FELJTON NOVIKONJIC.BA (18): Na tragu dobrih ljudi – Nusret Điver, Amra Šunje (djevojačko Tuz)

FOTO: ilustracija, Elvira Ćosić FOTO: ilustracija, Elvira Ćosić

Redakcija portala Novikonjic.ba, 20. jula 2017. godine počela je objavljivati feljton publikacije „Na tragu dobrih ljudi“ koju je priredio autor, Ibro Hero iz Konjica u organizaciji tima Koalicije za borbu protiv mržnje „Peace Buliding“ Konjic.

"Ovo je priča o ljudima koji su imali snage da ostanu ljudi u neljudskim vremenima, da pomognu svojim komšijama i ljudima druge nacionalnosti, a većinu njih i nisu poznavali. Zbog nesebičnog zalaganja za zajednicu i društvo u cjelini dovoljan je povod i inspiracija da takve ljude imenom i prezimenom potražim te u konačnici sva njihova dobra djela evidentiramo u pisanoj riječi.", kazao je Hero za portal Novikonjic.ba.

I ONI SU DIO PRIČE[1]

Dugo ima kako mi ruka poteže za perom i odustaje, pomalo nesigurna, a želim napisati koju lijepu o čovjeku.

Toliko lijepu da ne odmaknem od istine, a opet toliko s mjerom, da ne povrijedim čovjeka o kojem pišem. I nije svaki dan prilika da se priča o dobru. Kao i svaka vrijednost na ovom dunjaluku, tako je i dobro stalo u neku manju haznu, čuvano od zlih jezika. Ko umije gledati, dobro sija na licu onog koji ga u srcu nosi.

Tako prošle hefte zaputim se u moj Konjic, u rodno selo Gorica bezbeli, s namjerom da odsjednem negdje bliže zelene ljepotice, koja zahuktala odozgo iz planine uspori u mome gradu.

Telefoniram dragog čovjeka, kojeg sam zadnji put izbliza vidio davno prije rata, ali to nikako nije umanjilo naše kontakte raspoloživim tehnološkim mogućnostima. Javi se odmah i reče da me čeka u restoranu „Han“, prije Novog mosta na Orašju, na desnoj obali Neretve. U restoranu na spratu, kao da se penjem na odžakliju u sobu, gdje se odlaže hošaf, orasi i ruho mlade, čuvano u sehari, sve ispunjeno ugodnom toplinom i prijatnim mirisom.

I zaista, bliže prozoru sa kojeg pogled na Neretvu pada kao na obnažena djevojačka ramena pa si nezasit viđenog, sjedi čovjek zbog kojeg pohodim ovo lijepo ušuškano mjesto.

Nusret Điver, sa svojim drugom iz rata Buljinom, troši penzionerske dane oficira Armije RBiH i svojim merhametlukom ljudima je na usluzi, znanim i neznanim. Još dok sam pisao, o sada već pokojnoj Slavojki Zurovac u selu Obri, kako je posjećuje dobra vila Amra, saznao sam da je posjećuje i Nusret Điver, tada predsjednik OO „Merhamet“ Konjic.

Nije Nusret želio da se o njemu piše. Obilazio je staricu i odnosio joj osnovne životne potrepštine, koje je dijelio i za druge, ne praveći razliku nikakvu, noseći čvrsto spoznaju da je starica u stanju socijalne potrebe. Tako je Nusret radio četiri godine bez nadoknade, kako voli reći volonterski. Neću se ni truditi da pobrojim sve akcije u kojima je učestvovao, ali svakako valja spomenuti pomoć socijalno ugroženim Hrvatima u selu Zukići. Zatim pomoć porodici Dželilović u selu Kralupi, zatim pomoć Smaji Mešanu u prigradskom naselju Glavičine, pa djeci Marić u Čelebićima te jedna šira akcija pomoći osnovnim školama na području općine Konjic i još mnoge druge.

Onda se uključio u udruženje koje njeguje sjećanje na stradale iz minulog rata. Nusret ne prestaje sa svojim humanitarnim radom. Saznavši da vrijedni mještani sela Gorica grade „Mesdžid“ zvao me i pitao kako on može pomoći? Pošto se u to vrijeme razgovaralo o nabavci pećice na drva, ja mu ispričah i već drugi dan Nusret je ponovo nazvao i javio mi da je kupio pećicu. Za par sati poslao mi je sliku pećice u „Mesdžidu“ Gorica, a mene obuzeo nekakav osjećaj topline, da mi se ovo moje srce užarilo k'o sijalica ispod plafona na tankoj žici pa ašićare hoće pregorit'.

Sjedimo uz čaj od nane s pogledom zakovanim za Neretvu i pričamo. Vrijeme nam protiče baš kao i rijeka, nezaustavno, dok obojica priželjkujemo da ga zaustavimo bar na trenutak. Ponovo poziv i Nusret treba dalje. Uz prijateljski stisak ruke i obostrane želje da se uskoro ponovo nađemo, odlazi na novi zadatak. Merhametli bezbeli, kakav je i sam.

Amra Šunje (djevojačko Tuz)

Na osnovu pisanja Večernjih novosti od 06.12.1968. godine[2] šestogodišnja Amra, dobila je Zlatnu plaketu „Kekec“ koju su beogradske „Večernje novosti“ dodjeljivale za podvig djeteta u tradicionalnoj akciji „Najplemenitiji podvig godine.“

Dakle, „Amra je 15. 4. 1968. godine zagazila (do ramena) u Neretvu, izvukla na površinu dvogodišnjeg Miodraga Vulića, koji je pao sa zida visokog oko dva metra. Nakon borbe sa vodenom stihijom, nakon što je stigla na obalu rijeke Neretve i sama se onesvijestila.“

Kroz navedeni primjer jasno se oslikava vjerska teza da je „svako dijete do sedme godine života, samo po sebi, melek ili anđeo.“ Iz tog razloga pričati o dobroti djeteta od šest godina dovelo bi svakog pisca u jednu novu životnu dimenziju u kojoj bi se otvorila javna rasprava o djetetu koje i ne poznaje ništa, osim osnovnog načela dobročinstva. Za svako dijete, tako i za Amru sam ulazak u hladnu Neretvu bio bi i logičan slijed stvari ovisno o hrabrosti i intelektu svakog djeteta pojedinačno. Zaključno navedenom, Amra je i pored toga što je „melek dijete„ prije svega unikatan primjer hrabrosti jednog djeteta u cjelini.

[1] Piše: Said Šteta/novikonjic.ba

[2] Časopis Mostovi, Mirsad Ćukle, juli/lipanj 2003. g.

Novikonjic.ba

ocijeni
(1 glas)