Sličice iz škole

Škola postoji radi učenika. Učenici idu u školu da nešto nauče. Kako iz općeg obrazovanja tako i iz lijepog ponašanja. No dobivaju li uistinu to znanje, te vještine? Je li prakticiranje bontona i etičkih vrlina prioritet za nastavnike? Je li strogo razlikovanje laži od istine nit vodilja nastavnika u školi? Jesu li učenici uvijek iznad profesorskih sujeta ili su samo kotači jednog sistema? Čini se da su samo kotači i da baš takvi napuštaju svoje dvanaestogodišnje školovanje. Vještine, vrline, sposobnosti etičkog rasuđivanja i ne dotaknu.

Istraga o vladanju

A ako takvi uđu u život zrelog čovjeka, oni teško mogu primjenjivati istinske vrijednosti u svom životu. I tako iz generacije u generaciju. Zamislimo samo situaciju u kojoj nastavnik ne može da vlada satom. Ode pedagogu da se požali na učenike, a on ga savjetuje da piše izjavu protiv učenika. I onda krene proces. Istraga o vladanju učenika na satu. Uobičajeni poziv roditeljima na razgovor i kanonada dobro uvježbanih rečenica protiv učenika kako bi se po svaku cijenu odbranio integritet nastavnika.

Je li bit obrazovanja zaštititi nastavnika po svaku cijenu ili uvažiti stav učenika, pa čak i njegov bunt? Propitati razloge. Djeca su najbolji lakmus-papir za naše propuste, licemjerje, površnost i laži. Djeca ne praštaju. Djeca pamte. Često je dječije pamćenje bolno i nepravdom protkano. Zašto nastavnici kad dobiju moć dnevnika, moć ocjenjivanja i, još prije, moć kažnjavanja, izgube osjećaj za tananu ljudskost mladih? Nije bit školovanja u kažnjavanju, nego u odgoju.

No, može li odgojiti onaj koji ne zna značenje te riječi? Teško. On poseže za kažnjavanjem, a kažnjavanje dovodi do novog prijestupa. Kraj se ne nazire. Je li moguće da danas, kad su nam usta puna vjere i vjerskih pravila, vlada toliko nepravde u školama? U vremenu u kojem je vjeronauk tik uz maternji jezik, učenici trpe nepravdu nastavničkih odluka o njihovom vladanju. O čemu nam govori ekskomuniciranje djece s nižim ocjenama vladanja iz školskih sekcija? O tjeranju djece na ulicu jer smetaju. S njima se nikad ne zna i bolje ih je skloniti, a kad ih jednom sklonimo na ulicu tu je kraj. Ili, bolje reći, početak kraja razvoja njihovih etičkih vrlina.

Odbačeni i kažnjeni

Odbačeni i kažnjeni oni nisu sposobni da se sami bore za bolje. Ako po svaku cijenu želimo kazniti u učenju uspješno, ali i samosvjesno dijete zbog, recimo, njegovog opravdanog prigovora nastavniku, mi kažnjavamo sebe i svoj poziv. Stavljamo na njega teret naše nesposobnosti i površnosti i zauvijek gubimo dijete na dobrom putu njegovog razvoja. Stoga ne treba čuditi ako se onda pojavi dječji prijezir, revolt i bunt, jer oni su samo dah ljudskog u njima. Kada i ovi alarmi utihnu u djetetu, pod pritiskom prijetnji kažnjavanjem, dobili smo bitku u ime pukog autoriteta. Slomljen je otpor, ali i ličnost u djetetu. Na scenu stupa poslušnik koji će prvom prilikom napraviti isti grijeh kakav je njemu pričinjen.

Modelari dječijih ličnosti moraju biti svjesni da duše njihovih mladih učenika strepe i drhte nad nepravdom, a kada je osjete, ona ih kao rana na duši više nikad ne napušta, jer je došla iz mirne luke učiteljice života i znanja, iz škole. Od učitelja. Koliko je samo teško biti učitelj života i znanja. Nemojte trčati tim putem ako ne možete udahnuti oštar zrak odgovornosti učitelja.

Sanja Vlaisavljević/Avaz.ba/Novikonjic.ba

ocijeni
(0 glasova)