Goran Sarić: Jahorina

Foto: Goran Sarić Foto: Goran Sarić

Mada mi nije daleko, na Jahorini sam bio samo nekoliko puta u životu.

Posljednji put je to bilo poslije sjajnog koncerta Dugmeta s Tifom, i to sa (budućom) suprugom. Mjuza, cuga, snijeg i smijeh “do koljena” – bosansko pobratimstvo lica u svemiru.

Tek kasnije dođoše divlji, da otjeraju pitome.

Nekoliko godina ranije par dana sam proveo i na Četrnaestim zimskim… Mlade moje generacije, ko to nije vidio, taj “ni pod razno” ne može vjerovati da je tako nešto uopšte moguće. Pogotovo danas, u ovom posranom svijetu, kad sve vrvi od zombija, individualnog i državnog terorizma, šetajućih bombi.

Zvuči nevjerovatno, ali smo mi, obični smrtnici, tih dana doista s uvaženim gostima i “otkačenim” takmičarom u diskotekama i restoranima pjevali i plesali po vascijelu noć.

Naravno, nismo baš toliko naivni: bilo je i tada obezbjeđenja i policije, itekako, ali ne toliko, i tako napadno kao danas. Na svim takmičenjima, veselicama i tulumima nije, koliko znam, zabilježen ni jedan veći incident. I, stvarno bijasmo silno ponosni na sve: na našu zemlju, na medalju Jure Franka (transparent: “Volimo jureka više od bureka!”), na šeher-Sarajevo i njegove gorde “kišobrane”: Jahorinu, Bjelašnicu, Igman …, Pa čak, mada “teški” ateisti, i na dragog Boga, koji nam je te godine snijeg podario baš kad je najviše trebalo.

Između svih tih pijanki i terevenki, uspio sam odgledati muški slalom na Bjelašnici. Bojan Križaj opet razočarao, a zlato i srebro “pokupili” Ameri, blizanci Stiv i Fil Mer.

I sad mi pred očima titra jedna stara, crnobijela fotka: promrz’o, a osmjeh od uha do uha, u vojničkim kundurama ležim u dubokom snijegu i cugam iz skoro pune boce “zvečka”.

Nije dugo potrajala.

***

(Povratak u budućnost)

Elem, ovog ljeta nas sin i nevjesta časte vikendom na Jahorini. Iznajmili nam sobu u hotelu “Vučko”.

Što se tiče imena i simbolike – ne može bolje! Vučko je bio maskota XIV Olimpijade. Veseli vuk-Jahorinac. I oni će gore, samo što će odsjesti u drugom hotelu. Tako i treba. Mladenci imaju bolja i pametnija posla nego da gledaju naše izraubovane face.

Poslije se ispostavilo da su nam sobe, tačno preko puta. Možemo viriti jedni drugima u televizore.

***

Veče prije odlaska na jahorinski vikend, s ovećim društvom odlazimo u restoran “Park prinčeva”. Ženi već dugo obećavam da ću je izvesti na neko mjesto gdje se ne jedu samo ćevapi i pljeskavice, pa je red da to jednom i ostvarim. Izbor je pao na jedan od meni najomiljenijih dijelova Sarajeva. Dvije godine sam, naime, imao studentsku sobicu u zgradi stare željezničke stanice, tu, na Bistriku. Spominje je, ne jednom, i Miljenko Jergović u njegovoj magistralnoj autobiografskoj prozi “Rod”. Odatle se grad vidi kao na dlanu!

Jedno vrijeme smo u toj sobici u potkrovlju, sa prozorima toliko visokim da kroz njih vidiš samo nebo, manijački igrali remija. Ko izgubi, morao se, često u gluho doba noći, spustiti stotinjak metara niže, po vruće lepinje. Jedna pekarica je bila otvorena 24/7. Pa bi, kad zaboraviš vrećicu, to vruće, miomirisno tijesto prevrtao po rukama k’o vruć krompir.

A kad bi te neko od starijih upitao: “Kako ide faks?” drsko bi mu replicirao: “Ne ide. Stoji. Eno ga još uvijek dolje, na Marindvoru.”

Tog četvrtka a. d. šesnaeste, kad kroz koloplet uličica nekako dospjesmo do tog restorana, parkiralište je već bilo krcato. Ipak sam nekako moju jazzicu uspio uglaviti između dva “teškaša”. Ostali neka se snađu. Ko im je kriv kad imaju prava auta.

I doista: restoranska bašta na strmoj padini, licem prema gradu, još je ljepša nego što pričaju. Dugački stolovi, bokori cvijeća, svijeće, tamburaši u uglu… Plaatje, rekli bi Holandezi. I mada su sestra i zet htjeli da idemo još uz kosinu, u jedan nešto skromniji restoran, gdje je, vele, bolja klopa, ne bí mi žao što smo odabrali “Prinčeve”.

Dovoljna mi je ova “planinska” hava, pa i sa malo smoga, Grad i čiode svjetla pod nogama, tamburaši, viljemovka… Kako je tek bilo pašama?!

***

Jahorina je dio Dinarskog vijenca planina koji se proteže kroz sve bivše republike ex-Jugoslavije osim Makedonije, plus Albanija. Najvišem jahorinskom vrhu, Ogorjelici, fali “konjska dlaka” do dva kilometra nadmorske visine (1.916 m). Da je Onaj Gore tako htio, dodao malo više “tijesta” i napravio je “pedalj mjesta” višom, najčuvenija pjesma o njoj glasila bi malo drugačije, naime: “Aj, VELIKA je Jahorina planina”. Ovako je, u tom velikom lancu, našoj olimpijskoj ljepotici ostala tek uloga “krila”. “Visoki centar” jeJezerski Vrh u sjevernoj Albaniji sa 2.692 metra nadmorske visine.

Puna je bujnih pašnjaka, koje zimi često prekrije i do tri metra visoki snijeg.

Nagodna wiki o njoj veli slijedeće:

“Izvanredna konfiguracija terena, obilje vrlo kvalitetnog snijega, pogodna klima, 20 kilometara staza za alpske discipline kao i blage padine (Rajska dolina) uvrstile su ovu planinu među najljepše i najpoznatije ski-centre. Prosječan broj dana sa sniježnim pokrivačem na Jahorini je 175, i to od listopada do kraja svibnja. Desetogodišnji prosjek visine sniježnog pokrivača u veljači iznosi 106 cm. (…) Jahorina je od Sarajeva udaljena 30 km, a od Pala 15 km.”

Premalo, čini mi se.

***

Put do račvanja prema Palama je prilično dobar, a nakon toga, vozači, oprez. Rupa – za izvoz. Priroda fantastična, ali… Od sličnih, pa i manje lijepih mjesta, u svijetu prave turističke meke. Krave koje “pišaju” lovu umjesto mlijeka. Ovdje, kao i na putu za Boračko jezero, pažljivo gledam kako da izbjegnem kraterena cesti i nekako se u komadu dopeljam do “Vučka”.

Veseli vuk je zaslužio bolje.

Preuzeto sa: strane.ba/ novikonjic.ba
(Uz saglasnost autora)

ocijeni
(0 glasova)