno s dunjom na ormar, da se ne grize i eksploatiše, samo da miriše i podsjeća na minula proljeća i ljeta. Ali mali uzurpator iz sjene to nije shvatio zaozbiljno. Počeo je krišom da se zaskače na ormar i gricka jabuku... Počeo je njenom slašću i mirisom bespravno mamiti mlade u ratnim sarajevskim podrumima, preuređenim u diskoteke. Tokom tih godina jabuka se obesčistila. Počela je da zaudara od mema. Larva koja je od samog početka čučala u jabuci, kao u svakoj drugoj zdravoj voćki razvila se u crva.

Svjestan da ne postoji sud koji jabuku može sačuvati od uzurpatora iz sjene i opasnog crva, Zlatko Arslanagić odlazi nepovratno.

„Zlajinim odlaskom drugi put umire Crvena jabuka.“

Većina nas je godinama žvakala jabuku i gutala njene slasne sokove.

Sjećam se kako sam kao djevojčica obazrivo pregledala stričeve ploče, pokrivala oči na omotnicu albuma „Crvena jabuka“ i molila ga da nam je ponovo i ponovo pušta. Taj album je imao nepopravljiv uticaj na moj muzički ukus. Ali vremenom jabuka više nije bila ista. Dva puta sahranjenu jabuku u životu mogao je održati samo formaldehid ili voštani plašt.

Danas, nezdrava Crvena jabuka nije rajsko voće, ne miriše isto, ne mami, nije onako slasna, sočna, niti zavodljiva. Crv koji kopa po njoj decenijama, napravio je suh i sparušen plod s mrtvačkim pjegama po sebi. Onim istim pjegama koje su zarazile naše društvo. Svuda okolo zaudara vonj truleži, donesen iz ratnih podruma. Iskonska emocija se promijenila, nestala je. Sve je postalo komercijalno i trivijalno. Istinski obožavatelji, kvarni zubi i nadobudni klinci i dalje trgaju meso s ove nekada rajske voćke, ali kad naiđu na pjege brzo se zadoje gorčinom i revoltirani ispljunu svaki neukusni zalogaj, žvačući samo ono što je fino i sočno.

Nekada davno sam sastavila priču od naslova pjesama, koja me danas podsjeća na igru dobra i zla, između „one“ i „ove“ jabuke...

Ljude sam uvijek sretala: "Nekako s proljeća". "Za sve ove godine", shvatila sam da mi se "Sviđa ova stvar". "Vozovi prolaze", a ja "Želim sanjati". “Kad je noć hladna“ i "Zvona zvone", znam da "Zovu nas ulice". "Neka vrijeme mijenja sve" ali, "Ne dam da ovaj osjećaj ode" i „Sanjam te“. "Svijet je lopta šarena", a ja želim da otvorim sve njegove "Riznice sjećanja". "Kad je noć hladna" sjetim se "Ljeta koja dolaze". "Fura me", znam da "Nisam ni zadnji ni prvi" ali, "Ne dam da ovaj osjećaj ode" i uvijek će biti "Moje pjesme stih". Ja sam "Lud za tobom", "Učiniću sve da te zadovoljim", a i dalje "Nek te on ljubi". "Reci mi", "Sestro srca mog", gdje su "Anđeli" i gdje "Sve što sanjam"? "Stari moj", "Kao da sanjam", "Vraćam se tebi" i sve je kao i onda "Beli Božić", "Mahala"... "Ima me u šaci", a ja tako "Umoran", dok "Iza prozora" čuje se "Vjetar". No, idem dalje, obuvam svoje "Starke" i odlazim "Tvojim željama vođen", zato "Zadnji put me pogledaj" i ne zaboravi "Još sam do neba, do neba, do neba, do neba u te' zaljubljen".

Vječno tragajući za istinom o Crvenoj jabuci, razgovarala sam sa Aljošom Buhom, polubratom pokojnog Aljoše. Mladi Buha također, svira bas-gitaru i izvrstan je slikar. Željela sam da saznam šta je njegova najveća uspomena na brata, kako on vidi Crvenu jabuku i kako bi je njegov brat doživio danas?

NK: Salvador Dali je za sebe smatrao da je reinkarnacija svog brata, koji je umro devet mjeseci prije njegovog rođenja. Vi ste došli na ovaj svijet dvije godina nakon Aljošine tragične smrti. Kreativni ste kao on, svirate bass kao on. Kako Vi gledate na to?

Aljoš Buha: Iako imamo osobina u kojima smo slični, brat i ja smo dvije različite osobe. Jednostavno rečeno, obojica smo kreativci i umjetnici, koji drže do toga da budu orginalni, jedinstveni i unikatni.

NK: Obzirom da se Vaša porodica tokom rata morala odseliti iz Zenice, koja je bila Vaš grad, da li danas posjedujete nešto Aljošino i koliko Vam to znači?

Aljoš Buha: Da, posjedujem i dalje dio njegovih stvari. Uspjeli smo da sačuvamo od ovog nesrećnog rata njegov bas i jedan dio njegovih stvari. To je veliki uspjeh. Rat na ovim prostorima je bio najveća glupost, koja je mogla da se desi i gotovo da nema osobe koja nije nešto u njemu izgubila.

NK: Aljoša Buha i Dražen Ričl bili su članovi prve postave Crvene jabuke, koja je sa Zabranjenim pušenjem, Plavim orkestrom, Elvisom J. Kurtovićem i Bombaj štampom bila dio pokreta New Primitives, za koji kažu da je svojevrsni jugoslavenski odgovor na britansku punk kulturu i new wave. Današnja Crvena jabuka je daleko od toga. Koliko su Buha i Ričl dali za Crvenu jabuku, a koliko Crvena jabuka za njih?

Aljoš Buha: Nisu željeli da ih svrstavaju bilo gdje. Njih dvojica su omogućila Crvenoj jabuci da na jedinstven način stvori novu muziku i Jabuka je nastojala da na takav način i nastavi sa sviranjem, jer su jednim dijelom uticali na način izražavanja tog benda. Kao i svaki dobar bend, bili su kao porodica i njihovi dobri odnosi su bili obostrani. Nisu im nikada okrenuli leđa.

NK: Šta se desilo u međuvremenu? Kako bi Vaš brat gledao na sve to? Vrijeme i ljudi su se promijenili. Kič i šund su zavladali našim prostorima. Da li bi Crvena jabuka, da je ostala u prvobitnom sastavu potpala pod konzumerističke trendove i svirala ono što je danas atraktivno, ili bi ostala vjerna svojim počecima?

Aljoš Buha: Teško da bi moj brat podnio današnji kič i šund, jer i u ono vrijeme kada je jedva bio primjetan, nije ga podnosio. Sa druge strane, uvijek mora da postoji određena modernizacija i napredovanje u stvaralaštvu, kako bi na moderan način mogli izraziti sebe. Jabuka je uspjela da da svoj odgovor vremenu. Nakon 30 godina i dalje okuplja neke nove klince, koji imaju širi izbor pjesama od Crvene jabuke. Uspjeli su u tome, da današnji klinci slušaju pjesme od prvog albuma do današnjih pjesama. Nisam nikada odvajao početke jabuke od novijeg stvaralaštva, niti sam želio da kažem da je jedan bolji od drugog. Iz tih razloga, nemoguće je odgovoriti kako bi na mog brata uticala modernizacija muzike i sva dešavanja u toku 30 godina, ali sam sto posto siguran da se on ne bi bavio kičom i šundom. Nastavio bi da da mudar odgovor na sve izazove.

NK: Jesu li Ričl i Buha zapostavljen kao umjetnici? Danas se sve manje govori o njima, spominju se samo 18. septembra, a tako mnogo su dali za našu rock scenu i još više su imali namjeru da daju.

Aljoš Buha: Istina, rijetko se spominju. Imali su velikog uticaja na današnju muziku i zaslužuju da se spominju. Žeri i Darku, koji su u Crvenoj jabuci od samog početka do danas, dugujem veliku zahvalnost, jer Ričla i brata spominju na koncertima. Oni ne smiju da budu zaboravljeni, jer to ne zaslužuju. Zahvalan sam svima koji omogućavaju da njih dvojica ne odu u zaborav.

Na kraju postavljam pitanje, šta je uistinu trulo u jabuci crvenoj, mirišljavom plodu iz porodice ruža, vječno prognanom iz raja? Zašto Zlaja neprikosnoveno ne želi da se vrati i zašto su u posljednje vrijeme još tri člana, sjajna muzičara, napustila bend? Zašto se slojevi patine nepovratno navlače na staru Crvenu jabuku, na stare i kvalitetne pjesme?

Da li će neko i kada preuzeti odgovornost za ovo?

Korišteni linkovi:

[1] http://www.yugopapir.com/2013/11/crvena-jabuka-1-deo-drazen-ricl-i.html (avgust, 2016.)

[2] http://www.yugopapir.com/2013/11/crvena-jabuka-2-deo-zasto-ne-volim.html (avgust, 2016.)

[3]http://vijesti.ba/clanak/203850/zera-demantovao-navode-da-quot-crvena-jabuka-quot-napusta-estradu (avgust, 2016.)

[4] http://forum.klix.ba/crvena-jabuka-zlatko-arslanagic-zlaja-t95813s50.html, str.3. (avgust, 2016.)

[5] https://hr.wikipedia.org/wiki/Crvena_jabuka_(album) (avgust, 2016.)

Vanja Šunjić/ novikonjic.ba

ocijeni
(2 glasova)