GORAN SARIĆ: Eho tuđe pjesme - Golubovićima

FOTO: Novikonjic.ba FOTO: Novikonjic.ba

Eho tuđe pjesme

Golubovićima

Moraš da siđeš u wc,

a noga peče. Giht.

Tih nekoliko stepenica –

hiljadu, u list tanki,

vrhom čakije krvavih uboda!

Svunoć ti oni pred očima:

Vlasta, Đuro, i sinovi,

djecica k'o sad

iz One knjige: Petar, i Pavle.

Redjaju se slike: djeca već “u krpama”,

a oni tek sklonili ostatke mršave mezice,

pa sjeli,

da još po jednu prikure.

A onda,

u gluho doba,

tiho kucanje!

Četiri nindže pred vratima.

“Spremajsepolazi!”

“I djeca?”

“I ona!”

I ona.

Dalje,

čak ni ti,

u zabran mašte,

jedine tvoje bašte,

ne smiješ.

Pa,

svejednako od strašnih slika bježeći,

misliš na one,

daleko,

u Gradu,

sto povazdan svome - ma kojem! - bogu se mole,

a nijednom im,

baš nijednom,

za sve ove puste godine,

grobove posjetili nisu.

I dok, napokon,

k’o tvrda stijena,

padaš u san,

u sjećanju ti se

najednom

javi

kraj starog,

lošeg vica:

nacionalisti,

šovinisti

fašisti...

Ubice.

I evo im eha:

…sti,

…isti,

…isti.

Goran Saric/Novikonjic.ba

ocijeni
(2 glasova)