Said Šteta : Bestiljijada u Gorici

Foto: novikonjic.ba Foto: novikonjic.ba

Kažu, bolje je da izumre selo nego li običaj. Ja opet bilježim kako su neki već pokušali da izumre selo Gorica. Neki se i danas gnušaju njegovog postojanja, a selo opstade. Diše ukliješteno među brdima, kao biser u zarobljenoj školjki.

Tek kada kročite u samo selo bez znaka i putokaza osjetite miris pogače ispod sača, pite krompiruše, a Boga mi i bureka. Tako živi Gorica, malo hercegovačko selo u općini Konjic u inat vremenu ili bolje reći nevremenu i čuva svoje običaje.

A običaj je, da se na izmaku ljeta pred skoro svakom kućom postavi sadžak i na njemu bakarni kalajisani kotao te potpali vatra i kako se tamo voli reći peče bestilj.

Nadaleko poznata šljiva Požegača koja u Gorici ima posebnu slast, mesnatost i krupnoću daje i najslađi bestilj. Prijeratni krčmari su se otimali za tovar goričke šljive, da naprave rakiju. Bilo je i onih koji je nisu dali niti u bestilj niti krčmaru, nego bi je sipali u svoju kacu za rakiju.

Tako se prepričava legenda, kako je sestra koja je otišla iz sela zatražila od brata da joj spremi nešto šljiva za bestilj. Brat bi sklon rakiji pa joj ne dade i još poruči da sve šljive idu u rakiju. Sestra k'o sestra, samo je uzdahnula i nije niti riječi odgovorila bratu. Sutradan, na granama šljivovih stabala nije bilo niti jedne šljive.

Kažu, svako ubere ono što je zaslužio.

Helem, protekli vikend u Gorici niko nije spominjao rakiju, a vrijedni domaćini okupili su brojnu rodbinu, koja se nakon prošlog rata rasula po svijetu pa se i staro i mlado bacilo na branje šljiva i sakupljanje drva da se bestilj peče. A šta je bestilj?

Od dobro dozrelih šljiva Požegača koje se predhodno puče da bi se odstranile košpice, potom na jakoj vatri uz stalno mješanje velikom drvenom alatkom nalik na skopak ili ti budak, peče se slatki namaz, koji makar od kada je sela, zovu bestilj.

Interesantno je napomenuti da se procedura pečenja zadržala izvorno i da se i danas, kada je bestilj skoro pečen, o čemu vijećaju najstariji u avliji i oko kotla, dodaje pepeo od finog drveta, kojeg ovdje zovu lug i kroz sito sipa se u bestilj.

To je ujedno i jedini dodak koji čuva bestilj da se ne pokvari.

Kada se skine s vatre sipa se u staklene tegle, a još bolje u zemljane ćupove i može se čuvati i po nekoliko godina. U jednoj avliji gdje sam od ranog sabaha vrtio se oko kotla, zabilježeno je čak tri puta u jednom danu da se peče bestilj. Zbog brojne rodbinenkoja se okupila od Mostara i Jesenice, preko Jablanice pa sve do Zenice, domaćin ovo redanje kotlova na sadžaku i vatri, nazva bestiljijada.

Uz to još potpali i roštilj pa nabaca mesa i ćevapa. Ali miris bestilja nadjačao je sve, jer se i u susjednim avlijama također, pekao. Našao se tu i koji mladi kukuruz, pečenjak, koji se na jakom žaru brzo pekao.

Na kraju u nagomilani žar poredaše se krompiri, nasječe se mladog sira i pavlake i bestiljijada poprimi sva obilježja događaja vrijednog pažnje. Još će danima Goricom mirisati bestilj pomiješan sa dimom zdravog drveta kukrike i graba, a bestilj će na policama u mutvaku i podrumu čekati djecu. Ali i one starije, koji mu se još vesele, kao nekad dok su bili djeca sa kriškom vruće pogače u ruci.

Autor: Said Šteta / novikonjic.ba

ocijeni
(2 glasova)

Više iz kategorije: