KOLUMNA Gdje si bio ti tad kad je bilo najteže?!

Deveti februar neće ostati upamćen po “historijskom NE” Glavnog odbora najveće nam Socijaldemokratske partije u BiH.

Deveti februar ostat će upamćen po Damiru Nikšiću, zastupniku u Skupštini Kantona Sarajevo najveće nam Socijaldemokratske partije u BiH. Pojavio se neko nepozvan i usudio se reći naglas šta misli, te svoje misli podijeliti sa javnošću na svoj način. Istina, izabrao je najgori mogući način, jer iako nas u svom načinu obraćanja javnosti dijeli na one ruralne i urbane, zaboravio je da smo mi jedna velika ruralna sredina, ali je dobro da nas nije podijelio na seljake, seljačine/seljančice i građane/građanke, novije poznate kao fina gradska raja (FGR), jer bi time uvrijedio mnoge vrijedne, marljive, poštene stanovnike/ice sela, kao i one razvijenih gradova i metropola, što oni/e nikako ne zaslužuju.

No, nije ovaj tekst posvećen Damiru Nikšiću. Posvećen je vremenu i prostoru u kojem živimo, licemjerstvu većine koja nastanjuje ovaj prostor.

Nakon što je Damir Nikšić svoje misli i stavove podijelio sa javnošću, nije bio ni svjestan da će taj događaj zasjeniti trinaestosatno zasjedanje odbornika/ica najveće nam Socijaldemokratske partije u BiH. Budući da je kod nas u zadnje vrijeme svaki trenutak okupljanja visokih glavešina nazvan “historijskim”, svaka odluka je “historijska”, imanje hrabrosti (da ne kažem nečeg drugog) je “historijsko”, a kad se oduzme i sabere sve ovo što nam se dešava je samo jedan goli historijski šupljak i ništa više. Kad bi sad čovjek poredio njihova historijska zasjedanja, odluke i hrabrost sa Titovim historijskim NE Staljinu, ne može da se ne nasmije, a potom i zaplače.

Mnogi “antifašisti”, “socijaldemokrate” najveće nam Socijaldemokratske partije u BiH ogradili su se od stavova i misli Damira Nikšića, dobar dio javnosti poziva na linč, na ostavku, na isključenje iz partije, jer nije u redu nazvati nekoga ruralcem, vrijeđati nekoga po ovom ili onom osnovu, a naravno nije u redu ni psovati. Neki hoće i da ga proglase personom non grata, jer otkud to pravo samo Hrvatima iz HDZ-a BiH. Logično je da u zemlji sa tri konstitutivna naroda svako ima svoju personu non grata. Zašto biti drugačiji kad možemo biti isti, pa barem po proglašenju nekoga personom non grata. Lično smatram da bilo koja uvreda, podjela, vrijeđanje i psovanje ne bi smjeli biti dozvoljeni u javnosti. Svako ko posegne za time treba biti sankcionisan, ali svako, ne samo neki.

“Slučaj Damir Nikšić” je samo jedan u nizu zahvaljujući kojem na površinu izbija sve licemjerstvo ove nam velike ruralne sredine u kojoj živimo, odnosno u kojoj dobar dio preživljava, dok onaj drugi manji dio živi na osnovu nas koji preživljavamo. Naime, na jednom se mediju oglasio i predsjednik KO SDP-a TK-a Enver Bijedić, koji Damiru Nikšiću ne zamjera skoro pa ništa, osim što je sa 22 godine umjesto na ratište, dezertirao u Italiju. Sad dolazimo do vrhunca licemjerstva najveće nam Socijaldemokratske partije u BiH. Nema osuda partijskih drugova/ica, javnosti je manje-više prihvatljivo, jer u ruralnoj sredini u kojoj živimo “historijski hit” je još uvijek Merlinova “Gdje si bio ti tad kad je bilo najteže”. Mnogima ovo nije ni vrijedno poređenja, kamoli analize, a ja pak mislim da je ovo momenat u kojem se još dodatno potkrepljuje činjenica da je matrica partijskih djelovanja, vladanja, javnog obraćanja, manipulacije kako onima u ruralnim, tako i onima u urbanim sredinama apsolutno identična, razlika je samo u nazivima političkih subjekata (uz pokoji rijetki izuzetak). Ovo je eklatantan primjer za što brže bježanje iz Bosne i Hercegovine, jer ovdje svijet ne ostaje na mladima, jer oni nisu bili tu tad kad je bilo najteže.

Netom pred održavanje Glavnog odbora najveće nam Socijaldemokratske partije BiH lider najveće bošnjačke partije u BiH (SDA) Bakir Izetbegović iznio je stav da je neprihvatljivo da jedan Peđa Kojović usred Sarajeva bistri politiku (paraf.), što je nakratko moglo poslužiti kao primjer po kojem bi se mogla napraviti neka razlika između “lijevih” i desnih, onih koji zastupaju takve stavove i onih koji osuđuju i/ili ne prihvataju te i takve stavove, odnosno mogla se napraviti razlika između onih koji nas dijele po svim mogućim osnovama i onih koji su za jednakost, ravnopravnost svih koji žive na ovom prostoru. No, kako su dani odmicali, a ruka poodavno ispružena, tako su i razlike bivale sve bljeđe i bljeđe. Izetbegovićeva podjela na ime i prezime, nacionalnu, spolnu, dobnu, stranačku, političku pripadnost, mjesto prebivališta za vrijeme rata u BiH nije ni po čemu drugačija od Bijedićeve podjele na one koji su bili u rovu i one koji su “dezertirali”, razlika je samo u članskoj iskaznici partija.

Sada kada bi čovjek nekom zainteresiranom insanu želio objasniti ko sve živi na geografskom prostoru Bosne i Hercegovine i ko sve čini brojku od cca 2,7 miliona, vrlo brzo bi došao do zaključka da na geografskom prostoru nezavisne i suverene Bosne i Hercegovine žive skoro 2 miliona potpuno različitih individua. Na prostoru BiH žive Bošnjaci, Srbi, Hrvati i Ostali građani/ke, žive i Bošnjaci članovi SDA, Srbi članovi SDSD-a i njegovih satelita, Hrvati članovi stranaka okupljenih oko nevladine organizacije HNS, ali i Bošnjaci, Srbi, Hrvati i Ostali koji su članovi BH bloka ili drugih partija. Unutar tih podjela imaju i Bošnjaci, Srbi, Hrvati i Ostali koji imaju člansku ovih zadnje spomenutih partija, ali su zapravo srcem i dušom članovi ovih prvo spomenutih. Nikad se ne zna koliko je ko autentičan Bošnjak, Hrvat, Srbin ili Ostali, jer sve ovisi o trenutku, matematici, vanjskim i unutarnjim neprijateljima, vodi na Marsu i sl. Unutar ove podjele imamo i Bošnjake, Srbe, Hrvate i Ostale koji su tad kad je bilo najteže bili u tu, ali i one koji su dezertirali, izbjegli, bili djeca ili se pak nisu ni rodili. U BiH unutar grupe Bošnjaka, Srba, Hrvata, Ostalih ima i onih koji su bili prvi na liniji, ostavili svoje dijelove tijela, podnijeli žrtve, pretrpjeli ratne torture, izgubili svoje najmilije, ali se nakon rata nisu “snašli”, pa su na marginama društva. Njih se njihovi Bošnjaci, Srbi, Hrvati i Ostali rado sjete svake dvije godine pred izbore. Unutar Bošnjaka, Hrvata, Srba i Ostalih ima vanserijskih patriota, poneki od njih su i bili na linijama, poneki su tek postali punoljetni, ali zahvaljujući njima mi danas živimo patriotizam do te mjere da se svakodnevno borimo za čist zrak, neki dijelovi BiH za vodu i struju, normalan gradski prijevoz, penzije i plate, zdravstvenu zaštitu dosljednu ljudskom biću, obrazovanje u skladu sa vremenom, sigurnost, slobodu mišljenja i govora, jednakost pred zakonom, smanjenje korupcije i na kraju za opstanak naših naraštaja na geografskom prostoru nezavisne i suverene Bosne i Hercegovine. Oni su patriote i oni znaju kako je nama i šta nam sve nedostaje, ali nije do njih već je do onih tamo koji su također patriote, odbranili nas, uspostavili sistem zbog kojeg nas je svakim danom sve manje, bilo da umiremo zbog nepostojanja sistema ili odlazimo zbog postojanja njihovog sistema. Ali, kako god da se uzme, svi oni su patriote, tu su za nas da nas vode, brane od unutarnjih i vanjskih neprijatelja, pozivaju na rat, ali ne bi oni da ratuju. Oni su svoje bitke izvojevali. Sada bi logično bilo da u rat idu oni što se nisu bili rodili ‘92-’95, jer na mladima svijet ostaje. Ko preživi, moći će da zauzme neku od njihovih pozicija, jer takav je sistem, a ukoliko dezertira ili izbjegne ili se još nije rodio, taj u red pred ambasadu i put pod noge.

Danas je skoro pa nebitno kojoj partiji, struji ili grupi pripadaš, najznačajnija referenca je da si bio u ratu i da si se snašao i time si u velikoj ruralnoj sredini odmah sve ispite položio. Niko se neće usuditi kritikovati tu vrstu dodatne podjele u zajednici, jer je većina licemjernih ratnika već odavno naučila kako na osnovu te retorike da manipulira i gradi svoju “zavidnu” karijeru u ovoj ili onoj partiji. Još uvijek je to tema s kojom se s oprezom pristupa, jer bi se kao nekoga moglo uvrijediti, a kada čovjek pogleda gdje su pravi ratnici/borci, a gdje ovi koji se grade na osnovu toga što u druge upiru prstom jer nisu bili tu “tad kad je bilo najteže”, svaka druga podjela gubi svoj smisao.

Zato je iluzorno očekivati da će iste matrice donijeti bilo kakvu promjenu, jer džaba što se nekom mlađahnom i da prilika kada on slijedi već utabanu stazu. Džaba politika za mlade, mladi na funkcijama, Plan B, Plan 10... kada nema suštinske razlike u političkom djelovanju.

oslobodjenje.ba-novikonjic.ba

ocijeni
(0 glasova)