EMIR TUCAKOVIĆ: GOSPODIN KVIT (prvonagrađena kratka priča 2017.)

„E zamisli, molim te šta mi se desilo neki dan!“, ubaci se stranac nenadano i tako prekide moj naum da čitam sportski članak koji ukazuje na lošu sezonu Crvenih đavola.

„Molim?“, rekoh iznenađeno i nezainteresovano, jer čovjeka uopšte ne poznajem, a i ne interesuje me previše to što mu se desilo.
„Da ti ispričam šta mi se desilo neki dan, ma da ne povjeruješ“, uporno veli stranac.

Kada sam sjeo na ovu, ptičijim izmetom uflekanu, klupu nadao sam se da ću bar na tren uspjeti pronaći mir i što kažu, s ćeifom prelistati novine u hladovini našeg gradskog parka. Kao pred početak neke važne fudbalske utakmice, njih jedanaest postrojeno jedan do drugog, dok im vjetar blago razmiče krošnje i čini da se poput metronoma usklađeno njišu čas tamo čas vamo. Jedanaest visokih jablanova dominirali su svojom visinom među šest topola i tri crvena hrasta. Bilo je tu i nešto borova i smrče, ali nekako mi te listopadne krošnje uvijek izmame više pažnje, naročito u ovo doba godine, kada je svaki list naperen da skoči u nepovrat. Izgledale su maestralno, baš kao da se nekom slikaru nehotice prosula paleta sa bojama i vidjevši to, brže bolje pohita, ako ništa da ih složi tako da imaju smisao na tim granama, i imale su. Čak je i koja zraka sunca stidljivo provirivala što je bilo jako neuobičajeno za ovo doba godine, ali eto taman dovoljno da sa užitkom pročitam novine. Mislio sam da jedino što me može omesti je jedno malo jato dosadnih golubova koji su svako malo navraćali u nadi da ću im dobaciti neku mrvicu, al' ja sam imao samo novine.

Sada klupu dijelim sa jednim gospodinom, koji ovako od oka sigurno zadire u finiš četrdesetih, što se dalo naslutiti na osnovu uredno parkiranih sjedih vlasi na njegovoj glavi. Na sebi je nosio sivi mantil od nekog meni nepoznatog materijala, tako da osim cipela koje su bile svijetlo smeđe, bez pertli. i crnih samtnih pantalona, drugo ništa nisam mogao da zamjetim. Mantil je bio zakopčan dozavrat. Lice polirano kao da je sad iz kuglane izletilo, a iz usta se periodično žarila ona fency duguljasta cigareta koja se znatno češće viđa među ženskim usnama. Oči crne poput mraka, ali u njima si mogao da prepoznaš kako u toj tami negdje stanuju i smiraj i spokoj.
„'Ajde da čujem!“, velim ja i namjestim se u onu pozu za slušanje priča koje te ne zanimaju, al' 'ajd'. Mislim, svakako članak nigdje neće pobjeći, al' sunca mi je žao.
„Eto“, otpoče stranac, „Eto, pa ima skoro dvadeset i pet-šest godina kako se to desilo i neki dan da se sve, skoro pa ponovi, samo u drugom pravcu.
Zagonetan i misteriozan početak njegove priče, tako da sam odlučio da, ipak, malo pomnije slušam.

„Prije dvadeset, e sad slagat ću ti pet ili šest godina, možda i sedam, al' ko više broji, a i kome bi bilo bitno, uglavnom tu negdje, u mojoj zemlji bijesnio je jedan neočekivani i u prvi mah minijaturno shvaćen rat, a kasnije se ispostavilo da mu ni Ares ne bi imao pravo prigovoriti.
Uglavnom, stvari koje su se do tada volile i cijenile najednom su se počele mrziti i ponižavati. Ljudi koji su se međusobno razumjeli i poštivali, najednom više nisu mogli razumjeti jedni druge i sve više su bili kivni na te druge koji su uvijek bili drugi.

Imali smo istu zemlju, iste puteve, istu vodu, isti zrak, ma isto sve, samo smo se mi nekako promijenili da nam to 'isto' više nije bilo isto. I upravo zbog te razlike, krenuli smo da se mlatimo i koljemo za neke više ciljeve i traženje, svak' svoje odgovarajuće, razlike koja ga svrstava u red onih prvih.
U to doba živio sam u jednom malenom gradiću, potpuno nebitnom i za jedne i za druge, a ni onim trećim se nešto nije šmekalo za njega, i radio u okviru medicinskog osoblja lokalne bolnice.
U početku, uostalom kao i svi oko nas, ni mi nismo sa pretjeranom ozbiljnošću shvatali taj rat, koji nam je tad izgledao nemoguć i više smiješan negoli stvaran. Ali dan za danom, smijeha je bivalo sve manje i sve češće se mogla čuti vriska, jauk i bol. Rat je krenuo da brani svoje boje.
Dane sam provodio u bolnici, i nije bilo ni vremena niti mjesta za predah. Ranjenici su pristizali kao na traci, a nama je sve teže bivalo da pružimo potrebnu pomoć. Za cijeli svoj radni vijek nisam se nagledao toliko krvi kao tih dana.

I tako, poslije jednog izrazito napornog krvavog dana, povukao sam se u svoju improviziranu sobu u bolnici, u namjeri da se istuširam, i bar na tren saperem svu tu krv koja mi se zgrušala po rukama i podlakticama.
Ušao sam u svoju sobu i otvorio metalni ormarić da izvadim čistu odjeću i mantil.
Ormarić je bio onaj standardni školski od metala sa ključaonicom i mjestom za natpis vlasnika. Zgužvao sam svoju prljavu odjeću u jednu crnu najlonsku vreću, i odložio pored ormara da ponesem kada krenem kući, a Bog zna kada će to da se desi. Uzeo sam čistu odjeću i stavio je na jedan pravougaoni stol. Zatvorio sam ormar i otišao pod zasluženi tuš.
Vode nije bilo u gradu osim na potočnim izvorima, tako da je taj tuš ličio na neko prahistorijsko ritualno polijevanje, ali eto, ipak je bitno da se čovjek malo očisti. Eto, tuš kabina je zato bila ona prava, čak je imala i tuš, iako, iz njega nije bilo vode, tuširanje je uspjelo.

Vratio sam se i u namjeri da otvorim ormar kako bih uzeo čist peškir, spazim kako se u visini moje glave na vratima ormara nalazi jedna tamna tačka veličine klikera. Primaknuo sam glavu da pogledam bolje i shvatio sam da to nije nikakva tačka, već rupa od snajperskog metka koji je prošao tuda prije par trenutaka. Sa tom spoznajom poklopio se i miris zagoretine ili varenog metala koji je potvrdio da je metak prošao kroz metalna vrata i završio u mom ormaru.
Naglo sam se trznuo i bacio na pod jer očekivao sam naredni!
Sigurno me ima na nišanu, pomislio sam. Dopuzao sam do ispod prozora, koji je bio otvoren i kroz koji je vjerovatno nečujno proletio taj snajperski kalibar. Iz stola koji se nalazio odmah pored, tačnije iz jedne malene ladice, izvadio sam jedno malo ogledalo koje, inače, služi za brijanje pod tušem, ali sada će dobro doći do provirim kroz prozor i možda otkrijem snajperistu. Bezuspješno.
Ležao sam tu još neko vrijeme, i onda baš kao da se ništa nije dogodilo ustao i uzeo peškir iz svog ormara i uredno ga zaključao. Više nisam osjećao strah i nekako mi je bilo svejedno hoće li snajperista ispaliti i drugi hitac. Znao sam da iskusnom snajperisti treba samo jedan kako bi ostvario svoj cilj, ali ovaj je već taj jedan potrošio.
Izašao sam iz svoje sobe i dao se u pomoć pridolazećim ranjenicima. U mislima sam premotavao film, i nikako mi nije bilo jasno zašto me nije ubio kad me imao na nišanu? Zašto je čekao da odem pod tuš i tek onda opalio hitac? Kao da je želio da mi kaže: „Imam tvoj život u rukama i eto, puštam te da živiš, ali znaj da sam mogao i da te ubijem.“
Taj dan smo imali pune ruke posla. Sjećam se da smo primili jednog trinaestogodišnjaka kojem je granata otkinula desnu nogu. Taj dan me i danas u morama proganja.
I stvarno, tog dana sam i ja kao i mnogi koji jesu, mogao ostati bez života, ali nisam. Nisam, zahvaljujući nekom snajperisti koji se oglušio na zapovjed nekog zatucanog nacionaliste, koji brine da naniže što više onih drugih na svoj spisak 'ubijeni sa zadovoljstvom'.
I eto, od tada je prošlo pa skoro tih dvadeset i pet-šest ili možda manje, al' ko broji, a kome je i bitno, i sasvim slučajno nađem se na jednoj pješčanoj plaži jednog malog prirodnog jezerceta u toj našoj zemlji, u kojoj poslije tog krvavog rata, stvarno više ni ono 'isto' nije bilo isto.

Ožiljci su bili vidljivi sa svih strana, ljudi su sa pola svojih udova plivali, zgrade su bile porušene i izrupane, ljudska ljubaznost je bila repetirana za rafal bijesa i razjarenosti.
Ležao sam pod jednom topolom i čitao dnevne novine. Baš nešto ala što vi sada pokušavate. Kroz vrisku vragolaste dječurlije, koja su skakala sa jedne improvizovane drvene skakaonice, mogao sam jedva čujno razaznati riječi 'upomoć, upomoć'!
Sklopio sam svoje novine i uspravio se da bolje čujem i stvarno, razaznao sam da jedan grlat ženski glas zove 'upomoć', dok neki mladić izvlači iz vode beživotno tijelo nekog dječaka.
„Upomoć, zovite hitnu!“; uzvikivala je i dalje ta djevojka.
Skočio sam na noge i dao se u trk prema unesrećenom dječaku. Mladić koji ga je izvadio iz jezera, nježno ga je spustio na tlo i na moj zahtjev se udaljio dva metra od njega.
Provjerio sam puls i disanje i nijedno nije bilo na svom mjestu! Prstima sam razmakao kapke da vidim zjenice i one su već uveliko krenule da se šire! Krenuo sam sa reanimacijom!
Jedan, dva, tri, četiri, pet, pa dva udisaja usta na usta! Jedan, dva, tri, četiri, pet, pa opet!
Pumpao sam skoro pet minuta. Osjećao sam nemoć i svjetlavce pred očima, ali nisam odustajao.
U tom trenu iza mojih leđa odjeknuo je snažan urlik; „Amare!“
Trznuo sam se, ali nisam se obazirao i nastavio sam sa oživljavanjem!
Jedan, dva, tri, četiri, pet, pa dva na usta! I tako, još jedan cijeli minut! Konačno!
Dječak je iskašljao vodu iz usta i udahnuo punim plućima. Diše, živ je!
Sjeo sam pored njega i upitao ga koliko vidi prstiju? Držao sam dva ispružena. Pogodio je iz prve.
„Uredu, Amare!“, rekoh sada bi bilo lijepo da potražimo tvoje roditelje i odemo u ambulantu na pregled.“
On je samo klimnuo glavom, i pogledom preskočio preko mog ramena gdje je sjedio njegov otac. Okrenuo sam se i spazio čovjeka od minimum sto dvadeset kilograma kako u nategnutom šorcu sjedi u blatnjavoj lokvi i u jednoj ruci drži mobitel, a u drugoj viljušku za roštilj. To je bilo vrijeme kada su mobiteli bili misaona imenica, ali eto, on je imao jedan i to čuvenu Siemens ciglu. Na vratu je vijesio spiralno uvijeni zlatni lanac, debljine bavarske kobasice, a lice je bilo izgravirano tanušnom linijom brade koja se ocrtavala po ivicama njegove donje vilice.
Odmah pored njega, u suzama kao i on sam, sklupčano je čučala žena sa jednodjelnim teget kupaćim kostimom, i skoro kilogramom zlatnih ogrlica oko vrata. Imala je, poprilično, istrošeno i izborano lice koje je okupano suzama izgledalo još starije.

Prišao sam preplašenom paru i uz pretpostavku kako se radi o roditeljima predložio da zajedno odemo do ambulante.
Iako u šoku, objeručke su prihvatili moj prijedlog i zajedno smo otišli, i na svu sreću, dobili potvrdu da je sa malim Amarom sve uredu.
Njegova majka je posegnula za svojim nakitom i na taj način htjela da nagradi moje djelo, ali ja sam odbio taj poklon uz opasku kako je najveća nagrada, koju sam mogao dobiti, spašen život malog Amara.
„Slažem se!“, veli ti meni Amarov otac.
„I ja sam imao slično iskustvo i moram ti priznati da me to iskustvo promijenilo i kao čovjeka i kao osobu.“, opet otac, pa nastavi, „Eto, u ovom našem prokletom ratu, kao i većinu zapalo me da budem u vojsci i da ispunjavam ciljeve nekih zatucanih mozgova koji razvaljuju zemlju koja je naša zajednička.
I tako, jednom prilikom nađem ti se u situaciji da kroz optiku svoje snajperske puške eliminišem sve ono što se kreće u jednoj tamošnjoj bolnici koju smo namjeravali uništiti. Iako se ni u ludilu ne bi' mogao pridružiti tim namjerama, moram reći 'mi', jer sam bio dio toga 'mi', pa sad kome se manje sviđalo.
Prvi moj pogled kroz okular, i spazim jednog mladića kako rovari po svom ormaru i traži čistu odjeću, jer ona na njemu je toliko natopljena krvlju da prosto sama klizi s njega.
Vidim, čovjek otišao, vjerovatno da se opere, a ja imam naredbu da ubijem sve živo što vidim da se kreće u toj bolnici.
Prozor je bio otvoren i imao sam sve što jedan snajperista može poželjeti. Ostalo je samo da čekam metu da se vrati. Čekao sam neko vrijeme, a onda kao da me neki glas natjera, ispalim jedan hitac u metalna vrata od ormara koji je stajao u unutrašnjosti sobe. Ni dan danas ne znam zašto sam to uradio, ali hvala svim svecima što jesam. Taj hitac je bio opomena mojoj duši čija savjest zahvaljujući njemu danas spava spokojno.
Spasi jedan život i cijelo čovječanstvo si spasio. Spasio si cijeli svijet, baš k'o što si ti danas spasio moj cijeli svijet i hvala ti na tome dobri stranče. Kome i kako da se zahvalim, kako da te oslovim?“, upita.

„Zahvalit mi se ne moraš niti trebaš, nagraditi me ne možeš, ali možeš pružit ruku i reći da smo kvit“, rekoh i ispružih ruku prema njegovoj.

„Kako to misliš kvit?“, zbunjeno upita.

„Fino, prosto kao pasulj, a nevjerovatno kao ovaj naš pomenuti rat.
Ja sam taj kojeg si tog dana držao na nišanu i o čijem si životu odlučio u njegovu korist. Imao si moj život u svojim rukama i pustio si da živim, baš kao što sam ja danas imao život tvog sina u svojim rukama, i uz božiju pomoć uspio da ga vratim u njegove. I eto, sad smo kvit.
Osjetio sam da mu glas podrhtava dok je jedva čujno govorio „nevjerovatno“.
Pričali smo još neko vrijeme, razmijenili telefonske brojeve i obećali da ćemo se opet vidjeti, i poslije se razišli kao prijatelji koji se dugo neće sresti. I eto, od tog našeg susreta više i nismo.
I dan danas, mi često burla po mislima ta čudna koincidencija i pitam se jel' to, uistinu, samo puka slučajnost, ili se neka viša sila umješala u sve to? Ne znam. Al' eto, ako ništa onda je priča sa dobrom poukom kako uvijek ispred svega treba staviti ljudski život.
Život nema boju, ne poznaje naciju, ne razlikuje Bogove, ne smrdi niti miriše drugačije od drugih sebi sličnih. Isto sanja, isto plače i smije se. Isto osjeća bol i isto bohti kad je sit. Život ne poznaje razlike.“
Pomno sam slušao, u vlastitoj priči udubljenog stranca i osjećao se poput dječaka u vrtiću koji, sa poluotvorenim ustima, znatiželjno upija neku bajku koja sigurno ima sretan završetak. Sunce skoro da je zašlo za oblak, ali meni to ni najmanje nije smetalo, na članak sam skoro posve zaboravio. Bio sam cijel u toj njegovoj nevjerovatnoj priči.
„Da, vidite kako se čovjeku dese čudne stvari u životu i kako uvijek treba bit spreman da se pruži pomoć, jer nikad ne znaš kada ti se to sve može vratiti, naročito onda kada ti je najpotrebnije“, rekoh ja.

„Čudan je život“, veli on.

Sjedili smo još neko vrijeme i pričali o svakojakim životnim dogodovštinama i ubrzo se rastali jer kišne kapi su opominjale da je vrijeme da se rastanemo.
„Drago mi je bilo upoznati vas“, rekoh uz ispruženu ruku koja čeka rukovanje.
„I meni vas“, odgovori i srdačno se rukova sa mnom.
I eto sad da nekom hoću ispričati ovu priču i pomenuti ovog gospodina, ja ne bih znao kako da ga zovem, jer iako smo se upoznali, ne rekosmo jedan drugom ime. A opet, šta je ime no jedan običan ožiljak na čovjekovoj duši koji se trudi da je učini drugačijom od drugih sebi sličnih. Al' eto ako ikad budem nekom prenosio ovu njegovu nevjerovatnu priču, oslovit ću ga sa gospodin Kvit.

Emir Tucaković/Novikonjic.ba

http://novikonjic.ba/index.php/bih/item/2891-prva-nagrada-za-kreativno-pisanje-konjicanin-emir-tucakovic-tvorac-bh-obrade-hita-despacito-diz-se-tito-bez-tebe-je-sve-ma-nito-napisao-najbolju-kratku-pricu-gospodin-kvit

ocijeni
(6 glasova)