GORAN SARIĆ: Tespih za nevjernika

“Kako hoćeš. Na kraju krajeva, radi se o tvom tijelu”, rekao je. “A ja odoh vani, da zapalim”, ustao je, sa stola pokupio kesicu s duhanom, ćat i upaljač, i žurno, kao da bježi, izišao napolje.

Odatle je već dugo dopirao samo šum kiše koja, evo, pljušti već danima.

Suzana je ostala nijema. Preneražena. Sve je mogla očekivati, ali ovo…

Pod očima su joj se vidjeli duboki, tamni podočnjaci. Uvijek ih je imala, znak loših bubrega, ali ovo… Cijelu noć nije oka sklopila. Vrtila se svunoć u krevetu, ujutro je čaršaf pod njom bio mokar k’o čep. Stalno ćulila uši, osluškivala kćerkino disanje, plašila se da je ne probudi njegovo hrkanje. Nekoliko ga je čak puta žestoko munula u rebra. On snom pravednika, a njoj ne pomaže ni milion ovaca, sporo izbrojanih!

Kako samo može… pomisli, nervozno grickajući nokte. I njoj se išlo vani, na cigaru, ali se suzdržala. Ne bi bilo pametno. Doduše, tek su tri mjeseca, ali šta god da se desi…

Avganistanska porodica s kojom su dijelili bungalov je, srećom, još bila u krpama. Uostalom, šta i da rade? Kiša, blato, a u tek otvorenom azilantskom centru, osim kantine i malog dućana – između doručka i ručka oboje zatvoreni – nije bilo nekih sadržaja. Uprava Centra se, očito, još premišljala kako da svojim “pitomcima” skrati beskrajne dane čekanja na status, stalni boravak, ili na izgon. Doduše, govorkalo se o uvođenju kursa holandskog jezika, uređenju sale za fitnes, pa čak i malog bioskopa, ali… Upravu je, kažu, u ovom času više brinula prokleta kiša. Januar, a kao da su usred jeseni! Centar se nalazio s jedne strane poldera, visokog nasipa podignutog još davne 1962. godine. S druge je šumila i hučala pobješnjela rijeka.

Juče se popela na nasip da je malo osmotri. Voda je već prešla preko pola nasipa, mutna voda nosila kese, grane, pa čak i cijela stabla, sve sa korijenjem!

Ima nešto čudno, i lijepo i zastrašujuće, kad se elementi probude

Tako je i ona, dok je muž unutra s avganistanskim novinarom raspredao “velika pitanja” a djevojčica se na podu igrala s njihovom djecom, savršeno se sporazumijevajući samo njima znanom mimikom, na ovoj vještačkoj međi, osjetila i jezu, ali i neko čudno strahopoštovanje pred silinom pobješnjele prirode.

Možda je i dobro da nas Onaj gore katkad podsjeti ko je, zapravo, gazda kafane…

No, uprava se sigurno nije bavila ovakvim razmišljanjima. Centrom je kružila glasina da će, ako se ovako nastavi, uskoro – možda još noćas! – biti evakuisani.

Čvrsto stegnu mali kišobran, i oprezno se spusti niz nasip. Na jednom mjestu se okliznula, ali joj je na koncu ipak nekako uspjelo da održi ravnotežu. Koji te đavo tenta da se po ovakvom kijametu pentraš uz nasip, kao da čuje njegov glas. “Baš nek’ nisam pala! Ako ništa, zbog tvoje pakosti,” progunđa, kao da bi je on mogao čuti.

***

U pregrijanom dnevnom boravku koji je još sav mirisao na drvo od koga je baraka napravljena, dvojica muškaraca su žučno raspravljala.

“Dok su Rusi bili u Kabulu, još si ih ponekad i mogao prevariti, izigravati naivčinu. Proturiti nešto između redova. Ali ovi…”, staloženo je situaciju u rodnoj grudi pojašnjavao avganistanski novinar., “… oni svaku rečenicu čitaju po tri-četiri puta. Jednom sam, neposredno pred izlazak lista, ušao u štampariju. Znaš koga sam tamo zatekao?” Zabuljio se u Suzaninog muža kao da odista očekuje odgovor. “Cenzora! Iako su nam u redakciji stalno sjedili za vratom, htjeli su da i u štampariji još jednom sve provjere. Sve. Svaka riječ po šerijatu! Tada sam shvatio da tu za mene, nezavisnog novinara, nema hljeba. Da moram pokupiti prnje i otići.”

Suzanin muž mu je, sa svoje strane, pokušao ukratko opisati sranje u zavičaju. Domaći izdajnici, klonovi bivših komunjara, i strani faktor, vođen isključivo sopstvenim interesom.

“Kad je ono priznata”, namjerno je ime svoje zemlje rastegnuo po teksaški, “mislili smo da će rat stati za dvadeset i četiri sata. Kako smo bili naivni! Trebalo je da pogine, ili se po svijetu silom razmili, još nekoliko stotina hiljada naših duša. Svježa krv za umorni Zapad.”

Sagovornik je buljio u njega.

“Šta me tako gledaš? Zar nisu baš oni, tamo kod vas, kad im je trebalo stvorili onog bradonju, i ‘teroriste’? Sigurno zato što vas vole, je li?”

Čovjek je nijemo odmahnuo glavom.

“Eto vidiš! Nego, hajde da mi nazdravimo. Ko zna šta nas i ovdje još čeka.”

Kucnuše se rakijskim čašama, njih nije zaboravio, morala sam mu ih spakovati, pa utonuše svaki u svoje misli. Sobom su još neko vrijeme odzvanjali vedri dječiji glasovi.

***

Kad je to ono moglo biti,,. pitala se i preračunavala. Mora da je zatrudnila kad je izišao iz rata, i pridružio im se u Hrvatskoj. A lijepo sam mu govorila da pazi, nemušto je jadikovala, svjesna da od toga nema nikakve koristi. Nije podnosio kondom, kao ni bilo šta drugo što bi ga moglo kočiti na putu do punog užitka. Šíšarakije, mrva sira, kutija drine bez filtera – i njemu sve potaman!

Tamo još rat, ovdje još ništa ne znaju, a ona već treći mjesec. Prije petnaestak dana je, bez njegovog znanja, otišla do ginekologinje, koja je u Centar dolazila dvaput mjesečno. Obavila test za trudnice. Doktorici je odmah rekla da ne zna hoće li ostaviti dijete.

Nije bila vjernica, ali ovo… Gadila joj se i sama pomisao da se “očisti”. Nikada nije razumjela žene koje su se lako odlučivale na abortus. O plodu utrobe svoje nikad nije razmišljala drugačije nego kao o bebi. Njenoj bebi! I nikad se u vezi s tim nije kolebala. A neke njene drugarice su to radile kao da idu kod zubara.

A on, on se kleo da pojma nema kako se to moglo desiti. Da je uvijek pazio. Koristio gumicu. Većinom. A kad nije, da je “iskakao” na vrijeme.

Kad mu je, nakon posjete ginekologinji, rekla koliko je sati, silno se zbunio. “Zar sad”, promrmljao, i kao i sad, izišao da zapali.

Narednih dana je – obično kad bi curica zaspala, jer u tijesnom bungalovu danju za to nije bilo prilike – navaljivala na njega kao lavica, tražila da joj otvoreno kaže šta da rade: da ostave bebu, ili…

Ali, kao i obično kad joj je bilo prijeko potrebno njegovo mišljenje, muž je ostajao krajnje neodređen. Kao da nije njegovo. O sportu i politici, ratu i miru, biciklu, avionima i nuklearnoj fizici… o svemu je, kao sad s ovim finim i odmjerenim Avganom, znao brbljati, a kad ga ona nešto važno upita – kao riba!

Znala je da uskoro sama mora donijeti odluku.

***

Polako su se, nogu za nogom, kroz debelo blato vukli prema stacionaru. Ona nešto odlučnija i brža, a on, duboko uvlačeći dim, par koraka za njom.

Čekaonica je bila prazna. Prvi, i jedini. Barem to, pomisli, i strovali se na jednu od stolica uza zid. On je još stajao vani, žmàreći ostatke cigarete.

Nije čestito ni odahnula, kad se otvoriše vrata ordinacije i iz nje izviri mlada žena u bijelom.

“O, već ste tu! Zašto niste pokucali, pobogu? Odmah bih vas primila”, izvinjavajućim tonom, na odličnom engleskom jeziku, reče ginekologinja.

“Nema veze, tek smo ušli”, s mukom se na noge osovi Suzana, i jedva prikrivajući nervozu kucnu Refiku o stakleni dio vrata da uđe.

“Aaa, mislila sam da ste sami.”

U suštini, i jesam, pomisli Suzana, ali po običaju ništa ne reče.

“I, šta ste odlučili”, upita doktorka kad su se smjestili, njih dvoje s jedne, a ona s druge strane radnog stola i razmjenili uobičajene učtivosti.

Suzana pogleda muža sa strane i kad vidje da je ovaj nijemo zagledan u neku tačku iznad doktorkine glave, odsječnim glasom reče: “Odlučila sam da odstranim plod.”

Muk. Preko doktorkinog lica kao da pade sjena.

“A zašto, ako smijem pitati?”

“Pa eto… U Bosni rat, a mi ovdje bez igdje ičega…”

“Ima li ta odluka neke veze s vašim međusobnim odnosom?”

“???”

“Mislim, je li između vas dvoje sve u redu?”

“Pa…” kolebljivo će žena, primijetivši da se Refik malo trgnuo iz letargije i počeo da prati razgovor, “…u suštini jeste. Nigdje nije savršeno, ali… Ne svađamo se.” I, nakon kratke pauze: “I pomažemo.”

Opet nastupi tišina. Čulo se samo dobovanje kapi kiše o prozor. Ginekologinja uzdahnu i reče:

“Onda, moliću lijepo, ne budite ludi! Niko vas odavde neće vratiti u rat. U to možete biti sasvim sigurni. Nećete biti gladni. Dobićete i krov nad glavom. A kad se rat završi, vidjećemo.” A potom, kao da donosi tešku odluku: “Znate, ja sam vjernica. Iz principijelnih razloga, ako je s plodom i između supružnika sve u redu, ne dajem dozvolu za pobačaj. Ali, ako hoćete, možete otići u obližnji grad i neko od mojih kolega će vam sigurno izdati takvu dozvolu. To nije nikakav problem. Samo vam kažem da bi to u vašem slučaju, s moje tačke gledišta, bio golemi grijeh.”

Suzana spusti pogled, i tupo se zagleda u pod.

Ionako niski strop ordinacije kao da se Njihalo strave lagano počeo spuštati.

“Onda, gospođo doktorice, ostavljamo bebu!” Prenu je najednom – k’o baba iz bolesti! – Refikov glas. “Ako je tako, ako nas vi, to jest vlada Holandije, nećete vratiti dolje dok tamo ne zavlada siguran mir, Suzana će roditi. Znate, ona nikad nije…”, ne dovrši rečenicu, smatrajući, valjda, da se njen kraj podrazumijeva.

Izgovorio je ovo mirno i odlučno, kao da naručuje kafu.

Vidjelo se da je ginekologinja bila iznenađena.

“Stvarno? A šta Vi na ovo kažete, Suzana?”

“Pa, ja…” poče zamuckivati Suzana, piljeći čas u muža, čas u ginekologinju.

“Ma jasno je šta ona misli! Vidite, valjda, koliko se koleba. Samo je malo zatečena”, reče Refik i ustade, kao da je razgovor završen.

Doktorica je i dalje zurila u Suzanu, ali ova samo slegnu ramenima i krenu za mužem.

“Doviđenja. I puno Vam hvala”, reče izlazeći, i pažljivo, kao da ih ne ošteti, zatvori vrata za sobom.

***

Kad su njihovi Avganistanci dobili status i kuću – u izbjegličkom ruletu između Vlade i izbjeglica nije bilo nikakvog pravila – i krenuli na novo odredište, napokon je bilo malo ljepše vrijeme. Oblačno, ali bez kiše. Zato je bilo suza, i to dječijih, i “čvrstih” obećanja, nalik onima koje se, krajem ljeta, daju novim prijateljima i velikim ljubavima s plaže: sigurno će jedni drugima pisati, zvati telefonom, doći u posjetu… A svi su, osim djece, znali da se vide posljednji put. Da ih onog časa kad avganistanski novinar okrene ključ prastarog, za par stotina gludena kupljenog opel kadeta, sudbina vodi različitim stazama. Bilo je lijepo dok je trajalo.

Prije ulaska u auto, avganistanski novinar potraži nešto u džepu, i stisnutu šaku pruži Refiku.

“Evo. Mada, znam da ni ti nisi vjernik. Odveć je prljav ovaj svijet… Ovaj tespih mi je kad sam polazio, da nas čuva, dala moja mati. Da znaš kroz šta smo sve prošli…” Na trenutak je sklonio pogled. “Sve nešto hoću da vjerujem da nas je, kroz ove bobice, njena ljubav sačuvala. A vi još nemate ni kuću.”

Refik iz njegovih ruku oprezno uze tespih, i smjesta ga predade Suzani. Njoj će više trebati. Njih je najmanje dvoje.

GORAN SARIĆ/NOVIKONJIC.BA

ocijeni
(0 glasova)