Istina o Konjicu u ratu?

Istina o ratu u Konjicu mnogo je složena, skrivena i teška.

Grad je još nije ni počeo otkrivati, a kad će završiti to i kada će se suočiti sa istinom, to niko ne zna. A trebao bi, kao i drugi, suočiti se sam sa sobom i brže krenuti naprijed.

Od predstavnika RS može se čuti da je Konjic bio najveća grobnica za Srbe u BiH, a zvanični predstavnici Hrvata kažu da je Konjic u ratu bio najveći logor za Hrvate. O stradanju ova dva naroda na području općine, napisano je preko deset knjiga koje su štampane u velikim tiražima i koje ostaju da kruže svijetom i govore svoju istinu. Sudovi u BiH i Sud u Hagu jesu za oko 20 zločinaca iz ARBiH, HVO i policije iz Konjica, do sada dosudili preko 200 godina zatvora, za ubistva, uglavnom civila (porodica Golubović, Čelebići, Trusina, Bradina, Brđani, Orlište, Blace, Zukići…).

Ako poštujemo državu BiH, onda poštujemo i njene sudove i zakone. Primjedbe nacionalista uvijek su i svugdje iste, oni vagaju kosti, kažu ko je manje ubio nevinih manji je zločinac i sl. Uvijek smo mi fini, a oni su zli i nama krivi za sve što je loše...

Da li i jedan državni organ, boračka ili nevladina organizacija ima tačan broj poginuli vojnika i civila na području općine Konjic, javno još nismo vidjeli hronologiju ratnih zbivanja u Konjicu?

Građani su nezadovoljni pasivnošću zakonodavne, sudske i izvršne vlasti na svim nivoima. Ko je odgovarao za protekle 24 godine od završetka rata za ubijanje Konjica i Konjičana granatama i snajperima? Ko je dokumentovao zločine, do kada ćemo čekati podizanje optužnica?

Mnogo je organa i organizacija, mnogo novaca potrošeno od kraja rata, a Konjic nema ni jedne spomen ploče na mjestima pogibije civila, npr. za pogibiju od granate troje lica 4. 6. '92. u ulici 15. septembar kod ulaza 22, 11. 8. '92. ulica Gornje Polje – četvero ubijenih kod Vatrića kuće, 23. 3. '93. kod DUD-a troje poginulo i sedmoro ranjeno…) nema spomen-knjige, spomenika, ruža u asfaltu (kao u Sarajevu)…niti se zna kada će biti.

Mnogobrojna boračka, politička i kulturna udruženja grada potrošila su stotine hiljada KM, kao i desetine godina, a nema ovih trajnih obilježja, pouka i poruka za buduće generacije.

Kada je Udruženje građana VIPK predložilo ulicu Srđana Aleksića, (poginuo braneći Bošnjaka) pojavili su se dušebrižnici sa pitanjima “da nije rano”, “imamo mi svojih heroja” i sl. Iako to ima drugi kontekst, značenje, poruku, moramo navedene pitati zašto su spavali više od dvije decenije da to realizuju, pitamo ih gdje su bili ovih svih godina od rata? Gdje su tužioci i drugi nadležni za podizanje optužnice? Zašto zvanični organi i predstavnici vlasti ne reaguju na razne neosnovane optužbe?

Ako iskustvo rata ostane u jednoj generaciji na usmenoj ravni, onda su branioci uzalud poginuli.

Ne prenijeti iskustvo znači izdati ga.

Za 50 godina ljudi će rezonovati logično: ako nema ni jedne otpužnice za granatiranje i snajperisanje Konjica, (a nema), ako nema knjige o odbrani grada, (a nema), onda taj grad nije ni napadnut.

Nacionalisti za ovakva pitanja svakoga proglašavaju izdajnikom nacije, a pitac nije kriv ako pitani ne zna odgovore i nesposoban je da ih sazna, pošalje javnosti i ostavi za povijest.

Novikonjic.ba

ocijeni
(4 glasova)