U POSJETI RODNOJ KUĆI Neumorni hodoljub i boem Zuko Džumhur još živi u srcu konjičke čaršije

Hiljade posjetilaca, i mladih i starih, svake godine prolazi kroz Zukinu kuću. Smiju se njegovim karikaturama i citatima, dive njegovim slikarskim djelima, uživaju slušajući anegdote o njegovom životu, a svakom ko poželi pogledati ono što je ostalo iza Zuke, vrata njegove rodne kuće rado otvore uposlenici Zavičajnog muzeja Konjic.

"Najviše nam dolaze školarci i ljudi koji su poznavali Zuku. Prošle godine smo za nekih mjesec i po imali otprilike hiljadu i po školskih posjeta, što nas posebno raduje", kaže nam Muhamed Krnjić, uposlenik Zavičajnog muzeja Konjic i prezentator u Zukinoj rodnoj kući.

Na pitanje koliko mlađe genercije poznaju Zukin lik i djelo, Krnjić nam odgovara kako sve zavisi od njihovih nastavnika.

"Neki znaju malo više, neki malo manje, ali kroz našu prezentaciju nastojimo im približiti barem dio onoga što je Zuko kroz svoj život stvarao", dodaje Krnjić.

Kuća izgleda gotovo identično kao za života neprevaziđenog putopisca, karikaturiste, slikara, reditelja, pisca, TV scenariste, velikog humaniste i čuvara naše baštine.

Iza velikih vrata od hrastovine i kamenog zida, iz avlije popločane riječnim kamenom izbija zelenilo, a stara drvena ulazna vrata kriju autentične i tradicionalne motive unutrašnjosti kuće.

U kući su sačuvani Zukini objavljeni i neobjavljeni autorski tekstovi i karikature, originalne nošnje, njegove fotografije s prijateljima i kolegama, autentični namještaj ukrašen tradicionalnim motivima, koji su izradili konjički drvorezbari, pa sve do originalnog dokumenta kralja Aleksandra, u kojem je Zukin otac imenovan kao vojni imam u tadašnjoj Kraljevini SHS.

Na ulazu u kuću nalazi se najpoznatija Zukina karikatura na kojoj se poigrao Staljinom i Marxom. Na karikaturi Staljin diktira Marxu, najvećem teoretičaru kapitalizma, kako će napisati svoje djelo "Kapital". Priča kaže kako je Džumhur prije objave karikature cijelu noć strahovao kakve će reakcije ona izazvati, pogotovo kako će reagovati Komunistička partija. Međutim, svi su je pohvalili i ona je pedesetih godina štampana u svim domaćim i više od stotinu stranih listova.

Posjetioci Zukine kuće, koja je danas depadans Zavičajnog muzeja Konjic, odnedavno mogu vidjeti novu zbirku njegovih neobjavljenih karikatura koje su predstavljene i na izložbama u Beogradu i Sarajevu krajem prošle godine.

"Veliku zahvalnost dugujemo Zukinom prijatelju Safetu Hebiboviću koji nam donirao više od 500 kopiranih karikatura. Zuko je njemu dao te karikature koje su trebale biti objavljene u listu 'Politika', ali igrom slučaja zbog nekih nesporazuma to se nije desilo. Zuko je tada dao karikature Hebiboviću. Imamo indicije da će izložba ovih karikatura biti organizovana širom Bosne i Hercegovine", govori nam Krnjić.

Svaka od ovih karikatura je priča za sebe, a odlikuje ih unikatan Zukin stil. Njihove kopije stoje poredane na spratu Zukine kuće, na autentičnom namještaju starom više od stotinu godina.

U sobi pored nailazimo na originalnu Zukinu garderobu, stare đubretarce po kojima je uvijek bio prepoznatljiv.

Pored brojnih karikatura, u Zukinoj kući krije se i ona koja otkriva kako je ovaj neprevaziđeni Konjičanin zavolio slikarstvo.

Na slici su Lazar Drljača, posljednji bosanski bogumil i nekoliko djece koja se čude njegovom slikarskom umijeću. Zuko je Lazara prvi put vidio kao dječak, kada je bh. akademski slikar nacrtao Staru ćupriju iz nekoliko poteza. Kako nam pričaju iz Zavičajnog muzeja, Zuko je govorio kako je on jedan od dječaka koji su prikazani na njegovoj karikaturi.

Zuko je u svoje vrijeme govorio da slavi bijeg i bježanje u putopise, slikarstvo i čitanje jer je "umjetnost izmišljena da se imamo gdje skloniti od teškog rada i još težeg života". On je bio cijenjen u svim slovjevima društva, a ljudi su ga naročito voljeli jer je pričao lagano, razumljivo, narodnih i pitkim jezikom, iako je imao svjetsko znanje.

"Nisam ni nesavremen ni nemoderan, pokušavam i uspijevam da volim vrijeme i adete u kojima trajem i duram i koje je i jedino moje vrijeme, moji trenutci, moji dani, moje godine i moj dragi vakat", govorio je Zuko.

I dok hiljade Bosanaca i Hercegovaca godišnje posjeti Zukinu kuću, stranci se također zanimaju za njegov rad jer, kažu nam Konjičani, drugačije reaguju na karikaturu kao umjetnički izraz.

S druge strane, dok je karikatura u BiH kroz historiju imala veliku moć utjecaja na društvo i vlast, danas su šaljivi crteži kao forma političke i društvene satire gotovo prognani s novinskih strana.

Zukine karikature, nasuprot tome, i danas su prepoznatljive i žive kao dokaz vremena u kojem su se ljudi divili ovoj umjetnosti.

"Ko sam ja da živim u Andrićevoj vili?", rekao je Zuko kada mu je punuđeno da živi u kući Ive Andrića u Herceg - Novom. Tako je i ostao u svom rodnom Konjicu koji ga nikada nije zaboravio, a znao je reći kako je on dijete Neretve, Dorčola, Terazije, Baščaršije...

U knjizi "Vremeplov Zuki Džumhuru", koju je napisao novinar i dugogodišnji Zukin prijatelj Edhem Badžak, piše da je Zuko predvidio da neće doživjeti "ono što slijedi". Mnogi kažu "umro je na vrijeme da rahmetli sebe ne bi morao dijeliti".

Zuko Džumhur potiče iz stare ugledne ulemanske porodice. Otac mu je Abduselam Džumhur, a majka Vasvija. Rođen je 1920. u Konjicu. Osnovnu školu i nižu gimnaziju završio je u Beogradu, a višu gimnaziju u Sarajevu 1939. Počeo je studirati pravo, ali je prešao na Likovnu akademiju i završio je u klasi Petra Dobrovića. Objavio je više od 10.000 karikatura. Napisao je scenarij za više kratkih i tri igrana filma. radio je 35 scenografija za pozorište, a posljednjih deset godina radio je na sarajevskoj televiziji kao pisac scenarija i voditelj serija emisije Hodoljublje. Umro je 27. novembra 1989. godine u Herceg Novom, a prema vlastitoj želji pokopan je u Konjicu na Dan Republike, posljednji koji je obilježen u svim jugoslavenskim državama, 29. novembra 1989. godine.
klix.ba
----------------------------------------------
Ovom sjajnom tekstu dodajmo i to, da se pored Zavičajne kuće u Konjicu nalazi i spašen Mural Zuke Džumhura ( u objektu Konzuma u Koloniji, nekadašnja Pivnica) u čiju zaštitu od uništenja su ustali građani Konjica predvođeni agilnim članovima NVO Volonteri i prijatelji konjičke regije te je isti proglašen i za bh. nacionalni spomenik (2014.).
Fotografija Volonteri i prijatelji konjičke regije.
Novikonjic.ba
ocijeni
(1 glas)