Printaj ovu stranu

KOMENTAR / Ljevica između nacije i svoje suštine

Piše Sead Omeragić

Ljevica ima i previše problema. Ti problemi svakodnevno isplivavaju. Najprije mora na Balkanu nastupiti jedinstveno da bi se oslobodila nacističkih političkih lidera u kompletu. Kako su uostalom i dojahali.

Ključni problem ljevice mora biti socijalna politika i odnos prema sirotinji. Ne možete čuti od ljevice da primarno govori o zapošljavanju i socijalnoj jednakosti. Socijalna raslojavanja koja su do sada nastala, rezultat su isključivo nacionalnih politika. Socijalna bijeda došla je sa ratom, a onda je došao nacionalno podoban kriminal. Nacionalne oligarhije su postale na sve načine privilegovane, dok je ostatak nacije bačen na marginu i zatrpan bijedom, nacionalnim mitovima, ugroženostima i strahovima za porodice i živote.

Ljevica ne smije biti na suprotnoj strani ovih nacionalnih podvala. Ona mora biti unutra, među sirotinjom kojoj će nuditi mir, socijalnu sigurnost i bolji život. Ljevica dakle, mora biti čista od kriminala, od korupcije, od pokvarenosti i dvostrukog morala nacionalnih lidera i njihovih već osramoćenih nacionalističkih projekata.

Ne može u socijaldemokratiji biti Milorad Dodik, koji pljuje po vlastitoj državi. Od Dodika bi o nacionalističkim i rasističkim ispadima mogle učiti sve nacionalističke partije na Balkanu. On sebe i dalje zove socijaldemokratom, dok se s njim neki ljevičari sastaju i dogovaraju, što baš i nije produktivno pred sljedeće izbore.

Unutar ljevice je previše onih koji su je doveli do dna, a danas joj drže predavanja o podobnosti i sposobnosti. Naime, previše je svađa i sukoba SDP-a sa bivšim rukovodstvom. Kao i SDP svoje redove, Željko Komšić čisti svoj DF dok se u isto vrijeme govori o predizbornom ujedinjenju lijevog bloka. Sve stranke ljevice morale su očistiti svoje redove od mangupa i lopuža pa tek onda krenuti u jedinstven blok.

Ljevica ne smije praviti kompromise. Historija ljevice je to do sada uvijek pokazivala. Nema kompromisa pred korupcijom, pred kriminalom, pred nepravdom, nacionalizmima i rasizmima. Nažalost, ono što je ljevica u svojoj historiji promovirala kao vlastiti najveći primjer časti i poštenja i ideal skromnosti, danas je izgubljeno u pohlepi „lijevih“ redovnika, koji grabe gotovo kao i nacionalni lideri.

Bosna i Hercegovina, Makedonija i Crna Gora su višenacionalne zajednice u kojima partije moraju biti primjer za izgradnju društva nacionalne i individualne ravnopravnosti. Ljevica unutar sebe ima višenacionalnu komponentu. Čović će apsurdno tvrditi da građanska BiH znači islamsku državu. Ne postoji ništa osim ljevice u BiH što tako brutalno plaši Dodika, Čovića, pa i njihove „daljinske upravljače“ iz Beograda i Zagreba. Samo ljevica ima kompletno rješenje za sve balkanske nacionalizme, ali ljevica nije ni kompaktna niti sa istim ciljevima.

Ljevica bi mogla reći stotinama hiljada nezaposlenih: Eto vam nacija, uzmite je čitavu. Uradite s njom što god želite. Ali uzmite ono što vam pripada kao ljudskim bićima: Posao, sigurnost i bolji život, dakle sve ono što su vaši nacionalni lideri odavno prigrabili i umnožili za sebe i svoje potomke.

Previše je problema u društvu kojim se nacije ne žele i ne smiju baviti. Ljevica za sada samo posmatra taj prostor i ne zauzima ga. Ljevičari su uvijek imali drskosti i hrabrosti za promjene. Ali, danas kao da u njima nema ništa osim kolebljivosti. Nema prihvatanja rizika niti se ulazi u direktne i otvorene sukobe sa nacionalnim konceptima. Kao da ljevičari nemaju svoj put nego idu davno utabanim stazama.

Ljevica ne smije biti ideološki izričita i terorizirati druge jeftinim frazama o antifašizmu i fašizmu, a ne stati otvoreno protiv negiranja nedavnih zločina.

Antfašizam nije samo Tito i partizani: Ovo vrijeme ima i previše fašizma da bi se neko bavio samo Titovim partizanima kao simbolima slobode na ovim prostorima. Naravno da je to najvažnije nasljeđe antifašizma, ali nisam vidio da je ljevica jednim glasom osudila Vučićeve i Grabar-Kitarovićkine revizionizme. Već godinama se u Srbiji rehabilituju i promoviraju zločinci Milan Nedić i Draža Mihailović, a nema pravog i jedinstvenog reagiranja ljevice. Jedno je baviti se Drugim svjetskim ratom, a drugo fašizmom od 1992. do 1995. godine. Za ovaj nedavni fašizam postoje i presude međunarodnih sudova, ali se ljevica često ponaša kao da rata od 1991. do 1995. nije ni bilo. Ako nisu u stanju da historijski objektivno tretiraju jednu Srebrenicu, neće postići ništa u međunacionalnom pomirenju. Ako je čitav civilizirani svijet prihvatio istinu i obilježava srebrenički genocid, ljevica u BiH mora biti dio tog svijeta.

Ljevica koju sada gledamo je spora, bezvoljna i nimalo spremna na bilo kakvu akciju koja bi obećavala pravi i pobjednički obračun sa već propalim strategijama i ofucanim idejama nacionalnih oligarhija. Više nego ikada do sada, ovo je vrijeme za hrabre, koji sanjaju i žele bolju Bosnu i Hercegovinu.


ABOUT THE AUTHOR Ova e-maila adresa je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.

Sead Omeragić je novinar i kolumnista na websajtu novinske agencije Patria. Novinarstvom se počeo baviti '80-ih godina prošlog vijeka. Radio je za više printanih i elektronskih medija. Autor je nekoliko knjiga, od kojih je najzapaženija "Dogovoreni rat" objavljena 1998. godine.

ocijeni
(0 glasova)