Drvorezbarstvo u Konjicu, tradicija je duga više od jednog stoljeća. Dvije porodice iz Konjica, Nikšić i Mulić, jedine su koje održavaju stoljetnu tradiciju.
Za Armina, koji kaže da je četvrta generacija zanatlija u porodici, urezivanje drveta predstavlja strast i teško se može zamisliti kako radi nešto drugo.
„Drvorezbarstvo je jedan vid umjetnosti, strasti..To je moj život, život mojih djedova i drago mi je da sam uspio nastaviti ovaj zanat zahvaljujući upornosti i radu“.
Na drvu se upisuju razni motivi, a sve tri religije baštine drvorezbarstvo na ovom području.
Vještinu drvorezbarenja u Konjic donijele su zanatlije iz Južne Hercegovine. Austro-Ugarska monarhija ga je prepoznala i krajem 19. stoljeća podignula na umjetnički nivo.
Do početka drugog svjetskog rata, drvorezbarstvo se u Sarajevu izučavalo kao poseban predmet. Taj period je poznat i kao zlatno doba ovog zanata.
Tad, prije drugog svjetskog rata, u Konjicu je bilo 15 rezbarskih radnji, prema riječima Besima Nikšića.
83-godišnji Sulejman najstariji je živući majstor drvorezbarstva u Konjicu. Prisjetio se i neki drugačijih, kriznih vremena.
„U jednom periodu ga nije bilo nikako (drvorezbarstva). Tad sam se bavio stolarijom, prozorima, vratima, generalno sam se bavio drvetom. Vjerovao sam samo u drvo..“
Konjičko drvorezbarstvo upisano je na preeliminarnu listu nematerijalne baštine Federacije Bosne i Hercegovine, a više kolekcija predmeta koje su napravili konjički drvorezbari na listi je nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine.
Konjički majstori rezbarstva izradili su i stolicu za papu, koja se nalazi u Sarajevskoj katedrali.
Nakon upisa na listu nematerijalne baštine, konjički rezbari se nadaju da će interes za ovom djelatnošću porasti.
(SB)/ Novikonjic.ba