Iz dnevnika ratnog novinara / MUSTAFA AHMIĆ (2.1.1965.-20.12.1992.) POD TREŠNJAMA ISPOD HUMA SANJAO JE SLOBODU

Na mezarju, podno Huma pokošen ljiljan.

Lahka ti zemlja bosanska Mustafa jarane, brate. Sine ljiljane.Tvoj mladi smijeh još se Podhumom razliježe, među trešnjama u Narijama, među kestenima na Dupcu, na livadama oko Neretvice.

Avgusta devedeset četvrte majka Ziba primi tvoj „zlatni ljiljan“. Starica čvrsta, na životne nevolje svikla, tihim glasom reče „Hvala vam što se sjećate moga Mustafe, u borbi se mora i ginuti“. Ne reče više ništa, šutnjom sakriva bol i kazuje mnogo:ponos, hrabrost, mudru misao koju od nje i od rahmetli mu oca Adila i Mustafa naslijedi.

Mjesec dana prije pogibije, u decembru 1992. cijelu noć nas dvojica zajedno, o svačemu, a najviše o ratu. Mladić dječačkog izraza lica sa glavom mudre starine.Bio je visoko svjestan ozbiljnosti situacije i potrebe da se organizujemo, naoružavamo, borimo. Samo poštena borba, muška, viteška, jasni ciljevi i najbolji ispred nas, i pobjeda je zagarantovana.“Bosna i Hercegovina će biti jedna zemlja“ rekao je te noći. Mustafa je bio plemenita duša. Ahmići su uvijek davali borce za pravdu. Otac Adil ubrajao se među najjače ljude cijeloga Klisa. Mustafa je bio sitan, ali čvrst i hrabar za desetoricu. Kao diverzant bio je neobično snalažljiv i borben, imao je sve predispozicije najboljeg diverzanta-izviđača.

Rođen je 1965. U Armijji dobrovoljac od samog početka, u prvom stroju Klisa i ovoga kraja, na Mehinoj ravni ispod Huma, već 15. marta 92., sa jaranima, na skrovitim mjestima kraj Neretvice, sa legendama Klisa i Bosne, Seidom, Adisom, Muharemom i ostalima, stvarao je Armiju BiH. Sami su pravili puške, a čestitost, hrabrost i slobodoljubivost usadi im majka Bosna. Nije se oženio. Gdje je najopasnie govorio je „Ja ću, vi imate djecu“. I stizao je na najteža mjesta, na najopasnije pravce, jer je bio pripadnik prve vojne formacije i diverzantske jedinice na ovim prostorima. Gdje je borba, tu je Mustafa.

Deblokada Sarajeva, kažu sprema se.Tako važna bitka za naš glavni grad, ne može bez Mustafe, koji je naravno, dobrovoljac. Mustafa Ahmić, podhumska legenda srcem i dušom, uz bećarac, s tandžarom na kamionu, krenuo je sa svojim Klišanima da pomogne Sarajevu, našem glavnom gradu. Na Trebeviću, zločinci 20.12.1992. presjekoše jednu mladost. Jurišao je Mustafa na agresorske položaje oko Konjica, Hadžića, Glavatičeva i Sarajeva, želio mir i rad, pravdu i istinu, slobodnu Bosni i Hercegovinu.Mnogi od nas možda će još poginuti, ali Bosna će biti slobodna, Mustafa prijatelju i brate.Novi ljiljani cvjetaju i rastu u našoj dolini Nerevice, našem Klisu i našoj Bosni i Hercegovini.


Mirsad Čukle, (Tekst objavljen u Listu 4.korpusa ARBiH „Bošnjak“, august, 1994. godine)

ocijeni
(0 glasova)