Art serijal / Dobra djela (1) - MEHO RIZVANOVIĆ: Otimam se dok vrijeme nosi

MEHO RIZVANOVIĆ: Otimam se dok vrijeme nosi

I

Ili je ovo opsjena ili java:

vrijeme nišandžija na mitraljezu,

padaju glave – miriše trava,

proljeće pjeva marseljezu.

Okolo pukli umorni atari.

Oblak prašine u beskraj se vine,

kao da naletješe bijesni Tatari

na brzim konjima preko očevine;

a ne padam ni od ujeda, ni uboda:

raste mi stablo dok kiša rosi,

iz njeg se pjesma vine do svoda.

To otimam se dok vrijeme nosi.

II

Vrijeme grč svoj nikad ne taji.

Vječita izdaja: il' klizi zemlja il' voda nosi.

Stao sam čvrsto na ovoj postaji,

isukao pjesmu da prkosi.

I pjevam, pjevam iz inata

i putu, i nevremenu, i vodi i vijeku;

pjevam, jer pjesma je suha pozlata

duše, zatočene u čovjeku.

Pjevam, a put mi se pod noge stavlja,

put do besmisla u tamnoj šumi.

Čemu to? Zar nema slavlja,

a poljupci prašte k'o kuršumi.

(Izbor: I. Smajlović)

ocijeni
(1 glas)