GORAN SARIĆ/ Čitanje u Doba mjedi: Moje najbolje knjige 2018

Kako starim, samog sebe sve više podsjećam na genijalnog šahistu, bivšeg svjetskog prvaka Boba Fišera.

Naravno, ne u vještini pomjeranja figurica. Nego, kažu da se on hvatao za glavu kad bi mu neko rekao da ne zna igrati šah. “Kako, pobogu, ne znate? Pa šta onda radite po čitavi dan?!”

Tako se i ja, naime, začudim kad mi neko, pogotovo ako je obrazovan, kaže da “ne konzumira” knjige. Skoro mi dođe da se i ja, poput nesretnog Bobija, uhvatim za kosu i zavapim: “Nikad? A prije spavanja? Barem par stranica?!”

(Kad su mladi parovi u pitanju, naravno, njih razumijem. Imaju oni prečeg, pametnijeg posla. Ali starohani…)

Isto tako ne razumijem ni one koji kažu da čitaju, ali samo na odmoru! Pobogu, ako nešto voliš, onda nastojiš da u tome uživaš što češće, zar ne?! Pa ne jede se sarma, valjda, samo za Božić?! Ili meni silno drago piće, viljemovka… Ne d’o mi Bog da je konzumiram od odmora do odmora!

(Tu je moj dragi ujak, pokojni Dajo, bio isti Fišer. Kad bi neko, u njegovom toplom domu, jednom, pa drugi put odbio čašicu, on bi se silno iznenadio: “A ti baš ne piješ? Nikad?!” Za njega je to bilo čudo. Osim, naravno, kad je znao da je neko iskreni vjernik. A takvih, u ono vrijeme, nije bilo mnogo. Ma, nema ih ni puno. Mislim, onih pravih. Čudo je ta socijalna kontrola…)

Uvijek sam puno čitao, ali u posljednje dvije godine to radim više nego ikada. Zbog niza gadnih okolnosti – bolest, amputacija noge, liječenje i bolovanje – prvi put nakon puno vremena imam dovoljno vremena za staru strast. U ovim zajebanim vremenima knjiga mi je, uz porodicu, bila i ostala najvjerniji drug.

I tako, pošto sam (i) u godini koja odlazi iščitao brdo naslova, riješih da vam preporučim neke meni najupečatljivije, novije naslove. To, vidjećete, neće biti samo naslovi iz ove godine. Ima tu i nešto manje recentnih knjiga, ali koje sam ja “progutao” ove, 2018. godine.

Nadam se da će vas ovaj moj izbor bar malo zaintrigirati. Jer, to mu i jeste jedina namjena: da zagolica vašu maštu.

Za redovne čitaoce ćemo lako. Oni će ionako sigurno prepoznati neke od dolje navedenih naslova. Važniji su mi, ovdje, oni sporadični. Za njih se nadam da će se bar jednom, u ovim dugim zimskim danima, okanuti fejsbučenja i izaći van. Ako ne baš da se dignu protiv onih koji žive poput Karingtona, a narodu ne daju ni za grtalicu (k’o da im je porez ćaćevina!), onda barem da skoče do biblioteke ili knjižare i, poslije puno vremena, osjete opojni miris knjiga. Miris kome, vjerujte, nijedan twiter, instagram, lajk, ne mogu ni opepeliti.

Eto, toliko od mene. Sretni vam i veseli nastupajući praznici, uz sliku jedne djevojčice koja nam je, svima u familji, i pored svih Scila i Haribda, odlazeću godinu učinila veoma lijepom. Neka i vama cijela naredna godina bude u znaku neke takve radosti.

NAJBOLJE KNJIGE (pročitane) 2018. godine po mom izboru su:

  1. Malaparte, Kurcio: Kaputt, autobiografska proza, Laguna, Beograd, 2018.

Remek-delo antiratne književnosti.

Dok je poglavnik govorio, primetio sam na pisaćem stolu kotaricu od vrbovog pruća. Poklopac je bio podignut i videlo se da je dupke puna plodova mora, tako mi se bar činilo, nekakvih ostriga, izvađenih iz ljuštura, onakvih kakve se mogu videti u velikim sudovima u izlozima Fortnum and Mason, na Pikadiliju u Londonu. Kazertano me pogleda i namignu mi: „Prijala bi ti jedna dobra čorba od ostriga, zar ne?“

„To su ostrige iz Dalmacije?“, upitao sam poglavnika.

Ante Pavelić diže poklopac i, pokazujući mi te plodove mora, tu ljigavu i pihtijastu masu ostriga, reče smešeći se na onaj njemu svojstven način: „To je poklon mojih vernih ustaša: ovde ima dvadeset kilograma ljudskih očiju.“

Kao ratni izveštač sa Istočnog fronta 1941–1943, Malaparte je u svom slavnom romanu opisao stravične i groteskne ratne prizore. Čitalac će biti fasciniran i ujedno užasnut ovom pripovešću, u kojoj nije lako razgraničiti dokumentarnost ratnog izveštaja od istorijske fantastike. Sam Malaparte nazvao jeKaputt romanom, čime je izričito naglašeno da on nipošto nema karakter ratnog dnevnika niti verodostojnost dokumenta. Otuda i imena istorijskih ličnosti u ovoj knjizi (uključujući i ime samog Malapartea) jedva da su važna jer, iako nisu izmišljena, pripadaju „izmaštanim“, stilizovanim likovima. Malaparteovo proširivanje granica stvarnosti, njegova moćna imaginacija koja stvara svet lišen nevinosti, povešće čitaoca na dug i surov put na čijem se kraju nalazi Evropa svedena na „gomilu olupina“.

  1. Aleksievič, Svetlana: Rat nema žensko lice, roman glasova, Čarobna knjiga, Beograd 2016.

Na ovoj knjizi je Aleksijevičeva – nobelovka iz 2015. godine – radila pune četiri godine. Čine je ispovijesti više od dvije stotine žena, učesnica Drugog svjetskog rata. Komsomolki. Kćerki, supruga, majki. Bolničarki, telegrafistica, pješadijki, tenkistica, pa čak i – nećete vjerovati – snajperistica! U Drugom svjetskom ratu je učestvovalo preko milion sovjetskih žena. Sve su one, bivše partizanke, u ovoj knjizi do kraja otvorile srca. Pripovijedale i o onom teškom, strašnom, ali i, katkad, o nestvarno lijepom, neočekivanom, onom što im je pomoglo da predeveraju taj vaskoliki, sveopšti zvjerinjak, najveću klanicu u krvi i zločinu ogrezlog prošloga vijeka.

Od tih svjedočanstava je ispala sjajna knjiga. Samo u zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza je prodano više od dva miliona njenih primjeraka. Prevedena je na četrdesetak stranih jezika. Pa ipak se, kao jedan od mnogih koji je, zbog jednog drugog, ne manje strašnog rata, morao pobjeći iz svoje zemlje, pitam: da li ćemo ikad išta naučiti od strašnih grešaka u prošlosti? Ili su svi Svetlanini, i naši napori u tom smjeru – puko pišanje uz vjetar?

  1. Lebović, Đorđe: Semper idem, roman, Laguna, Beograd, 2016.

“Semper idem je prvo remek-delo XXI veka u srpskoj književnosti.” (Teofil Pančić)

“Semper idem je knjiga o detinjstvu, koja se može čitati kao porodični roman ali i kao memoarski spis par ekselans, kojim se Đorđe Lebović, posthumno, predstavio kao veliki majstor moderne realističke proze.” (Vasa Pavković)

“Lebović, Kiš, Pekić, Kovač i danas predstavljaju nedosegnuti vrh srpske i nekadašnje jugoslovenske književnosti.” (Filip David).

“Semper idem je djelo koje […]opisuje kasne tridesete i neumitni dolazak ratnog zla na prostore Kraljevine Jugoslavije. Nad vedro nebo dječakovog odrastanja u Somboru i, posebno, Zagrebu, polako i nezaustavljivo se navlače teški oblaci. Upravo u tom polaganom, minuciozno opisanom, polaganom smrkavanju neba nad Balkanom, vide se ruka i umijeće vrhunskog dramaturga.

[…] Lebovićev roman opisuje odrastanje jednog jevrejskog dječaka u skoro-pa-totalno izmiješanoj familiji, u kojoj ima i srpske, i mađarske, i njemačke, i ko zna još kakve sve krvi.

No, tih “vunenih godina” na pragu Drugog svjetskog rata ono što je mnogima zauvijek zapečatilo sudbinu bješe upravo prisustvo makar i samo koje kapi jevrejske krvi.” (sa korica knjige).

  1. Šnajder, Slobodan: Doba mjedi roman, TIM Press, Zagreb, 2015.

“Doba mjedi velika je priča o dvoje ljudi koji su odživjeli svoje živote u doba ekstrema te o njihovu potomku kojega je zapalo, kao ne baš sretno nasljedstvo, izaći na kraj s tom činjenicom. Georg i Vera, kako se u romanu zovu, imali su, naime, do neke točke tih svojih života ekstremno suprotstavljene biografije. Oni se sreću čim je to bilo moguće a da ne bude pogibeljno, nakon što je ama baš sve na svijetu bilo protiv toga susreta. Potom odlaze različitim putevima, kad ih je baš sve upućivalo na to da ostanu zajedno.

Priča je europska po tome što se dogodila u mnogo verzija, svjedočeći o moći ideologije koja zna podijeliti i stol i postelju, jučer kao i danas, također i u ovom stoljeću koje nije ništa manje obilježeno ekstremima. Iz različitih obzira, pa i zbog straha, ta je priča malokad ispričana do kraja.

Doba mjedi jest ujedno epska rijeka s mnogo pritoka, rukavaca, naplavina, što se teško probija prema svojemu dalekom ušću. Neki možda znaju da je rijeka Bosut neobična po tome što ponekad poteče prema svojemu izvoru.” (Moderna vremena)

  1. Karakaš, Damir: Sjećanje šume, roman, Buybook, Sarajevo-Zagreb 2017.

Sjećanje šumeDamira Karakaša kratki je roman poetskog tempa, knjiga o jednom neobičnom odrastanju pod sjenom misterija koji se krije u samom tijelu. Knjiga u kojoj se natječu strah i volja, dodiruje trauma, humor i poezija. Knjiga s ruba šume, posve karakaševska, uvrnuta u svojoj logici, točna i tečna, pomaknuta i razumljiva, knjiga koja može u svijet. Mala velika knjiga. (Robert Perišić)

Čitajući najnoviju knjigu Damira Karakaša u pamet navire sve ono što smo svih ovih godina o njemu znali. O literarnom njemu, dakako. Stvarna je osoba zanimljiva samo biografima. Snažna je to i ogoljena, surova – kako je jednom prigodom napisala Jagna Pogačnik – proza u kojoj jezik titra na granici pojavnoga, prikazujući eliptičnom šutnjom barem onoliko koliko i jasnim, direktnim govorom. U “Sjećanju šume” Lika je opet glavni lik, a njene metamorfoze – kojima su podarena imena, dvije noge, ruke, oči, uši, jezik i sve ono što ih čini nalik ljudima – mračne su, tihe, ćudljive, tvrde, zatvorene i pune potisnute agresije. (Matko Vladanović)

  1. Kaplan, Almin: Trganje, roman, Synopsis, Zagreb-Sarajevo, 2017.

“No, to kod Kaplana nije […] nikakvo “razmetanje”, prpošenje arhaizmima i lokalizmima: Kaplan ih gotovo uvijek upotrebljava onda i ondje gdje bi bez njih rečenica bila nekako isprazna i ogoljela – kao breza ujesen! Tu se vidi uho i ruka vrsnog pjesnika.

Druga dodirna tačka pjesnika i prozaista Kaplana je krajnja preciznost izraza: kratkim poglavljima, naime, autor postiže izuzetnu dinamičnost teksta, što čini da se roman – uprkos, posebno pri kraju, mučnoj i teškoj atmosferi rata – čita lako i brzo, u jednome dahu!

U skladu s gore spomenutim stilskim karakteristikama je i već pomenuta, precizna i pravilna, uglavnom nerazuđena rečenica, koja vas često iznenadi neočekivanim poređenjima i metaforama. I tu se vidi da je pisac ove izvrsne knjige – koju je Miljenko Jergović s pravom uvrstio među petnaestak najboljih knjiga 2017. godine na cijelom prostoru bivše Jugoslavije!” (G.S.)

  1. Marić, Senka: Kintsugi tijela, roman, Buybook, Sarajevo/Zagreb, 2018.

“Svaki put kada neko u BiH napiše roman to je razlog za malo slavlje, pogotovo kada taj roman napiše spisateljica. Za prozu nije dovoljan samo talenat nego i ustrajnost, planski rad, disciplina. U romanu Kintsugi tijela čiji naslov lagano otključava samu bit knjige pratimo glavni tok radnje ispresijecan flešbekovima koji nas vraćaju u djetinjstvo i oporo odrastanje heroine ove autobiografske knjige. Stil Senke Marić je poetičan i minimalističan, a pripovijedanje se ostvaruje realističkim prosedeom romana pisanog tijelom. Junakinja romana vodi privatni rat protiv bolesti, ali ovo nije knjiga samo o bolesti, nego je ovdje riječ o borbi za dostojanstvo, čulnost i eros. Nije dovoljno reći da je ovo zaista borben tekst, njegov užitak se krije i u poetskim opservacijama u kojima je potez hirurga ples kista po slikarskom platnu. Međutim, dovoljno je reći da je Kintsugi tijela hrabra knjiga pisana vlastitim iskustvom koje nam nudi toliko potrebnu nadu u pobjedu života nad smrću.“ (iz pogovora)

Izvrstan (autobiografski) roman. U djelu se isprepliću dvije narativne linije: borba protiv teške bolesti i sjećanja na mučno djetinjstvo i tegobno odrastanje, u kome centralnu ulogu igra otac – teški alkoholičar.

Kratke, precizne rečenice, britka zapažanja, pripovijedanje lišeno patetike, u kome nerijetko bljesnu neočekivana poređenja i metafore (ruka pjesnikinje!) ovu neobimnu knjigu (119 strana) čine za autora ovog malog izbora jedan od literarnih događaja 2018. godine. (G.S.)

ocijeni
(1 glas)