ESAD BAJIĆ: Mi smo Titovi, Tito je naš

FOTO: Facebook, E.B. FOTO: Facebook, E.B.

Škola je bila super. Ustajao je ujutro u isto vrijeme kad i na planini za popasak i nakon doručka odlazio sa starijom djecom iz komšiluka u školu. Vrlo brzo se sprijateljio sa svima iz razreda a posebno sa Zoranom i Ratkom.

Bilo je djece koja su bila nemirna, neki su i psovali i govorili ružne riječi, al on im je praštao jer bilo se super igrati s njima. I u školi je mogao svašta naučiti. Učitelj je jednom pitao zna li iko koja je godina i onda kad on zamalo nije odgovorio 1401. učitelj je napisao na tabli 1981.

Moj ispisivač je pomislio da je učitelj pogriješio al onda se sjetio da učitelj sve zna i pomislio kako jedva čeka da dedo siđe s planine pa da mu kaže kako je pogriješio. Odmah je to kazao mami po dolasku iz škole ali mama ga ja razočarala, rekavši da nije dedo pogriješio da postoje naša i njihova godina. PO našoj je 1401. a po njihovoj 1981. Kazala mu je da kad ga god neko van kuće pita koja je godina da kaže 1981. a da nikom ne govori 1401. osim dedi.

Malo se prepao da neće morat i po jednoj i po drugoj godini ići na planinu al' čuo je dreku djece u dvorištu i izašao da se igra.

Učio je slova, brojeve... Nije bilo harfova a glavni junak učiteljevih priča bio je Drug Tito. Njegova slika je bila iza učitelja na zidu i s nje je Tito gledao svih njih. Nije on to odmah primijetio nego tek kad su čitali priču „Tito gleda sve nas“.
I dalje je redovno klanjao ali se počeo pitati poslije čitanja te priče bi li trebao da se obrati i Titi kao i Bogu, jer i Tito sve vidi kao i Bog.
Pitao je učitelja narednih dana da li Tito sve vidi a on mu je odgovorio: Mi smo Titovi Tito je naš.
Svidio mu se Tito. Za razliku do Boga Tito je imao sliku i svi su rado pričali o njemu, niko ga nije psovao, dok su boga neka djeca psovala.

Vidi mene, ja se raspričala ko velika, a moram biti kratka, imam samo 18000 karaktera slobode. Moram skratit, nestat će mi prostora za najbitnije...

...Dakle, moj ispisivač je došao do kraja osnovne škole. Sad je već znao dosta o svijetu i životu. Nekoliko puta je išao i na ekskurzije van svog kraja i vidio svijeta, vidio je čak i da ima još Nneretvi osim njihove, a jedna od njih u Sarajevu tekla je i uzvodno, mada je profesor geografije kazao da se to njima samo čini jer sve rijeke teku prema dolje.

U to vrijeme i njegov amidža koji bješe nešto stariji od njega završio je sve škole i uzaludno je tražio posao. Često se kući pričalo o njegovom zaposlenju, pa je on molio Boga da to sredi da bi babi i dedi bilo drago. Prestao je u međuvremenu da se obraća Titi jer je Tito umro, a i on je dovoljno odrastao da shvati da je Tito samo jedan od ljudi poput junaka o kojima mu je dedo pričao a ne Bog. Nije Tito imao ni meleke ni džine, a šejtane jest, bar je tako nena jednom rekla kad ju je to pitao.

Da ne bi i on bio problem kad završi srednju školu odlučio je da bude hodža. Vidio je da u svakom broju Preporoda, kojeg je čitao od od korice do korice, ima konkurs za posao i bilo mu je nekad žao što je njegov amidža bravar a ne hodža, da je hodža mogao se zaposlit svako 15 dana, kako je Preporod izlazio sa konkursima. Samo bi se trebao oženit i nać ženu koja je gasalka...

Esad Bajić/Novikonjic.ba

ocijeni
(3 glasova)