FELJTON NOVIKONJIC.BA (12): Na tragu dobrih ljudi – Ispovijest iz ratnog Konjica

FOTO: ilustracija, Elvira Ćosić FOTO: ilustracija, Elvira Ćosić

Redakcija portala Novikonjic 20. jula 2017. godine počela je objavljivati feljton publikacije „Na tragu dobrih ljudi“ koju je priredio autor, Ibro Hero iz Konjica u organizaciji tima Koalicije za borbu protiv mržnje „Peace Buliding“ Konjic.

"Ovo je priča o ljudima koji su imali snage da ostanu ljudi u neljudskim vremenima, da pomognu svojim komšijama i ljudima druge nacionalnosti, a većinu njih i nisu poznavali. Zbog nesebičnog zalaganja za zajednicu i društvo u cjelini dovoljan je povod i inspiracija da takve ljude imenom i prezimenom potražim te u konačnici sva njihova dobra djela evidentiramo u pisanoj riječi.", kazao je Hero za portal Novikonjic.ba.

Ispovjest iz ratnog Konjica[1]

Početkom osamdesetih godina XX stoljeća Konjičanin, Čolić Ilija, radio je kao profesionalni vozač u „Konjictrans-u.“ Svoje djetinstvo proveo je u selu Požetva u dolini Neretvice. Rat ga je zatekao kada je imao 35 godina života, a u kojem je za volanom proveo čitav period rata, osim perioda kada je bio u logoru.

„Često puta sam vozio hranu u prihvatni centar u Čelebićima. Dok su istovarali moj kamion dijelio sam krišom cigarete, dodavao bocu konjaka ili rakije, salame ili kruha, rado.“

„Kuća prvog komšije, Rasima, udaljena je samo pedeset metara od moje. U januaru 1993. on je pijan, pucao na mene sa svog balkona. Bio sam ispred kuće i nisam ni pomislio da hoće da me ubije, dok nisam vidio metke koji prašte uokolo.“

„Krajem jula, 1993. iz kuće sam izveden na informativni razgovor. Ja sam ipak ponio deku, koja me je spasila, jer sam odveden u zatvor u sportsku dvoranu Musala, samo zato što sam Hrvat. Žena mi je tada bila pred porođajem. U bolnicu ju je odvezao isti onaj Rasim koji je pokušao da me ubije. Nakon nekoliko dana, 2. augusta rodila je sina, koji je bio naše sedmo dijete. Robert je najpovučeniji od sve djece i ja često kažem da je to zato što se rodio u vrijeme kad su se ljudi mrzili umjesto da se vole.

U logoru sam zatekao i kuma, Boru Koprivicu, Srbina, koji se tamo nalazio već mjesecima. Bio je toliko tučen da nije mogao ni hodati. Po pet dana nismo ni kruha vidjeli. Davali su nam rižu u vrućoj vodi.“

„Susjedi iz Ovčara, koji su imali utjecaja, intervenirali su kod logorskih vlasti da me puste, jer nisam bio ni u vojsci, a sa druge strane, kod kuće je ostalo šestero djece i žena koja je tek rodila sedmo.

Moj šef, Ismet Kovačević, nije ni znao da sam u logoru, a kada je saznao došao je u logor i pitao me zapanjen:

„Šta ćeš ti tu?“

„Kako šta ću? Izgleda da je ovo doba, da je normalnije, da budem u logoru, nego kod kuće – odgovorio sam. Ismet je založio svoj autoritet i ubrzo je slijedilo moje puštanje iz logora.“

„Muhamed Maksumić je dok sam bio u logoru krišom mojoj porodici donosio hranu i brinuo se o njima.“

„Poslije izlaska iz logora, bio sam tvrdoglav i ostao ovdje. Za vrijeme rata Hrvati su mi prebacivali što pomažem muslimanima. Poslije su me muslimani držali u logoru.“

„Vozio sam brašno i u logor „Silos“ u Tarčinu. Jednom je došlo tridesetak Srba logoraša, koje nisam poznavao, da istovaraju kamion. U blizini je neki čovjek prodavao paklicu cigareta „Drina“ za jednu marku. Našao sam trideset maraka i kupio od njega cigarete. On nije znao ko sam ja. Kada sam logorašima podijelio po paklo cigareta, a sve su to bili stariji ljudi, jedan od njih je počeo plakati. Čuvar im je bio, u tom trenutku, jedan dobar čovjek iz Jablanice, kojeg sam poznavao iz viđenja pa sam to smio učiniti. Prodavac cigareta je komentarisao: „Da sam znao kome ćeš ih podijeliti, ne bih ti ih ni prodao.“

„Tebi je bitno da si za njih dobio pare, a kome ću ih ja dati nije tvoj problem, odgovorio sam mu zgrožen količinom zla i mržnje u njemu. Otišao sam i kupio kruha i salame i podijelio im. U tom periodu ljudski život je bio jeftiniji od boce konjaka. Vreća šećera u tom vremenu bila je sedam hiljada maraka, a ja sam u svojoj kabini mogao da prevezem neprimjećeno do pet vreća, ali to nisam činio. Mogao sam se obogatiti, ali nisam. Bilo bi nečasno zarađivati na tuđoj nesreći.“

„Kada sam vozio u konvoju, koji je prvi put išao za Sarajevo, preko ratnih linija („srpske teritorije“) rečeno nam je da nas na Ilidži čekaju svjetske televizijske stanice. Namjerno sam ostao posljednji u koloni, znajući da ću u Hadžićima sigurno vidjeti nekog poznatog. Tako se i dogodilo. Na kontrolnom punktu kojeg je držala srpska vojska, vidio sam svog dobrog druga i izašao iz kabine da ga pozdravim. Stajao sam u grupi, pa sam rekao: „Pomoz Bog, junaci“, pružajući im flašu štoka. Nastalo je opšte veselje, a dok sam se grlio i ljubio s drugom, zapanjeni crnac iz UNPROFORA, koji je sjedio sa mnom u kabini i čuvao me s puškom, je rekao:

„Ništa ne razumijem. Mi ih razdvajamo, a oni se ljube.

„To mi je brat Srbin, bolan. Ništa ti ne znaš, Balkan je ovo.“

„Znali smo da muslimanima vjera ne dozvoljava da piju alkohol. Kada smo došli u Sarajevo moj kolega koji je malo popio da rastjera strah iz kamiona je izašao s flašom. Rekao sam mu: „Sram te bilo. Znaš da se ovdje ne smije piti.“ U tom trenutku ugledao sam sasvim pijanog poznanika muslimana, koji me je pitao:

„Šta je? Đe si to čuo da se ovdje ne smije piti? Daj tu flašu ovamo“

„Živjeli, braćo!“

[1] Iz arhiva, knjiga „Dobri ljudi u vremenu zla.“ Svetlana Broz, „Grafičar Promet“ d.o.o Sarajevo, 2002. godina, strana 90, 91, 92, 93, 94

Novikonjic.ba

ocijeni
(1 glas)