ESAD BAJIĆ: Kiser

Zadojeni navikom za istim stazama s jutrom posegnemo, na iste misli i kršne pute kidišemo, o luku sunca i putu dana njegova po nebu plavom što se rasteže ne mislimo, travu u odrstanju ne vidimo, list u pupanju, livadu u mirisu zelenila, nit rijeku u njedrima njenih žubora.

Uzalud su patke i ovog jutra na Neretvu sletile, nove naslage pijeska ista je na obale svoje donijela, uzalud. Tek nekom ribaru ko oslonac poslužit će da mamac zabaci, u isti vir, po istoj staroj navici, na istu onu pastrmku što je već godinama uhvatio nije.

Mnijem da sudim sebi po sebi. Da svako drugi sve ovo drukčije vidi prema svom rasporedu boja i velilčini i položaju rama gdje ovu sliku smješta.

Svaki dan svoje halje ima i ko nervozna nevjesta gizda se zorom da nas iznenadi, da otvorenih usta i zajampurena pogleda ugazimo u nj.
Al' mi smo slijepi za te zinete i urese, otvaramo oči, navlačimo svoje stare navike gunj i istim stazama jutrom posegnemo, istu stazu gonimo, iste trave golim stopLaima misli polegnemo.

Zamotah jutros jednu škiju, stari duhan iz vremena prošlog u bijeli ćat uvih, šibicom zapalih i potegoh.
Kašljanjem popratih taj svoj tren i otpuhnuh gore prema Kiseru Taj njegov vrh puno znači u mom životu. Kao malom, bio je mjesto gdje se u mom pogledu iz rodnog kraja na zapad ljubilo nebo i Zemlja, gdje nestajalo jasnosti a počimala priča, mašta, počimao svijet o kom sam slušao, a koji vidio nisam.

Kad sam malo odrastao prošao sam tu nevidljivu liniju i pomakao je na neke druge vrhove i horizonte. Onda su došle one tmurne ratne godine, život ponovo dokazao da je krug. Stajao sam opet u svom rodnom kraju. U široke maskirne pantalone uvukao sedamnaest svojih godina i s puškom u ruci ponovo gledao Kiser i sanjao da ću jednog dana popeti se na njeg, proučit ezan i doživjet slobodu. Tada on nije kao nekad u djetinjstvu bio tačka koja je dijelila viđeno i zamišljeno, nego tačka koja je dijela moju slobodu. Stići do njega značilo je otjerati neprijatelja, spojit se s prijateljima i oslobodit svoj rodni kraj.

I život je opet pokazao da je splet naših želja. Nakon četiri godine iz suprotnog pravca bit ću u grupi koja će prva da se popne na taj vrh.

Peli smo se oprezno, štiteći jedan drugog. Svako je imao svoje dionice kada je praćen pogledima ostalih išao naprijed. Nakon nekoliko sati tog privlačenja pred nama je bio kameniti vrh Kisera a u mojim grudima javljao se svrabež želje i češanje straha.

Da li će me baš zapast da budem prvi koji će se pomolit na tu kamenu liticu?
Želio sam to i bojao se toga.
Želio sam da se moj san ostvari i bojao se, jer baš negdje na toj liniji gdje njen vrh upirao u nebo čekao je i neprijatelj. Ostvarenje sna lahko je moglo biti i njegov vječni početak.

Nisam bio prvi.
Bio sam drugi.

Stisnutih zuba uhvatih pokret vodiča koji se smjestio u prve škripe vrha i mahao mi rukom. Tiho sam prilazio njemu svjestan da je onih stotinjak metara od njega prema naprijed meni zapaloda ga proprtim, proprtim kroz krš i svoj strah što mi se omotavao oko nogu.Tad se sjetih dedinih riječi: Pazi sine šta želiš, može ti se ispunit!
Meni se ispunjavao san kojim nisam bio oduševljen. Strah se stresao u meni ko ugojen ovan zvonar pred kišu. Bauljao sam kroz kamenjar čekajući rafal koji će onima iza mene posvjedočiti da je neprijatelj tu.

Nije mi se sviđala uloga markera u malom trenutku historije. Zastao sam.
Kroz krošnje bukovih stabala promolio pogled i prvi put u životu vidio kako moj rodni kraj izgleda s druge strane. Nisam vidio svoju kuću, ali sam tad sigurno znao da će biti slobodna.

Dani koji su slijedili popunili su nepresušne listove pamćenja. Čovjek koji je je bio ispred mene već idućeg dana nije bio. Pozvan je u dugu šehidsku kolonu džennetskih uglednika, ako Bog da.

Ni Kiser više nije što tad bio jeste. Oživi tek u uspomenama, u jutrima kad mi što ga u pamćenju nosimo zavrćemo duge nogavice besanice.

Esad Bajić/Novikonjic.ba

ocijeni
(1 glas)